Evo jednog teksta, sa bloga Drvene barke, autorice, Lidija Franović koji će probuditi nostalgična sjećanja na period kada su brodovi imali izuzetno važnu ulogu i povezivanju ljudi koji žive uz more a i onih na kontinentu.
“Ide pruga džadom”, znala je tokom mog djetinjstva u Krtolima govoriti baba Stane, očeva majka. Džada je turska riječ za put, a pod prugom je podrazumijevala autobusku liniju nekadašnje Autoboke, koja je najviše prevozila đake i radnike Arsenala. Pisao je Miljenko Jergović u tekstu “Konavoska pruga” iz 2010. da je u Konavlima nakon ukidanja uskotračne pruge između Uskoplja i Zelenike krajem šezdesetih godina prošlog vijeka narod koristio riječ pruga za autobuse, kao “jezički spomen” na željeznicu u ovom kraju i da je pruga “uspomena u najčistijem obliku”. U Krtolima nije bilo željeznice. Baba je riječ pruga ipak koristila u drugom značenju.
Da je ova riječ upotrebljavana ne samo za autobuse već i za avionske, te brodske linije pokazuje vodič za putovanja “Moj saputnik za 1939”, koji je u Beogradu, u predvečerje II svjetskog rata izdala Politika. Vodič je upoznavao čitaoce sa hotelskim pravilima, povlasticama, predajom prtljaga, nošenju novca u inostranstvo, poštanskim tarifama. Davani su savjeti o fotografiji, sunčanju, reklamirana turistička mjesta u Kraljevini. Tako je Prčanj označen kao “ubavo mestance uz samo more za skromne mirne posetioce”, uz “vrlo umerene cene”.
Posebno su bile interesantne stranice sa redovima vožnje parobrodskih kompanija na Jadranu čiji brodovi su svraćali u Boku, najčešće u Kotor. U uvodu o pomorskom saobraćaju istaknuto je da su tri glavne parobrodske kompanije koje održavaju pomorski saobraćaj Jadranska, Dubrovačka i Zetska plovidba, a da se Jugoslovenski Lloyd bavi organizacijom kružnih putovanja po Mediteranu, sa brodovima “Kraljica Marija” i “Princeza Olga”, koji su često plovili do Egipta, Palestine, Turske. Iako su kompanije bile u privatnom vlasništvu, putnici su imali ista prava kao oni što putuju željeznicom ili brodovima Jugoslovenske riječne plovidbe, u državnom vlasništvu. U cijenu vožnje nije bila uračunata kabina, čije uzimanje nije bilo obavezno.
Jadranska plovidba sa sjedištem na Sušaku održavala je svakodnevne “brze pruge” Venecija-Sušak-Split-Dubrovnik 2-Kotor. Brodovi su još pristajali u Crikvenici, Rabu, Hvaru, Makarskoj, Korčuli, Herceg Novom i Tivtu. Brod koji bi u subotu u ponoć kretao iz Venecije stizao bi u Kotor u ponedjeljak oko 23 i 15. Putnici su mogli kupiti i paušalne karte (važile četiri mjeseca), koje su im omogućavale prekid putovanja, ali uz uslov da nastave brodovima iste kompanije. Od Venecije do Dubrovnika i od Dubrovnika do Kotora saobraćala je “po jednakom planu” i Dubrovačka plovidba. Vožnja između ova dva grada trajala je četiri sata, sa pristajanjem u Herceg Novom.
Jadranska plovidba vozila je i na liniji Split-Dubrovnik 2-Kotor-Budva, a imala je i povratnu sedmičnu turističku prugu Venecija-Budva-Kotor, koja je kretala četvrtkom u 22 iz Venecije, a stizala u Kotor u nedjelju u 15 i 45. Najskuplja je bila paušalna karta za jednokrevetnu kabinu, 1.900 dinara od Venecije i 1.650 od Sušaka. Za šestodnevnu turističku prugu pored obale, od Sušaka do Kotora i nazad, nije bio dozvoljen prekid putovanja. Kompanija sa Sušaka održavala je i međunarodnu liniju Sušak-Trst-Albanija-Pirej, sa svraćanjem u Kotor, kao i putničko-teretne pruge duž obale od Sušaka do Kotora, uz pristajanje u Herceg Novom i Tivtu, te od Sušaka do Ulcinja, koja bi iskrcala putnike i teret i u Risnu i u Kamenarima. Za međunarodnu liniju do Grčke važile su specijalne karte u čiju cijenu su uračunate kabina, ishrana i stolica za ležanje.
Iako je u uvodu navedeno da Zetska plovidba, nasljednica nekadašnjeg brodarskog preduzeća Boka, čija je glavna agencija bila u Kotoru, održava “balkansku prugu” od Sušaka, preko Grčke, Carigrada do rumunske luke Konstance, “Moj saputnik za 1939” nije donio red vožnje za liniju do ove crnomorske luke, gdje su radili i ljudi iz Boke. Ali, jeste cjenovnik za vožnju u jednom pravcu od Venecije do Kotora. Za putnika treće klase karta je koštala 197 dinara, dok je putnik prve klase plaćao tri puta skuplje – 591 dinar. Od Sušaka do Kotora plaćalo se 570/380/190 dinara, a od Splita do Kotora 354/236/118 dinara po klasama. Kotor i Boka nisu navedeni kao mjesta koje će 1939. posjetiti tadašnji kruzeri Jugoslovenskog Lloyda u vlasništvu Boža Banca, poznatog dubrovačkog brodovlasnika.
Danas pod nema pod ovim imenom nijedne kompanije o kojoj je pisao “Moj saputnik za 1939”, nema brodskih linija za Rijeku, Split, Dubrovnik… između mjesta u Boki. Vozimo se po putevima koji su pretijesni, more smo skroz zaboravili. Ova knjižica sa redovima vožnje je dragocjeni dokaz o nekim boljim danima za pomorski saobraćaj u Boki Kotorskoj.
