Zvono, freske i molitve za generacije 21. vijeka
Uz svečanu litiju i liturgiju u četvrtak, 8. juna episkop Metodije, vladika Eparhije budimljansko-nikšićke osveštao je crkvu Svetog oca Nikolaja mirlikijskog Čudotvorca u selu Gornji Orahovac u Kotoru, koju je podvižničkim radom, na ostacima iz 19. vijeka obnovila Jelenka Ždrale.
Uz blagoslov paroha, oca Jovana Vasića, litija je stazom dugom 3 kilometra u šest sati ujutru krenula od crkve Sv. Đorđa u Donjem Orahovcu do padine Ravnica, gdje je u pitomom zelenilu, uz obod kamenog brda smještena obnovljena ljupka crkvica. Vladika je odlikovao dobrotvorku Jelenku Ždrale Ordenom prvog stepena imena Sv.Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, a mještani, sveštenici, monasi i monahinje okupili su se za časnom trpezom na livadi ispred svetinje. U ime mještana je Milan Vukasović sa Dražinog vrta zahvalio “neimarki” koja je uz predanost i veliku ljubav oživjela duhovnost u Gornjem Orahovcu, te je zahvaljujući njoj prvi put za svojih 82 godina života, u društvu uvaženog vladike izašao na ovu visinsku kotu.
Ideja o obnovi se rodila 2002. godine, kada je Jelenkin kum Veselin Dragutinović pomenuo ovu crkvu. Čuvši ime Sv. Nikole, kome je posvećena krsna slava njenog roda porijeklom sa Grahova (Luburići), Jelenki je srce zaigralo.
-Plakala sam kada sam 2017. godine prvi put izašla na Ravnicu i vidjela razrušenu crkvu, te odmah poželjela da je obnovim. Bila je to Božija blagodat, viša volja – nisam se ja tu ništa pitala, prosto sam srcem krenula da radim. Blagoslov mi je na početku dao mitropolit Amfilohije, a poslije dvije godine, kada je crkva bila završena, 18. oktobra 2019. godine dao je blagoslov i za osveštenje, priča 71-godišnja Jelenka za Boka news. Kako se poslije desila pandemija, stvari su se iskomplikovale i evo tek sada su uspjeli da osvećenjem crkve zaokruže podvig.
Preko 1000 kg tereta -vode, hrane, materijala iznijela je na svojim plećima Jelenka, koja je sa porodicom izbjegla 1995. godine iz Sarajeva i doselila u Orahovac 1999. godine. Najviše joj je, kaže, pomogao Dejan Gopčević, potom Špiro Gunjajević, Nikola Dragutinović, Nikola Mirković i drugi. Pomogao joj je i Miljan Ratković iz Novog Sada, potomak Oravčanina Jova Ratkovića, koji je prije 100 godina poklonio svoju zemlju oko crkve. Osveštana je daleke 1899. godine u doba vladavine Francuza nad Bokom kotorskom, o čemu je Jelenka doznala raspitujući se kod kotorskog paroha, pok. oca Momčila Krivokapića. Zapuštena crkva je nakon zemljotresa 1979. godine, sve do prije obnove, služila kao sklonište za lovce, pastire.
Uz podršku svog pok. supruga, a najviše uz finansijsku potporu sina Vladimira i ćerke Valentine, koji žive u Londonu, Jelenka je nabavila sav material, podigla crkvu od već postojećeg kamena, dopremila teška vrata i zvono, angažovala freskopisca koji je uresio unutrašnjost, kompletno je opremila, čak je i krov pokrila starinskim kamenim pločama. Ovaj podvig nije bio lak, jer do crkve, osim staze iz doba Austro-Ugarske, nema kolskoga puta. Iznošenje pijeska, cementa, armature, bilo je mukotrpan posao.
-Uzanim putem od Risna mali kamion je dovozio material do najviše kote Ubalac, a odatle, smo tovarili konje i odvozili građu do Ravnice. Bilo je teško, čak su nam dva konja uginula tokom rada, prisjeća se dobrotvorka, koja je plaćala i radnike.
Svetinje s pogledom na Boku Kotorsku
Od Ravnice se pješačka staza račva ka orahovačkim selima Ubalac, Stepen, Kljavići, Velje selo i Velinići, koja su napuštena, kao što su i njihove crkve- saborna Sv. Petka, Sv. Jovan, Sv. Toma… Odavde se pruža divan pogled na dio Boke Kotorske, u kome često uživaju ljubitelji planinarenja koji obilaze tvrđave Sv. Andrija i Šanik na Vranovom brdu.
/M.D.Popović/
Foto: Darko Vukasović i Jelenka Ždrale
