Susret sa Eleonorom Apollonio, akademskom umjetnicom iz Kotora
Nakon deset godina Eleonora Apolonio se vraća likovnoj publici izložbom koja je otvorena u Gradskoj galeriji Kotora, gdje predstavlja oko 30 radova u tehnici ulja na platnu i tempera na papiru, sa motivima mrtve prirode, bokerških pejzaža i portreta-figura. Posjetioci istančanog ukusa mogu u postavci da prepoznaju vizure kotorskih bedema sa pogledom na kupolu crkve-samostana Svete Klare, niz kuća-palata na Glavatima, mandrać Visin na Prčanju i druge. Puno joj znači da sve te slike za koje je, kaže, jako vezana, vidi na jednom mjestu, sa mnogo boljim osvjetljenjem nego što je u njenoj kući, a takođe joj znači da drugi ljudi to vide, jer umjetnost dobija vrijednost tek u interakciji sa publikom.
-Meni je dat talenat da bih ja to nekome isto dala, da bih dobrobiti umjetnosti podijelila sa drugima, tako da mi izložba poslije deset godina pauze mnogo znači, kaže Apollonio. Najbrojniji su porodični portreti na kojima su njena osmoipogodišnja kćer Aneta i suprug Goran Kocka. „Ima ti impresionizma i ekspresionizma, možda čak i nekog simbolizma, ima svega, a mislim da mene ima najviše“, kaže u šali Eleonora u razgovoru za Boka news.
-Slikam sve ono što me okružuje, sa fokusom na figuraciju. Tu vidim i apstrakciju, jer moje slike nisu realističke, vidi se šta je, ali ne idem toliko u detalje. Ćerka mi je često model, s obzirom da je živahno dijete, hvala joj, ima strpljenja sa mnom. Ona ima potpuno drukčiji senzibilitet od moga, to mi jako prija i srećna sam zbog toga. Ja sam „teška“ priroda, a njena me razigranost uveseljava. Svaki dan crta, slika, puna je ideja, različita je i za mene je velika inspiracija. Ima potpunu slobodu da sebe nađe i ostvari, kaže umjetnica.
Rođena u Kotoru, potomkinja stare plemićke porodice koja je u Boki prisutna već pola milenijuma, Eleonora je djetinjstvo i mladost provela na Prčanju, te je razumljivo što pejzaži „najljepšeg zaliva na svijetu“ zauzimaju značajno mjesto u njenom stvaralaštvu. Diplomirala je slikarstvo na FLU Cetinje u klasi prof. Smaila Karaila, a od 2006. do 2013. godine je imala sedam samostalnih izložbi. Laureatkinja je Nagrade za najbolji likovni rad nastao u Kotoru 2010. godine.
Slikajući stare kuće, palate, ponte, bilo vani za štafelajom ili u svom domu, Eleonora, sada majka i supruga, neminovno primjećuje i promjene u bokeškom pejzažu narušenom prekomjernom gradnjom, ali je više sklona da život posmatra sa njegove ljepše strane.
– Promijenila se Boka Kotorska, sad koliko, ne znam da to izmjerim, ali želim da pričam samo o promjenama nabolje – mnoge palate su renovirane, neke stvari su se dovele u red, gledam iz pozitivnog ugla. Činjenica je da je kulturni pejzaž narušen prekomjernom gradnjom, ali moje poimanje života je prihvatanje neminovnosti, jednostavno, stvari su takve kakve jesu i tako mora biti. Dobro je to registrovati, ali da se mi stalno žalimo kako ništa ne valja, to nikud ne vodi- ukoliko možeš nešto da promijeniš, u redu. Meni nije dato da mogu direktno da djelujem i mijenjam, ali indirektno možda mogu- putem slika. Možda ću nekoga da oplemenim svojim slikanjem, da izazovem neke emocije, da probudim nešto dobro kod čovjeka – to je ono što je i mom domenu rada. Dato mi je da slikam i to je moje „oružje“, kaže Eleonora.
Nije učlanjena u Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, nije ozvaničila status samostalne umjetnice, a finkcioniše najbolje kad je neko od bližnjih „pogura“.
-Zahvaljujem Daliborki Kordić, slikarki-galeristkinji, bez koje ove izložbe ne bi bilo, ona me je pogurala da konačno formiram postavku. Ja sam potpuno u tom svom svijetu i prilično sam inertna, ne primjećujem ni da li je moj položaj dobar ili loš, ja to i ne tražim, a sredstva za rad sama sebi obezbjeđujem. Danas se dosta priča o tome kako je loš položaj umjetnika, ali mislim da se pod umjetnošću često plasira i ono što to nije. I kultura je u haosu, kao što je i u svim društvenim porama, to je lančano povezano – podijelila je Apollonio sa nama svoj stav o statusu umjetnika kod nas.
Nema svoj atelje, slika gdje god i kad god dobije nadahnuće.Voli da šeta u prirodi, rado hoda planinskim stazama, a to je ljubav koju dijeli sa svojim suprugom koji je planinarski vodič.
Ljubitelji slikarstva imaju priliku da djela Eleonore Apollonio pogledaju do 18. aprila.
Odraz ljepšeg vremena
-U vremenu opšte smutnje i krize svake vrste koja se odrazila i na polju vizuelnih umjetnosti, postoje i oni koji se drže tradicije. Taj njihov izbor je doskora smatran najvećim nedostatkom, a kako vrijeme odmiče, u okolnostima koje diktira vječita žeđ za novim, postaje oaza u pustinji „ready made“-a…
Da, reći ćete da je ovakav izraz primjereniji nekom drugom vremenu. Upravo je ta izopštenost iz svakodnevnice, ili bolje reći svakodnevnica kroz prizmu impresionista poput Žorža Sera, kod portreta- foviste Anri Matisa, ali to je ipak Eleonora Apollonio. Večeras smo okruženi pejzažima, mrtvom prirodom i portretima koji nose sivo-plavu sjenu Dobruštice i Vrmca, a kroz koje izbija snažan intenzitet boja vodenih odraza Boke.
I Eleonoru možemo shvatiti kao odraz nekog ljepšeg vremena, a svi koji je poznaju, složiće se s ovom konstatacijom, kazao je slikar Milenko Premović otvarajući izložbu.
/M.D.Popović/
