Cijelih nekoliko sati koje smo proveli razgovarajući sa šjor Antom Jurišićem u malenoj knjižnici konačišta za beskućnike pri udruzi MoSt u Splitu, sebe nismo uspjeli doista uvjeriti da je i naš sugovornik jedan od te nesretne svite.
Već smo do sada, doduše, iz prve ruke uvidjeli da stvari ne moraju biti crno-bijele, te da beskućnik ne mora biti i “klošar”.
No, sedamdesetogodišnji šjor Ante čak je i bitno drukčiji, kao netko tko je među najsiromašnije od siromašnih dospio greškom. Zapravo i jest; cijeli je život marljivo radio i burno živio, lijepo i zarađivao i trošio, da bi u jednom ključnom trenutku shvatio da formalno ima samo sedam godina uplaćene mirovine, te da je u životu propustio ulagati čak i u onu nekretninu koja se zove “krov nad glavom”. A godine su se brzo nataložile, zdravlje “zakašljucalo”, prihodi prestali – i što je preostalo nego potražiti pomoć. I to je za ljude, zar ne?
– Čujte, ja sam već pomiren sa sudbinom i ne očekujem neke veće promjene. Ali, nećete vjerovati, ovdje sam našao sebe – započinje naš sugovornik priču koja pokazuje ne samo da je čovjek po definiciji iznimno žilavo biće, nego i da se “uvijek može cvjetati tamo gdje si posađen”.
– Ajde, krenit ćemo ispočetka, kad vam je već moj život tako interesantan – strpljivo će umirovljeni upravitelj stroja, šarmantan gospodin kojega je u životnoj vitalnosti nek neznatno omeo moždani udar. Snašao ga je prije pet godina, iz te je bitke izišao kao pobjednik, ali nastupile su poteškoće s prisjećanjem. Istinabog, nije se lako ni sasvim zdravu čovjeku prisjetiti baš svega dugih sedamdeset godina unatrag…
– Znači, rodija san se u Splitu 1946. godine, ali do desete san živija u Omišu. Ajde, to nije toliko važno. Onda san završija školu za alatničara, Srednju tehničku u Splitu, ali nisan se dugo zadrža; rano san iselija, još šezdesetih godina san emigrira za Skandinaviju. Tridesetak godina san živija vanka: u zemljama Beneluxa, Italiji, Grčkoj, Salvadoru…
Vrtile su se pare, radija san na održavanju brodova i strojeva, u Danskoj san se i stručno usavršija tako da san moga svugdi radit ka “kapo”, jel, upravitelj stroja, šta san poslin i radija, to jest u tom svojstvu navigava. Nije mi u životu bilo dosadno, puno san radija i pet puta se ženija; iman petero dice, jedno vanbračno.
Ajme, jel morate to pisat? Ispast će da se pravin važan. Ajde, kad vi kažete da je bitno, dobro – pomirljivo će protagonist priče, koji je u prvi, kratkotrajni brak uletio “mlad kao kaplja”, sa jedva dvadeset i koju godinicu. Sa Šveđankom je nakon tjedan dana poznanstva i burne veze sklopio brak u Malmöu, rodio se sin Robert, koji danas ima gotovo pedeset godina. Na žalost, ljubav i brak potrajali su kratko, a životne okolnosti bile su takve da šjor Ante i njegov prvorođenac nisu stigli razviti blizak odnos…
– Bolje rečeno, nikakav – ispravlja nas Jurišić tužno, ali pomireno s tom činjenicom.
Nekih godinu i pol poslije, mladi se Ante ponovno oženio zgodnom Skandinavkom, i iz drugog braka kojega je sklopio u Kopenhagenu, u Danskoj, i koji je potrajao četiri-pet godina, ima kćerku Gabrijelu Jurišić-Otesen. Ona je danas udana i majka petero djece, zaposlena kao socijalna radnica u Norveškoj, vrlo dobro situirana i privržena ocu, kojega posjeti svake godine barem jednom.
– Svako lito Gabrijela dođe, uzme misec dana kuću u Grljevcu u najam, pa dolazi po mene i vodi me na kupanje. Njezina mater nije volila da budemo u kontaktu; kad san sa Gabrijeline četri godine otiša, maloj san, sićan se, tijekom više godina posla trideset i četri pisma. Nije dobila ni jedno jer ih je mater sve zadržala, ali poslije je pronašla i pisma i mene. Ne zna hrvatski – možda samo deset riči – i zove me “dedi”.
Ali, lipo pričamo na engleskom, imamo odličan odnos.
Mogu sutra otić živit u Norvešku kod nje; već san bija četri miseca, prije par godina. Ali, tamo nisam vidija sebe. Osjećan da mi je ovde misto – povjerava šjor Ante. On je, vjerovali ili ne, s adresom prihvatilišta za beskućnike sretan i ispunjen čovjek, koji je sve u životu dobro posložio. U nastavku razgovora to nam je bivalo jasnije…
– Eh, da nastavim dalje. Posla mi nikad nije nedostajalo, bija san, znači, u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, tačno san zna di mi se više isplati skoknit po spizu, ono ka mi iz Splita kad bi išli u Soviće jer je jeftinije. Bija san se skroz u Skandinaviji udomaćija, samo su me žene umele. I onda kad netko kaže da Šveđanke nisu ljubomorne! Vraga nisu; meni su oči kopale.
Uglavnom, posal me bija bacija i u Belgiju, pa san bija nešto kratko u Genovi (Italija), a radija san i u Pireusu u Grčkoj. E, tamo san upozna curu iz Salvadora (Latinska Amerika), ćer od zastupnika za Hondu u Salvadoru, koja me nagovorila da odem s njom tamo. I iša san! Nismo se vjenčali, ali dobili smo sina, Marka. I s njim se povremeno čujem, u dobrim smo odnosima, njegova majka i ja također.
Znači, iz Pireusa, di san radija na održavanju brodova, iša san u Salvador i osta dvi godine, nakon čega san mora otić za Italiju. A tamo san bija malo duže, dvanaest godin sve skupa. Nisan se ženija – u polušali će šjor Ante, samozatajni zavodnik iz prihvatilišta za beskućnike, strpljivo podnoseći sve što mu je život nanio.
– Ne znam šta bi van reka, možda san sam kriv zbog tih brakova, malo san nagal, sklon otić. Možda nisan bija ni idealan otac, ali dici san u inozemstvu svakome dao na knjižicu deset iljada dolara po rođenju. Lipo san ja zarađiva, ali nije to bilo ništa basnoslovno, i nisan uplaćiva sebi staž, uopće nisam mislija na to.
Šta bi ima, potrošija bi. Nisan nikad ima ni bankovnu knjižicu. Na primjer, u Italiji san radija na održavanju zaplijenjenih brodova, bija san lipo plaćen, ono, da mogu živit komodno. Eh, zaboravija san reć da mi je mater rano umrla, a s ocen nisan ima dobar odnos… Bija san uvik nekako sam, tako san navika.
Dobro, kad se u Italiji situacija oko posla zakomplicirala, vratija san se u Split, bilo je to 1994. godine. Onda san se nekako brzo opet oženija, to je bilo treći put, ali brak je potraja samo šest miseci.
Treća supruga je u međuvremenu i preminula, nismo imali dice. I onda san se i četvrti put oženija; supruga mi je bila Zorica. Međutim, nakon devet godina i taj je brak puka, također nismo imali dice. Nisan siguran da se mogu svega dobro sitit jer san dolazija i vraća se, ali znam da sam u matičara sklopija pet brakova (u crkvi ni jedan, a vidite, religiozan sam). Pa eto, onda san se oženija i zadnji, peti put, i iz toga braka koji je zapravo bija dobar imam dvoje dice, danas 27-godišnjeg Stipu i malu Ritu od 23 godine.
Oni su mi dobri; mali navigaje ka šta san i ja, snaša se, a mala živi kod tete u Njemačkoj, tamo trenira, studira pravo i radi u pekarnici.
Njoj je razvod roditelja najteže pao, mislim mene i zadnje žene, koja je od mene mlađa osamnaest godina. Ali, sad je to već prihvatila, i dobro je.
Ajde da nastavim. I tako, opet san se zaljubija, oženija i iša najprije radit u Italiju kod Napulja, u turističku zonu Palinuro, na održavanju kompletnog naselja, i tako jedno godinu i po dana. Sa ženom san inače živija u stanu od punice, sedamdesetak kvadrata na Blatinama. Ona i danas živi tamo s malim, i to dosta skromno, šta mi je žaj. Moja bivša žena je dobra osoba i ne mogu reć da je išta kriva šta san se kasnije naša na ulici – napominje naš sugovornik, koji je zadnjih petnaestak godina navigavao, radio najviše za grčkog poslodavca, to jest dok brodovlasnik nije preminuo.
– Stalno san bija na brodu, bija san mu ne samo upravitelj stroja za flotu, nego desna ruka, “over number” na listi. Danas bih za to bija puno bolje plaćen nego onda, jer su plaće krešile pod pritiskom sindikata, a u moje vrime bilo je to oko sedam-osam iljada dolara misečno. Ali, bilo nam je više nego dovoljno; ja na brodu ionako nisam trošija ništa, Bospor mi je bija ka Trajektna luka u Splitu, stalno san bija na brodu, evo vidite da i sad stalno falivan pa za sobu govorin “kabina”.
Ima san novog mercedesa, dici smo priuštili sve šta triba, ima san i brod “barakudu” od devet metara, ali nisam zna šparat. Kad je Grk umra, svatija san da imam plaćenih samo sedam godina staža. I mora san prominit poslodavca, a već san prevalija šezdesetu – bliži se šjor Ante dijelu svoje životne štorije koji naviješta krah.
– Eh, i onda san svejedno uvik ima posla; ili neki vijađ, ili popravke brodova, i tako. Ali situacija u braku nije bila dobra, ne bih sad detaljno o tome, niti razlozima tko je kriv, jer poštivan bivšu ženu ka i sve druge s kojima san bija u jednoj fazi života. Uglavnom, otiša san prije pet-šest godina ća, od žene s Blatina direktno u Norvešku, kod kćeri Gabrijele, i tamo osta četri miseca.
A kad san se vratija, živija san malo u Getu kod prijatelja, pa opet na brodu od prijatelja u Poljudu i nešto radija, ajde, ima san još i novaca, nije me bilo straj. Radija san jedno pola godine na uređenju jedne vikendice u Krvavici (Bratuš) kod Splita, pa san tamo i živija. A onda san po povratku u grad Split unajmija stan u Tršćanskoj ulici, i tu me jedne večeri, dok san sam sa sobom igra šah na laptopu, snaša moždani udar.
Izgleda da me dobro opleja jer su me našli bez svijesti, klonuloga. Tako san svršija u bolnicu, di san proveja nekoliko dana u komi, a ukupno bija dvadeset i dva dana. Već deveti dan sam se, međutim, osovija, vidilo se da se nisan prida, da ću se vratit u život. Eh, ali tada san već slutija drugi problem: da se nemam di vratit. Je, zvala me je bivša žena da dođen, ali to nisan tija.
Čita san novine u bolnici i lagano kontaktira tadašnjeg djelatnika MoSta Fabijana Jelasku, kojega san nešto poznava. Priprema san teren da iman di leć kad izađen…
Nikad neću zaboravit taj prvi dan, kad san blid ka zid izaša iz bolnice s jednom kesicom u ruci.
Trefija san Ivu Baldasara, on je doša isprid bolnice jer je baš taj dan bija neki štrajk liječnika, čini mi se. Pita me: di ćeš? Nisan zna šta bi mu reka, ali bilo mu je čudno šta san odšeta put grada, a ne na Blatine di mi je adresa, ka.
Moran van reć i da san tu prvu noć proveja na otvorenom, kod Kapetanije, a onda san se ujutro iša javit Miri Dujić u Centar za socijalu.
Dujićka mi je isto pomogla, poslala me na Zlodrinu, di san bija samo par dana jer san brzo otiša u stambeni smještaj na Mejaše. Tamo je bilo lipo, jedno godinu dana, a onda me evo ovde u Gundulićevu. Četri godine san korisnik ovog smještaja, i mogu van reć da mi je odlično, snaša san se. Okružen sam krasnim ljudima, mada se nađe ovde svega – ali problema ima svugdi.
Ovde sam u nešto boljem položaju od ostalih korisnika jer volonterski radim ka domar, pa ne moram izać ujutro kad svi drugi moraju.
Imam i ključ, mogu sam sebi skuvat, pa ne idem u pučku kuhinju iako imam iskaznicu. Ne triba mi. Koje boce? Bože sačuvaj, ne skupljam ja boce.
Održavam ovaj smještaj, a u svojoj kabini, pardon, sobi imam i malu radionu, pa mogu montirat police, izradit bonegracije za koltrine, i tako. Uglavnom, sve šta ovde vidite od uređenja, više-manje je mojih ruku djelo.
Volontiram i u udruzi “Zajedno”, na Trsteniku održavam besplatna predavanja iz tehničkog praktičnog odgoja dici iz kvarta. Pomažem i u održavanju Kuće za roditelje pri Prihvatilištu, tu di borave roditelji bolesne djece na liječenju u Splitu. Uvik ima posla – vedro će šjor Ante, koji je ipak uspio dobiti – ne mirovinu – ali osamsto kuna socijalne pomoći. A budući da je prije nekoliko mjeseci prestao pušiti, ne mora taj novac potrošiti na “otrov”.
– Nakon moždanoga nisam ima problema sa zdravljem, samo me zafrkava vaskularni čir na nozi, ali i to sam sanira. Nikad nisan volija alkohol ni nikakve droge, ali puno san volija pušit. Uvik san dimija ka parobrod, uvik španjulet u usta. Zato san počeja u zadnje vrime puno kašljat, i onda san odlučija prestat – jednostavno će naš sugovornik.
Zadovoljan je životom, društveno je koristan, u dobrom odnosu s djecom koja su lijepo stasala – a bogme ode se i na neko putovanje…
– Bija san ka volonter izabran za put u Rim preko udruge (molitvene zajednice) Job, u Vatikan vidit Papu, i prije par miseci san iša pet dana. Bilo je jako lipo. Sad bi tribali u toku godine ić i za Portugal – najavljuje šjor Ante, dok mi ne odolijevamo upitati ga ima li u njegovu životu i ljubavi.
– Ima i prijateljstva i ljubavi – tajnovito će šjor Ante, te brzo domeće:
– Ali, zasad se ne mislin ženit, iako nisam odavno – našalio se šarmantni šjor Ante, domar iz Prihvatilišta za beskućnike u Gundulićevoj ulici u Splitu.
www.slobodnadalmacija.hr
