U hladnoj, mračnoj noći 11. aprila 1941, nabujalim vodama Dunava kod Bogojeva plovio je veliki riječni ratni brod – monitor “Drava”. Slab snijeg provijavao je nad tamnim vodama moćne rijeke, a veliki brod načičkan topovima, zaustavio se uz desnu obalu. Put dalje, nizvodno prema Novom Sadu i kakvoj-takvoj sigurnosti kojoj se nadala posada “Drave” što je tada već peti dan za redom vodila borbu sa njemačkim i mađarskim vojnim snagama koje su 6.aprila 1941 napale Kraljevinu Jugoslaviju, bio je prepriječen. Pred “Dravom” se nalazila srušena željezna konstrukcija bogojevskog željezničkog mosta kojeg su samo par sati ranije, u vazduh digle jugoslovenske jedinice, nadajući se da će tako zaustaviti dalji prodor njemačkih tenkova dalje u srce Vojvodine…. Komadant monitora “Drava”, poručnik bojnog broda I klase Aleksandar Berić sazvao je zbor posade i od njih zatražio nemoguće – da čeličnog gorostasa dugog 60, širokog 10 metara i sa gazom od 1,3 metra, teškog 653 tone, “provuku kroz iglene uši”, preko ostataka mosta što su virili iz vode. Ekipa koju su činili prvi oficir Bruno Šegvić i kormilar Nikola Čučković čamcem se uputila do traverzi mosta i raznijela ih ekpslozivom. “Drava” je potom lagano doplovila do desne obale i stružući bokom uz nju, ušla u mrežu izuvijanih čelničnih greda pod vodom. Pod svjetlošću jakih reflektora, najbolji plivači iz posade broda, ušli su u ledeno hladnu vodu Dunava i čakljama su gurali trup monitora. Među njima bio je i snažni 21-godišnji mladić iz Tivta, očvrsnut teškim ribarskim i težačkim životom, Kuzma Mirošević. Njegov i napor njegovih drugova kombinovan sa vještinom komadanta Berića učinio je da “Drava” nakon par sati, ipak prođe kroz usko grlo i opet zaplovi rijekom, nizvodno od ostataka mosta. Narednog jutra, kada su mađarski i njemački izviđački avioni krenuli prema Bogojevu ubijeđeni da će tamo zateći “Dravu” u klopci, pilote je dočekalo je nevjerovatno iznenađenje – jugoslovenski ratni brod koji im je već danima zadavao silne muke na tom dijelu Dunava, nestao je…Odmah je na noge dignuta čitava mreža špijuna u naseljima uz obalu kuda je “Drava” morala proći na svom putu prema Novom Sadu i monitor je uskoro otkriven u blizini današnjeg Čelareva. U napad na “Dravu” krenulo je nekoliko eskadrila bombardera tipa “junkers JU-87 štuka” iz sastava 77. jurišnog bombarderskog puka njemačkog ratnog vazduhoplovstva – Luftwaffe, sa aerodroma kod Arada u Rumuniji. Sam komadant Luftwaffe, rajhsmaršal Herman Gering lično je svojim potčinjenima naredio da po svaku cijenu moraju uništiti “Dravu” jer je način na koji se jugoslovenski ratni brod prethodnih dana izborio sa njegovim lovcima i bombarderima, prijetio da naruši imidž nepobjedivosti Luftvaffe. Pozornica za jednu od najherojskijih bitaka Aprilskog rata 1941 bila je postavljena…
Kuzma Mirošević bio je jedinac među pet sestara i ponos svog oca, Frana Miroševića. Rođen 26.avgusta 1919 u Veloj Luci na Korčuli, Kuzma je krajem 1927, kao osmogodišnji dječak došao u Tivat gdje se njegova porodica preselila u potrazi za boljim životom jer Frano pored tri brata na Korčuli, teško živio od malog komada tamošnjeg porodičnog imanja. Vrijedni Korčulanin, i sam mornarički veteran iz Prvog svjetskog rata, u Tivat se preselio uz pomoć tadašnjeg kotorskog biskupa Frana Ucellinia koji se založio kod svog prijatelja, bogatog veleposjednika dr Rudolfa Giunia, da ovaj na svom velikom, ili zapuštenom imanju u Tivtu, bivšoj kontiji Bizanti-Verona, zaposli vrijednog čovjeka koji će taj posjed ponovno dovesti u red.
Tako se porodica Frana Miroševića – Frana Korčulanca kako su ga zvali Tivćani, preselila u Boku. Mali Kuzma je u ovdje završio osnovnu školu, ali iako je bio inteligentno i vrijedno dijete, dalje se nije mogao školovati jer je kao jedina muška glava u porodici pored majke i četiri sestre, ocu morao svakodnevno pomagati u teškim težačkim i ribarskim poslovima na imanju . Pred izbijanje Drugog svjetskog rata Kuzma se zatekao na odsluženju vojnog roka u Kraljevskoj mornarici Jugoslavije. Zbog proglašene opšte mobilizacije, iako je svoj vojni rok doveo do kraja, nije se mogao “skinuti” iz uniforme, već je u službi ostao do daljnjeg i sa mora je prekomandovan daleko od zavičaja, u Riječnu ratnu flotilu, na Dunav i na monitor “Drava”.
Taj brod uz monitore “Sava”, “Vardar” i “Morava” bio je glavna borbena snaga Riječne ratne flotile. Pred izbijanje rata 6.aprila, “Drava” je zauzela svoj ratni položaj kod Bezdana, na samoj jugoslovensko-mađarskoj granici. Teško oklopljeni monitor naoružan sa dva topa kalibra 120 mm u pramčanoj kupoli i tri haubice istog kalibra u posebnim kupolama na krmi, te sa dva protivavionska topa kalibra 66 mm i šest PVO mitraljeza kalibra 8 mm, imao je zadatak da, u sadjestvu sa pješadijskim jedinicama na obali, spriječi nappredovanje njemačkih i mađarskih snaga dalje prema unutrašnjosti zemlje i da brani jugoslovenski dio Dunava od neprijateljskih ratnih brodova.
“Mili moji, veliki bal je otpočeo i mi od danas idemo putem koji nam je sudbina odredila. Kuda i dokle – ne znamo, ali jedno je sigurno, robovi nećemo biti i ako treba da se gine, časno ćemo položiti naše živote za dobro Kralja, Otadžbine i Slobode, a na ponos naših očeva, žena i sinova! Neka nam Bog da snage i moći da časno izvršimo svoje zadatke, a Vama hrabrosti i ljubavi, da nas sa vjerom dočekate kad se vratimo u zagrljaj Vaš, u zagrljaj onih za čiju slobodu smo krenuli ovim trnovitim ali časnim putem! Neka se desi bilo šta, ono što je sudbina odredila, zadržite u sebi vazda vjeru da sam do zadnjeg trena živio za vas, u srcu sa ljubavlju i sa molitvom na usnama – da vas Bog sačuva u zdravlju i u najlepšim uspomenama na mene.”-ovako se u pismu upućenom svojoj porodici prvog dana rata 6.aprila, obratio komadant “Drave”, pbb Aleksandar Berić. U Boki Kotorskoj odakle ga je služba samo 4 mjeseca ranije odvela na Dunav gdje je preuzeo komandu nad “Dravom”, čekala ga je supruga Vera, rodom iz ovdašnje porodice Vlahović i petogodišnji sin Ivan. Berić, tada jedan od najsposobnijih i među ljudstvom najcjenjenijih mladih oficira Kraljevske mornarice, znao je da ih čeka nemoguć zadatak i bezizgledna borba sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem, ali nijednog trenutka nije odustajao od namjere da do kraja ispuni svoju vojničku dužnost. Tu odlučnost i nevjerovatan patriotizam prenio je i na cjelokupnu posadu “Drave” koju je činilo 82-je ljudi.
Prva dva dana rata “Drava” je provela mijenjajući tzv.maskirne vezove uz samu granicu sa Mađarskom i otvarajući vatru na avione koji su je tražili, pri čemu je nekoliko njih i oboreno. Stanje na okolnom frontu mešutim, brzo se mijenjalo na gore po Jugoslaviju, pa je tako monitor već 8.,aprila izgubio svaku radio vezu sa Komadnom Riječne flotile u Novom Sadu i Komandom mornarice u Zemunu. “Drava” je 11.aprila štitila prebacivanje jugoslovenskih pješadijskih jedinica preko Dunava u reonu Bezdana i odbijala napade neprijateljskih aviona na splavove i čamce sa vojskom. U popodnevnim satim monitor je prešao granicu i otplovio nekoliko kilometara uzvodno u Mađarsku, da bi svojom artiljerijom bombardovao vojni aerodrom kod Mohača sa koga su avioni kretali u napad na Jugoslaviju. Tukući iz teških topova i haubica “Drava” je ispalila oko 180 granata i napravila pravi haos u Mohaču, uništivši i oštetivši više njemačkih i mađarskih aviona na tamošnjoj pisti. Mađari su uzvratili poslavši 4 svoja nešto manja riječna patrolna broda tipa “Baja” u napad na “Dravu”, ali ih je naš monitor za manje od pola sata dobrano izrešetao pa su se dva mađarska broda morala povući pod zaštitom dimne zavjese, tegleći za sobom onesposobljena druga dva plovila koje su oštetile granate sa “Drave”. Uprkos ovim uspjesima, opšta situacija je bila vrlo nepovooljna jer se jugoslovenska vojska bukvalno urušavala na svim frontovima, proglašena je Nezavisna drava Hrvatska, a Njemci i njihovi saveznici nadirali prema Beogradu. Berić je sazvao zbor posade idozvolio svima kojima je bilo teško da se bore protiv svojih sunarodnika, da bez posljedica napuste brod što je učinilo njih petoro.
“Ne znam što nam donosi sutrašnji dan i da li ćemo uopšte ostati živi. Ja sam brod primio i neću ga predati neprijatelju u ruke. Ko od vas hoće sa broda, može ići. Razriješavam ga zakletve.”- kazao je Berić posadi. Gotovo svi, uključujući i Kuzmu Miroševića, ostali su uz svog komadanta i dužnost koju su imali prema državi što se urušavala pred njihovim očima. Iste večeri oko 23 sata “Drava” je krenula nizvodno prema Novom Sadu, ploveći po vodama Dunava koje su tada već bile posijane minama, a da Berić nije dobio kartu tih minskih polja. Brod je narednog dana u par navrata napadan od od aviona pri čemu je “Drava” oborila dvije “štuke”. Kod Vukovara brod su sa desne obale Dunava napali i tenkovi njemačke 8.oklopne divizije, ali je “Drava” tukući iz teških topova, brzo uništila nekoliko tenkova. Kada je brod prošao srušeni most kod Bogojeva i došao na domak cilja u Novom Sadu, 12.aprila oko 8 sati uslijedio je do tada najveći napad njemačke avijacije. “Štuke” su se u više naleta, napadajući u grupama od 3 do 5 aviona, obrušavale na “Dravu”. Bombe su pljuštale u vodi oko monitora koji se sav tresao od bliskih eksplozija. Na palubi “Drave” vladao je pravi pakao – brod se branio pucajući iz svih oruđa, pa čak i teških topova neprikladnih za gađanje aviona. PVO mitraljesci među kojima je bio i Kuzma Mirošević, nisu prestajali da vatrom dočekuju “štuke” koje su “Dravu “zasipale bombama i mitraljeskim rafalima. Brodska radio stanica emitovala je neprekidno poruku:
“Svima, svima borcima na frontu – “Drava” trpi teške avio-napade ali se ne predaje! Živjela otadžbina!”
Posada monitora dobro je gađala pa su tri aviona ubrzo srušena i pala su u Dunav, a četvrti je pao na obalu. Mnogi avioni su i oštećeni, ali su ipak uzeli svoj danak – paluba “Drave” bile je pokrivena krvlju i tijelima poginulih članova posade koje su meci ili geleri od eksplozija bombi, prosto “kosili” na njihovim borbenim stanicama. Među njima, bio je i Kuzma Mirošević koji je do posljednjeg trenutka svog života pucao na avione, braneći svoj brod i državu kojoj se zakleo….“Štuke” su postigle šest direktnih pogodaka bombama, od čega je pogodak u lijevi bok broda, ispod vodene linije bio fatalan. Voda je prodirala u strojarnicu “Drave”, mašine su stale i jugoslovenski brod, obavijen dimom, polako je počeo da tone krmenim dijelom. Berić je preživjelima naredio da napuste “Dravu”, a sam je ostao na komandom mostu i potonuo sa svojim brodom.
“Odlučio je da skonča zajedno sa svojim prkosnim brodom. Poslednje što sam video, bio je komadant Berić kako pozdravlja ratnu zastavu “Drave”.- ilustrovao je posljednje trenutke “Drave” i njenog herojskog komadanta, narednik Miroslav Šurdilović, jedan od samo 10 preživjelih članova posade. Svi ostali- njih ukupno 76, ostalo je na vječnoj straži da čuvaju Dunav, u utrobi svog ponosnog i neporaženog broda. Među njima ostao je i mladi PVO mitraljezac Kuzma Mirošević iz Tivta koji je značajno doprinio ukupnom borbenom skoru “Drave” od 14 srušenih i 16 oštećenih neprijateljskih aviona za samo 6 dana njenog nezaboravnog ratovanja na Dunavu.
Frano nikad nije prežalio sina
Frano Mirošević nikada se nije pomirio sa činjenicom daje izgubio sina-jedinca. Do kraja života 1964 godine, nadao se da će se Kuzma vratiti i da je i njegov sin preživio potapanje “Drave” na isti način na koji je Frano 1918, preživio potapanje austro-ugarskog bojnog broda “Szent Istvan” na kome je službovao. On je tada ranjen i izgubio je svijest, te je zadobio i prolaznu amneziju zbog koje danima nije znao ni ko je ni odakle je. Nadao se da je to bio slučaj i sa Kuzmom čiji je povratak kući Frano očekivao “kad se i on sjeti ko je i što je, kao što sam se i ja na kraju sjetio”. Igrom slučaja na dan kada je Kuzma poginuo 12.aprila, poštar je Franu uručio posljednje pismo njegovog sina, a koje je Kuzma familiji napisao 7.aprila.
“Dužnost mi je da se opet javim da znate što je sa mnom. Gdje se nalazim, to vam ne smijem kazati. Zašto ne smijem – vi to ne treba da znate. Znate kakvo je stanje kod nas – dragi moji, nemojte se plašiti već se čuvajte, a za mene nemojte misliti, kao da i nisam živ. A ako se živ kući vratim, biće dobro….”- napisao je na listu istrgnutom iz sveske Kuzma, pitajući za oca, majku i sestre, preporučujući im da se paze ali i tražeći da mu kažu koliko je neprijateljskih aviona tada oboreno nad bombardovanom Bokom.
