Daješ sebi za pravo
Da oprostiš
Sebi i svijetu
Neoprostivo
Jer nema borbe
Bez vjere
U ljude
Mi Bokelji sve manje plivamo. Smeta nam što nema više naših plaža, pretrpane su nepoznatima koji se brčkaju, mažkaju, očevi se igraju u pijesku, tetovirani se prse. I svoje pse bi da prošetaju po plaži i okupaju u slanoći. Mi lovimo proljeće, jesen. Evo pjesnika Rastka Šejića koji ne odustaje od plivanja, iako je sve ovo nabrojao. Ima svoje brdo, đedovu kuću, narandže, čemprese i more i nije odavde. Izvanjac. Kao da nas opominje šta sve propuštamo jer u njegovoj poemi “Kada plivaš,” more je spas od tuga i ljudskih izdaja, utjeha, zamena za sve kojih više nema.
More u svim situacijama, u vedro jutro, dok je bura, kad zapljušti, a ti si u vodi. More koje treba osvojiti i otplivati do sredine zaliva. Toliko plivanja i toliko uživanja i želje za lijekom. Sitne ribe koje ga primaju u svoje jato i zamjenjuju one koji su slagali i izdali. I onda on poručuje:
Shvatiš da inteligencija
Nije snalažljivost
Već sposobnost
Uživanja u svijetu
Ali more je neizvjesnost, struja protiv koje se boriš i uživaš, i pjesnik shvati da je:
Čovek vrhunska zvjer
Koja u vodi može
Manje od svake ribice
I čitav naš svijet je tu sa požarima koje samo pljusak ugasi, jer “Nema kanadera / Ni Boga iz mašine.” I komšije koje pokažu svoje zlo lice u teškim vremenima. Deda prvoborac, golootočanin, koga pjesnik citira i čiji grob gleda na more. Rusi sa svojom literaturom, dočim nama dolaze samo oni koji su shvatili zakone tranzicije i kolonizacije. Moglo bi se podijeliti ono što čini more čovjeku i ono što ljudi čine jedni drugima, ovdje u ovoj poemi se prepliću osjećanja. More produbljuje osjetljivost i onda se plivajući boriš sa sobom i svijetom. Mir i zadovoljstvo se postiže i skokom u vodu sa mula kao spasom od žaropeka, ali i ulaskom u drugi svijet koji će te primiti ili kazniti:
I slika svijeta
I tebe
Oštra je
I beskompromisna
I zbilja, plivanje u koje nas poziva pjesnik nije samo užitak rashlađivanja, već odmjeravanje svoje snage, svijesti o mogućnosti da podneseš sve što te čeka na životnom putu. Može se plivati po pravilima tranzicije, udobno u mlakoj vodi, pet metara od obale, ali kakva korist od toga? Može se ležati i „selfirati,“ ali šta bi o sebi saznao i koliko bi ti život postao bolji? Možeš da plivaš niz struju, ona se u plićacima i ne osjeća. Lako je biti maneken i pozer, surogat čovek. To je u modi. Pjesnik se odlučio da ide kontra mainstream-a, da zapliva duboko. Da uživa kada je more posle bure najhladnije. To nije pitanje izbora, to je do čovjeka. Ili te ima, ili te nema. Ima mještana koji nikada ne plivaju:
Jer dobro znaju
Stvarnu snagu mora
Kad mora da objasni
Prolaznima prolaznost
Tako poema “Kada plivaš” Rastka Šejića kreće od poziva na plivanje do opomene jer nema vrijedne poezije bez ispovesti i svesti o prolaznosti. Kroz sitne detalje pjesnik nas u svakom delu poeme natjera da se suočimo sa ozbiljnim sukobima sa svijetom koje niko od nas ne može da zaobiđe. Kad je već tako, mogli bi da zaboravimo naše razmaženo prisjećanje šta nam je nekada plivanje bilo i predamo se moru koje je samo nama bazični element mentaliteta i pojedinačnih karaktera. Biti čovjek od mora je obaveza. More je odraz naše duše i ne koristi kriti se iza ogledala.
Rastko Šejić: “Kada plivaš,” izdavači Matica Boke, Tivat; Prometej, Novi Sad; Šta hoćeš, Beograd, 2023.