Šarmu glicinije je teško, skoro nemoguće, odoljeti. Prije svega, privlačne su njene velike grozdaste cvasti pune sitnih plavičasto ljubičastih cvjetova, koje se javljaju prije listanja. Zatim tu je njen opojni miris, koji se često osjeti mnogo prije nego što se ugleda sama biljka.
Njenom šarmu nije odolio ni Marko Polo koji je sjeme donio u Evropu u 13 vijeku. Međutim, biljke dobijene iz sjemena ne proizvode obilje cvjetova i često im treba dugo vremena da procvjetaju, te se glicinija nije brzo proširila po našem kontinentu.
Glicinija ili latinski Wisteria sinensis je vrsta koju najčešće gajimo u našim đardinima. Pripada jednom manjem rodu iz porodice leguminoza koji obuhvata nekih desetak vrsta drvenastih penjačica čije se grane savijaju oko potpornih stubova i mogu dostići i do 20 m visine. Njihov prirodni areal je Kina, Koreja, Japan, istočni predjeli SAD-a.
Listovi su naizmjenični (15-35 cm), sa listićima u obliku pera i ima ih 9-19. Cvjetovi su smješteni u grozdaste cvasti (10-80 cm) uglavnom plavoljubičaste, boje lavande, purpurne, roza, boje sljeza ili čisto bijele. Cvjeta u proljeće kada se prvo pojave cvjetovi pa tek nakon toga listovi. Može se desiti da cvjeta bar još jednom u toku godine, ali ne tako bujno kao u proljeće. Cvjetovi nekih vrsta su izuzetno prijatnog mirisa, a dolaze do izražaja ako je biljka posađena na pergole. Kineske i japanske vrste cvjetaju tek nakon nekoliko godina (5-7), dok američke vrste koje su manje robusnog rasta, cvjetaju već u drugoj godini. Glicinija cvijetne pupoljke razvija u blizini baze rasta prethodne godine, tako da orezivanjem u rano proljeće cvijet dolazi do izražaja Cvjetovi ostavljaju sjeme koje je smješteno u mahune. Razmnožava se sjemenom i reznicama, ali pošto biljkama koje su proizvedene iz sjemena nekad i treba i više decenija da procvjetaju , uglavnom se razmnožavaju reznicama.
Glicinija je veoma otporna, bujna i brzo rastuća vrsta. Može da raste na jako siromašnim, blago alkalnim zemljištima, ali ,naravno, kao i svaka vrsta, više voli dobro drenirano zemljište bogato humusom. Uspijeva na suncu i polusjeni i može živjeti dugo i preko 100 godina, pa i više (uAshikaga Flower Park in Tochi u Japanu je poznato stablo glicinije čija starost je oko 150 godina, dok su u Kini poznata stabla starosti i do 250 godina).
Smatra se invazivnom vrstom penjačice, pogotovo ako se dozvoli da raste i penje se uz neku postojeću biljku jer ima sposobnost da preuzme i uguši domaćina. Potpora treba da bude vrlo čvrsta i snažna, jer vremenom glicinija jača svoje grane koje mogu polomiti drvene stubove, izvitoperiti metalnu armaturu pa i ugušiti odraslo drveće. U SAD-u su je stavili na listu invazivnih vrsta. Obzirom na ovako brzi rast, da bi se održala u željenim dimenzijama, potrebno je redovno orezivanje, bar dva puta godišnje.
Nije samo bujan rast osobina koja je stavila na listu invazivnih vrsta. Glicinija ima sposobnost da se širi korjenovim izdancima te je jako teško kontrolisati njeno širenje. Izdanci se mogu pojaviti jako daleko od matične biljke i uhvatiti se za bilo koji oslonac koji joj se nađe na putu, stablo, žbun, stub, kuću ….
Još jedna vrlo važna činjenica. Glicinija je otrovna biljka, jedna od otrovnijih koje se gaji po parkovima i đardinima. Stoga treba dobro razmisliti o sadnji ove prekrasne biljke.
Glicinija se može sresti skoro svuda u Herceg Novom. Najčešće se gaji ona plavoljubičastog cvijeta, ali se mogu vidjeti i nove sorte. Danas se u rasadnicima mogu naći različite sorte glicinije iz uvoza koji se razlikuju uglavnom po veličini i boji cvijeta. Tako se danas mogu vidjeti roze, bijele, plavičaste , većih cvasti, i sl.
Ne zna se ko je donio prvu gliciniju u Herceg Novi, ali se smatra da je najstarija ona u parku nekadašnjeg hotela “Boka” . Nema podataka kad je zasađena, na fotografijama iz 1928 godine se vidi odrina te ni glicinija, dok na fotografijama iz sedamdesetih godina prošlog vijeka se već vidi velika glicinija i metalna konstrukcija koja je napravljena oko debla. Danas je ta metalna konstrukcija urasla u deblo glicinije ili ga je ona potpuno slomila. Neki primjerci su propali ali i oni primjerci koji su opstali prosto mame svojim bujnim cvjetanjem a posebno mirisom koji se širi glavnom ulicom.
Autor teksta i fotografija: Milica Berberović, dipl ing pejzažne arhitekture