Donosimo priču o Foto kino i video klubu „Mladost“ iz Tivta – Donja Lastva, za koga obično kažemo da je čuvar memorije i hroničar razvoja grada Tivta.
Okom kamere i fotoaparata njegovi članovi već 65 godina bilježe najznačajnije događaje u razvoju Grada. Bogata arhivska građa samo je djelimično digitalizovana. Više doznajte u razgovoru sa predsjednikom kluba Antonom Gulom Markovićem.
Sve najznačajnije momente u razvoju grada ste zabilježili na filmskim vrpcama i fotografijama, na neki način ste postali čuvari memorije Tivta?
Marković: To se sigurno može reći, jer mi smo od prvog dana, od 70-ih godina prošlog vijeka snimali svaki važniji događaj u opštini, snimali smo fotoaparatom i kamerama. Imamo veliku zbirku, dokumentarnih zapisa iz perioda do kraja 80-ih godina i kasnije. Filmovi su snimani na vrpci 8 mm, super 8 mm, to danas nije taj kvalitet kao što ima ova digitalni zapis ali smo uspjeli dosta tih filmova digitalizovati. Sačuvali smo ih i učinili vidljivim široj javnosti, pogotovo kroz naše manifestacije koje organizujemo a zovu se „Sjećanje“, organizovali smo ih obično u Multimedijalnoj sali u Tivtu i u Domu kulture „Ilija Marković“ u Gornjoj Lastvi.
Osim razvoj grada zabilježili ste izgradnju aerodroma Tivat, zemljotres 1979. godine, što još?
Marković: Izgradnju aerodroma Tivat smo mi pratili od samog početka do otvaranja. Taj film je prilično dugačak sniman je sa osam milimetarskim filmom, pa onda smo poslije toga radili praktično sve što se dešavalo, recimo imamo izgradnju škola poslije zemljotresa od kamena temeljca do kraja, do otvaranja škole, imamo obnovu doma kulture u Tivtu „Gracija Petkovića“ od rušenja do izgradnje, radne akcije, zabave…
Razorni zemljotres 1979. godine zabilježili smo fotografijom i filmom. Kad je se to dogodilo uzeli smo foto aparate, skoro svi članovi su izašli na teren, čak smo i u Kotor išli snimati. U bolnici smo pomagali izvlačenje bolesnika, kasnije smo se vratili nazad u Tivat gdje smo nastavili pomagati građanima, i sve snimati.
Cijeli arhiv je pohranjen u prostorijama Foto kino kluba, to je ogroman materijal i blago na neki načini. Materijal još uvjek nije sav digitalizovan, kaže Marković.
„Radi se o hiljadama filmova 6×6 ili 24×36 negativa koje treba skenirati i digitalizovati. Dosta filmova smo uspjeli skenirati i digitalizovati zahvaljujući saradnji sa našim prijateljem i kolegom, iz Podgorice, Momirom Matovićem i te filmove i sada prikazujemo. Ima toga još puno što bi bilo interesantno od nekih događaja do sjednica, izgradnje, radnih akcija, sve smo to bilježili negdje do kraja osamdesetih godina“ – priča Marković.
O istoriji kluba
Klub je osnovan 1960. godine kao sekcija Foto kluba 1. maj z Tivta. Foto klub Mladost je osnovan 1961. godine. Klub je radio u Gornjoj Lastvi negdje do 1970. godina, kada stanovništvo napušta Gornju Lastvu i seli se u Donju Lastvu pa tako i klub, koji je premješten zaslugom tadašnjeg predsjednika fotokluba, Anđelka Stjepčevića, koji je praktično sve uradio da se nađe i prostor u Donjoj Lastvi i da počne da radi, toga da je prve kurseve održao zajedno sa Kikom Tomičićem.
Tada je klub nastavio sa radom, a 70-ih godina prošlog vijeka ostvario je i svoj vrhunac, kada je imao i najviše nagrada i priznanja.
Klub je bio organizovan preko Narodne tehnike u Foto kino Savez Crne Gore pa tako i u Kino savez Jugoslavije.
Marković: „Najznačajnije nagrade su bile preko udruženja Narodne tehnike, jer to je bila jedna krovna udruga organizacija koje se bave tehničkom kulturom. Imamo bronzanu, srebrnu i zlatnu plaketu Narodne tehnike Jugoslavije, imamo zlatnu plaketu Foto kino saveza Jugoslavije i zlatnu plaketu kao klub, zlatnu plaketu Foto saveza Jugoslavije. Isto tako imamo i od republičkih Saveza iste te nagrade, s tim što smo i u 1971. godinu je dobili Nagradu oslobođenja grada Tivta, zahvaljujući tome što smo uz pomoć opštine praktično snimali sve važnije događaje u gradu. Zanimljivo je sa današnje distance da smo pravili foto-novine koje su izlazile sedmično i izlagane u centru grada Tivta na jednom panou.
To je bila aktivnost što se tiče izlagačke aktivnosti, organizovani smo bili preko Foto saveza Crne Gore pa Jugoslavije, gdje je svaki klub praktično organizovao izložbe klubske, među-klubske a nakon toga republičke i državne. Sistema je bio takav da smo učešćem na izložbama dobijali određeni broj poena, nagradama dobijali veći broj poena i tako sticali zvanja. Recimo, foto- ili kino-amater treće klase, pa druge klase, pa prve klase, kandidat majstora i majstor amaterske fotografije i majstor amaterskog filma.
Kod nas je najveće priznanje od svih članova stekao Krsto Kiko Tomičić, koji je postao kandidat majstora Kino Saveza Jugoslavije, zbog toga što je imao najviše nagrada za svoje filmove koje je napravio. Snimio je priličan broj filmova, dokumentaraca i igranih. Dobio je i brojna međunarodna priznanja. Dobio je brojna međunarodna priznanja za film koji je bio uvršten u svjetsku produkciju, godišnju u Nikinu, dobio je prvu nagradu u Trstu… za film „Svaki dan kao jedan“, to je bio najuspešnij film koji on snimio, mada je imao i drugih uspešnih filmova. To je film koji govori o jednom danu jedne stare porodice njegovog djeda i bake, koji su praktično snimio ono što oni rade svakog dana…
Vi ste dobili značajna priznanja za fotografiju i film?
Marković: Ja sam dobio više priznanja u fotografiji. Imao sam poene za kandidata majstora fotografije, međutim tada je došlo do raspada države, raspada se Foto savez Jugoslavije i onda nastaje jedan prazan prostor koji se počeo popunjavati individualno tako što su određeni klubovi počeli da organizuju sami izložbe i pozivaju po svojom izboru klubove da učestvuju. Onda su se neki preko FIAP-a organizovali i počeli da rade izložbe koje su se plaćale tako da vi participirate u konkursu izložbe i dobijate taj međunarodan FIAP-ova priznanja, što meni nije odgovaralo, tako da nisam učestvovao u tome.
Možemo li konstatovati da u to vrijeme bavljenje fotografijom i amaterskim filmom bilo jako skupo, da je to jedan lijep hobi, ali se nije mogao svako baviti time, danas je to dostupno svima, digitalizacija je donijela svoje prednosti, ali i mane?
Marković: I nama kao klubu je bilo jako skupo, filmovi su bili skupi, tada nije bilo tehnike dostupne za kupiti sa drugih tržišta osim ruskog ili istočnih zemalja. Recimo kamere, tek negdje od1973. godine postaju dostupne sa zapadnog tržišta, američki Kodak, Bolex…
U to vrijeme smo imali foto aparate koje je kupovao klub, malo ljudi je imalo svoje, mi bi iz kluba uzeli fotoaparat, snimali, znalo se tačno ko će uzeti koju kameru i nakon snimanja bi vratili tehniku ponovo u klub, sad je to potpuno druga situacija…
Sve smo sami radili razvijali filmove, fotografiju povećanja fotografije za izložbe koje su bile 30×40 cm. Fotopapir i hemikalije kupovao je klub koji je dobio dotaciju od opštine a mi smo morali pravdati kad potrošimo taj materijal…
Sjećam se kad su filmovi slali za Njemačku da bi se razvijali, to su bili prvi kolor filmovi super 8 milimetara, trebalo je to otprilike 15 dana da se razvijeni film vrati i kad se vrati onda se montira, ali ti filmovi su bili skupi u ono vrijeme… Tako da u klubu, recimo ako je neko želio da snima film on je trebao da napravi otprilike jedan sinopsis (knjigu snimanja) što hoće da radi i da zatraži filmove te navede koliko bi mu trebalo… Na kraju film bi se montirao, imali smo svoje male montažne stolove.
Klubska arhivska građa još uvjek nije ugledala svijetlo dana
Klub je organizovan kao NVO i u posljednje vrijeme ne prolazite na konkurse Opštine Tivat pa nema više klubskih izložbi i projekcija filmova.
Marković: Pa, to je jedan problem koji nas već nekoliko godina pogađa, ocjenjivači projekata nisu odavde, ne znaju o čemu se radi i koji klub ima značaj za Grad, oni to ne prepoznaju. Sredstva dobijaju neke nove organizacije koje su tek osnovane, ja nemam ništa protiv toga što oni dobiju sredstva ali mislim da bi u tim komisijama, ocjenjivačkom odboru trebao biti neko ko poznaje ove prilike, ko zna što Foto klub znači za Tivat kao i da posjedujemo dokumentaciju kroz 60-to godišnjicu razvoja Tivta – zaključio je Marković.
Na kraju ove priče možemo zaključiti da je Foto kino klub Mladost institucija grada, kao i da se nadamo da će lokalna administracija prepoznati njen značaj, a preostali dio arhivske građe ugledati svjetlost dana i postati vidljiva svima.
/Miroslav Marušić/
