Dugo očekivana regionalna pozorišna produkcija „Koštana“ u čitanju reditelja Kokana Mladenovića, što je premijerno izvedena u petak veče u Tivtu u sklopu Festivala mediteranskog teatra „Purgatorije“, nije iznevjerila očekivanja onih koji su, znajući da Mladenović ovaj projekat „gradi“ oko bosansko-hercegovačkog transgender pjevača Boža Vreća, pretpostavili da će renomirani srbijanski reditelj, postaviti provokativnu i u najmanju ruku, kontroverznu predstavu.
Iako je Vrećo iznenada napustio projekat samo pet dana pred njegovu premijeru, „Koštana“ u čijoj je naslovnoj ulici sarajevskog sevdah-umjetnika vrlo hrabro naslijedila sjajna Emina Elor je ostala ista – predstava koja ima za cilj da pomjeri granice što ih „ispravna većina“ ima prema drugačijima od sebe. Provokativna, surova i jaka, ovakva „Koštana“ možda je otišla i isuviše daleko u tome da bude „omaž“ drugačijima, pa ovaj komad na momente ima čak i mizogine dimenzije, da ne pominjem incest i lažni moral po kojima je (iako mu to naravno, nikada nije primarni fokus) poznat opus Bore Stankovića.
Ovakva predstava gledaocu jednostavno „legne“ ili „ne legne“, a ja moram priznati da sam u ovoj drugoj grupi… Predaleko je ova Kokanova „Koštana“ od Borine, jer žal za mladošću, propadanje gospoštine i „zabranjena ljubav“ kao glavni motivi iz originala, ovdje su supstituisani nekim sasvim drugačijim potkama, pa je kontrast jednostavno prejak, taman kao i „sukob“ između originalne stare južnosrbijanske muzike vranjanskog kraja koju pjeva Koštana, sa rock-punk muzičkim numerama kojima predstavu boji sastav „Vroom“ i kompozitor Marko Grubić.
Nije to na kraju uopšte toliko „priča o talentu i slobodi“ kako su je najavljivali reditelj i producenti iz Centra za kulturu Tivat, Srpskog narodnog pozorišta i Studentskog kulturnog centra u Novom Sadu, koliko je ova „Koštana“ zapravo preslikano generalno stanje današnjeg društva na Balkanu, beznadežno podijeljenog između tradicionalizma sa povremenim fundamentalističkim eskapadama i nečega što je nerijetko klasična konzumeristička zloupotreba priče o ljudskim pravima i slobodama.
Koliko god mu metodi i motivi bili kontroverzni, a njihova interpretacija na sceni čak povremeno i šokantna, Mladenović je uspio da sa ovom svojom predstavom napravi sjajan prikaz surovosti vremena u kome živimo i u kome ništa nije sveto – ni „tradicionalne vrijednosti“ porodice, braka, odgoja djece, ali ni to koliko se daleko može ići u navodnoj „odbrani prava da se bude drugačiji“. Taj rat svih protiv sviju, najbolji je opis onoga što se preko 2 sata događa na sceni kojom dominira 11 velikih žičanih kaveza napunjenih kamenjem – scenografija Marije Kalabić koja efektno simbolizuje zatvorenost palanačkog razmišljanja, okamenjenost osjećanja i težinu života. Glumački ansamb zanatski maksimalno dobro odradio je svoj dio posla, a neki, poput Gordane Đurić-Dimić u ulozi nesrećne supruge i majke Kate, bili su sjajni. Njena uloga, pogotovo scena u kojoj majka proklinje sina, a potom odmah moli Boga da sve to zaboravi i da joj sinu ni vlas sa glave ne zahvali, a sve to tukući sebe kamenjem koje baca na glavu, impresivno je moćna i jaka. Emir Hadžihafizbegović u ulozi Hadži Tome je dobar, iako mu je činjenica da mu je pred premijeru „pukao glas“ sigurno veoma otežala igranje i učinila da njegov Hadži Toma, barem na ovom prvom izvođenju, ne dostigne svoj maksimum. Impresivan je Nebojša Dugalić kao razočarani u život Mitke, a veoma dobar u ulozi sina Stojana, mladi crnogorski glumac Emir Ćatović. Isto se može reći i za Aleksandru Peskonjić u ulozi Koštanine majke, Ciganke Salče i odličnu Danicu Grubački u emotivno vrlo teškoj ulozi Stojanove sestre Stane.
Sve u svemu, ovakva „Koštana“ definitivno jeste „prešla liniju“ kako glasi oficijelni moto ovogodišnjeg festivala „Purgatorije“. Trgnula je publiku, postavila mnoga višeznačna pitanja i ljudima prepustila da razmišljaju i traže prave odgovore, a to i jeste suština teatarske umjetnosti – dopala vam se konkretna predstava ili ne.
