Engleska studentica Lucy Hughes (24) osvojila je krajem 2019. u Brightonu prvo mjesto na tradicionalnom natjecanju (održava se od 2007.) mladih inovatora za svoju MarinaTex, biorazgradivu plastiku najvećim dijelom sastavljenu od ribljih ostataka i crvenih algi.
Ona je u konkurenciji 1078 natjecatelja iz 27 država dobila prestižnu međunarodnu nagradu James Dyson i premiju od 30.000 funti.
Pokusi na štednjaku
Njezin revolucionarni materijal je proziran i nalikuje tankim plastičnim vrećicama u koje se stavljaju kruh, sendviči ili voće (LDPE – low-density polyethylene). Međutim, velika je razlika u kemijskom sastavu pa se MarinaTex vrećice same razgrade u roku od 4 do 6 tjedana na normalnim temperaturama. To kažemo zato jer sada za razgradnju plastičnih biovrećica treba visoka temperatura.
Lucy je oduvijek bila marljiva učenica i sada je diplomirani proizvodni dizajner (product design) na sveučilištu Sussex, ali je za BBC kazala kako je oduvijek htjela napraviti nešto posebno, što će ujedno pridonijeti očuvanju našeg planeta. Prema vlastitim riječima, godinu dana je eksperimentirala i to – pazite sada – na štednjaku u studentskom domu. Više od 100 pokusa trebalo joj je dok napokon nije pronašla pravu mješavinu, nazvala je MarinaTex, te s njom ušla u konkurenciju za nagradu Dyson.
– Ona je pobijedila zbog toga što je novi materijal naprosto genijalan i rješava nekoliko problema istovremeno, što i jest cilj natjecanja – kazao je osnivač inovatorske studentske fondacije Sir James Dyson. Naime, u doba kada mnogo ljudi govori o plastici kao materijalu vrlo štetnom za okoliš (jedna obična PVC vrećica u prirodi se razgradi za 99 godina), Britanka je ponudila alternativu koja ni po čemu ne zagađuje planet. Osim toga, ona je pronašla formulu stvaranja MarinaTexa od ribljih ljuski, kože i crijeva, dakle specifičnih ostataka prerađivačke industrije, čija težina godišnje u Velikoj Britaniji doseže otprilike 500.000 tona. Taj se otpad više neće zbrinjavati spaljivanjem ili zakopavanjem u polja kao što se radilo do sada. Uz sve to, nužno je napomenuti da se iskorištava otpad jer UN studije pokazuju kako se 27 posto ulovljene ribe iz raznih razloga baca.
Jedan bakalar – 1400 vrećica
Glavni sastojci nove zelene plastike su dakle riblja koža, crijeva i ljuske, crvene morske alge, te neki dodaci koji ostaju tajna za javnost. No, još jedna velika prednost MarinaTexa jest u tome što proizvodnja ne zahtijeva veliku potrošnju energije ni drugih prirodnih izvora, pa sve ukazuje i na ekonomsku isplativost u bliskoj budućnosti. Biorazgradiva plastika je relativno čvrsta, prozirna i fleksibilna, ali se stručnjaci slažu kako će se vjerojatno trebati doraditi neke komponente da bi se mogla koristiti za serijsku proizvodnju.
K tome valja napomenuti da će biti dovoljno repromaterijala s obzirom na to da se od jednog bakalara, prenosi BBC, može izraditi 1400 manjih MarinaTex vrećica. Englezi također tvrde da bi genijalni izum Lucy Hughes mogao dati globalni odgovor na neprijeporno zagađenje svijeta plastikom.
(Ž. S.)
