Novo znanstveno istraživanje objavljeno u časopisu Marine Pollution Bulletin (Savva i sur., 2026) donosi dosad najsustavniji uvid u razmjere antropogenog otpada u mediteranskim morskim spiljama. Autori dokumentiraju da ne postoji niti jedna istražena morska spilja u kojoj nije pronađen antropogeni otpad, pri čemu plastika čini oko šezdeset šest posto svih evidentiranih artikala.
Istraživanje je provedeno u dvadeset i tri morske spilje na Cipru, u istočnom Mediteranu. U svim spiljama zabilježena je prisutnost otpada, s gustoćama koje se kreću od 0,044 do gotovo 97 plastičnih predmeta po četvornom metru. Ukupno je evidentirano više od 24 tisuće komada otpada, ukupne mase od približno 176 kilograma.
Analiza strukture otpada pokazuje da dominira fragmentirana plastika, osobito polistiren i drugi razlomljeni plastični materijali. Osim klasičnih oblika otpada, istraživači su na zidovima i podovima spilja identificirali i novi oblik kontaminacije – tzv. plastitar, materijal koji nastaje miješanjem plastike s katranskim, odnosno “tar-uljima”. Plastitar stvara ljepljive, trajne naslage koje se vežu uz stijene i sedimente spilja.
Plastitar je dakle, antropogeni kompozitni materijal koji nastaje kada se plastični otpad (najčešće fragmentirana plastika) fizički i kemijski spoji s katranom i naftnim derivatima u morskom okolišu. To, dakle, nije prirodni materijal, ni klasični otpadni predmet. Radi se, kao što smo već istaknuli, o ljepljivoj, tamnoj, često polutekućoj ili smolastoj masi koja se taloži na stijenkama morskih spilja, veže za sediment i teško uklanja bez oštećenja staništa. Znanstveno je važan jer predstavlja novu fazu onečišćenja: plastika više nije samo fizički otpad, nego kemijski integrirani dio okoliša.
Ekološki problemi skrivenih staništa
Morske spilje imaju ključnu ekološku ulogu jer služe kao sigurna staništa, skloništa i mjesta za odmor i razmnožavanje ugroženih vrsta. Među njima je i Sredozemna medvjedica, jedna od najugroženijih morskih sisavaca na svijetu, koja upravo ovakve zaklone koristi u osjetljivim fazama svog životnog ciklusa.
Otpad koji se nakuplja u skrivenim dijelovima spilja, osobito u njihovim unutarnjim zonama bez prirodnog svjetla dosad nije bio obuhvaćen standardnim znanstvenim studijama morskog otpada. Takva kontaminacija može imati izravne i neizravne učinke na morske organizme, uključujući fizička oštećenja staništa, kemijsku kontaminaciju i promjene u biološkim zajednicama, čime se potencijalno ugrožavaju i napori za očuvanje ugroženih vrsta.
Autori istraživanja objašnjavaju da poluzatvorena struktura morskih spilja djeluje poput sustava s ulazom, ali bez učinkovitog izlaza. Valovi i morske struje donose otpad u spilje te se zbog geomorfologije i hidrodinamike rijetko nosi natrag u otvoreno more.
Količina otpada dodatno ovisi o izloženosti spilje valovima te o postojanju i veličini unutarnje plaže unutar spilje. Spilje koje su srednje izložene valovima i imaju razvijenije unutarnje plaže akumuliraju znatno više otpada od onih koje su potpuno otvorene ili gotovo potpuno zatvorene.
Mediteran kao globalno žarište plastike
Nalazi iz morskih spilja uklapaju se u širi kontekst plastičnog onečišćenja Mediterana, koji se već smatra jednim od mora s najvišim razinama plastike na globalnoj razini. Procjene upućuju na to da Mediteran godišnje prima oko 0,57 milijuna tona plastičnog otpada, što ga svrstava među najveće svjetske centre odbačene plastike.
Plastika čini približno osamdeset posto otpada u obalnim i morskim okolišima Mediterana, dok je mikroplastika potvrđena u površinskom sloju mora, u sedimentima te na dubokom morskom dnu. Unatoč tome, većina postojećih sustava praćenja morskog otpada fokusirana je na obale, površinu mora i morsko dno.
Istraživanje Savva i suradnika pokazuje da takav pristup propušta važnu i dosad neprocijenjenu komponentu onečišćenja: poluzatvorena staništa poput morskih spilja, koja zbog svojih hidrodinamičkih i geomorfoloških karakteristika mogu akumulirati plastiku u koncentracijama višim nego mnoge otvorene morske zone.
Posljedice za politiku i upravljanje okolišem u EU i Hrvatskoj
Dosadašnja istraživanja morskog otpada u Jadranu uglavnom su se fokusirala na plaže, površinu mora i ribolovne aktivnosti, dok su zaklonjena staništa poput morskih spilja gotovo u potpunosti izostavljena iz sustavnog monitoringa. To znači da dio stvarnog opterećenja plastikom ostaje nevidljiv, iako se nalazi upravo u ekološki najosjetljivijim zonama.
Morske spilje, uključujući i one uz hrvatsku obalu Jadrana, često su uključene u ekološku mrežu Natura 2000 kao refugiji za ugrožene vrste, u skladu s Direktivom o staništima (92/43/EEZ). Iako se njihova biološka vrijednost formalno prepoznaje, ovo istraživanje pokazuje da konvencionalni monitoring plastičnog otpada propušta značajne skrivene akumulacijske zone upravo u tim zaštićenim prostorima. To upućuje na potrebu da se upravljanje morskim otpadom proširi i na obalne, zaklonjene i poluzatvorene zone, koje bi trebale postati zasebni ciljevi sustavnog praćenja, a ne rubna kategorija.
Za Hrvatsku se iz toga nameću konkretni smjerovi djelovanja: uključivanje morskih spilja u nacionalne programe monitoringa morskog otpada, osobito unutar zaštićenih područja; razvoj standardiziranih metoda za kvantificiranje otpada u zaklonjenim staništima, temeljenih na pristupima korištenima u ovom istraživanju; usmjeravanje politika prema smanjenju plastike na samom izvoru, kroz bolje upravljanje otpadom na kopnu i moru; te procjena utjecaja plastike i plastitara na ključne vrste, poput tuljana i morskih ptica, u okviru procjena stanja biološke raznolikosti.
I teško dostupna staništa, sada su pod ljudskim utjecajem
Iako je istraživanje provedeno na Cipru, autori naglašavaju da su geomorfološki i hidrodinamički uvjeti usporedivi s velikim dijelom Mediterana, što uključuje istočni Jadran. Hrvatska obala obiluje morskim spiljama i poluspiljama, od kojih se mnoge nalaze unutar zaštićenih područja i ekološke mreže Natura 2000.
Posebno zabrinjava činjenica da se velik dio otpada nalazi u afotičnim zonama morskih spilja, u kojima žive visoko specijalizirane biološke zajednice. Riječ je o ekosustavima koji su spororastući, osjetljivi i slabo istraženi, s vrlo ograničenom sposobnošću oporavka nakon fizičkih ili kemijskih poremećaja.
Zaključno, ovo istraživanje jasno pokazuje da akumulacija otpada u morskim spiljama nije rezultat pojedinačnih incidenata ili lokalnog nemara, već strukturna posljedica načina na koji proizvodimo, koristimo i odbacujemo plastiku. Čak i udaljena, teško dostupna staništa više nisu izvan dosega ljudskog utjecaja.
Za klimatsku i okolišnu politiku to ima jasnu implikaciju: mjere koje se oslanjaju isključivo na čišćenje i sanaciju ne mogu riješiti problem. One uklanjaju vidljive posljedice, ali ne adresiraju mehanizme koji omogućuju stalni dotok plastike u more, osobito u zatvorene i zaklonjene sustave poput morskih spilja.
