Krajem pedesetih ili prvih godina šezdesetih u tadašnjoj Prvomajskoj ulici, baš preko puta prvog Ciscuttijevog kazališta otvorena je nova prodavaonica nad čijim je ulazom stajao natpis “Lov i ribolov”. Imala je velik stakleni izlog koji se mijenjao dvaput godišnje. Od jeseni do proljeća u izlogu je uz preparirane divlje životinje i ptice bila izložena oprema za lov, puške, pištolji, municija. No, već krajem maja lovačku opremu zamijenile su osti, udice, parangali, uz što su nešto zatajnije, kao tek usput, bile izložene peraje, maske, podvodne puške, oprema za ronjenje. Za nas, djecu iz uskih ulica pulskog starog grada, pogled u taj izlog bilo je prvo saznanje da za uživanje u svakodnevnim odlascima na kupanje više neće bili dovoljni samo kupaće i šugaman.
Odrastanje u Pallazinama
Dječačka čežnja za, u to vrijeme rijetkima dostižnom maskom, perajama i drugom opremom na kojoj je velikim slovima bilo utisnuto MARES, ostala je tako u arhivima pamćenja cijele jedne generacije koja je počela stasati sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Do danas, kao malo koji brend, Mares instinktivno podsjeća na ljeto, na more i ostaje sinonim za ronjenje i uživanje u morskim dubinama. Malo je kome poznato da je za to najzaslužniji jedan Puležan, Ludovico Mares, osnivač i vlasnik tvrtke koja je zahvaljujući njegovim izumima i patentima postala najpoznatiji proizvođač ronilačke opreme na svijetu.
A sve je počelo u Puli, tek kojih stotinjak metara od prije spomenute prodavaonice, na kraju današnje Ulice Sergijevaca, na Portarati, u prostoru tadašnje trgovine metalnih dijelova i alata Ferramente Paulletta. Na mjestu gdje je danas frizerski salon, tu je tada dvadesetjednogodišnji Ludovico od zračnice automobilske gume i okruglo izrezanog stakla napravio prvu masku za ronjenje.
Ludovico Mares rođen je u Puli 10. februara 1898., na Palazzinima, tadašnjoj Lissa Strasse. Kršten je mjesec dana kasnije u pulskoj katedrali u čije je knjige krštenih upisan kao Ludovicus Franciscus Maresh.
Ludwig, kako su ga zvali roditelji, bio je prvo dijete u obitelji arsenalskog radnika Vincenta Mareša i Ivane, kćeri Martina Maglice, trgovca vinom pristiglim u Pulu iz dalmatinskog zaleđa. Ludwigov otac Vincent u potrazi za poslom došao je u Pulu iz Češke, sjevernog dijela Austro-Ugarske Monarhije u čijem se sastavu tada nalazila Pula, glavna ratna luka Monarhije. Zaposlio se u Arsenalu kao brodski mehaničar i nakon što je osnovao obitelj, nastanio se u novom naselju Palazzine u pulskoj četvrti San Policarpo. U tom je naselju, okružen djecom mornaričkih časnika i dobro plaćenih arsenalskih namještenika, mali Ludwig imao sretno i bezbrižno djetinjstvo.
Praćkom na ribe
U ranom djetinjstvu najčešće se družio sa svojom vršnjakinjom i prvom susjedom Paulom Preradović koja je do svoje petnaeste godine živjela kod svoga oca, mornaričkog časnika Dušana Preradovića, sina poznatog pjesnika i također austrijskog časnika. Poput ostale pulske mularije iz drugih pulskih četvrti, tako je i mladi Ludwig rado trčao za balla de strassa, kako su Puljani zvali krpenjaču. No, ipak je više volio odlaziti na sprud ispred otoka Sv. Petar, ispod radničkog naselja Barake, gdje se uz barakere učio vještini ribolova fionda con freccia di ferro, odnosno praćkom s naoštrenom žicom od kišobrana.
Lako je pretpostaviti da je mladi Ludwig bio vrlo vješt u tom načinu ribolova jer je od prodaje viška ulovljene ribe u tada bistrim vodama pulskog zaljeva kupio svoje prve koturaljke. Stoga je, kada vremenski uvjeti nisu bili pogodni za ribolov, najviše vremena provodio vozeći koturaljke na betonskoj podlozi još nedovršenog klizališta Excelsior, današnjeg Pattinaggia. Pulske sportske kronike bilježe ga kao pobjednika mnogih turnira u brzinskom koturaljkanju, a nešto kasnije, 1922. godine i kao člana pulskog Hockey Cluba Excelsior, prvaka Italije u tada vrlo popularnom hokeju na koturaljkama.
Bezbrižnu Ludwigovu mladost i očevu namjeru da nastavi školovanje u Beču prekinuo je početak 1. svjetskog rata kada biva unovačen u K.u.K. mornaricu. Nakon što je završio tečaj za ronioca bio je ukrcan na obalnu oklopnjaču Wien. U prosincu 1917. godine u tršćanskom zaljevu preživio je napad talijanskih diverzanata i potapanje broda pa se vraća u Pulu, u Arsenal gdje do kraja rata 1918. godine radi kao ronilac.
Dolaskom talijanske vlasti počinju teški dani za tada dvadesetogodišnjeg Ludwiga. Kratko vrijeme nakon završetka rata, kada u Arsenalu više nije bilo potrebe za roniocima, biva otpušten, a kada se na to nadovezala i teška bolest njegova oca Vincenta, Ludwig je bez ikakvih prihoda trebao skrbiti za obitelj. Nema sumnje da su ga upravo ti događaji potaknuli da osmisli kako na najbolji način iskoristiti u mornarici naučenu vještinu ronjenja i od barakera naučen ribolov praćkom i strijelom. Osim svakodnevnog odlaska u ribolov, povremeno je radio u Ferramenti Pauletta na Portarati u kojoj su mu bili dostupni raznovrsni alati i metalni dijelovi.
/Anton Percan/
