U vremenu kada mladi imaju sasvim drugačiji pristup znanju i informacijama, knjiga se i dalje izdvaja kao jedini istinski neposredan susret pisca i čitaoca i nikada neće biti zamijenjena. Tako glasi poruka dramskog pisca, scenariste i reditelja Dušana Kovačevića, laureata prestižne nagrade Milan Žmukić, koji je u okviru 38. Filmskog festivala Herceg Novi održao književno veče.
Njegovo filmsko i dramsko stvaralaštvo već je decenijama dio kulturnog koda našeg društva, a ideje i stavovi iz njegovih djela, postali su dio svakodnevnog govora i razmišljanja.
Kovačević je do sada objavio 16 knjiga, 21 dramu i oko 20 filmova, a publika je imala priliku da čuje poeziju iz zbirke „Ja to tamo pevam”, kao i pjesmu „Majka”.
„U životu sam se bavio filmom, pozorištem i literaturom. U okviru svega toga pisao sam pjesme, koje sam nazvao primenjena poezija, jer su, kao što ste vidjeli i čuli, one bile posvećene ili scenarijima, ili dramama. Te pjesme, kojih je bilo razbacanih po mnogim filmovima, pozorišnim predstavama i knjigama, sakupio sam i sabrao u knjigu „Ja to tamo pevam”, jer se postavilo pitanje „Ko to tama peva”, pa sam se ja javio”, rekao je Kovačević.
On je kazao da je u toj knjizi „išao po nekom redosljedu” te pomenuo da je 1968. godine, tokom onih davnih demonstracija, bio student Filozofskog fakulteta.
Govoreći o književnosti, Kovačević je evocirao i lične uspomene u priči „Biblioteka moje mladosti”, naglašavajući da je upravo rano članstvo u biblioteci opredijelilo njegov životni put.
Naglasio je da se i danas, u vremenu kada mladi imaju sasvim drugačiji pristup znanju i informacijama, knjiga i dalje izdvaja kao jedini istinski neposredan susret pisca i čitaoca.
„Knjiga nikada neće biti zamijenjena. Svi drugi informativni mediji su hladni i udaljeni, i nemaju onu emociju kao kada imate knjigu u ruci. Tada ste u direktnom kontaktu sa čovjekom koji je to pisao“, rekao je Kovačević.
Dodao je da je „živ pisac pod znakom pitanja šta je uradio, šta će još da uradi i šta će od njegovog rada preživjeti sud vremena. Ali knjiga, ako valja, ima svoj nezavistan život, nezavisno od autora. I to je njena moć“.
Podsjećanje na te neprolazne vrijednosti dobilo je dodatnu težinu na književnoj večeri održanoj na posebnom mjestu, u kući Iva Andrića.
„Meni je čast što sam ovdje i što mogu da se podsjetim na pisca koji je obilježio veliki dio mog života u literarnom i ljudskom smislu“, kazao je Kovačević.
Govoreći o Andriću, prisjetio se i svog jedinog susreta sa nobelovcem 1973. godine, na sastanku Udruženja književnika.
„To je bilo samo rukovanje, ništa više. On je bio ćutljiv, vodio je računa o svakoj riječi. Bio je, u pravom smislu riječi, rijedak gospodin na ovim balkanskim prostorima“, naveo je Kovačević.
On je ukazao na tri Andrićeva djela koja mu imaju posebno značenje: „ Aska i vuk”, „Zeko” i „Znakovi pokraj puta” . Prvu priču vidi kao metaforu umjetnosti i igre koja brani život, drugu kao snažan podsjetnik na užase rata, dok treću smatra filozofskim osloncem koji ga prati cijeli život.
Kovačević je govorio i o druženjima sa piscima i glumcima druge polovine 20. Vijeka – Borom Pekićem, Danilom Kišom, Zoranom Radmilovićem, Brankom Ćopićem, prepričavajući anegdote iz njihovih života, ali i svjedočeći o velikim prijateljstvima i tragičnim sudbinama.
Posebno se prisjetio saradnje sa Živkom Nikolićem i Milanom Žmukićem, po kome nagrada, čiji je ovogodišnji laureat, nosi ime.
„Milan je bio gospodin čovjek, sa njim sam radio i „Maratonce”. On je zaslužio da ovaj Festival nosi njegovo ime“, rekao je Kovačević.
