5.6 C
Kotor

Slušaj online radio

Najljepše olupine Jadrana

Jadransko more zbog svojih brojnih prirodnih ljepota prava je ronilačka poslastica, ali pri tome nikako ne smijemo zanemariti činjenicu da privlačnosti jadranskog podmorja uvelike doprinose brojne olupine koje Jadran krije u svojim dubinama. Stoga smo vam pripremili popis hrvatskih “željeznih mamaca” za ronioce – piše www.scubalife.hr

baron
Baron Gautsch

• Baron Gautsch
Popis nismo slučajno započeli ovim wreckom kojeg zovu i “jadranski Titanic”. Olupina parobroda Baron Gautsch vjerojatno je najpoznatije jadransko odredište za wreck divere. Potonuće ovoga broda tragedija je koja je u vodeni grob odvukla stotine ljudi, ali unatoč toj morbidnosti, ne može se poreći ljepota ovoga ronilačkog odredišta smještenoga kraj obala Rovinja, točnije šest nautičkih milja jugozapadno od svjetionika Sv. Ivan na Pučini. Baron Gautsch nazvan je prema barunu Paulu Gautschu von Frankenthurnu koji je na kraju 19. stoljeća bio ministar obrazovanja, kasnije premijer i ministar unutarnjih poslova Austro-Ugarskog Carstva. Izgradilo ga je Gourlay Brothers & Co. Ltd. brodogradilište u Dundeeju u Škotskoj, a bio je opremljen s tri parna motora koja su pokretala njegove brončane propelere dosežući 4600 konjskih snaga. Imao je ukupnu duljinu od 84,5 metra i širinu od 12 metara, a prilikom izbijanja Prvog svjetskoga rata iznajmila ga je Austro-ugarska mornarica (17. jula 1914.) i iskoristila ga da preveze pojačanja do Kotora. Nakon što je prijevoz pojačanja završio, brod je vraćen Lloydu u Kotoru 11. avgusta 1914. Ali, prije nego je vraćen, brod je bio u Trstu gdje je brodski časnik prisustvovao sastanku u sjedištu pomorskog okruga tijekom kojeg je obaviješten da će, kao zaštita luci Pula, biti postavljena minska polja i dane su mu upute kako da ih zaobiđe. Pismeni dokazi o minskim poljima su bili zabranjeni od strane vojnih vlasti zbog tajnosti. Oko 11 sati 11. avgusta 1914. Baron Gautsch je otišao iz luke Veli Lošinj prema Puli. Od Lošinja do Pule brod je bio pod zapovjedništvom prvoga časnika Luppisa. No, on je napustio most bez kapetanova dopuštenja radi ručka s putnicima iz prvoga razreda te je predao drugom časniku Tenzeu zapovjedništvo. Njegov kurs je bio prema sjeveru, ali mnogo bliže obali nego su to naredile vojne vlasti. Sedam nautičkih milja od Brijunskih otoka u 14:50 parobrod je naišao punom brzinom na prijateljsko minsko polje koje su upravo položili minopolagači. Minopolagač Basilisk odaslao je signale upozorenja, no Barun Gautsch nije na njih reagirao. Preživjeli su bili svjedoci kaosa koji je izbio kad je brod primio prvi smrtonosni udarac. U brod je voda ulazila veoma brzo i nagnuo se na lijevu stranu tom brzinom da čamci za spašavanje na desnoj strani nisu mogli biti korišteni. Potonuo je za šest minuta. Najmanje 177 osoba, među kojima mnogo žena i djece, utopilo se ili ih je ubilo goruće teško ulje koje se razlilo iz spremnika, a 148 putnika i 31 član posade spasili su austro-ugarski razarači Csepel, Triglav i Balaton koji su požurili u pomoć iz Pule. Izvori govore da je posada pokušala spasiti samu sebe, ne brinući za žene i djecu među putnicima.

Što se tiče samoga urona, spuštajući se u dubine, prvo što ronioci opaze je gornja paluba na 28 metara, a brod leži uspravno na pjeskovitom dnu na dubini od 40 metara. Obilazak broda najbolje je započeti od krme preko gornje palube prema provi. Nakon vanjskoga obilaska broda, jako lijep osjećaj boravka u olupini dobije se ulaskom u gornju palubu gdje je ostao čelični kostur, zbog efekta ravnomjernog osvjetljenja sa svih strana. Taj prostor je prostran i nije posebno zahtjevan za naprednije ronioce. Trup je dobro očuvan, no na sredini lijeve strane broda može se zapaziti velika rupa koju je prouzročila eksplozija mine. S obzirom na vrlo dobru uščuvanost broda radi se o iznimno zanimljivom ronjenju. Vidljivost je promjenjiva kao i morske struje koje mogu biti i vrlo jake. Baron Gautsch sada je mjesto na kojemu su mnoge biljne i životinjske vrste našle svoj dom. Skupine gira, ugotica, modraka, crneja iznad broda, a na palubi škrpine, šarazi, strigljači, razni koralji, plaštenjaci i spužve čine ovaj brod ugodnim staništem mnogih podmorskih stanara. Brod je inače upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske i dopušteno je roniti samo s autoriziranim ronilačkim centrom.

Corolanus
Corolanus

• Coriolanus
I dok je prvi brod s našega popisa potopljen na početku izbijanja Prvog svjetskog rata, drugi wreck na našem popisu svoj vodeni grob pronašao je krajem Drugog svjetskoga rata, a također se nalazi u istarskim vodama, ovaj put u novigradskom akvatoriju. Radi se o ratnom brodu Britanske kraljevske mornarice iz klase Shakespeare, odnosno minolovcu koji je bio težak 554 tone, dugačak 46 metara i širok 8,5 metara, dok je posada brojila 35 ljudi. Prema britanskim podacima Coriolanus je bio porinut 2. rujna 1940. godine, a potopljen je minom 5. svibnja 1945. godine. Po nekim informacijama HMS Coriolanus je bio i brod za obavještajne zadatke. U toj ulozi sudjelovao je u dvjema savezničkim pomorskim operacijama: u sjevernoj Africi 1942. godine i prilikom iskrcavanja na Siciliji 1943. godine. Navodno je i njegovo prisustvo u sjevernom Jadranu 1945. godine bilo sa zadatkom prisluškivanja radio-veza nove jugoslavenske vlasti. Poznato je da su Nijemci tijekom posljednje dvije ratne godine, kako bi spriječili nadiranje i prodor savezničkih ratnih snaga prema sjevernom Jadranu, položili nekoliko tisuća morskih mina na sva ključna strateška mjesta, ispred luka i kanala, ali i na otvorenom moru ispred istočne obale Istre. HMS Coriolanus je minolovkama, koje je teglio za sobom pomoću čeličnog užeta, radio na uspostavljanju neophodnog pomorskoga prometa sve do kobnoga dana 5. svibnja 1945. kada je šest nautičkih milja zapadno od Novigrada naišao na minu. Eksplozija koja je uslijedila napravila je veliko oštećenje na trupu i brod je vrlo brzo potonuo. Wreck Coriolanus leži uspravno na pješčanom dnu na dubini od 17 do 29 metara. U jednom je dijelu i duljine pedesetak metara, širine osam metara, a trup je čitav. Pramčani dio je dobro sačuvan i na njegovom “kaštelu” se vide sidrena vitla i lanci sidara koji su još uvijek na svojem mjestu. Oplata glavne palube između kaštela i zapovjedničkog mosta sva je rastrgana od eksplozije. Kroz nju se vidi i velika rupa u desnom boku na mjestu gdje je eksplodirala mina. Na palubi je i danas pričvršćen jedan rezervni plovak, dio uređaja za traženje mina. Na krajevima kaštela, skoro uz rub palube, nalaze se dva okrugla postolja s protuzračnim topovima Oerlikon od 22 milimetra. Gornja paluba je cijela i na njoj su ostaci zapovjedničkog mosta. Usprkos debelim naslagama mrtvih školjki, koje ponegdje sežu u visinu i do pola metra, moguće je proći bočnim prolazima s obje strane nadgrađa ispod gornje palube. Tu se vide razni ulazi u potpalublje, ali zbog zamućenosti i uskih prolaza ne savjetuje se ulazak u te prostorije. Imajući u vidu da prilikom ronjenja ronioci ispuštaju mjehuriće koji u dodiru s olupinom potpomažu stvaranje korozije, izbjegava se ulazak u olupinu. U prolazima se stalno zadržavaju jata riba, najčešće pišmolja, ali se mogu naći i velike tabinje, hlapovi, ugori, škarpine i velike ribe koji su česti stanovnici olupina. Dugo godina je najpoznatiji stanovnik Coriolanusa bio veliki ugor Igor, ljubimac svih ronilaca i glavna zvijezda raznih snimki s ove lokacije.

Elhawi
Elhawi

• Elhawi Star
Ova olupina novijeg je datuma, iz 1982. godine, ali zbog toga ne gubi na svojoj privlačnosti. Dapače, iako nema tako “moćne” priče kao neki drugi wreckovi s ovoga popisa, Elhawi Star vrlo je atraktivan ronilački wreck, a prizor 100 metara dugoga broda, a leži na boku, uistinu je impresivan. Ova olupina nalazi se nedaleko riječke luke, okićena davno izgubljenim mrežama i prekrivena naslagama školjki i morskoga raslinja, na dubini od oko 40 metara. Brod je izgrađen 1957. godine, a u svojoj povijesti promijenio je nekoliko vlasnika kao i imena. Možemo reći da je Elhawi Star potonuo isključivo zbog ljudske gluposti (doduše, i ratni wreckovi su simbol ljudskog ludilu, i slobodno možemo reći: pomanjkanja razuma) jer je uzrok stradanja bio neravnomjerno raspoređen teret. Ovaj motorni trgovački brod iz Saudijske Arabije potonuo je jednog mirnoga jesenskog dana, 12.10.1982. godine ispred luke Baroš. Naime, ubrzo po izlasku iz luke, poslije samo nekoliko stotina metara plovidbe, brod se počeo nekontrolirano naginjati na desnu stranu. Voda je ubrzo počela nadirati u tovarni prostor, a brod je, naočigled mještana i posade, nestao s površine za nešto malo manje od pola sata. Nije bilo stradalih, a članovi posade su se morali brzo evakuirati tako da nisu uspjeli ponijeti svoje osobne stvari. Danas, ova impresivna, 100 metara duga olupina leži desnim bokom na dnu. Poklopci tovarnoga dijela su davno nestali pa je teret, koji se sastoji od mnoštva paketa keramičkih pločica, izložen pogledima ronilaca. Zbog nestabilnoga tereta ne preporučuje se ronjenje kroz ovaj dio broda. Na pramcu se vidi veliko sidro, a na krmi ogromni četverokraki propeler. Olupina nije devastirana u cijelosti, a ulazak je moguć u komandni most gdje se ima rijetka prilika vidjeti skoro sve instrumente, ali i metalno kormilo. Nastanjuju je velika jata raznovrsnih riba, a slično kao i Coriolanus nekada, i Elhawi Star ima svoga domaćima u obliku ugora veličine preko dva metra. Maksimalna dubina je 42 metra pa je lokacija preporučljiva samo roniocima s višim certifikatima.

Lina
Lina

• Lina
Jedna od najposjećenijih jadranskih olupina wreck je talijanskog trgovačkoga broda Lina, koji je potopljen 1912. godine za vrijeme jake snježne oluje u blizini rta Pečenj na otoku Cresu. Lina je bila čelični parobrod izgrađen 1879. u britanskom Newcastle-u , a u to vrijeme parobrodi od čelične konstrukcije predstavljali su veliki napredak u pomorskom transportu u odnosu na jedrenjake. Glavna paluba je bila izgrađena od drveta, kao i palubni dio od pramca do krme, s komandnim mostom smještenim na sredinu palube. Ovaj brod nekada je plovio čitavim Mediteranom sve do sjeverne Europe pod imenom “Ville de Namour”, a poslije i “Nueva Estramadura”, prevozeći ulje, ugljen i vino, a 1901. prodan je Vicenzu Granati, talijanskom brodovlasniku. Na posljednje putovanje brod je krenuo iz Rijeke 14. siječnja 1914. godine natovaren sa 720 tona drveta, pod komandom kapetana Giuseppe Cicconardija. Napredovali su veoma sporo zbog loših vremenskih uvjeta, a kod prolaza Vela Vrata između Cresa i obale Istre magla je bila toliko gusta da je posada u potpunosti izgubila orijentaciju. Nevrijeme je Linu nanijelo na stjenovite obale što je bilo fatalno. Nakon toga je oko pola stoljeća ležala mirno na dnu, a 60-tih godina roniocima su je “otkrili” ribari kojima su se na toj lokaciji često kidale mreže. Olupina leži na pješčanom, ali vrlo strmom dnu tako da se vrh pramca nalazi na 20-ak, a kormilo na 55 metara dubine. Zbog toga, Lina je pomalo podvojena ličnost jer brojni ronioci, koji mogu doći do vrha olupine, čine je jednom od najposjećenijih olupina, a s druge strane, da bi se ispitala čitava, potrebno je imati napredne ronilačke certifikate i puno iskustva. U svakom slučaju, i da imate samo open water certifikat, Lina je impresivan prizor i na tih 20 metara, pogotovo odrađujete li zaron s obale. Tada imate pogled na pramac koji se pojavljuje pred vama.
Drvena paluba ovog 70-metarskoga broda i komandni most su uništeni, zato se jasno vidi unutrašnjost, teretni prostor koji je prekriven ribarskim mrežama, glavni kotao i parni uređaji. Na dimnjaku je još vidljivo slovo “G” koje predstavlja logo Adriatic kompanije i porodice Granato. Vidljivost na lokaciji je dobra, ali značajno varira jer se olupina nalazi u kanalu gdje su vremenske prilike sklone brzim promjenama. Na 30 metara dubine nailazi se na pramčani jarbol koji još uvijek stoji uspravno, dok su zapovjedni most i strojarnica na 40 metara dubine. Propeler se nalazi na 55 metara dubine i jasno je da do njega mogu samo oni s puno iskustva i primjerenom opremom. Kao i većina wreckova, i Lina je danas stanište biljaka i životinja.

Peltastis
Peltastis

• Peltastis (Grk)
Ovaj grčki teretni brod duljine 60 metara ima vrlo zanimljivu priču vezanu uz svoje potonuće. Peltastis, inače porinut 1952. godine, svoj morski grob našao je nadomak mjesto Šilo na Krku. U noći između 7. i 8. siječnja 1968. godine bilo je veliko nevrijeme, a ovaj teretnjak tada je ukrcavao drvo u luci Jurjevo kod Senja. Zbog najavljenog nevremena i bure, koja na tom području može dostići brzinu od preko 150 kilometara na sat, napustio je u popodnevnim satima 7. siječnja Jurjevo i krenuo prema Rijeci u potrazi za sigurnijim sidrištem. Već se počeo spuštati mrak i počela je padati susnježica kada se brod s dva sidra usidrio na sidrištu Pazduhovo, 200 do 300 metara ispred Dramlja. No, nakon što se vjetar pojačao ni sidra, niti puna snaga brodskih motora nisu se mogli suprotstaviti jakom vjetru i naletima valova. Peltastis je, odnesen morem, krmom udario u hridi otoka Krka te je prodor mora u utrobu broda bilo nemoguće zaustaviti. Od 12 članova posade spasila su se četvorica, a u idućih nekoliko dana pronađena su tijela sedmorice mornara. Posljednji član posade, kapetan Theodoros Belesis proglašen je nestalim. Ronioci, koji su u to vrijeme ronili na olupinu, tvrde da su vidjeli čovjeka kako je nagnut uz navigacijski stol u uspravnom položaju. Iako se u početku to činilo kao izmišljotina, podvodnim snimkom to je potvrdio austrijski turist Franz Mitznneg, a potvrđeno je da je taj čovjek kapetan Theodoros Belesis. Pretpostavlja se da je, ne želeći da napusti brod koji tone, naredio posadi da ga zaveže za komandni most. Brod je na dnu mora inače još uvijek u jednom komadu i leži na dnu u uspravnom položaju. Vrh jarbola se nalazi na samo šest metara ispod površine, a najveća dubina, na kojoj se nalazi dio broda, je 32 metra. Iskusniji ronioci mogu prolaziti kroz komandni most i teretni prostor. Gornja paluba se nalazi na dubini od 18 metara, a sama krma leži u pijesku na dubini od 32 metra. Pramčana sidra sasvim su blizu obale prema kojoj je okrenut pramac, a jedno od njih je izvađeno i nalazi se u samom Šilu. Olupina je inače izuzetno bogata florom i faunom. Poseban doživljaj je ronjenje noću kad se taj morski život može još bolje upoznati. Pod poklopcima skladišnih prostora, koji se nalaze dijelom na brodu, dijelom razbacani po dnu oko olupine, često se mogu susresti rakovi hlap ili veliki strigljač, a ovaj wreck dobro je stanište za crve perjaničare i razne spužve.

Štuka
Štuka

• Junkers Ju 87R-2 (Štuka)
Na ovom popisu wreck aviona “Štuka” uvjetno je rečeno “najnovija” olupina. Iako ima i wreckova koji su kasnije potonuli, “Štuka” je otkrivena tek preklani, što je ustvari pravo čudo s obzirom na to da se nalazi na dubini od 28 metara samo 60 metara od obala otoka Žirje. Službeni naziv ovoga modela aviona jest Ju 87R-2, a ovaj primjerak bio je dio Ratnog zrakoplovstva Italije kojega je topovskom paljbom oštetila protuzračna obrana Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. te se morao prisilno spustiti na površinu mora. Naime, stručna literatura navodi podatak o napadu tri talijanska zrakoplova tipa Ju 87R iz sastava 239. eskadrile 97. grupe obrušavajućih bombardera 12. travnja 1941. na brodove Druge torpedne divizije, odnosno hidroeskadrilu Jugoslavenske Kraljevske ratne mornarice, razmještenu u uvalama oko Jadrtovca u blizini Šibenika. Tom prigodom su dva Ju 87 pogođena – jedan od njih se srušio pri čemu su pilot i strijelac – radist poginuli, a drugi Ju 87 je, zbog zadobivenih oštećenja, bio prisiljen sletjeti na morsku površinu, da bi na dnu mora ostao sakriven sve do nedavno. Olupina ovoga jurišnog bombardera je u super stanju, što je prava rijetkost. Na avionu nedostaje samo prednji dio. Motor je otkinut tijekom slijetanja na morsku površinu, ali i on se nalazi u neposrednoj blizini aviona. Međutim, potpuno su sačuvana krila, trup, naoružanje, kokpit s instrumentima i sjedalima. Uz “Leteću tvrđavu” B-17 kod Visa, ovo je tek drugi zrakoplov u podmorju Republike Hrvatske koji je pronađen praktički čitav. Koliko je ovo vrijedan nalaz pokazuje činjenica da su od ukupno 5709 proizvedenih sačuvana tek dva zrakoplova ovoga tipa – u muzejskim postavima u Londonu i Chicagu. Stoga ne čudi da je ova olupina brzo postala velika atrakcija i mamac za ronioce.

Foto: Goran Butajla, Danijel Frka, Arhiva Hrvatskog Restauratorskog Zavoda

Najčitanije