Vrsni majstor priče i pričanja Simo Matavulj (1852-1908) bio je tema druge književne večeri koje svakog četvrtka u Herceg Novom organizuje SPKD „Prosvjeta”.
Matavulj je za života, koji je trajao nepunih 56 godina, literaturom spojio tri podneblja i četiri grada (Šibenik, Herceg Novi, Cetinje i Beograd) i postao velikan srpske književnosti. Svako mjesto u kojem je živio iskreno je volio i svakome se vraćao u svojim djelima, a računa se da je iza sebe ostavio i u svojim pripovjetkama (napisao ih je oko 40 i dva romana „Bakonja fra Brne” i „Uskok”) ovjekovječio ljude onakve kakve ih je vidio krajem 19. i početkom 20. vijeka.
– „Šjor Simo”, kako su profesora italijanskog i drugih predmeta u Srpskoj Zakladnoj pomorskoj školi, zvali Novljani radio je od 1874 -1881. godine u Herceg Novom. I sve što je radio mimo posla predavača bilo je da se provodi po kafanama i da vježba svoje vitko tijelo i da se zaljubljuje kako u rodnoj Dalmaciji, tako i u Boki, odnosno Herceg Novom – rekla je književnica Olivera Doklestić koja je incirala ove večeri posvećene srpskim piscim.
Njegov dolazak u Boku je bilo vrijeme buđenja nacionalne svijesti. Njegovi likovi, radnje, zađevice, dijalozi čak i prgavost su opisani sa distance i čitaocu nisu predstavljeni kao negativnosti.
– On je pisac vrlina, a nikako mana. Veliča snažan duh bokeljskog naroda kome se divi i prilazi s rodbinskom ljubavlju. Matavulj nije dozvoljavao ni da o Boki i Bokeljima sude i presuđuju s lošim namjerama. Tako se čak i javno založio za bokeljski obraz u oštroj polemici protiv francuskog pisca Pjera Lotija zbog pripovjetke o ljubavi mlade pastirice Paskvale Ivanović iz Baošića i po Matavulju skaradnog pisanja jednog nadobudnog stranca o dragim ljudima iz Boke i nezaštićenoj djevojci.
Matavulj je u svakom smislu živio sa novskom sredinom i njenim ljudima, postaviši zaista njen neraskidivi dio. Upijao je svakim danom i bujicom svoje umjetničke snage. Odlaskom na Cetinje, zbog bjekstva od hapšenja od austrijskih vlasti u toku Bokeljskog ustanka, sve događaje pretače u riječi i zapisuje… Iz takvih Matavuljevih pripovjedaka i eseja, koji nose mnogo autobiografskog, suštinski je ostavio vrijedan dosije o društvenim i političkim prilikama Herceg Novog, Boke, Dalmacije i Cetinja – rekla je Olivera Doklestić.
Ona je podsjetila i na novske prijatelje Sima Matavulja, a to su dr Laza Tomanović, Marko Car, Tomo Krsto Popović i drugi. Svima njima je bio blizak. Odgovarali su im njegovi stil, smjelost, britki duh. Bio je veliki intelektualac, superioran, jedan od najvećih pisaca u srpskoj literaturi.
– Čitao je, slušao i lovio riječ i kako u Herceg Novom tako i u drugim sredinama. Nema više ni škole u kojoj je predavao… Sva svjetla na školi su odavno pogašena. Nema vijek i više ni Sima, ali ostaju sjećanja na njegova djela kojih se ponekad sjetimo kao što je bilo i ovo veče – zaključila je Doklestićeva.
O Matavuljevom književno djelu i njegovom mjestu u našoj književnosti govorili su i profesorice književnosti Vinka Perišić i Branka Banićević. Odlomke iz njegovih pripovjedaka čitala je Maja Žarić, a veče svojim nastupom muzički je obojila Anita Zloković, profesorica hercegnovske Muzičke škole.
/Z.Š./
