Koliko ekološkim incidentima na moru, koji su ovog ljeta poprimili poprilične razmjere, pridonose brodovi na kružnim putovanjima, pitamo dr. sc. Žarka Koboevića, pročelnika Pomorskog odjela Sveučilišta u Dubrovniku.
Naime, tema njegove doktorske disertacije i opsežnih istraživanja bila je onečišćenje mora crnim otpadnim vodama s plovila u akvatoriju Jadrana piše Slobodna Dalmacija.
– Ovo što se sad događa u akvatoriju ne mogu tvrditi ni da je s plovila, a ni s kraja, jer to iziskuje kvalitetno istraživanje. Intenzivno sam prije četiri godine čak 14 mjeseci istraživao na osam lokacija tipičnih za okupljanje plovila, od malih barki, jahti, jedrilica, megajahti, kruzera… i istraživanja su pokazala da kruzeri definitivno ne onečišćuju obalno more, dakle onaj dio mora gdje ljudi rekreativno plivaju, gdje se zadržavaju jahte, onaj najuži dio gdje se obavlja gospodarstvo.
A ništa se od tada nije promijenilo ni što se tiče pravne regulative ni obrasca ponašanja naših ljudi i jahtaša – kaže dr. sc. Koboević.
S obzirom na suvremenu opremu koju ti brodovi imaju, nemoguće je, kaže, da zagađenje dođe s kruzera.
Obrađena voda
– Kruzer ima opremu koja prerađuje fekalne vode u dvije komponente, čistu vodu i plinove koji idu u atmosferu i to su ekološki plinovi. Ono što može izaći s kruzera je obrađena voda u kojoj se mjere određene komponente, kiselost vode, kontroliraju se bakterije i plutajuće čestice…
Takva voda nakon obrade je po kriterijima čistija nego ona na plažama u kojoj se uobičajeno kupamo kada je dozvoljeno kupanje na plaži – pojašnjava Koboević.
Također, kruzeri, koji moraju poštovati pravila MARPOL konvencije, imaju mogućnost zadržavanja tanka i do 36 sati, dok ne počnu koristiti uređaj za preradu, a u lukama se uobičajeno zadržavaju do 12 sati. Po konvenciji, veliki brodovi neobrađenu fekalnu vodu mogu ispuštati tek na udaljenosti 12 nautičkih milja od obale i dalje, što je, tvrdi, dovoljno daleko da nema utjecaja na obalu.
– Brodovi u nacionalnom prijevozu ne podliježu MARPOL konvenciji. Dakle, izletnički brodovi, jahte, jedrilice, brodice, koji najviše plove uz samu obalu. Oni najčešće nemaju uređaje za prerađivanje fekalnih voda, nemaju nikakva nadzora, a neobrađene fekalije iz tankova za prikupljanje negdje prazne.
Gdje ih prazne? Pa tamo gdje navigaju…. A navigaju uz kraj, a ne iza 12 nautičkih milja od obale gdje se to smije prazniti. Pitao bih koliko njih je dalo te sadržaje skupljene u tanku koncesionarima, koliko potvrda računa imaju za to, a ako nemaju – gdje su ih praznili?
Jer operativna praksa bi trebala biti da prazne tankove kod koncesionara – kaže dr. sc. Koboević i nastavlja o zakonskoj regulativi i mogućim sankcijama zagađivanja mora fekalnim vodama iz manjih plovila:
– Uspoređivao sam zakonsku regulativu Europske unije, MARPOL, regulativu Hrvatske, Australije i Amerike, s posebnim osvrtom na Kaliforniju i Aljasku koji imaju najstrože propise. Naši propisi su vrlo općenito spominjani, ne direktno, ne konkretno, mogu se tumačiti ovako i onako, nisu nedvojbeno napisani.
Ništa u njima nije traženo, tako da je o sankcijama teško i govoriti. Dijelom je odgovorna država koja nije uspostavila takvu regulativu, odnosno zakone koji su mjerljivi, imaju podatke, naglašavaju točno gdje se što smije, a gdje ne smije.
Kalifornija ima cijelu obalu koju su proglasili “no discharge” zonom, što znači da nećeš tu ispumpavati nikakve fekalne vode, ili ćeš u luci, ili izvan tih 12 nautičkih milja od obale. U takvih država nema kompromisa. Aljaska je još stroža i ima posebnu regulativu za kruzere, posebnu za manje brodove.
Mi nismo još te zakone ni kopirali niti nešto slično ugradili u našu regulativu, nego je sve nešto općenito, ne smije se ispumpavati, zagađivati, ali nitko ne kaže gdje se smije i pod kojim uvjetima. Stavimo se u cipele jahtaša i brodara ako nije dozvoljeno, a nije rečeno gdje se smije – a gdje onda?! Moraju i oni improvizirati.
Nedostaje nam, tvrdi, konkretna zakonska regulativa, kao i konkretno provođenje uz sankcioniranje.
– Jedna od najvećih grešaka kod donošenja zakona je da se u našim lukama, dakle ne mislim na lučice i mandrače, koje su registrirane za međunarodni ili domaći promet putnika, ulogu ispumpavanja fekalnog otpada dalo koncesionarima.
Koncesionari su potpisali ugovore i oni su slobodni pruženu uslugu i naplatiti. Prema jednom američkom istraživanju koje sam također upotrijebio u svojoj doktorskoj disertaciji, psihološka reakcija jahtaša je, naravno, izbjeći platiti ako ne moraju, kaže naš sugovornik.
Ispumpavanje tanka otpadnih voda u lukama trebalo bi, smatra, biti uključeno u cijenu pristojbe pristajanja u marine i luke. Tada bi mnogi tu uslugu i koristili. Dodatno destimulativno je i to što neke luke takvu uslugu i ne nude.
– Lučka uprava, ili lokalna vlast na otocima i u malim mjestima, trebala bi imati svoje službe, koje bi svako nekoliko sati obilazile jahte i skupljale smeće, fekalije i ulje. Ne trebamo ništa izmišljati, nego samo kopirati od država s boljim propisima.
Nedostupnost, a tamo gdje je dostupno, moraš platiti, sve to je destimulativno za ljude. Ne opravdavam nikoga, ali nije čudo što se ovo događa. Sve dok se nešto ne promijeni, a treba se promijeniti i na razini države, lokalne vlasti i na razini ljudi koji bi se pod pritiskom kontrola, kazni, sankcija, naučili odgovornije ponašati – smatra pročelnik Pomorskog odjela dubrovačkog Sveučilišta Žarko Koboević.
– Izvan luka za međunarodni i domaći promet pravi je eldorado i tu se ne može ništa riješiti bez malo većih zahvata i promjena. Da donesu jednu konkretnu odredbu koja bi glasila da se međunarodna konvencija MARPOL mora primjenjivati na brodove u nacionalnoj plovidbi, znači na jahte i brodice u domaćoj plovidbi, to bi bila dobra zakonska baza. Drugi korak bi bio pojačati inspekcije i provjere – tvrdi Koboević i dodaje kako za intervencije nije nikad kasno jer “fekalne vode su biološki otpad koji se brzo razgradi”.
