Autorsko veče Miraša Martinovića „Živa antika“ , održano je sinoć u JU Biblioteka i čitaonica „Njegoš“. Martinović je unikatna figura savremene crnogorske književnosti. On podsjeća na drevne grčke kipare koji su svoja djela klesali decenijama dajući im najbolji dio sebe, kazao je književnik i publicista Božidar Proročić.
Posljednja njegova knjiga poezije „Troja domovina“, u kojoj je sadržano četrdesetak pjesama, prema riječima Proročića, predstavlja kompleksno pjesničko štivo.
Martinović je fasciniran prošlošću, velikim civilizacijama, antičkim temama. Ova knjiga poezije sadrži jasne ali i dubokoumne poruke koje su se, u samom autoru, taložile kao vid višedecenijskog iskustva u istraživanju antičke prošlosti Crne Gore. Njegova poezija čitaoce osvaja helenizmom i mistikom koji se obostrano prepliću kroz paradigmu nastajanja i događaja iz daleke prošlosti. U sintezi mitskog, književnog, enciklopedijskog, etimološkog i kulturološkog, on na poseban način budi našu maštu i pretvara je u stvarnost – kazao je Proročić.
Romani „Putevi Prevalisa”, „Otvaranje Agruvijuma” i „Teuta” djela su koja, kako je objasnio, nose u sebi jaku komponentu Mediterana, izdignutu iz ruševina drevnih gradova imaginacijom i tajnama kojom Martinović vlada, i čitaoca vodi u mistični svijet drevnih Prometeja, Teute i Agruvijuma.
Književik Miraš Martinović poručuje da je u literaturi sve moguće, da sve prošlo živi u nama, da treba umjeti pročitati znakove i tragove koji su ostavljeni, i „ukrstiti ih s našim tragovima“.
Na prostoru Crne Gore su se smjenjivali mnogi narodi, starosjedioci Iliri, čiji su korijeni duboko u njoj. Meni je bilo bitno da se kroz moje djelo produže oni koji su nekada živjeli na prostoru Duklje i Prevalitane, ove zemlje. Sve što je živjelo u našim prethodnicima, živi i u nama. Ono što oni nijesu dosanjali, mi sanjamo. Samo treba da im se istinski posvetimo. Oni su tu, nijemi, treba im omogućiti da progovore – kazao je Martinović.
Knjiga poezije „Mit o Trešnji” je autoru, kako je kazao, otvorila mnoge puteve, posao novinara u dnevnom listu „Jedinstvo”, zatim posao u Herceg Novom početkom osamdesetih prošlog vijeka, pa je rekao da ga mnogi po toj knjizi i danas pamte.
Profesor književnosti, Veljko Đukanović ukazuje da je književnost Martinovića nastajala poslije brižljivog arhivskog i arheološkog istraživanja i ispitivanja, pa se, kazao je, slobodno može reći da su Martinovićeve knjige u isto vrijeme i studije i umjetnička djela.
Iako po profesiji nije ni arheolog, ni istoričar, njegovo znanje iz ovih oblasti je ogromno jer se više od trideset godina druži i s jednima i drugima. Istorijske ličnosti i događaje o kojima piše, Martinović koristi kao okosnicu ili kostur, a priča je ono vezivno tkivo koje taj kostur drži ujedno, i služi da se određena ličnost ili događaj sagleda s više strana i da dobije na živosti. Izvanredni dar erudite i pripovijedača omogućava mu da, snagom svoje mašte, čitaocima otkriva davno izumrle ličnosti, oburdane i porušene gradove dok su bili u svoj svojoj veličini.
Martinović nam poručuje da su prolazni i moć i slava i ljepota onih što im se činilo da nikad neće proći. Sigurno je samo jedno, kako kaže Miraš: „Svi putevi vode u smrt, // pa i carski” … Ali zato „Samo zapisano traje i čuva sjećanje” – zaključio je Đukanović.
Miraš Martinović je jedan je od najznačajnih crnogorskih pisaca čija su djela prevođena na mnoge strane jezike. Objavio je više zbirki poezije, kratkih priča i romana među kojima su: Jeretik, Vavilonski mudraci, Poslednji Eshilov dan, Harfistkinja iz Ura, Teuta kraljica Ilira, Dioklitijsko zavještanje, Teuta, Govor kraljeva, Govor zemlje, Sašpatavanje s memorijom, Glasovi iz kamena.
/N.K./
