Svjetioničar i samouki skulptor, Splićanin s viškom adresom Ivan Bulić Ićo od naplavlnog drva izrađuje skulpture riba koje su bile izložene na više od 25 samostalnih i skupnih izložbi, a na jednoj od njih su ribe s imenima Borisa Dvornika, Špire Guberine i Ivice Vidovića postale – kitovi.
Za sebe će reći da je propali student ribarstva jer je studiranje zamijenio obranom domovine, no s vremenom njegova ljubav prema drvu, moru, barkama, jedrilicama, falkušama, a posebno ribama, prerasla je prvotnu mladenačku želju za studiranjem.
Sa svojim je djelima krenuo tiho, iz svoga gušta, još prije 29 godina kada je poslom prvi put stigao na svjetionik, oko kojega je bilo puno naplavina palmi i ostalog drva.
Iz otpada od palme u dva poteza nastala riba
Kako na lanterni (svjetioniku) zimi ima dosta slobodnog vremena, iz dana u dan je skupljao naplavine i jednoga dana, kao nekadašnji student ribarstva, odlučio napraviti prvu ribu.
“Na ideju da bih mogao izrađivati ribe došao sam za šetnje po plaži oko lanterne. Tamo sam našao palmu, uzeo njezin otpadni materijal, još malo je uredio i u dva poteza je nastala riba, obzirom da palma sama po sebi ima oblik ribe”, kaže Bulić.
Kako drvene skulpture riba ne bi mogli vidjeti samo ljetni slučajni posjetitelji svjetionika, otišao je korak dalje i počeo priređivati izložbe u Splitu, Visu, Komiži i Zagrebu. Mnogo ih je bilo humanitarnih, a sa skupnom su izložbom njegovi radovi dospjeli čak do ukrajinskog Kijeva.
Do sada je radio na svjetionicima Blitvenica i Palagruža, a od 1998. godine je na Stončici, koja je od Visa udaljena tri milje.
Za lanternu kaže da mu je živjeti tamo isto kao i u kući – popravlja što treba, boji “škure”, sve što bi radio i u svojoj kući. Sviđa mu se što je dovoljno odvojen od drugih ljudi, a opet uvijek može doći do civilizacije.
Kada ga pitate koliko je izradio drvenih skulptura riba kazat će da ne zna, sve je ribe dokumentirao i fotografirao, no nikad ih nije brojao.
“Ribe mi uglavnom naručuju prijatelji za poklone. Svaku godinu ili dvije napravim prodajnu izložbu. Radim ih od svakakvog drva, za izradu skulpture treba mi otprilike pet dana”, kaže Ićo.
Skulpture od drveta izrađuje u radioni na svjetioniku, a drugu radionu ima na Visu. Radionu ne voli zvati atelje ili studio, jer “bolje je da se radi, a u studiju ili ateljeu se puno priča”, dobacuje sa smiješkom.
Svoju ljubav prema drvu zahvaljuje tetku drvodjelcu. Otac mi je radio sa željezom, a drvo sam zavolio upravo da bi pobjegao od željeza i teških boja, jer bolje prihvaćam drvenu nego metalnu prašinu, navodi samouki skulptor.
Na Visu djeluju razne umjetničke udruge, a pomaže im Gradski ured za kulturu, koji uvijek nešto organizira, promocije knjiga, prezentacije i sl. Ićo bi želio naučiti višku djecu izrađivati skulpture od drva, razmišlja i o otvaranju radionice kako bi ih podučavao toj vještini, ali vidjet će kako će to sve ići.
Veliki dalmatinski glumci kao – tri kita
Prošle je godine imao izložbu u Bjelovaru, u povodu 20. godišnjice festivala Bjelovarski odjeci kulture – BOK fest. Pozvao ga je glumac Goran Navojec, na čiju je inicijativu svojim skulpturama riba dao imena preminulih hrvatskih glumaca.
Napravio je 15-tak skulptura, a kako nije mogao odlučiti kojim ribama će dati imena trojice dalmatinskih velikana – Borisa Dvornika, Špire Guberine i Ivice Vidovića, za njih je izradio tri kita.
Zna Ićo ponekad izraditi avione i stare trokrilce, opet za svoje prijatelje, no u glavi mu je najviše riba koje još želi izraditi.
“Nekad mi se zna dogoditi da u glavi imam ribu koju sam već napravio i želim je ponovno raditi, ali zaludu, uvijek ispadne nekako drugačije”, kaže.
/Piše: Žaklina Jurić/
