Jedan od bisera Boke Kotorske svakako je ostrvo Gospa od Milosti u Tivatskom zalivu. Otok kako ga građani zovu prirodnog je porijekla na kome se nalazi franjevački samostan i crkva Gospa od Milosti koja je nastala u drugoj polovini 15.vijeka.
Još 1479. godine Otok se spominje se kao „Monasterium fratrum de observantia – Sancti Petri Caelestini“ (samostan celestinaca). U XVI stoljeću celestinci (sveštenici koji su živjeli povučeno od sveta) su u znatnom opadanju te 1524. godine samostan preuzimaju franjevci.
Početkom XVII. stoljeća (1620. g.) Turci iz Herceg Novog su dojedrili na svojim fustama opljačkali i spalili svetište i samostan. Poslije oslobođenja Herceg Novog od Turaka Franjevci su uz pomoć vjernika iz Boke Kotorske obnovili kompleks koji drže do 1800. godine. Tada biskup kotorski šalje na otok dva svećenika da čuvaju svetište i upravljaju župama Krtole i Krašići.
Godine 1844. 27. januara prilikom velike oluje grom je udario u zvonik koje je pao i teško oštetio crvku i samostan. Obnova je završena nakon deset godina.
Biskup Frane Uccelini 1900. godine započinje veliku restauraciju kompleksa na otoku, o čemu svjedoči i spomen ploča. Tada je na Otoku uređen ljetnjikovac za đake biskupskog sjemeništa. Na otoku postoji vrt sa bunarom.
U zidovima obnovljenih zgrada nalaze se fragmenti i arheološki ulomci longobardskog i romanskog stila, kao i fragmenti iz X ili XI vijeka sa oramentima koji obilježavaju početak slavenske plastike. Tu se nalazi i rimski žrtvenik posvećen božici Junoni Lucini (pokroviteljici porodilja) što predstavlja rijetkost u arheologiji.
U crkvi se nalazi bogorodičin kip urađen od drveta, za koga je poznati bokeški povjesničar don Niko Luković kazao da djelo treba pripisati Jakobu Kotoraninu, koji je 1462. godine radio u visokom reljefu bogorodičin kip za jednu od crkava u Milanu, gdje se ta obojena figura i danas čuva u Umjetničkom muzeju.
Inače samostan raspolaže i sa jednom od najbogatijih biblioteka u Boki Kotorskoj sa rijetkim djelima bogoslovske i naučne literature.
Nakon II. Svjetskog rata izvršena je nacionalizacija zgrade pa tada ona služi kao oporavilište djece „crvenog krsta“. Građevine na otoku prepuštene su zubu vremena, posebno nakon odlaska „crvenog krsta“. U tom periodu izvršena je i provala u crkvu, te su odnešeni vrijedni povijesni predmeti.
Na blagdan Srca Marijina 22. avgusta 1967. godine otok je vraćen zajednici vjernika kotorske biskupije, a briga za otok predana je isusovcima Hrvatske pokrajine. Oni su odmah poduzeli temeljitu obnovu te brižno ulagali velika sredstva i trud. Restauracija je završena početkom 1973. godine popravljanjem oštećena zvonika i postavljanjem vitraža, koji su rad Marijana Gajsaka, mladoga isusovca, darovitog umjetnika. Uz savijete stručnjaka, o. Stjepan Koren uz pomoć redovničke braće i domaćih vjernika učinio je sve da se otkrije izvorna ljepota ovog bisera Boke Kotorske.
Na Uskrsno jutro, 15. aprila 1979. godine u 07,20 sati katastrofalni potres je znatno oštetio crkvu i samostan. Dvije godine kasnije ponovo se pristupilo restauraciji pod vodstvom ondašnjeg župnika i čuvara svetišta a najviše posjetilaca.
Isusovci otišli sa otoka nakon 53 godine
Vjernici se na Gospi od Milosti, posvećena začeću Sv. Bogorodice, tradicionalno se okupljaju na proslavu Velike Gospe 15. avgusta. Ovogodišnja je proslava protekla u nešto drugačijem raspoloženju, koje nije uzrokovano samo epidemiološkom situacijom već i činjenicom da se isusovci nakon punih 53 godina upravljanja otokom Gospe od Milosti i župama Bogišići i Krašići, odlaze s ovog mjesta i iz Kotorske biskupije.
Nadbiskup Rokk Gjonlleshaj je u propovijedi govorio o značaju Marijina uznesenja u životu vjernika, te se spomenuo dugogodišnjeg djelovanja isusovaca u Kotorskoj biskupiji, izrazivši svoju zahvalnost kao i žaljenje zbog odlaska, koje je svojevrsno „osiromašenje“ za biskupiju jer se gubi prisutnosti jedne redovničke zajednice.
Na kraju svete mise prigodnu riječ uputio je p. Dalibor Renić:
„Dolazim i s jednim osjećajem sjete, jer riječ je o jednom rastanku koji je pred nama, a kao i svaki rastanak nosi jednu svoju tugu. Pedeset i kusur godina, Družba Isusova, oci isusovci, upravljaju ovim otokom koji pripada Kotorskoj biskupiji i župama Bogišići i Krašići. Znamo iz iskustva vlastitih obitelji, koliko god smo svjesni da neki član obitelji treba nastaviti nekim daljim svojim putem, uvijek su to djeca, a nekad i drugi, ipak nosimo jednu nostalgiju u srcu, zašto se to treba dogoditi.“
Renić je pojasnio kako je odluka Provincije o povlačenju iz Kotorske biskupije, potvrđena u Rimu, donesena još prošle godine, u prvom redu zbog nedostatka isusovaca koji bi se posvetili pastoralnoj brizi u Boki Kotorskoj, konkretno svetištu i župama.
Provincijal p. Dalibor izrazio je nadu da će nova uprava otoka učiniti da njegov duhovni potencijal dođe do većeg izražaja, što je u zadnjih dvadesetak godina zbog promjena na društvenom i političkom planu unutar države bilo otežano.
Kako nam je kazao novi župnik don Ivo Ćorić, za početak planiraju u suradnji sa loklnom vlašću dovesti vodu na otok, urediti vrt, a u planu su kada opšti uvjeti budu dozvolili organizirati duhovne i glazbene večeri te u suradnji sa lokalnom zajednicom i TO Tivat tokom ljeta poboljšati prustupačnost građanima i turistima otoku.
/M.Marušić/
“Gospa od Milosti otok koji je nepravedno zapostavljen…”, dio je projekta “Tivatski brevijar” koji je finasirala kroz NVO sektor Opština Tivat
https://bokanews.me/featured/dr-andrija-petkovic-vodosnabdijevanje-ostrva-gospa-od-milosti-vazan-projekat/
