Nakon 28 dugih godina, sinoć je, u okviru pratećeg programa 36.FFHN – MFF-a održana svečana premijera poslednjeg filma najvećeg reditelja u istoriji crnogorske kinematografije “Živko Nikolić – Nedosanjani san”, u režiji Senada Šahmanovića.
Omaž jednom od najvažnijih sineasta ovdašnje kinematografije, zasniva se na epizodi njegove antologjske serije “Oriđinali” iz 1995, zamišljene kao TV film koji je počeo da snima u produkciji RTV Crne Gore, i novom, nedavno snimljenom materijalu. Živko je snimio oko šezdeset odsto materijala za taj televizijski film, dio materijala se u brojnim seljenjima, presnimavanjima izgubio, pa je bilo važno sve sastaviti, rekonstruisati i nakon toga krenuti u dalji istraživački rad, kazao je ranije Šahmanović. Obavljeni su razgovori sa najbližim saradnicima, analizirane knjige snimanja, napravljen plan i strategija, pa smo krenuli u realizaciju. Nakon nekog vremena materijal je počeo da dobija svoj oblik, ali ga nije bilo dovoljno za igrani film, pa je odlučeno da se ide u pravcu ideje pravljenja filma o filmu. Poslije dvije godine rada, film “Živko Nikolić – Nedosanjani san” izlazi pred publiku u gradu u kojem se on školovao, i gdje je završio čuvenu hercegnovsku Umjetničku školu.
Kroz film publiku sprovodi Živkov sin Petar, koji je otkrio više detalja o njegovom odnosu sa ocem, njihovim razgovorima, snovima, željama, sanjanim turbulentih 90 godina.
“Ja sam prvi put sada gledao film u cjelosti i moja percepcija je da je prijem filma bio izuzetno emotivan. Ono što nisam imao i što mi je falilo to je da osjećam dosluh Živkovog duha i njegove publike, i to je za mene najveća satisfakcija što je bila puna sala, i što sam vidio da je publika reagovala i da je dijelila tu emociju, i da je mislila zajedno sa Živkom, to je neponovljiv doživljaj.
Petar kaže da je zbog dugog vremena dobar dio materijala izgubljen I da se onaj narativ nije mogao pratiti.
“Onda se producent opredijelio za ovu dokumentarnu varijantu, da mi ne domišljamo, dorežiravamo Živkovo, nego da to Živkovo bude inkorporirano u ovaj film i da budu jasno odijeljeni ti djelovi. Tako da publika može da dosanja taj Živkov san, i da vidi kakve su reakcije bile svih tih ljudi i da vidi kako oni izgledaju poslije 30 godina”.
Divno je bilo vidjeti poslije 30 godina Živkove kadrove, tu nevjerovatnu igru svjetlosti, sjenki, portreta koje radi. Ali nas to I podsjeća, ono što sam ja uvijek ponavljao, kolika je tuga i nesreća što taj čovjek 12 godina nije snimao filmove, smatra Živkov sin.
“Ovo je bio jedini film, odnosno mogućnost da realizuje film. On je ulazio u pripreme nekoliko projekata, ali ovaj su snimali, tako da je ovo ostalo kao artefakt, kao ono tri tačkice iza Živka, znači ta neka priča se nastavlja. Živko je živ, i vidi se u svakom kadru koliko on voli Crnu Goru, ne samo Živko, nego i ti glumci kojih više nema, koji su tu, pogotovo Ljilja Kontić koja je postala crnogorska ikona, prepoznatljiv lik, i svi ostali glumci koji su učestvovali.”
Po tome, kako je publika u Dvorani Park emotivno reagovala, Živko narodu nedostaje.
“Mislim da smo to svi osjetili u sali, i to je bila jedinstvena nijema ocjena. Vjerujem, i iz tog razloga ću insistirati da se taj film da narodu, odnosno da ide u bioskopsku distribuciju. Mislim da je ovo jedno čudo neviđeno, u smislu jedinstvene emocije kakvu ne može čovjek doživjeti od nekog drugog filma. Možda sam subjektivan, meni znači, ali čini mi se da i narodu znači.”
Film je snimljen po scenariju Dragana Koprivice, a u glumačkoj ekipi su Dijana Marojević, Svetlana Cemin, Mirko Vlahović, Milutin Karadžić, Dubravka Drakić, Ivana Mrvaljević, Jelena Mila, Bojana Kovačević, Marina Bukvički, Vesna Vujošević, kao i Ljiljana Kontić, Dragomir Felba, Vera Crvenčanin Kulenović.Glumica Dijana Marojević kaže da je imala jači emotivni udar kada je prvi put vidjela ove scene.
“To je nešto što nikada ustvari nisam vidjela i bilo je prilično potresno, posebno što su ti njegovi kadrovi čista poezija. U stvari to osjećam, da su ti kadrovi čista poezija. Tu je dominantna priča koju je on pričao u tim slikama i to što je on vidio u svima nama. Ja ovdje nešto svoje posebno ne vidim, iskreno da vam kažem, koliko vidim njegovu dušu kroz sve nas. Sve te slike, sve te priče, sve te boje, svu tu beskrajnu lkepotu, vidite i sami, koja je to ljepota. Tužno mi je, neću da budem patetična, ali baš je nekako tužno”
Živko je u radu bio, kažu oni koji su sa njim sarađivali zahtjevan, ali u smislu preciznosti. Znao je šta hoće, pa I da iz glumca izvuče nešto što možda ni oni nisu znali da posjeduju.
“To da, apsolutno, ali to sam čak i rekla u filmu kada me Senad vratio na to da ga se sjetim. Najjače osjećanje koje sam tada imala je ta apsolutna vjera i jedna mirnoća da dođe do onoga što je srž. Ja sam njemu toliko vjerovala , što pretpostavljam da svi glumci osećaju kada su igrali njegove filmove. Vi osjećate vjeru, jednu snagu i jasnu ideju koja je duboko u njemu i on jasno ide ka njoj, i to bude baš onako kako on želi”
Film je sniman u Nikšiću, Podgorici, Beogradu i Njujorku i vrijedi ga pogledati, naročito zbog novih generacija, jer je Živko Nikolić, nažalost postao shvaćen i poštovan tek kada je napustio ovaj svijet, što je još jedan od tipičnih crnogorskih usuda. Živko Nikolić je preminuo 17. avgusta 2001.godine.
