Tipundanske svečnosti u Kotoru počinju 27. januara, kada će tačno u podne Mali admiral Bokeljske mornarice sa lođe katedrale Svetog Tripuna izgovarati Lode – pohvale zaštiniku grada Svetom Tripunu, koji se slavi 3. februara.
Tradicionalno Bokeljska mornarica na dan Karika (13. januar) izabrala je Malog admirala. Ove godine to je Antonio Ljuba Grandis iz Tivta.
Porijeklo naziva Lode proizilazi iz latinskog laudes ili acclamationes, što u prijevodu znači pohvale i predstavlja dio brevijara, molitvenika koji se moli u zoru. Osim toga laudes – pohvale mogu biti i niz poklika (acclamationes) u čast Bogu, Bogorodici, svecima mučenicima, zaštitnicima gradova, crkvenim i političkim dostojanstvenicima.
U srednjovjekovnim gradovima istočno-jadranske obale ostali su sačuvani tekstovi Loda (pohvala) svecima zaštitnicima u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru. Danas se izgovaraju samo u Kotoru uoči blagdana Svetog Tripuna.
Ova molitva potječe od onih poklika kojima je narod klicao rimskim i bizantskim carevima osobito na istoku, kada bi se njihova slika po gradu nosila ili u samoj crkvi izlagala. Kada je papa Leon III. u Rimu u bazilici sv. Petra, koju je sagradio rimski car Konstantin I. Veliki i u njoj, prema tradiciji, ugradio dvanaest stupova Solomonovog hrama, na Božić 800. godine za cara Zapadnog rimskog carstva okrunio franačkog cara Karla Velikog Rimljani su počeli klicati caru pohvalama (laudes). Papa Leon III. (795.-816.) dao je izbrisati ime bizantskog cara iz liturgijskih molitava jer je bizantski prijestol, oslijepivši i ubivši svoga sina Konstantina VI., u istoj onoj grimiznoj dvorani gdje ga je prije 27 godina rodila, zauzela carica Irena. To je bilo nešto novo i nepojmljivo u rimskom pravu da žena bude nosilac rimskog carskog prijestolja, iako se Irena nikad nije zvala βασίλισσα (basilisa, carica) nego βασιλεύς (basileus, car), i Rim je time smatrao da je Bizantsko carstvo prestalo postojati. Sigurno je da su Lode (laudes) u Kotoru bile za vrijeme bizantske vladavine, jer tako je bilo i u ostalim gradovima istočno-jadranske obale. Postojale su i za vrijeme srpske vladavine i vladavine ugarsko-hrvatskih kraljeva. One se spominju i za vrijeme mletačke vladavine, pa tako u kotorskom statutu (Statuta et leges civitatis Cathari, str. 337, čitamo da je 25. srpnja 1420. godine, pošto su bile izvješene mletačke zastave na gradskom trgu (platea civitatis) i gradskoj tvrđavi (et in castro civitatis) nakon svečane procesije i Mise u katedrali bile izrečene pohvale (facta laude)). Ovu vijest donosi i Flaminio Cornelije u svom poznatom djelu Catharus Dalamtiae civitas, str. 86.
Pohvale su se u Kotoru, u novije vrijeme, izgovarale prema tekstu kojega je obnovio biskup Marin II. Drago u drugoj polovici XVII. stoljeća. Isti je napisao i pohvale prema starom predlošku (ad veterum exemplar ipse composuit) koje su se izgovarale na Bogojavljenje (Illiricum sacrum, tom. VI., str. 509). Današnji tekst Pohvala potječe iz 1800. godine. Do godine 1871. izgovarale su se na talijanskom jeziku, od tada se Lode izgovaraju na hrvatskom jeziku. Njih je 1848. godine s talijanskog preveo don Mihovil Florio, svećenik s Prčanja.
Godine 1628. dok se dizala zastava na stupu pred sv. Tripunom admiral je klicao: Živio Papa, živio car, živio dužd! Spominjanje cara odnosilo se na rimskog cara što se vidi iz Loda koje je sastavio biskup Marin II. Drago, a čiji drugi zaziv glasi: Augustissimum Romanorum electum imperatorem Leopoldum caelestis imperator Domine virtutum omnium incrementis munire dignare (uzvišenog rimskog izabranog cara Leopolda, nebeski Gospodine care udostoj se svim vrlinama ojačati i zaštititi). Stoga je sasvim sigurno da se tu ne radi o srpskom caru ili sjećanju na srpskoga cara kako su to neki u historiografiji pokušali tumačiti (G. Stanojević). Sigurno je da se srpski car kada je Kotor pripadao Srpskome carstvu u molitvama kotorske Crkve spominjao, ali poslije toga ne više. U ostalom, 1628. godine više i nema Srpskog carstva, Srbija je pod Turcima (1459.-1808. i 1813.-1815.), te za njega nije bilo moguće ni moliti, jer se u Lodama molilo za žive pape, biskupe, careve i duždeve. Osim toga, ta molitva za cara Svetog rimskoga carstva, koje je na neki način trajalo 1000 godina, osobito od XVI. stoljeća bila je na području cijele katoličke Crkve do 1806. godine.
U Zadru se sačuvao spomen na Pohvale iz 1105. godine (Smičiklas, Codex dipl. II., str 392-393). Lode su se u Kotoru za Tripundan u starije vrijeme održavale pred katedralom i pred kolegijalnom crkvom sv. Marije od Rijeke. U Dubrovniku su se zvale Laus i na neki način sačuvale su se do danas a izgovarao ih je veliki admiral u zoru uoči blagdana sv. Vlaha dok se na Orlandovom stupu izvijala državna zastava. U tom Lausu spominjali su se svi zaštitnici gradova s kojima je Dubrovnik imao dobre trgovačke odnose, pa se tako zazivao i sv. Tripun. Urban Rafaeli, kotorski kroničar i povjesničar, bilježi da je 27. siječnja Lode izgovarao dječak naročito obučen (bokeljska nošnja), pohvale svecu i pohvale duždu uz zvuk zuffoline (pištaljke), a ljudi u narodnoj nošnji pod oružjem obilazili su tri put oko jedne i druge zastave na stupovima.
U Kotoru Lode izgovara mali admiral od XVI. stoljeća kada je Mornarica preuzela Vanjsku proslavu Svetog Tripuna, te se izgovaraju prije izvijanja gradske zastave. I ove svečanosti Kotor povezuju s gradovima istočno-jadranske obale istim kulturnim, civilizacijskim i vjerskim miljeom, koji odražava utjecaje Istoka i Zapada, povezujući tako istočno-jadransku obalu s cjelokupnim Mediteranom i Europom.
Don Anton Belan
