Toliko toga je napisano o savudrijskom svjetlosnom divu, koji je kroz dva protekla stoljeća postojani lučonoša svim putnicima plavetnim stazama našeg Jadrana, o čemu je bilo podosta riječi bilo i na prošlogodišnjoj svečanosti obilježavanja 200. obljetnice rada te znamenite građevine. Uz nju su ponajprije vezane ljubavne priče, prvo ona temeljna – kojoj zahvaljujući je i nastao, kao uostalom i ona manje poznata po kojoj je opstao u životu do današnjih dana. Upravo o toj će manje poznatoj priči biti riječi ovom prigodom. Zasigurno i ova priča koja se odnosi na svjetionik i one koji su imali bilo ikakve veze s njim – nije jedina koja je obavijena velom tajne. No ova iznova potvrđuje da za savudrijski svjetionik možemo reći da je ljubavni lučonoša i trome zahvaljujući slavit će se i u vremenu koje je pred nama naredne obljetnice.
Gissela umire u vrijeme završnih radova
Poradi svega toga, razlog više za promišljanje i ne samo to, nego i da se u što skorije vrijeme to mjesto označi u tom kontekstu kao svojevrsna jedinstvenost. Nije slučajno na najzapadnijoj točki Lijepe naše toliko toga odredila – ljubav. Poznato je da je inicirala gradnju impozantnog pomorskog stijega, a kolika je snaga istinske i bezgranične ljubavi svjedoči i naša priča. Ugledni austrijski grof Matternich je tijekom 1816. godine, na jednom bečkom balu, u dvoru cara Franje Josipa, upoznao prelijepu djevojku Gisselu iz Savudrije kojom je ostao očaran. Sve što je slijedilo iza toga je označilo nevjerojatnu brzu gradnju savudrijskog svjetionika gdje se grof imao skrasiti s partnericom iz snova. Međutim Gissela umire u vrijeme završnih radova svjetionika, a grof ostaje neutješan i sam do kraja života. Međutim puno je ugodnija priča još jedne ljepotice iz Savudrije i njemačkog vojnika, koji se zatekao potkraj rata na prostoru Savudrije. Oni su se upoznali na jednoj zabavi, a priču nam je otkrila Rina Bossy (Maurel) iz svjetioničarske obitelji Maurel. Istinitu priču o ljubavi koja ja spasila savudrijski svjetionik od rušenja, odnosno miniranja pri kraju Drugog svjetskog rata. O tom događaju nam je svojim kazivanje svjedočila kćerka svjetioničara Bruna Maurel – Rina (Bossy) koja se prije šest desetljeća udala za čovjeka kojeg je upoznala kao turistu u svojoj Savudriji, nedaleko od svjetionika. I to je još jedna od potvrda u nizu da je taj pomorski simbol utemeljen i očuvan ljubavi zahvaljujući.
Minirao cijelu luku, ali ne i svjetionik
– U staroj Savudriji nalazila se Villa Lota (i danas postoji, op. p.), čiji vlasnici su imali vrtlara Milanija, a on prekrasnu kćer Norettu Milani. Radila je u savudrijskoj pošti kao činovnica, a onda je u vremenu potkraj 1942. godine, na jednoj od plesnih zabava u Bašaniju, upoznala njemačkog vojnika Heintza Viefeninga. On je službovao na svjetioniku do povlačenja njegove vojske, a prije nego su napustili to područje Heintz je imao zadatak, kako je bio miner po struci dići u zrak savudrijsku luku i svjetionik. Međutim od naređenja koje je dobio bila je jača međusobna ljubav koja se rodila za njihova poznanstva. Koliko je ona bila snažna najbolje pokazuje čin Heintza koji je pri povlačenju njemačke vojske minirao savudrijsku luku, ali ne i svjetionik iz jednostavnog razloga – ljubavi prema Noretti. I pri povlačenju iz Savudrije u zadnjim danima rata Heintz i njegova postrojba bili su zarobljeni od partizana, svjedoči Norettina prijateljica Rina Bossy.
– Na kraju su završili u zarobljeništvu, odnosno na višegodišnjoj robiji. Iako nisu bili u bilo kakvoj vezi za njegovih devet godina zatvora – ljubav između Norette i Heintza nije se ugasila, štoviše bivala je sve jača. Jednostavno su sanjali da su zajedno su i na daljinu živjeli jedno uz drugo. Nosili su u sebi vjeru da će se ponovno susresti i napokon živjeti zajedno. Na njihovu obostranu sreću – tako je i bilo. Poslije izlaska iz zatvora Heintz je 1955. godine dospio u Trst gdje se raspitivao za Norettu, ljubav koja mu je život značila. Uspio je pronaći Norettinu sestru Margheritu, a potom pronaći svoju voljenu Norettu koja je živjela u Savudriji. Sreći nije bilo kraja kada se njen dragi Heintz pojavio kod nje, a ista se nastavila jer su godinu dana kasnije svoju ljubav okrunili brakom. Otišao je nakratko u svoju domovinu Heintz, kako bi sredio papire za vjenčanje koje su imali 1956. u Njemačkoj i tu do prije nekoliko godina sretno živjeli. Međusobno smo se često posjećivali i družili, mi bi odlazili do njih u Herbede, a oni kod nas u Wuppertal, kaže Rina Bossy.
Svjetioničarska obitelj Maurel
Za ovu priču, ali i još podosta zanimljivih priča o svjetioniku i svjetioničarima zahvalni smo jednom od članova svjetioničarske dinastije Maurel, Francu koji je brat od Rine, odnosno sin svjetioničara Bruna. On je jedan od najdugovječniji savudrijskih svjetioničara (1948. -1965.). I to da je Bruno bio 18 sin iz obitelji Luigija Maurela koji se tri puta ženio, jedna je od brojnih zanimljivosti koje su vezane za tu mnogobrojnu obitelj čiji su korijeni francuski. Za Maurele je vezana činjenica da je Giovanni Giacomo Maurel bio prvi od domaćeg pučanstva koji je u Savudriji obnašao dužnost svjetioničara od 1828. do 1846. godine. Nije slučajno o tome TV Koper 1968. godine snimio prigodan film, kroz kazivanje Bruna Maurela.
Danas tu časnu dužnost obavlja Mario Milin – Ungar od 2013. godine koji je naslijedio oca Milana Milina – Ungara iza kojeg je 28-godišnji svjetioničarski staž (1985.-2013). Priču zaključujemo novom – ljubavnom ugodom, a to je prvo vjenčanje na vrhu svjetionika koje su 11. rujna 2004. imali Andrea i Mario Milin – Ungar i tim činom svjedoče ljubavnu simboliku o savudrijskom svjetioniku.
Ljubavi zahvaljujući, svjetionik nije srušen (miniran) na sam Uskrs, 2. travnja 1945. poradi ljubavi njemačkog vojnika Heintza Viefeninga i savudrijske ljepotice Norette Milani.
/Mijat Gavran/
