U Beogradu rastu cijene nekretnina, Putinove izbjeglice nailaze na domaće Putinove fanove. Zbog rata u Ukrajini, posljedica sankcija i autoritarnih odnosa u domovini sve više Rusa okušava emigrantsku sreću u Beogradu.“
Ovako je najavljen tekst Thomasa Rosera objavljen danas (16. maja) u njemačkom listu Rheinische Post. Tekst počinje opisom upečatljive slike: „Pred beogradskim kafeom ‘Ruski car’ policajci štite mirovne demonstrante koji u znak protivljenja ratu drže počasnu stražu. ‚Zaustavite rat u Ukrajini‘, ‚Putin je ratni zločinac‘ ili ‚Zaustavite okupaciju Ukrajine’, tako glase natpisi na srpskom, ruskom i ukrajinskom na crnim protestnim plakatima. Pored mirovnih aktivista beogradske organizacije ,Žene u crnom`, tu su prije svega ruski imigranti koji u rusofilnom glavnom gradu izlaze na ulice protiv rata u Ukrajini”.
Autor opisuje sudbine tih Rusa. Saša Sergina iz Samare kaže da su se na dan početka rata ljudi spontano okupili kod ruskog veleposlanstva i osnovali su grupu „Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi i Srbi, zajedno protiv rata”. A Sergej (ime izmijenjeno) je izgubio posao glazbenika u jednom orkestru u Sankt Peterburgu jer je pred kolegama kritizirao rat. Obitelj njegove majke potječe iz Lavova, a njegova supruga je iz Odese. Autoru Sergej priča da je obitelj htjela napustiti Rusiju još poslije aneksije Krima i da je rat u Ukrajini sada kap koja je prelila čašu.
„Ustvari, Sergej bi htio u Beč. Ali ne samo zbog toga što poznaje Beograd jer je jednom s orkestrom tu gostovao, uputio se ovamo kao i tisuće njegovih sunarodnjaka. Rusima nije potrebna viza da dođu u Srbiju. Srbija kao kandidat za članstvo u EU-u koji se koleba između Istoka i Zapada nije uvela sankcije EU-a Rusiji, državna avio-kompanija Air Serbia još uvijek leti za Moskvu i Sankt Peterburg”.
Autoru Thomasu Roseru je jedna žena zaposlena u filijali Raiffeisenbank u Bulevaru oslobođenja rekla da Rusi zaista u većem broju otvaraju račun kod njih.
„Zaista se ruski u centru nove ‘Moskve na Dunavu’ sve češće čuje. Seregina, koja od 2010. živi u Beogradu kaže da neki mediji procjenjuju da je pridošlica između 20.000 i 30.000.” Autor navodi njezine riječi da je njezin poznanik, fizičar iz Moskve, namjeravao iseliti u Tbilisi, ali je odustao, jer se boji da bi se u Gruziji uskoro mogao ponoviti ukrajinski scenarij, pa sada planira doći u Beograd.
„Već poslije Oktobarske revolucije, dvadesetih godina prošlog stoljeća, tisuće ruskih umjetnika, arhitekata, poslovnih ljudi i znanstvenika emigrirali su u Beograd i tada glavnom gradu kraljevine Jugoslavije pomogli da se razvije. Seregina se nada sličnom pozitivnom efektu nakon dolaska Rusa uglavnom iz srednje ili više srednje klase. Ali novi stanovnici, kako ona kaže, na žalost donose i negativne posljedice.”
Ona autoru njemačkih novina navodi da je sada u Beogradu još teže pronaći stan koji se može platiti, jer su platežno sposobne pridošlice ionako pregrijano tržište nekretnina dodatno usijale. Autor navodi domaće ljude koji se žale da se boje kako normalni ljudi više neće moći naći stan. Thomas Roser u tekstu navodi jedan naslov iz Blica: „Okupiraju li Rusi Beograd i Novi Sad?”
U tekstu se dalje kaže: „Ipak, novopridošli imigranti, za razliku od onih koji dolaze u zapadnoeuropske zemlje, u rusofilnoj Srbiji skoro da ne nailaze na suzdržanost – i ne moraju se nikome pravdati za Putinov rat, koji oni ionako najčešće odbacuju. Umjesto toga njih muči potpuno drukčiji fenomen koji dovodi do sukoba: Izbjeglice iz Putinove Rusije u Beogradu nailaze na domaće Putinove fanove.”
Autor navodi iskustva Sergeja koji je radostan da u Srbiji može slobodno izraziti svoj protest protiv rata, a u Sankt Peterburgu takve demonstracije poslije 15 minuta policija rastjera palicama, uhićujući ljude. Ali ga čudi da se na štandovima sa suvenirima prodaju majice s Putinovim likom i da ih mnogi oduševljeno nose. Thomas Roser navodi i objašnjenje da je zbog toga što je NATO bombardirao Srbiju tu rašireno pojednostavljeno mišljenje o ukrajinskom ratu gdje je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj” i gdje se u Putinovom napadu na Ukrajinu vidi „kontranapad protiv Sjevernoatlantskog pakta”.
„Demonstracije krajnjih desničara u kojima su iskazivali solidarnost s ruskom agresijom i nosili slike Zida u čast Putina nisu samo na Zapadu izazvale konsternaciju.” Autor navodi da je Seregina koja je diplomirala arhitekturu znala za srpski način gledanja na Rusiju, ali da ni njoj nije bilo jasno koliko je duboko ukorijenjena podrška Putinovoj politici. Thomas Roser navodi njezine riječi da u Srbiji i ratna prošlost iz devedesetih nije popraćena dovoljnim stupnjem refleksije, a da u Srbiji veliki utjecaj ima i ruska propaganda. Ona po riječima koje citira autor, smatra da Srbi ustvari ne shvaćaju što se događa: „To nije rat između dvije države. Ukrajina se bori za slobodu cijele Europe.”
U tekstu se navodi da su tisuće ruskih imigranata pokrenule stranicu na Facebooku “Serbia in my mind” na kojoj je manje riječ o ratu, a više o praktičnim savjetima, od potrebnih dokumenata za prijavu boravka do otvaranja računa u banci. Međutim, u vremenu lažnih vijesti, Ruse u Beogradu je, po navodima autora, uznemirila iskonstruirana informacija da srpske vlasti deportiraju Ruse u Rusiju, ako oni „blate svoju zemlju”. Seregina kaže: „Bilo je dobro da smo odmah opovrgli tu tvrdnju kao pokušaj zastrašivanja. Ljudi su dovoljno zastrašeni.” A Sergej kaže da se kao glazbenik može baviti svojom profesijom bilo gdje. Za njega je Sankt Peterburg prelijep grad koji on jako voli. „Ali ja se sigurno ne vraćam u Rusiju sve dok je Putin na vlasti.”
