Ploveći od Visa prema talijanskoj obali do poluotoka Gargano, otočje Palagruža nudi jedinstven trenutak predaha. Prije nego što sam uplovio u zaštićenu uvalu na južnoj strani najvećeg otoka Vela Palagruža zvao sam državnu agenciju Plovput koja upravlja hrvatskom mrežom svjetionika i dobio dozvolu razgledavanja otoka i impozantnog svjetionika. Bili su jako susretljivi, preporučili mi kako se najsigurnije usidriti u uvali Velo žalo. Spustili smo sidro oponašajući komižanske ribarske brodice koje u uvali prenoće pripremajući parangale.
Naziv Palagruža potječe od starogrčke riječi pelagos što označava otvoreno, debelo more. Nataloženi mileniji u etimologiji naziva brišu se, nestaju u plavetnilu mora. Otok na pučini nudi zaštitu i predah. Jednostavno i linearno vrijeme na njemu ne prolazi, ono se okreće poput vječnog veselog vrtuljka.
Kao utvrda
Dan prije uplovili smo u komišku luku s jakim maestralom od preko 30 čvorova. Cijelu noć nismo sklopili oko zbog mrtvih valova pa je bonaca koja nas je dočekala na Palagruži smirila tenzije, ublažila umor. Ma koliko dalek bio od kopna otok iskonski pripada ljudskoj duši i sudbini. Austrougarska vlast je 1875. godine izgradila svjetionik, najveći na Jadranu i otočje je stopljeno u novom sazviježđu svjetlećih orijentira koji su morski promet izbavili iz srednjovjekovnog mraka.
Francuski povjesničar Jules Michelet (1798. – 1874.) posvećuje prelijepe stranice tom uzletu ljudskog uma. Podsjeća da su već Etruščani počeli održavati vatru na svetom kamenu. Svjetionik je bio oltar, hram, bedem. To su činili i Kelti, a Rimljani su od rta do rta osvijetlili cijeli Mediteran. Svjetionik je izgrađen u tri godine na vrhu otoka, na stotinjak metara visine. Od pravca mora zgrada izgleda kao tvrđava, podsjeća na Kafkin dvorac, dalek i nepristupačan. Kafkin junak romana Dvorac čekao je uzalud cijeli život da ga prime na dvor, meni je trebalo kratko, ali teško uspinjanje do vrha. Na putu je sve vrvjelo od skakavaca i guštera, na svakom koraku prelijepi cvjetovi kapara i nisko granje mlića koji pokriva dobar dio otoka. Pokucao sam na vrata, čekao trenutak, otvorio ih i iz dugog hodnika pojavio se veliki crni pas. Pomalo prestrašen povukao sam portun i čekao dok se nije pojavio svjetioničar, Nikola Žuvela.
Ide u penziju
– Ne brinite, ne grize ali je dosadan, ne bi vam dao mira pa sam ga zatvorio u sobu, smiri me Nikola. Niskog rasta ali snažan Nikola je rodom s Korčule i već 35 godina radi na svjetioniku. Isto smo godište, on je rođen u siječnju a ja u studenom 1957.
– Još par mjeseci pa ću se povući. Početkom iduće godine odlazim u mirovinu, iza sebe imam 45 godina radnog staža. Moram priznat da mi sve teže pada dnevno uspinjanje od obale do kuće, da nije toga ostao bi ja i dalje, veli mi.
Slažem se, put do vrha je težak, potvrđujem mu da i ja jedva čekam na mirovinu. Nikola je stigao na Palagružu 1981., imao je 25 godina.
– Prvi put sam zakoračio na otok sa ženom Marijom i tek rođenom kćerkom Nikolinom u naručju. Dotaknuo sam tlo i sebi rekao: pa gdje si to stigao, jesi li ti lud. Sutradan, dok je žena spremala apartman ja sam sa starijim svjetioničarem otišao na ribarenje. Ljudi, koliko riba! Na povratku činilo mi se kao da sam cijeli život na tom otoku. Ljudi sa kopna misle da je to zatvor a meni je Palagruža mjesto apsolutne slobode. Naradio sam se ja i u tvornici, bilo je osam sati muke, mrzio sam tvorničku ogradu i tvornička pravila više nego i najsitniji djelić tog kamena na pučini. U vrijeme domovinskog rata na kratko sam prekinuo posao. Bio sam u ratu, potom ribario na koči, ali čim mi se ukazala prilika vratio sam se Palagruži. Ujutro pijem kavu i nitko me ne kontrolira, dan mi je ispunjen do posljednje minute, osjećaš da radiš za sebe, tko ti to može platit,” veli mi.
Nikola voli svoj posao a to je najvažnija stvar u životu, razgovor teče mirno. Na kuhinjskom stolu pojavila se boca vina s Korčule i hladna voda iz duboke šterne. Uz suprugu Mariju tu je i sin Tomislav koji je rođen na otoku 1982. i preuzeo posao oca, postao je i on svjetioničar.
– Marija i Tomislav otišli su na ribarenje, kasno će se vratit, sin je strastveni ribič, stalno vuče panulu, jučer je ulovio zubaca od preko sedam kilograma, priča Nikola. Uz održavanje svjetionika Nikola, Marija i Tomislav brinu se i o meteorološkoj postaji, svakih tri sati šalju nove meteo podatke. Još malo pa će im stići zamjena, druga obitelj svjetioničara. Mjesec dana žive na otoku, a mjesec na kopnu. Tomislav je oženjen i žena se brine o djeci na Korčuli gdje pohađaju školu.
– Tomislav i Nikolina proveli su djetinjstvo na otoku. Između njih je godinu dana razlike. Kad su krenuli u školu žena je ostala na Korčuli, a ja sam morao biti sam na otoku. Kad sam stigao 1981. na svjetioniku su živjele tri obitelji, bilo je čak devetoro djece, mogli smo školu otvorit. S obzirom da je svjetionik radio na petrolej morali smo obavljati noćnu stražu, od zalaska sunca do 23 sati, od 23 do dva u noći te zadnja dionica do zore. Na otoku smo imali sve: ribarili smo, uzgajali vrt, imali smo tovara, nekoliko koza i kokoši. Živjelo se u slozi, često smo organizirali zajedničke ručkove i večere. Tada je vladao drugi režim: bilo nas je četiri svjetioničara, svaki sa svojom obitelj. Odradili bi tri mjeseca i potom bi uslijedio jednomjesečni odmor na kopnu, sjeća se Nikola.
Jednom je prilikom ugostio starog svjetioničara koji je na Palagruži radio šest godina.
– Stariji kolega divio se novoj tehnologiji. U njegovo vrijeme svjetioničari su provodili cjelu godinu na otoku uz tek dvadeset dana dopusta na kopnu. Njima je bilo teže, daleko teže, sad su uvjeti optimalni. Kad sam na Korčuli jedva čekam na povratak. Sin je zaljubljen u taj posao, sve mu ide uz ruku, ništa mu nije teško, kaže mi.
Dok ga slušam pomalo mu zavidim, kuhinja je prostrana, čista i uredna. Preostala dva apartmana izdaju se turistima, upravo krajem tjedna čekaju dolazak grupe ruskih turista. Na terasi velebne kamene zgrade suši se tek ubrana kapula iz malog zaštićenog vrta. Prilikom posjete donijeli smo im dar, nekoliko vrećica istarske domaće pašte Klara iz Kanfanara, fuže i šurle, a oni nas obogatili s nekoliko domaćih rajčica nevjerojatnog mirisa i okusa. Na željezne šipke prozora sušila se riba koju zovu tabinja. Zimi prave juhu, jednaka je ili bolja od bakalara. Otok je prepun biljki kapara. Marija se brine o branju, berba počinje sredinom svibnja i traje do prve polovice srpnja.
– Naberemo oko sto kilograma kapara, solimo ih i potom čuvamo u malim bočicama napunjenim jabučnim octom. Kapare prodajemo u Dubrovniku i na Korčuli, objašnjava mi Nikola.
Turisti na svjetioniku
Pitam ga o vremenu kada su na otoku boravile tri obitelji, zanima me međuljudski odnosi.
– Stigao sam na Palagružu 1981. godine, jer su se dvije obitelji posvađale. Pravila su bila stroga: čim se netko posvadi uslijedio je hitan premještaj. Zgrada je velika, svaka obitelj je imala svoj apartman, druženje nije bilo nužno, mogao si komotno svesti odnose na čiste profesionalne obveze. Kad bi osjetio da ne ide bio je dovoljan jutarnji i večernji pozdrav, objašnjava mi Nikola.
Svjetionik je izgrađen u tri godine, austrougarska vlast financirala je cijeli projekt, a izgradnja je povjerena jednom poduzetniku iz Komiže. “Danas održavanje objekta ide sve teže, ima tu puno posla. Plovput iznajmljuje apartmane turistima, zanimanje postoj ali rentabilnost posla uvjetovana je troškovima prijevoza do otoka, skuplje je stići nego na njemu spavat, ali oni koji to vole prihvaćaju vrlo rado, nakon tjedan dana ili više svi odlaze prepuni dojmova,” veli Nikola. Kako mu ne vjerovati, dvodnevni boravak na Palagruži ostat će mi trajno u sjećanju.
