Razgovor sa mr Goranom Bubanjom, jednom od autra povodom otvaranja izložbe “Ćemer – nasljeđe i ponos Crnogorke“ u Kotoru
U kamenom miru palate Grgurina, među zlatovezom, srebrom i tihim tragovima prošlih vremena, dana, 26. maja 2026, je otvorena izložba „Ćemer – nasljeđe i ponos Crnogorke“. Povod je bio svečan, ali atmosfera nije govorila samo o prošlosti. Govorila je o identitetu, o ženama koje su kroz predmete ostavljale trag o sebi, o jednoj Crnoj Gori koja se nekada branila i mačem, ali i pamćenjem.
Za autore izložbe, ćemer nije samo dio nošnje. To je priča o vremenu, porodici, dostojanstvu i trajanju.
Gospodine Bubanja, danas govorimo o ćemeru, ali čini se da ova izložba zapravo govori mnogo više od jednog predmeta?
Ćemer je samo povod da otvorimo mnogo širu priču. Kada posmatrate jedan takav predmet, vi zapravo gledate društvo koje ga je stvorilo. Gledate odnos prema ljepoti, prema porodici, prema ženi, prema časti i statusu. Danas ljudi često misle da su muzejski predmeti nijemi, ali oni zapravo govore veoma glasno, samo je potrebno da naučimo kako da ih slušamo.
Ćemer nije bio samo ukras oko struka. On je bio znak pripadnosti, sigurnosti, ugleda, često i emotivne veze među generacijama. U njemu je bila sačuvana porodična istorija.
Čini se da savremeni čovjek sve manje razumije simboliku predmeta?
Zato što živimo u vremenu ubrzane potrošnje. Danas se predmeti brzo kupuju, brzo mijenjaju i još brže zaboravljaju. Nekada nije bilo tako. Nekada je jedan predmet pratio čovjeka kroz život. Imao je težinu, ne samo materijalnu nego i emocionalnu.
Ćemer je često prelazio sa majke na kćerku. Nosio je uspomene, porodične priče, čak i neku vrstu tihe zaštite. Ljudi su vjerovali da predmeti čuvaju energiju doma, porodice i predaka. U tome ima mnogo antropološke i ljudske istine.
Koliko je važno da se ovakve izložbe organizuju upravo danas, u vremenu kada se identitet često posmatra površno?
Mislim da je danas možda važnije nego ikada. Globalizacija je donijela mnogo dobrih stvari, ali je istovremeno kod malih naroda stvorila strah od nestajanja. Kada mali narod izgubi pamćenje, vrlo brzo izgubi i osjećaj ko je.
Kulturno nasljeđe nije nostalgija. To je oblik samopouzdanja jednog društva. Narod koji zna šta je naslijedio mnogo lakše razumije i šta treba da ostavi budućim generacijama.
Izložba je otvorena u godini obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti Crne Gore. Koliko kultura i identitet imaju veze sa državom?
Mnogo više nego što često mislimo. Država nije samo institucija, granica ili administracija. Država je i osjećaj pripadnosti. A taj osjećaj nastaje kroz kulturu, jezik, običaje, muziku, nošnju, pamćenje.
Možete imati modernu državu, ali ako izgubite kulturni kontinuitet, onda postajete prostor bez unutrašnjeg oslonca. Zato su muzeji važni. Oni nijesu mjesta gdje čuvamo stare stvari, nego mjesta gdje društvo čuva svijest o sebi.
Šta vas je lično najviše dotaklo tokom rada na ovoj izložbi?
Možda upravo ta tišina ženskih sudbina koje stoje iza predmeta. Istorija Balkana je često pisana kroz ratove, vladare i političke događaje, ali svakodnevni život žena mnogo rjeđe dobije prostor koji zaslužuje.
A upravo su žene bile čuvari trajanja porodice, običaja i kulture. Jedan ćemer nekada govori više o vremenu nego čitavi arhivi dokumenata.
Da li savremeni čovjek još ima potrebu za korijenima?
Ima, možda više nego ikada, samo toga često nije svjestan. Čovjek može obići cijeli svijet, živjeti u digitalnom vremenu, koristiti najmoderniju tehnologiju, ali će prije ili kasnije poželjeti da zna odakle dolazi.
Bez korijena čovjek postaje veoma lak za oblikovanje. A kultura upravo služi tome da nas podsjeti da nijesmo nastali juče.
Šta biste voljeli da posjetioci ponesu sa ove izložbe?
Volio bih da ne gledaju ćemer samo kao lijep muzejski predmet. Volio bih da osjete da je iza njega postojao stvaran život. Jedna žena. Jedna porodica. Jedno vrijeme.
Ako nakon izlaska iz muzeja makar na trenutak pomisle koliko je važno sačuvati tragove prošlosti, onda je izložba ispunila svoju svrhu.
Jer narod bez pamćenja vrlo brzo počne da liči na prolaznika koji je zaboravio svoju adresu.
Koliko je za Vas rad na njoj bio i intimno iskustvo?
Biću iskren, jeste. Ova izložba je za mene mnogo više od stručnog i muzejskog rada. Ona je na neki način i moje lično sjećanje na moju majku, koja je nedavno preminula. Dok smo pripremali postavku, često sam imao osjećaj da ne govorimo samo o predmetima, već o ženama koje su svojim tihim životima držale porodicu, kuću i pa mćenje na okupu.
Kada čovjek izgubi majku, do kraja shvati koliko je u njenim rukama bilo nevidljivih stvari koje su održavale život. Način na koji je nešto govorila, čuvala, slagala, pamtila. Obično nijesu ostavljale velike spise iza sebe, ali jesu trag u ljudima.
Zato je za mene ova izložba postala neka vrsta ličnog, virtuelnog ćemera moje majke. Nečega što čuva uspomenu, dostojanstvo i osjećaj pripadnosti. Možda upravo zato vjerujem da ćemer nikada nije bio samo ukras. On je bio tiha priča o životu jedne žene.
I možda je najveća vrijednost ovakvih izložbi upravo u tome što nas podsjete da iza svakog predmeta stoji nečiji život, nečija ljubav, nečije odricanje i nečije trajanje.
“Zalog za nevrijeme“
Posebno je zanimljivo što crnogorski ćemer nije bio samo estetski predmet. Bio je dio porodične ekonomije i svojevrsna „ženska banka“. U teškim vremenima mogao se prodati, založiti ili sačuvati kao sigurnost za porodicu. Zato se često nazivao „zalogom za nevrijeme“.
U muzejskom i etnološkom smislu, među najvrijednijim se smatraju
U muzejskom i etnološkom smislu, među najvrijednijim danas se smatraju:
filigranski ćemeri iz Boke Kotorske,
starocnogorski srebrni ćemeri sa Cetinja,
prizrenski majstorski radovi iz 19. vijeka,
kao i raskošni albanski i makedonski svadbeni pojasevi iz osmanskog perioda.
Mnogi od njih danas se čuvaju u Pomorski muzej Crne Gore, Narodni muzej Crne Gore, etnografskim zbirkama u Skadar, Prizren i Sarajevo.
Najpoznatiji ćemeri
Kada se govori o najpoznatijim ćemerima i srodnim tradicionalnim pojasevima u kulturno-istorijskom smislu, obično se izdvajaju:
Crnogorski filigranski ćemeri sa Cetinja, iz Podgorice i Kotora — poznati po srebru, pozlati, filigranu i bogatoj simbolici ženskog dostojanstva. Kotorski majstori su im često dodavali renesansne i barokne elemente.
Skadarski i prizrenski ćemeri — veoma cijenjeni na Balkanu tokom 19. vijeka. Kupovali su ih imućnije porodice širom Crne Gore, Hercegovine i Albanije. Smatrani su statusnim simbolom.
Osmanski „kemer“ pojasevi — luksuzni srebrni i zlatni pojasevi iz vremena Otomanskog carstva, naročito iz Istanbula, Damaska i Sarajeva. Sama riječ „ćemer“ vodi porijeklo od persijsko-turske riječi „kemer“, što znači luk ili pojas.
Persijski ceremonijalni pojasevi — vjerovatno najstariji kulturni preci ćemera. U Persiji su pojasevi imali i vojnu i aristokratsku simboliku.
Andaluzijski i mediteranski srebrni pojasevi — u Španiji, južnoj Italiji i na Siciliji postojali su raskošni ženski pojasevi slične funkcije, ali drugačijeg stila.
Kavkaski i gruzijski metalni pojasevi — poznati po veoma preciznom srebrnom reljefu i ornamentici.
