Ljubav Tivćana ka pozorišnoj umjetnosti ne jenjeva. Voljeli su, umjeli i znali sami da režiraju i igraju „na daskama koje život znače“, a i kada su se odlučili na profesionalnu produkciju nisu omanuli. Svjedočanstva o vijeku pozorišnih dešavanja ispisuje Slavko Krstović.
III DIO
POZORIŠNI ZALJUBLJENICI IZ GORNJE LASTVE
Nakon II svjetskog rata u Gornjoj Lastvi se pri organizaciji Narodnog fronta formira kulturno prosvjetna grupa i Narodna čitaonica, koja djeluje do 1949.g. kada se formira Kulturno prosvjetno društvo „Naprijed“, koje pod tim imenom djeluje do 1962.g., od kada nosi ime „Ilija Marković“. Kako je već napomenuto, djelo Anđelka Stjepčevića „Stoljeće kulture u Gornjoj Lastvi“ je izvor o pozorišnim aktivnostima u selu na obroncima Vrmca.
1947.g.
– u gostioni g-đe Marije Marković: „Kazna“ drama u tri čina, „Sluga Jernej“ komad u pet slika, „Migrena“ šala u tri čina, „Začarani ormar“ šala u jednom činu, „Narodni poslanik“ šala u jednom činu, „ Falsifikat“ drama u dva čina (u dokumentaciji nema podataka o datumu izvođenja navedenih predstava, osim da su izvedene u toku 1947., a možda i 1945. i 1946. g.).
– avgust mjesec, „Kazna“, drama u tri čina
1948.g.
– 19. oktobar, društvene prostorije Doma kulture: „Uskipjela krv“ komad u jednom činu, „Osveta“ pučka igra u tri čina.
1949.g.
– nepoznat datum, Kotor (Sreska smotra klulturno- prosvjetnih društava): „Uskipjela krv“, komad u jednom činu.
– jun mjesec, Lepetane: „Uskipjela krv“.
– avgust mj., Grbalj:„Uskipjela krv“.
– decembar mj., Dom kulture Gornja Lastva : „Vlast“ od B. Nušića, „Ah moje srce“, „Nogometna lopta“, „Ivica i Marica“.
1951.g.
– 10. novembar, Dom kulture Gornja Lastva : „Jazavac pred sudom“.
– 8. decembar, Omladinski dom u Donjoj Lastvi: „Jazavac pred sudom“.
– 15. decembar, Kotor (Sreska smotra kulturno prosvjetnih društava):„Jazavac pred sudom“ P. Kočića.
1952.g.
– 17. jun, Dom kulture Gornja Lastva: „Osveta“ drama u tri čina od Marvara.
– 29. novembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Tuđinče“, komad u jednom činu B. Nušića.
– 31. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Sumnjivo lice“.
1953.g.
– 25. januar, Omladinski dom Donja Lastva: „Sumnjivo lice“.
– 8. mart, Dom kulture Gornja Lastva: „Pokvareni plan“.
– 13. jul, Dom kulture Gornja Lastva: „Stan pod kirijom“.
– 29. novembar, Dom kulture Gornja Lastva : „Teški časovi“.
– 31. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Pola vina, pola vode“.
1954.g.
– 8 maj, Dom kulture Gornja Lastva: „Put u zločin“, drama u tri čina Mikše Kranjca.
– 15. maj, Lepetane (Dom JNA):„Put u zločin“.
– 22. maj, Omladinski dom Donja Lastva: „Put u zločin“.
– 5. jun, Bijela: „Put u zločin“.
– 22. jun, Dom „Gracija Petković“(Opštinska smotra kulturno prosvjetnih društava: „Put u zločin“.
– 6. mart, Dom kulture Gornja Lastva: „Sretna zabuna“ šala u jednom činu.
– 12. jun, Dom kulture Gornja Lastva: „Pero tamburica“.
– 28. novembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Prosidba“ komad u jednom činu od Čehova.
– 31. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Svjetski rat“ od B. Nušića.
1955.g.
– 5. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Podstanar“ pala u jednom činu.
– 31. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Dugme“ od B. Nušića.
1956.g.
– 25. maj, Dom „Gracija Petković“ (opštinska smotra kulturno umjetničkih društava): „Sumnjivo lice“, B. Nušić.
– 31. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Prevara“ šala u jednom činu, „Čestitam“, šala u jednom činu.
– 10. mart, Dom kulture Gornja Lastva: „Šopenhauer“ od Nušića.
– 6. jul, Dom kulture Gornja Lastva: „Pauk“, drama u tri čina od R. Filipovića.
– 8. mart, Dom kulture Gornja Lastva : „Sujevjerni ljudi“, šala u jednom činu, „Bibliotekarka“, šala u jednom činu.
-15. maj, Dom kulture Gornja Lastva: „Gluvi zet“, šala u jednom činu.
– 31. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Pogreška u računu“, igrokaz u jednom činu
– 17. avgust, Dom kulture Gradiošnica: „Pauk“, drama u tri čina.
– 17. septembar, Dom kulture Donja Lastva: „Pauk“, drama u tri čina.
1958.g.
– 13. mart, Dom kulture Donja Lastva: „Sretna zabuna“ igrokaz u jednom činu.
– 19. april, Dom kulture Gradiošnica: „Sretna zabuna“, igrokaz u jednom činu.
-1. jun, Dom „Gracija Petković“ (Opštinska smotra kulturno prosvjetnih društava- prva nagrada): „Pauk“ drama u tri čina od R. Filipovića. Glumci: Goić M. Ilko, Nikolić J. Anka, Stjepčević J. Roko, Matković A. Đuro, Matković A. Vicko, Nikolić K. Anka, Matković J. Mato, Nikolić M. Niko, Nikolić J. Božo, Matković I. Albina, Matković N. Jozo, Matković J. Tonči, Marković J. Mato, Nikolić M. Božidar, Anton J. Stjepčević, Branko M. Marković, Nikolić L. Jozo, Matković M. Marko, Nikolić M. Ivo i Nikolić S.Anton.
– 28. novembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Visoki gost“ šala u jednom činu.
– 31. decembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Gubari“, „Svečari“ i „Čuvam ovce“.
1960.g.
– 29. novembar, Dom kulture Gornja Lastva: „Dva lopova“ i „Nina“.
1961.g.
– 21. januar, Dom kulture Krtoli: „Ah moje srce“, „Ljubomorni muž“ i „Džentlmen i lopov“.
– 4. februar, Dom kulture Bijela: „Ah moje srce“, „Ljubomorni muž“ i „Džentlmen i lopov“.
– 17. jun, Dom kulture Gornja Lastva: „Krv je uskipjela“.
– 28. jul, Dom „Gracija Petković“ (Opštinska smotra kulturno prosvjetnih društava): „Krv je uskipjela“, drama u jednom činu Rasima Filipovića.
1962.g.
– 4. jul, Dom kulture Gornja Lastva : „Nevolje kućnog učitelja“ komedija
– 31. decembar: Dom kulture Gornja Lastva : „Na šalteru putnika“ i „Pseća značka“.
Od 1928. do 1962. godine gornjolastovski zaljubljenici u teatar odigrali su 73 pozorišna komada i 23 reprize u čijem izvodjenju je učestvovalo 77 glumaca amatera. Anđelko Stjepčević je i njihova imena od zaborava sačuvao: Đuro Mata Ivović, Niko Boža Ivović, Katica Boža Ivović, Mato Joza Matković, Mato Boža Nikolić, Mato Joza Marković, Nina Nikolić, Mare Nikolić, Anton Boža Abović, Josip Boža Abović, Niko Špira Abović, Jela Joza Ribica udata Nikolić, Katica Boža Abović udata Marković, Marica Stijepa Dender udata Medvidović, Marica Marković, Ivo Matković, Marija N. Marković, Milka Djura Marković udata Nikolić, Ljubica Mija Nikolić udata Nikolić, Tereza Mija Nikolić udata Marković, Tonka Joza Matković, Ivo Mata Nikolić, Josip Marka Nikolić, Anton Joza Nikolić, Đuro Tripa Nikolić, Jozo Anta Marković, Ćiril Marka Nikolić, Anton Joza Matković, Anton M. Matković, Tonći Joza Matković, Mato Joza Ribica, Niko Marka Nikolić, Jozo Nika Matković, Jozo Luke Nikolić, Gracija Špira Abović, Zvonko Joza Matković, Berta Tripa Nikolić udata Matković, Branka Mija Matković, Anka Anta Marković, Nevenka Anta Marković udata Radović, Marija Krsta Marković udata Vavić, Mladen Krsta Marković, Anka Iva Stjepčević udata Nikolić, Nina Marka Matković udata Stjepčević, Božo Joza Nikolić, Vicko Andrije Matković, Metod Marka Nikolić, Ivo Mata Nikolić, Fridrih Mata Nikolić, Đuro Andrije Matković, Zvonko Joza Nikolić, Marija Joza Stjepčević udata Nikolić, Marija Mata Marković udata Stjepčević, Albina Ilije Matković udata Sršen, Savo A. Milutinović, Marko Mija Matković, Anton Joza Stjepčević, Mato Boža Nikolić, Zdenka Ilije Matković udata Nikolić, Miroslav Joza Abović, Anđelka Matković, Tonka Joza Nikolić udata Marković, Anton Šima Nikolić, Anđelko A. Stjepčević, Delfina Joza Matković, Nikolić Joza Anka udata Marković, Josip Mata Ribica, Anka Krsta Nikolić, Roko Joza Stjepčević, Ilija Mata Goić, Emica Mata Goić, Mirjana Mata Ribica udata Stjepčević, Jerolim Ilije Matković i Nevenka Joza Stjepčević udata Nikolić.
Još da se doda da je od 1947.g. do 1962.g. predstave uglavnom režirao Mato Joza Marković.
* * *
U periodu od 1956. do 1961. godine aktivna su i druga kulturno umjetnička društva: KUD „Sloga“, Krtoli: sezona 1956/57 g. „Svjetski rat“, 1958.g. „Anđelija“ i 1960. g. „Tako je moralo biti“.
KUD „Budućnost“, Gradiošnica: sezona 1956/57 g. „Pokondirena tikva“, 1958.g. „Sumnjivo lice“, 1959.g. „Ženidba i udadba“ i 1961.g. „Porodica Blo“. (Sačuvan je podatak da je ovo društvo 15. maja 1954. godine igralo „Običnog čovjeka“ Branislava Nušića.)
KUD „Josip Marković“, Donja Lastva: sezona 1956/57.g., „Spis br. 516“.
KUD „Jedinstvo“, Lepetane: 1957.g. „Porodica Blo“, 1958.g. „Izbiračica“ i sezona 1959/60 g. „Čvor“.
* * *
U osmoj deceniji prošlog vijeka tivatska omladina, mahom srednjoškolci, svoje slobodno vrijeme posvećuje pozorišnoj igri. U režiji Gracije Perkovića, profesora francuskog jezika, igrali su „Kabare“: Dragana Ivošević, Vesna Andrić, Vesna Ivović, Duško Božović, Mirjana Krivokapić, Tonko Kubiček, Roberta Šafranić, Marija Francisković, Ines Čavor, Žana Krstović, Goran Pean, Angelina Miholović,
Đoko Radonjić i Ljubo Đuković.
Tih je godina igran i pozorišni komad „Mir, Ljubav, Sloboda“, koji je po sopstvenom tekstu režirao Dragan Rajčević.
* * *
Na pozoršnim daskama ogledali su se i članovi KUD- a „Boka“, koji su 2000. godine sa članovima Flote ratne mornarice učestvovali na takmičenju Pete pomorske oblasti (Mornarica VJ), a njihov scenski komad „Blago nama š njima“, urađen po scenariju Ranka T. Žutkovića Žuleta, proglašen je pobjednikom takmičenja u oblasti kulturno- umjetničkog stvaralaštva. Za lovorike, sa „Bokine“ strane, bili su zaslužni Ana, Goran i Lazar Božović, Marija Ćulafić, Sandra Kosanović, Dragana Šljivić, Maja Muminović, Boban Mihailo, Svetlana Todorović, Svetlana Kašćelan, Leonarda Đinović, Ivana Antin, Kristina Savić, Tijana Cimbaljević, Dragutin Matić, Zoran Kruta, Luka i Bojan Miholović, Boško Jovanović i Predrag Šušić.
* * *
Bez amatera se ne može ni u 21. vijeku, a na sceni je tivatska mladost iz školskih klupa.
Dramska sekcija Srednje mješovite škole „Mladost“, igrala je, između ostalog:
2012.g. „Evo me“, predstava po tekstu prof. Ružice Lazarević.
2015.g., „Teatar je škola gdje se ljudi uče“ (26 učenika igralo odlomke iz „Pokondirene tikve“ i „Gospođe ministarke” te tekst „Moderna Femica“ koji je napisala učenica drugog razreda Gimnazije, Mia Zeković)
2016.g., „Balkanska carica“ ( Mia Zeković, Bogdan Međedović, Arsenije Brajković, Mitar Bijelić, Luka Kiš, Milovan Peković, Luka Reković, Andrijana Karadžić, Petar Klakor, Aleksa Balević i Đorđe Čavor)
2017.g., „Ženidba”
2019.g., „Predstavi se“ (tekst napisali profesorica Ružica Lazarević i učenici Viktorija Samardžić i Boban Crnogorac)
- g., dio predstave „Bokeški D – mol“ (Dejana Purović, Bogdan Vučković, Gojko Božović, Mia Kuč, Bjanka Telesmanić, Mihajlo Simić, Nikša Stanković, Andrija Žižić i Dimitrije Bojanić)
Osnovci su 2016. godine igrali „Novelu od ljubavi“, premijerno u Radničkom domu „Gracija Petković“, pa u podgoričkoj OŠ „21. maj“, a potom su je izveli u okviru pratećeg programa „Kotorskog pozorišnog festivala za djecu“. Godinu kasnije predstavljaju se sa predstavom „Valja odit na more“, da bi 2018. godine po tom tekstu prof. Ružice Lazarević snimili i film.
Za te dvije sekcije, koje iz godine u godinu nastupaju i na priredbama NVU „Djeca Tivta“, najčešće se vežu imena profesorica Ružice Lazarević, Snežane Majstorović i Katice Čavor.
Kazališnu sekciju pri Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore nekoliko godina je vodila prof. Ružica Lazarević, a prvi nastup („Kazališna večer“) imali su 2014. godine u Domu kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi.
Škola glume nevladine organizacije „ŠkArt“ počela je sa radom prošle godine, a početkom maja ove godine, u okviru Festivala vjetra, u punoj sali Male scene Centra za kluturu (nekadašnji Sokolski dom i DTV „Partizan“) igrali su predstavu ,,Svileni ocean“ u režiji Vladana Vuksanovića, koji i vodi tu školu. Publiku su oduševile Doris Deković, Tea Čelanović, Milica Kontić, Tara Đuričković, Sara Perović, Dora Štampić i Ines Drakić.
BOKEŠKA TRILOGIJA I „PURGATORIJE“
Sam kraj drugog milenijuma obilježio je početak profesionalne pozorišne produkcije Centra za kulturu. Milan Karadžić je po tekstu Stevana Koprivice režirao „Bokeški D – mol“, premijerno igran 8. aprila 2000. godine. Publiku u velikoj sali Radničkog doma „Gracija Petković“ oduševljavaju: Jelena Đokić, Milena Dravić, Mladen Nelević, Andrija Milošević, Pavle Ilić, Gorana Marković, Ivana Tomičić, Stevan Radusinović, Dejan Đonović, Simo Trebješanin i Branko Ilić.
Te iste godine ravnodušan nije bio ni žiri Sterijinog pozorja u Novom Sadu. Nagrade najprestižnijeg festivala eks Jugoslavije dobili su Stevan Koprivica za najbolji tekst savremene drame, Jelena Đokić i Mladen Nelević za glumačko ostvarenje i za kostimografiju Božana Jovanović, a na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu u Užicu Jelena Đokić je dobila nagradu za najboljeg mladog glumca.
Za nezaborav, da se pomene šta je ko radio kako bi „Bokeški D- mol“ bio mjerilo kvaliteta svim pozorišnim kućama u i van Crne Gore: direktorica Centra za kulturu: Milena Radojević, izvršni producent: Neven Staničić, muzika: Slavka Nelević i Milan Karadžić, dizajn svjetla: Radomir Stamenković, lektura: Neven Staničić, rješenje scene: Milan Karadžić, scenski pokret: Slavka Nelević, vajarski radovi: Tihomir Mačković, šminka: Nijaz Memiš, tehničko vođstvo: Krsto Kiko Tomčić, inspicijent: Slavka Nelević, ton: Đorđe Radonjić, konsultant za francuski jezik: Branka Rajčević, bravarski i stolarski radovi: Roko Perušina, krojački radovi: Ana Vlahović, Jelka Punčuk, rekviziter: Anđelka Klopan, dekorateri: Siniša Vuksanović, Franjo Elkaz i Magdalena Sindik, fotografije: Anton Marković, Željko Perković
Potom su uslijedile predstave „Betula u Malu valu“ i „Inominnato“, a direktorica Centra za kulturu, Milena Radojević, osvrnula se na urađeno u razgovoru sa potpisnikom ovog teksta.
Razmišljamo o filmskoj adaptaciji „Bokeškog D – mola“
… Ako podrška onih koji mogu pomoći izostaje i danas, kako je tek bilo kada ste se odlučili da pokrenete produkciji?
Niko nam nije vjerovao, u gradu smo služili za podsmjeh i samo je predsjednik Opštine Zoran Janković bio uz nas. Ubijedila sam ga da ćemo napraviti dobru predstavu, a na pitanje: „Šta ako ne bude tako?“, odgovorila sam da zalažem lični i profesionalni kredibilitet. „Bokeški D-mol“ je prošao, sa svim nagradama i nezapamćenim interesovanjem sve do danas, a mi smo se suočili sa mnogo većim problemima pred drugu predstavu. Shvatam da su ljudi bili nepovjerljivi u početku, to, normalno, nikome ne zamjeramo, ali poslije uspjeha pojavili su se neki „važni“ pojedinci sa tvrdnjama da je Tivtu to dovoljno. Savjet je bio uz nas, njegov predsjednik protiv i podnio je ostavku, i tu su prestale sve dileme. Kada smo radili „Innominato“ niko nije pitao zašto to radimo, nego kada će premijera
Može li se desiti da kada Vi i predsjednik Opštine više ne budete na tim mjestima zamre pozorišna produkcija?
Ni u kom slučaju. Temelji su udareni dovoljno snažno da to ne može zavisiti od volje pojedinaca. Grad je ovo prihvatio i ne vjerujem da bi neko pokušao anulirati postignuto i sve vratio na početne pozicije, tim prije što se ne mogu zatvoriti oči pred ljetnjom pozornicom, malom scenom i pozorišnom salom. Tivćani neće dozvoliti da to stoji zatvoreno sa nekim minornim programima. Sve je velelepno opremljeno da bi se bavili samo amaterizmom ili organizacijom kulturnih manifestacija.
Od podsmijeha na početku do Sterijinih nagrada, prepunih dvorana, poziva iz inostranstva. Jeste li umorni od uspjeha?
Uspjeh nije moj, to je djelo zaposlenih u Centru, ali i grada koji je prepoznao šta želimo za dobrobit kulture i svih nas. Predlog i inicijativa jesu bili moji, bilo je potrebno i lične hrabrosti za taj korak, ali nije to toliko važno da bi se o tome posebne priče pisale. Od ideje do realizacije je veoma dug i naporan put koji ni jedan pojedinac ne bi mogao sam iznijeti. Moja vjera u uspjeh bila bi nedovoljna da isto nisu razmišljali svi u Centru i ta kompaktnost nas je i održala u onim trenucima kada se nisu nazirala rješenja za brojne probleme. Mi nismo imali pravo na grešku, nismo je ni napravili, i danas sa zadovoljstvom mogu reći da za „Bokeški“ prodamo hiljadu i dvjesto karata, a da dvjesto ljudi provali ogradu kako bi odgledali predstavu. Takvo priznanje može samo da se sanja, a nama su učestala. Prijaju nam pozivi na gostovanja, godi kada se u Beču čuje za nas, pa nas pozovu da predstavljamo Crnu Goru u okviru festivala teatarskih dostignuća iz bivših republika Jugoslavije. …
Premijera „Innominata“ uzburkala je javnost zbog, na izgled, minorne stvari. Pozivnica za premijeru. Je li vrijeme da se prestane sa podjelom karata ljudima koji sa kulturom imaju veze samo od premijere do premijere?
Pobuna je bila ne samo u Tivtu, nego su i direktori drugih centara za kulturu digli svoj glas i bili uvrijeđeni zato što smo za premijeru naplaćivali ulaznice, naši odbornici su na Skupštini raspravljali o našem potezu, a ja sam po prvi put bila relaksirana. Nisam morala razmišljati koga u prvi, a koga u peti red, hoće li mi neko, nezadovoljan redom u kome sjedi, vratiti kartu. Ne vidim zašto bi neko samo zato što je na nekom direktorskom ili odborničkom mjestu dobio pozivnicu, a da pri tom nismo u mogućnsoti da besplarnom kartom počastimo ljude koji su stalni gosti svih naših kulturnih dešavanja. Pa, nama se dešavalo da u onim protokolarnim redovima umjesto pozvanih imamo njihove komšinice, a kada su izostale pozivnice svi su se pobunili. Karte smo morali prodavati i zbog zaokruženja finansijske konstrukcije predstave i ništa u tome nije strašno. Ministar turizma je bio na premijeri, bez riječi je otišao do blagajne i kupio kartu iako su se dušebrižnici zabrinuli kako ćemo tako nešto prirediti čovjeku na takvom položaju. Mislim da će se u ovom vremenu oštre i jedino ispravne podjele na amaterizam i profesionalizam i drugi povesti za našim primjerom.
„Publika“, 02.07.2002.g.
(Nakon 19 godina od premijere „Bokeškog D – mola“ direktor Centra za kulturu Tivat Neven Staničić sa autorima predstave Stevanom Koprivicom i Milanom Karadžićem, donosi odluku da se „Bokeški“ ponovo igra. Premijera sa novom postavom odigrana je 11. jula 2019. godine, a na sceni su bili Jelena Đukić, Marija Labudović, Marija Đurić, Vule Marković, Omar Bajramspahić, Pavle Popović i Dubravka Drakić.)
* * *
Nakon uspješnih pozorišnih produkcija Centar za kulturu kreće sa Purgatorijama, Mediteranskim pozorišnim svečanostima, sa željom da se na poseban umjetnički način valorizuje kulturna baština ne samo Tivta i Boke već i cijelog Mediterana.
„Centru za kulturu i gradu Tivtu to pripada, kako po pravu zasluga zbog baštinjenja običaja i tradicije, tako i po ostvarenoj produkciji u posljednjoj deceniji. Ako je Centar za kulturu iz Tivta bio pokretač i producent pozorišnih predstava iz zapretane bogate istorije i tradicije Boke, ako je Centar otvorio tu škrinju prepunu istorije i legendi, a ni jednih ni drugih do tada neutkanih u pozorišnu umjetnost, ako su u Centru nastale i stasale, i mnogo dalje od Tivta i Boke poznate i Katarina Šparović i Đulsa, i don Gigo i Krkota i Šakota i Betulica kako je iz milošte imenuje publika i D-mol i Innominato, onda je pravo i logično što će od ove godine Tivat imati svoj festival: Mediteranske pozorišne svečanosti Purgatorie“, kazivala je direktorica CZK, Milena Radojević.
Prve purgatorije održane su od 1. do 11 avgusta 2005. godine. Publika je imala priliku da pogleda sedam pozorišnih predstava i četiri prateća programa. Splitsko kazalište predstavilo se sa predstavama „Biž ća, ne motaj se gola“ i „Oprosti Stipe“, Narodno pozorište iz Beograda sa „Ribarskim svađama“, Pozorište mladih iz Novog Sada je igralo „Mušicu“, a zaječarsko pozorište „Zoran Radmilović“ „Mirandolinu“. Teatarski dah Mediterana podarili su i Gradsko pozorište iz Podgorice sa „Novelom od ljubavi“ i Centar za kluturu sa svojim producentskim prvijencom „Bokeškim D- molom“.
Mediteranske pozorišne svečanosti nisu imale takmičarski karakter, a organizator je u znak sjećanja na tragično preminulu mladu glumicu Ivanu Tomičić utemeljio nagradu sa njenim imenom koja se i u godinama koje su uslijedile dodjeljuje za doprinos u razvoju pozorišne umjetnosti. Prva plaketa sa imenom glumice koja je igrala Senku u „Bokeškom D-molu“ dodjeljena je Jeleni Đokić.
Naredne godine Purgatorije dobijaju festivalski karakter. U konkurenciji za nagrade na Purgatorijama- Festivalu mediteranskog teatra bile su predstave koje je odabrao selektor Festivala, pozorišni kritičar Aleksanadar Milosavljević: „Vladimir i Kosara“ Gradskog pozorišta iz Podgorice. „ Ribica“ Istarskog narodnog kazališta, „Ukroćena goropad“ beogradskog pozorišta Boško Buha, „Sa’ će Božo, svaki čas“ teatra Rugantino iz Zagreba, „Predstava Hamleta u selu Mrduša donja“ tuzlanskog Narodnog pozorišta, „ Dundo Maroje“ Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i „Bokeški D – mol“ tivatskog Centra za kulturu.
Najbolja predstava na prvom Festivalu mediteranskog teatra- Purgatorije 2006. bila je „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ Narodnog pozorišta iz Tuzle, koju je po tekstu Iva Brešana režirao Mustafa Nadarević. Lucija Šerbedžija i Jelena Đokić dijelile su nagradu za najbolje glumačko ostvarenje, Mladen Nelević je dobio nagradu za glumačku bravuru, a za dramski tekst „Bokeški D -mol“ specijalnu nagradu za umjetničko dostignuće zavrijedio je Stevan Koprivica.
Članovi žirija (glumica i predsjednica žirija Varija Đukić, prof. dr Darko Antović,Tanja Mandić Rigonat, mr Janko Ljumović i Veselin Radunović) bili su saglasni da su predstave različito i dinamično pravdale naziv prvog Festivala mediteranskog teatra, koji će, po njihovom uvjerenju, postati prestižan teatarski festival na Mediteranu.
Godine su pokazale da su bili u pravu. Što se odnosi i na produkcije Centra za kluturu. Potvrda velikani režije i glume, mnoštvo gledalaca i nagrada, čovjek da se zabroji redajući ih. A, kako i ne bi kad ih je samo dvadesetak vezano za „Jami distrikt“ Kokana Mladenovića, koju su zajedno producirali Centar za kulturu Tivat, Bitef teatar, Think tank studio Novi Sad i Festival Maszk Segedin. I „Filomena Marturano“, urađena u koprodukciji sa Gradskim pozorištem iz Podgorice, da se ne preskoči. Zbog magije reditelja Jagoša Markovića i maestralne igre Anite Mančić i Branislava Baneta Popovića, ali i „slatkih muka“ na kojima je bio organizator. Morali su u Centru, tog ljeta 2013. godine, da se snađu, kako bi predstava umjesto predviđenih šest imala jedanaest izvođenja.
* * *
Na ovogodišnjim Purgatorijama Centar za kulturu će se predstaviti sa svojom novom produkcijom. „Konačno, poslije punih šest godina, od ‘Gorske drame’, CZK ulazi ponovo u samostalnu produkciju. Mislim da je to veliki poduhvat i odlučili smo se vrlo hrabro za tu stvar sa grandioznim djelom Ežena Joneska, koji je začetnik anti drame i teatra apsurda. U ‘Ćelavoj pjevačici’, niti je ko ćelav, niti ko pjeva. Upravo u tome je i čar te anti drame. Odlučili smo se zaista za ozbiljno djelo sa jednim od najpriznatijih režisera današnjice u našem regionu, Jagošem Markovićem. Gledali smo da to bude jaka glumačka postava, koja može ovako značajno djelo da iznese na pravi način. Imamo troje glumaca iz Srbije i troje naših, iz Crne Gore. Dokazani kulturni radnik našeg grada Neven Staničić je adaptirao tekst drame“, najavio je na talasima Radio Tivta direktor CZK, Goran Božović, dodajući da će se na Purgatorijama igrati i jedna njihova koprodukcija (radni naslov „Ime“) sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada i beogradskim Beoart-om.
Tokom Novembarskih dana premijeru će imati još jedna samostalna produkcija, a radi se o predstavi „Oleana“ koju će režirati Egon Savin.
* * *
U mnoštvu tivatskih pozorišnih zanesenjaka, ipak, treba izdvojiti dvojicu. Jedan je amater Petar Pero Staničić, a dugi profesionalac Rade Perković.
Čika Perov jubilej
U Tivtu nema čovjeka koji ne poznaje Pera Staničića, penzionisanog kovača, koji je čitav svoj radni vijek, punih četrdeset godina proveo radeći u Remontnom zavodu „Sava Кovačević“. Međutim, malo je Tivćana, koji ga poznaju po njegovoj pravoj profesiji. Svi ga oni znaju kao organizatora kulturnih priredbi, pjevača, glumca i režisera. Gluma je bila i ostala njegov hobi. Baš prije nekoliko dana data je u Tivtu premijera „Porodice Blo“, koju je režirao Pero Staničić.
Maja 1923. godine tivatski „Soko“ davao je Nušićevu „Protekciju“. Golobrado momče Pero Staničić bio je sufler. Tako je počeo njegov život za pozorište. Odmah zatim dobio je ulogu u „Analfabeti“ pa u „Sumnjivom licu“. Slijedila su putovanja: Cetinje, Кotor, Herceg-Novi, Budva. Dobro se i danas sjeća mjesta gdje su davali premijere. Bilo je to u jednom magacinu kod današnje Кomande grada. Ovđe se moglo smjestiti najviše sto ljudi.
Dok razgovaramo sa Perom o njegovom pozorišnom vremeplovu osmjeh mu ne silazi sa lica. Priča tiho, pribrano i staloženo o vremenu prošlom, smještenom između dva rata. Sjeća se teškoća. Govori o tome da su premijere davali čak i na livadama, u kućnim baštama, u magacinima. Ali nikad nijesu klonuli. I tako do rata.
Кada je Tivat oslobođen, Pero je dobio zadatak da osnuje pozorišnu grupu. Odmah zatim, još 1944. godine, osnovao je Кulturno-umjetničko društva „Bratstvo“. Prva njegova predstava bila je Nušićeva „Protekcija“, kao kad je Pero počinjao karijeru, samo sada je on bio nosilac glavne uloge, a ne sufler iza zavjese. Za ovu predstavu pripremali su se samo desetak dana, a onda je dali u najvećoj hali „Arsenala“. Preko hiljadu ljudi posmatralo je prvu predstavu u oslobođenom gradu.
U razgovoru sa Perom protiču sati. Ređaju se u razgovoru godine, nove i nove predstave. Pero je sve manje glumac, a sve više režiser. I tako je bilo svakodnevno. Ostavi Pero u „Arsenalu“ teški kovački čekić i dojuri kući da uči ulogu.
Impozantan je njegov pozorišni bilans. Čak i profesionalci bi mu mogli pozavidjeti. Nastupio je u oko 70 premijera, od kojih je 30 režirao. Igrao je u svim fahovima. Bio je ljubavnik, otac, đed, tragičar, komičar. Za čitavo to proteklo vrijeme ni sa kim se nije posvadio. Na nikoga nije podigao glas. Uvijek je bio raspoložen, čak i onda kad mu je bilo najteže.
I danas je Pero takav. Posmatrali smo ga kako radi sa mladima. Za svakog ima savjet, lijepu riječ, blag osmjeh… Prođoše pedeset godina od vremena kada je počeo. Pero još nije rekao zbogom pozorištu. Još on ima neostvarenih planova.
- Grgurević, „Boka“, br. 44, str. 5, 01.05.1973.g.
Perković Rade, hrvatski glumac i redatelj (Krtoli, Crna Gora, 8. VIII. 1938 – Split, 15. VII. 2018). Glumačku školu završio 1961. u Sarajevu. Bio je član Narodnoga pozorišta u Zenici (1961-63), a od 1963. splitskoga HNK-a. Jedan je od utemeljitelja splitske Pučke pozornice „Varoš“ (1970) i Teatra dokumenta (1977., poslije Dramski teatar). Pokrenuo festival Marulićevi dani (1991) i Pasionski teatar. Radio kao intendant splitskoga HNK-a, direktor Marulićevih dana i voditelj Splitskoga ljeta (1992-99). Prema njegovoj knjizi Kako osvojiti ženu (1973) M. Carić napisao je i režirao istoimenu monodramu (1976). Značajnije uloge: Edek (S. Mrożek, Tango), Brindsley (P. Shaffer, Crna komedija), Maro i Pasimaha (M. Držić, Dundo Maroje i Skup), Ivanko (Drugi libar Marka Uvodića Splićanina), Bukara (I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja). Kao član Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske u Splitu, s Vlatkom Perkovićem režirao Kulu babilonsku D. Roksandića te samostalno Otrujmo moju ženu A. Roussina. Osmislio je i režirao scenske kolaže Satirično zabavište za odrasle, Teatar iza zastora i Šampion.
Hrvatska enciklopedija
Pozorište- moja jedina ljubav
Rade Perković sada je reditelj Hrvatskog kazališta u Splitu. Njegov kratak boravak u Tivtu iskoristili smo za razgovor.
– Davno Vas nema kod nas, druže Perkoviću- rekao sam.
– Pa ja nijesam imao čast da dobijem angažman u Pozorištu u Titogradu, a u Boki sličnih institucija i nema – započeo je Rade Perković. – Ja Boku Kotorsku volim iznad svega. U njoj sam se 1938. godine, u selu Bogišićima (Krtoli) i rodio. Gimnaziju sam pohađao u Kotoru, a maturirao sam u Herceg-Novome. Zatim sam otišao na studije. Želio sam da se posvetim dramaturgiji, a roditelji su me uputili na Ekonomski fakultet u Beogradu, na kome sam apsolvirao.
Dramska umjestnost je velika ljubav Rada Perkovića. On je u zadnji čas prekinuo studije ekonomije i upisao Viši dramski studio u Zagrebu da bi diplomirao u Sarajevu. Tek u Splitu zabilježio je vrijedne rezultate.
– Za ulogu Edeka u drami „Tango“ poznatog poljskog pisca Slavomira Mrožeka dobio sam Majsku nagradu Hrvatske – rekao je Rade Perković. – Za tu moju rolu čuveni poljski reditelj Zigmund Hibner rekao je da sam je ostvario bolje od ijednog glumca Poljske. Drugu nagradu dobio sam za tumačenje lika Ivanka u pozorišnom komadu „Libar“ Marka Uvodića. Tada je rečeno da sam „čakavštinu“ tumačio bolje od rođenih Splićana.
Rade Perković se ogledao i u pisanju literarnih sastava. Uskoro treba da mu izađe iz štampe knjiga „Ljubavni priručnik“ čija je najava već izazvala veliko interesovanje čitalačke publike.
Š. Račeta, „Boka“, br. 14, str. 6, 01.02.1972.g.
-kraj-