I pored potencijala i toga što je nekada bila gigant, industrija ljekovitog i aromatičnog bilja u Crnoj Gori godinama je na niskim granama, te danas vlada potpuni haos u kojem se ne zna ko šta bere, ni gdje se bere, ni kako bere, ni kome se to prodaje.
To je Vijestima kazao Milorad Mitrović, predsjednik Ekološkog društva Breznica, koji se i sam nekada bavio plantažnim uzgojem ehinacee, jedne od najtraženijih farmaceutskih biljaka, da bi zbog, kako navodi, neuređene zakonske regulative – odustao.
Sa druge strane, iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (MPŠV) poručuju da ovu oblast podstiču kroz programe subvencija kreirane kroz grobudžet i IPARD programe.
Da bi država mogla više da se uključi, smatra i Bojan Kalezić, izvršni direktor kompanije Agrolife, jedne od rijetkih u Crnoj Gori koja se bavi proizvodnjom i izvozom ljekobilja.
– Država bi mogla puno više da se posveti promociji i stimulaciji proizvodnje ljekovitog bilja, jer smo jedna od rijetkih država koja ima nevjerovatan potencijal, što je i korišćeno u prošlosti i davalo je izvanredne rezultate. Jedan takav primjer je Ljekobilje Risan koji je bio gigant, a sada više i ne postoji – kazao je Kalezić za Vijesti.
Albanija preuzela primat
Govoreći o potencijalu, Mitrović naglašava da je samo fabrika Ljekobilje za preradu ljekovitog i aromatičnog bilja iz Risna izvozila žalfiju na američko tržiste u količinama od oko pola miliona kilograma.
– To više nikada nijedna fabrika, ma kolika bila, neće moći postići. Mi smo uništili sve čega smo se dokopali, pa smo tako uspjeli uništiti ne samo pogone za preradu ljekovitog bilja, već smo uništili i otkupne stanice i potpuno demotivisali stanovništvo da se uopšte bavi sakupljanjem i branjem prirodnog bogatstva kojeg imamo u izobilju – novodi on.
Iznosi podatak da oko osam odsto globalne trgovine ljekovitim i aromatičnim biljem potiče sa Balkana, a da primat danas u toj oblasti drži Albanija.
– Crna Gora u tom velikom potencijalu za uzgoj i sakupljanje stotinama vrsta ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja nije baš dovoljno uradila da započne sopstvenu proizvodnju ili da brendira neki proizvod bilja, iako postoji sve veća svjetska potražnja – tvrdi Mitrović za Vijesti.
Ozbiljnija industrija ljekovitog bilja u Crnoj Gori datira još od početka 20. vijeka, a prva plantaža u Evropi bila je u Crnoj Gori 1903. godine. Tada su Francuzi na Ćemovskom polju plantažirali buhač, biljku koja ima u sebi prirodne insekticide.
Koliko je ova oblast nekada bila popularna, govori i podatak da je osamdesetih godina prošlog vijeka oko 10.000 porodica živjelo uglavnom od sakupljanja ljekobilja, a država je samo od izvoza žalfije (pelina, kadulje) u SAD svojevremeno zarađivala 15 miliona dolara godišnje.
Zasad Rudnika uglja pozitivan primjer
Mitrović, ipak, navodi da postoji i dobrih primjera i pozitivnih praksi, poput posla u koji je ušao Rudnik uglja Pljevlja.
– Svakako dobar primjer je pokušaj Rudnika uglja koji je na eksploatisanom području u Pljevljima zasadio lavandu, žalfiju, miloduh i timijan, i to su neki pionirski koraci u rekultuvaciju, neuobičajeni do sada, jer Rudnik uglja svih ovih godina jako malo radio na tome. Takođe znam da postoje i pojedinačni zasadi lavande, kao na Grahovu… – navodi Mitrović.
Rudnik uglja će do septembra zasaditi nove sadnice ljekobilja na površini od deset hektara, pa će ukupne površine pod ljekovitim travama sa prošlogodišnjim zasadima iznositi dvadeset hektara.
U najvećoj pljevaljskoj kompaniji tvrde da na taj način oplemenjuju zemljište, odnosno vraćaju ga u prvobitno stanje, dok će od same rekultivacije kompanija imati i dodatnu finansijsku korist…
– Investicije koje se podržavaju odnose se na podizanje novih zasada nabavkom sertifikovanog sjemenskog i sadnog materijala višegodišnjeg ljekovitog i aromatičnog bilja (smilja, matičnjaka, lavande, pelina, itd.), kao i na nabavku opreme za modernizaciju primarne proizvodnje, tj. nabavku sistema za navodnjavanje “kap po kap” – odgovorili su Vijestima.
Navode da korisnici podrške moraju biti upisani u Registru Ministarstva, da je minimalna površina zasada u zasnivanju 0,3 hektara, te da je minimalna visina investicije 500 eura, a maksimalno prihvatljiva 10.000 eura uz budžetsku podršku do 60 odsto vrijednosti prihvatljive investicije, odnosno do 6.000 eura.
– Pored iznosa podrške od 60 odsto još dodatnih 10 odsto, odnosno ukupno 70 odsto podrške od iznosa prihvatljive investicije mogu ostvariti oni podnosioci zahtjeva koji obavljaju poljoprivrednu djelatnost kao jedino ili glavno zanimanje.
Poručuju da su uzgajivačima ljekovitog i aromatičnog bilja na raspolaganju i druge mjere podrške.
– Uzgajivačima višegodišnjeg ljekovitog i aromatičnog bilja na raspolaganju je bespovratna podrška po hektaru kroz program direktnih plaćanja u biljnoj proizvodnji, podrška za izgradnju bunara i bistijerni, nabavku mehanizacije, adaptaciju i opremanje prerađivačkih kapaciteta, kao i mjere 1 i 3 IPARD II programa. Kroz mjeru 1 koja je namijenjena investicijama u primarnu poljoprivrednu proizvodnju, prihvatljive su investicije od 10.000 eura do 500.000 eura, gdje se bespovratna podrška ostvaruje u iznosu do 70 odsto za sektor ljekovitog i aromatičnog bilja. Kroz mjeru 3 namijenjenu prerađivačkom sektoru investicije su prihvatljive u iznosu od 40.000 pa do 1.500.000 eura, uz bespovratnu podršku od 50 odsto od strane MPŠV u kofinansiranju sa EU – navode iz Ministarstva.
Prodaja bez kontrole
– Da bi podstakli ovu granu i industriju, treba raditi na nabaci mehanizacije, raditi na pospješivanju branja i uzgoja. Moraju se steći uslovi da se nađu ljudi koji su zainteresovani da se bave ovom vrstom proizvodnje i tek kada se na većim površinama počne uzgajati ljekovito bilje, tek tada se može očekivati neka uspješnija proizvodnja. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su među najvećim proizvođačima smilja, a mi bismo mogli da budemo među najvećim tržištima Evrope, ali i svijeta – zaključuje Mitrović.
Predatorski na lincuru i borovnicu
Mitrović navodi da Crna Gora nema obučene sakupljače i berače bilja i ističe da se to najbolje ogleda na primjeru lincure.
– Ogromna većina njih nema ni dozvole za sakupljanje i branje, niti zna kako se to vrši. Bere se stihijski, neodrživo i predatorski. Primjer za to je češljanje borovnica, kopanje lincure, koja je zaštićena vrsta, ali koja je istrijebljena i skoro da je mi više i nemamo. Imamo situacije da turisti sa strane kopaju srčanik i lincuru, obje zaštićene vrste čiji je biološki opstanak vrlo upitan. Skoro da ih nema koliko se one krijumčare. U Albaniji je kilogram lincure dostigao ogromnu cijenu i neophodno je uvesti neke kazne za nedozvoljeno branje i ugrožavanje biljnih vrsti. One biljne vrste koje se nalaze na crvenoj EU listi treba potpuno zabraniti za branje i zaštititi njihove habitate i na taj način pokušati njihovu repredukciju učiniti bar malo većim nego što je slučaj sada – poručuje on.
Požari gutaju prirodno blago
