Na Dugom otoku vole vjerovati “dostupnim podacima” po kojima na planetu Zemlji postoje 74 mjesta s nazivom Sali, razasuta po svim kontinentima. Skupina od nešto više od dvadesetak današnjih stanovnika Sali s jednakom se vjerojatnoćom, makar privremeno, mogla nastaniti u svakom od tih udaljenih mjesta, ali, eto, sudbina ih je dovela baš u Sali na Dugom otoku.
Mrvicu im je, ipak, bliže jer mahom je riječ o Slavoncima, “gastarbajterima u vlastitoj zemlji”, ljudima koji su ravnicu zamijenili otokom, njive morem, a radnu knjižicu su s burze preselili u “Mardešić”, gdje se “ravničari i poljoprivrednici” bave preradom ribe jer za to dobivaju redovnu plaću.
Odat će se vrlo brzo, već nakon nekoliko minuta razgovora, jer će vam kazati da “žive u zgradi”. Kod drugog sugovornika shvatite da ta “zgrada” nekim čudom ima veliko “Z”, da je natopljena laganim fatalizmom i prepuna sličnih, ali posebnih priča, da se u “Zgradi” živi po nekim internim pravilima, ustaljenim načinom i s nadom u maglovitu bolju budućnost.
‘Super su to ljudi’
“Zgrada” je jednokatnica s ravnim krovom u krugu riboprerađivačke tvornice “Mardešić”, nekadašnje su “kancelarije” preuređene u sobe, od kojih neke imaju i posebno kupatilo, kuhinja je zajednička i dijele je radnici “Mardešića” koji su u mučnoj potrazi za poslom stigli u Sali.
– Ima ih sa svih strana Hrvatske, iz Zadra i zadarskog zaleđa, Trogira, Splita, ima ih i iz Bosne, ali daleko najviše je Slavonaca, od kojih su neki tu već godinama. Nemam riječi, super su to ljudi. Dolaze zbog posla, dobri radnici ostaju, oni drugi odlaze, priča rukovoditeljica Tatjana Petešić, listajući popis trenutnih zaposlenika “Mardešića” koji se vrti oko brojke od sedamdeset ljudi.
Na tvorničkom krugu trojica radnika barataju komadima smrznute ribe kojima ih uz pomoć “viljuškara” opskrbljuje Marko Radunković. Završio je srednju školu za komercijaliste, ima 29 godina i već sedam godina radi u “Mardešiću”.
– Iz Belišća sam. Radio sam u tvornici papira, pa na baušteli u Cavtatu, a onda sam preko jedne prijateljice prvi put u životu čuo za “Mardešić”, došao i ostao. Nikad nisam ni sanjao da ću završiti na otoku! Srdelu sam u Belišću vidio samo u konzervi, ali eto me tu. Saljanin? Ne, ja sam Belišćanin, to ću i ostati. Otočani su drugačiji, zatvoreniji su, na početku teško prihvaćaju strance, ali kada to prođe, onda je s njima mila majka! U Slavoniju se ne vraćam, tamo je sve gore i gore, nema posla u Belišću. Ako se pruži prilika otišao bih u Zadar, ako ne ostajem tu – kaže Marko.
Posljednje četiri godine ne živi u “Zgradi”, nego s curom Manuelom, koja je iz okolice Benkovca također došla raditi u “Mardešić”, 1500 kuna plaća iznajmljenu sobu u Salima. Drago mu je što je na moru, volio je ribolov i u Slavoniji, pa i na more ponekad ode.
Zahvaljujući internetu, iz Daruvara je prošloga ljeta u “Mardešić” stigao i devet godina stariji Alen Adlaf.
– Nije bilo posla, firme se zatvaraju. Radio sam u ljevaonici željeza DALIT, po veterinarskim stanicama. Nije išlo, evo me tu. Ak se nađe nešto bolje, dobro, ak ne, primoran sam ostati. Živim u “Zgradi”, sam sebi kuham i nije mi loše. Malo su me strašili s tom burom, ali hladnije je kod nas, bura samo malo piri, smješka se Alen, praćen povicima svojih kolega kako je “jedini Čeh na Dugom otoku”.
‘Sviđa nam se tu’
– Ne znam za Dugi otok, ali u “Mardešiću” sam jedini Čeh, to je sigurno, uzvraća Alen koji s “čuo sam, ali nemam pojma” iskreno priznaje da još ne zna što je briškula. Ima vremena, naučit ću, brzo se uklopim, a otočani nas dobro primaju – optimističan je “jedini Čeh na Dugom otoku”.
Mladić s pjesničkim imenom je dokaz za onaj milimikronski dokaz “demetropolizacije Hrvatske” – stigao je u Sali prije dva mjeseca iz Zagreba:
– Vidio sam u novinama da traže radnike, prijavio se i došao. Planiram ostati ovdje nekoliko godina, pa kasnije što bude. Živim tu, u “Zgradi”, ali sada u Salima nemaš baš gdje izaći, čekam ljeto, kažu mi da je tada sve puno življe, kaže nam 19-godišnji Tin Grgić.
Bračni par Tinka i Milorad Šimunović u Sali je došao prije mjesec i pol dana, u Grubišnom polju imaju “kuću i sve drugo”, ali bez posla ni “kuća i sve drugo” nije bilo dovoljno, posao su oboje našli tek u “Mardešiću”. Milorad je prošao rat, kada se vratio kući “firme su se raspale”.
– Za sada nam nije loše, smješteni smo, sviđa nam se tu, plaća kakva je takva je i s njom se moramo pokriti. Djeca su nam odrasla, otišla su i od nas više ne zavise, a za nas dvoje će uvijek biti – kaže Milorad.
Naša posljednja “slavonska sugovornica” kaže da je godinama radila kao novinar-honorarac, volontirala po brojnim KUD-ovima i kulturnim manifestacijama, a onda je za jednog ljetovanja na Viru čula za “Mardešićevu” potrebu za radnicima. Baš ju je zanimalo gdje je ta tvornica čije sardine godinama kupuje i onda je ostavila Đakovo i došla u Sali, gdje sa svojom šezdeset i jednom godinom namjerava dočekati mirovinu.
– Prvih pet-šest mjeseci je bilo hoću li – neću li ostati ovdje, a onda je nekoliko stvari presudilo. Posao nije neizdrživo težak, snašla sam se i s ljudima i sa strojevima, kolege i Saljani su me prihvatili i evo me tu već četiri i pol godine. Plaća je redovna, smještaj je besplatan, kćerka mi živi i radi na Viru, dokle mi treba sto kuna, do Đakova je to tisuću kuna, pa u Slavoniju odem jednom godišnje. U Đakovu rade banke, kafići i trgovački lanci, a na ovom suncu i moru mi je i zdravlje kudikamo bolje. Nema slavonske magle, nema visokog tlaka, preporodila sam se – kaže nam Zdenka Antunović.
Saljskim se Slavoncima još omakne da rade “u Saliju” umjesto u Salima.
Naučit će, ostanu li. Za njih su \’Anamarija\’ i \’Melita\’ bila samo ženska imena, sada znaju da su to i brodovi s kojima su došli u Sali, pa možda s njima i odu. Ako “naleti nešto bolje” i ako se “skroz ne prime” na otoku.
Predrag Opačić
Snimio Jure Mišković / EPH
