Pišu: Božidar Proročić i Ana Uskoković
Sunčani jesenji dani nas mame da obilazimo prelijepe prostore NP ,,Lovćen” i njegove podgorine. 28. oktobra 2021. godine odlučili smo da posjetimo selo Čavori, još jedno iz Njeguškog podvršja. Dok mrazno jutro zlatnih boja jeseni ispisuje svoje najljepše šare na brojnim pašnjacima, katunima, dolovima, vrtačama, izvorima kao da je vrijeme stalo.
Ta magija koju Lovćen nosi u sebi je inspiracija koja vas uvijek prati. Pogled na nestvarno lijepi Bokotorski, Tivatski zaliv ili na Budvansku rivijeru je nešto prema čemu ne možete biti ravnodušni. Dragi prijatelj Rade Kuševija nas njegovim vozilom vozi ka selu Čavori. Put ka selu Čavorima vodi preko Mirca i prvi krak sa desne strane vas vodi u maleno selo magične ljepote u kojem živi Ivo (Perov) Čavor i njegova supruga Milica.
Čavori su još jedno njeguško naselje-selo na jugozapadnoj strani lovćenskih padina, formirano na blagoj zaravni blizu granice sa gornjogrbaljskim selima. Selo je od puta Mirac- Koložunj udaljeno oko 2,5 km, sa 900 m asfaltiranom dionicom. Od 1813. godine, kada se iz specifičnih razloga na tom prostoru naselio Jovo Vukotin Čavor sa porodicom, do početka 20. vijeka podignuto je sedam kuća u kojima je živjelo devet domaćinstava bratstva Čavor. Pet od tih kuća podignute su uz kamenu gredu iznad koje je strma strana, koja je zbog sprječavanja erozije postala seoski zabran. Ispod kuća, sagrađenih od obrađenog kamena, složenog u redove i povezanog malterom, blago su nagnute, terasasto poređane i visokim suhomeđama podzidane doline. Osim domaćinstava Čavor, u selu je nekoliko decenija 20. vijeka, u kućama i na imanjima kupljenim od starosjedilaca, živjelo po jedno domaćinstvo Otašević, Radonjić i Kustudić. U selu je od 1907. do 1971. godine, za učenike iz Čavora i iz Njeguškog podvršja, radila četvorogodišnja osnovna škola. Osim za obrazovanje, škola je služila i za kulturne i društvene aktivnosti stanovnika ovog područja. U tada novosagrađenoj i modernoj školskoj zgradi, sa bistijernom u dvorištu, između dva rata radila je i čitaonica. U školi su organizovane i pozorišne (diletantske) predstave i druge prigodne priredbe, uz učešće i podršku većine mještana Njeguškog podvršja. U zvaničnim državnim dokumentima Čavori do 1945. godine nijesu egzistirali kao samostalno naselje, bili su sastvani dio Raićevića. Od maja 1945. godine vode se kao samostalno naselje tadašnjeg Kotorskog sreza, prvo u sastavu grbaljske, a nešto kasnije kotorske opštine, kojoj i danas pripadaju kao dio mjesne zajednice Mirac. Dio domaćinstava iz Čavora kao ljetnji katun koristi Ivanova Korita, dok je drugi dio svoj katun imao u sadašnjem zaseoku Koložunj. Ovaj mirački katun i, od početka 20. vijeka zaseok sela Čavori, danas je po prostorno-planskim dokumentima Crne Gore jedno od naselja u Opštini Kotor. Selo Čavori je električnu energiju dobilo 2000. godine dok vodu koriste sa vodoizvorišta Rakite udaljenog 600 metara.
Dok nas Rade Kuševija vozi djelimično asvaltiranim, a djelimično makadamskim, putem pored nas se pruža miris pelima (Lat.Salvia officinalis) koji zbog lijepog jesenjeg vremena pruža svoj miris s brojnih pašnjačkih kamenjara. Nekadašnja osnovna škola koja je u Čavorima, iako zdravih zidova i stabilne građe a nažalost urušenog krovnog dijela, izgleda tužno, a mogla bi koristii kao manji pogon za preradu ljekovitog bilja, ili kao manja vinarija u cilju promovisanja bogate turističke ponude podlovćenskih sela. Sa malo rada i ulaganja mogla bi biti reprezenativan objekat sa pogledom na svu ljepotu Tivatskog zaliva i sela gornjeg Grblja i mogla bi imati lijepu gastronomsku ponudu.
Prolazimo i pored lijepo uređenog groblja đe se sahranjuju samo Čavori. Pogled na nekadašnje brojne vinograde, njive i pašnjake koji se kaskadno spuštaju, nam govore o tome kako se veoma vodilo računa o imovini. Stižemo ispred kuće Iva (Perova) Čavora. Ispred same kuće lavež pasa dok nas naš domaćin, ispred omanje kapije, dočekuje s velikim osmjehom i riječju: ,,Dobro došli, prijatelji, u Čavore i svako vam dobro Bog dao.”
Prilazimo i pitamo se s njim, nakon ulaska u kuću supruga mu Milica hitro i vispreno pozdravlja u želji da nas što bolje ugosti. Izlazim ispred kuće. Dok ostali gosti sjede, primjećujem kuće od pravilno klesanog kamen, neke sa urušenim krovovima, a neke potpuno zdrave, s masivnim drvenim vratima kakva su se izrađivala u prošlosti. Lijep primjer narodnog graditeljstva i arhitekture koja nije zaštićena i koja, nažalost, propada. Kuće su zbijene jedna pored druge što nam govori o tome da se zbog jakih vjetrova, snjegova i kiša vodilo računa da budu što bolje zaštićene, ali i zbog lakše odbrane od bilo kog napada ili upada što je još jedna dragocjenost. Snimam brojne lijepe kadrove i okolinu, dok vas na svakom koraku prate darovi jeseni. Ulazim u kuću dok se na stolu žute domaći sirevi kao zlatni dukati, razasuti, koji čekaji svoje kupce, a miris planinskih čajeva se širi po omanjoj kuhinji gdje su uredno posloženi. Ivo (Perov) Čavor, visok s brkovima, crvenog lica, gorštak koji je prevalio sedmu deceniju života i kojem je poput mnogih starih Crnogoraca važno da ugosti svoje prijatelje.
O svojim precima, odrastanju i životu Ivo (Perov) Čavor nam kazuje sljedeće: ,,Baba Marica po rodu Jovanović s Bjeloša je podizala oca mi Pera i tetku Kiću. Otac Pero je radio sve poslove vezane za selo. Počeo je da radi najprije na pošumljavanju Lovćena na njegovim padinama, a kasnije u Građevisko Crna Gora. Oženio se Jokom od Borilovića s Gorniča. Pero je imao nas devetoro đece, i to: Bose, Stane, Kiće, Veljko, Ivo, Senka, Jovo i Andrija. Rodio sam se 1949. godine. Osnovnu školu završio sam ovdje u Čavorima. Sjećam se dobro kada sam otišao u prvi razred u kratke pantalonice, garderobe se nije imalo i to što se imalo čuvalo se. Svi smo ovdje živjeli složno na Čavore u jednoj kući. Kao dijete počeo sam da čuvam kada sam napunio sedam godina, i to bos, što mnogima sada izgleda nezamislivo, ali to je bilo takvo vrijeme. Čuvao sam 50 jagnjadi. Išli smo kao djeca u grbaljska sela, koja nijesu daleko, da bi se družili sa njihovim čobanima. Sami smo ostajali kući dok su roditelji radili, bili su brojni vinogradi i kod nas i u Gornjem Grblju, a mi nijesmo smjeli ni grozd grozda, ni naš ni tuđi, ubrati – takvo je to bilo vaspitanje. Kao mladić sam, na Žunjeve njive, sve na ramena kamen donosio da se ove međe ziđu, koliko me jada ubilo to najbolje ja znam. To pokazuje kako se imovina čuvala i koliko je svaki pedalj zemlje bio dragocjen. Sestre su bile starije i one su sve pomagale roditeljima, kada smo mi nastali bolje se živjelo. Imali smo 60 ovaca i koza po osmoro govedi. Majka mi je umrla vrlo mlada sa svega 50 godina. njen život protkan dugim, teškim i napornim radom ostavio je trajne posljedice na njeno zdravlje. Gubitak majke nam je teško pao. Kada vam majka “ode”. ode i pola vašeg života, ta se rana teško liječi i zaliječi. Naša dobra setra Stane nam je zamijenila ulogu majke. Ona se kasnije udala za Kovačevića u Kotor. Sve što vidite ispred nas, a dolovi su brojni, se radilo. Sijao se: rumetin, pšenica, ječam, krtola, bijelo zelje, blitva. Hrana je bila uglavnom za kuću, bilo nas je dosta pa je bilo malo viškova, a ako je i bilo to se prodavalo. Kada sam napunio 18 godina otišao sam u vojsku u Rašku šest mjeseca, a ostatak vojnog roka sam proveo na Komovima. Nakon vojske radio sam u Fabrici sapuna “Rivijera” Kotor, najprije sam bio pogonski radnik, kasnije sam specijalizovao za viljuškare i dizalice. U mladosti je ovdje u Čavore bilo teško stvarati. Pamtim kada su Grbljani iz Šišića, preko Čavora i uz Poda preko lovćenskih strana stalno išli na pazar na Cetinje. Ovdje su bili visoki prinosi različitih poljoprivrednih kultura. Na Čavore je živjelo svojevremeno sedam porodica. Svi su stoku uzgajali i držali. Čuvalo se u čitavoj okolini Čavora. Bio sam vrlo hitar u mladosti pa sam čak dva puta na ,,Viteškim igram” koje su se održavale na Lovćenu 1971-1972. godine osvajao prvo mjesto. Puta nije bilo u ondašnjim vremenima. Poslije odsluženja vojske se osjetio neki bolji privredni razvoj društva. Oženio sam se 1973. godine od Pravilovića iz Bjelica. Sa suprugom Milicom imam dva sina: Pera i Milivoja i ćerku Mirjanu koji imaju svoje porodice, imam sedmoro unučadi.”
Dok bilježim Ivovu priču, njegova neumorna supruga Milica priprema domaći hleb kao i sušeni sir, pršut i domaću turšiju da počasti goste.Ta neumorna žena se čitavo vrijeme našeg razgovora trudila da nas domaćinski ugosti. Nakon pauze uz kafu, Ivo nastavlja naš razgovor: ,,Početkom 1993. vratio sam se na Čavore, i pored posla, na svoje rodno ognjište da radim. Ono me s godinama sve više vuklo i mamilo. To je osjećaj koji se s godinama pojačava kod svakog čovjeka. Ja i supruga Milica držali smo do 20 goveda. Prešao sam sedmu deceniju pa ne mogu više privređivati kao nekad, već sve manje i manje, sada imamo bika i kravu, uzgajamo i svinje. Sva braća i seste su porodični ljudi. Imamo veliku šumu, lijepu, sačuvanu. Kafana mi je u mladosti bila dobro mila, to je mjesto okupljanja, a mi Katunjani smo se često nalazili u kafani. U kafani se mnogo posla završi. Sjećam se da smo tokom zimskih mjeseci, u mojoj mladosti, išli na Koložunj na sjednik do kasno. Ono što smatram da je itekako važno istaći da su se Čavori i Kustudije s Majstora držali kao rođena braća, ne samo u mojoj mladosti, već kroz dugu istoriju i bili zajedno u mnogim istorijskim trenucima borbe za slobodu Crne Gore kao što je to bio i slučaj 13. jula 1941. godine. Otac mi je bio jedan od najboljih guslara iz ovoga kraja. Diplara je bilo iz kuće Čavora desetak izuzetnih. Moja supruga Milica je radila na Markov rt, kao servirka i bila je i ostala stub naše kuće. Ljudi su bili čudo, na riječ se sve oslanjalo, riječ je kuću i ljude gradila. Ispričaću vam samo jedan u moru primjera o ondašnjim ljudima i moralnim kvalitetima. Otac mi Pero je bio kum sa mnogobrojnim Grbljanima i sa Vuksanovićima iz sela Bratešić. Grbljani su ga posebno cijenili. Uveče se na sjednicima, pored brojnih igara, igaralo i na karte. Nagovaraju Pera da sa njima igra zabave radi, on to odbija. Nije želio da igra karte jer je za stolom bio i njegov kum Vuksanović iz Bratešića kako ne bi došlo do ,,grke riječi. To je bio karakter ljudi onog vremena, i takvi su oni bili. Danas je mnogo što šta drugačije. Čavori su bili jedno od najtežih mjesta za život, ali su ljudi bili mnogo humanji i plemenitiji nego što je to slučaj danas. Moja djeca vole da dođu na Čavore. Kuću sam radio 2005. godine na goloj stijeni sa svojom suprugom. Sav materijal za nju sam iznio na ruke i kazmom sam razbija kamen ovdje. Živjeli smo bez struje i sa ovo malo izvorske vode sa izvora Rakita. Imao sam povredu od konja, dok sam drva ćerao, konj me slomio. Imao sam teške povrde grudnog koša i ramena, lomove rebara. Čavori su mjesto đe su se rodili moji preci, đe svaki kamen nosi po jednu priču, a svaka priča nosi svoje breme i svoje vrijeme. Mladima nikada ne bih rekao da ih bije muka i rad i jad koji je mene bio”, završava razgovor Ivo (Perov) Čavor. Dok nas ispraća naš vrijedni domaćin Ivo (Perov) Čavor i supruga mu Milica, zapitah se u sebi šta je to rodni kraj i koja je to bila i ljepota i magija kroz vjekove, život i smrt, čemer i jad, med i šerbet, odrastanje i nastajanje na ovim prostorima.
VILA SA ŠTIROVNIKA
U dugim zimskim noćima su, kada bi jake mećave i snjegovi prekrili Čavore, uz toplinu ognjišta, prenošene brojne legende o vilama. Štirovnik i Lovćen đe su vile boravile u brojnim pećinama kriju mnoge tajne. Jedno takvo kazivanje i legendu prenosimo u cjelosti. Jedne kasne jesenje noći kada je bio pun mjesec, a nebo ispunjeno najljepšim sjajem zvijezda, u Čavorima, je vladao mir i harmonija. Vila sa Štirovnika je plela svoje duge kose na jednoj od stijena i gledala prema moru. Iskre sa ognjišta Čavora obasjavale su kamene zidove u noći, a čeljad su, u toplini kasne jesenje noći, spavala. U daljini je putnik namjernik sa svojim konjem i tovarom hitao ka selu Čavori dok mu je mjesec obasjavao put. Vila je sve to nijemo posmatrala sa stijene, dok su se njene duge, zlatne kose pružale do prvih vinograda. U toj nestvarnoj tišni, počela je da duva jaka bura s mora dok su se kristali soli rasipali po vilinoj kosi. Nebo se u trenu naoblači, zvijezde prekri tmina, a oluja nastavi da bijesni, gromovi zaparaše nebo, a magla se svuda raširi. Uplašenog putnika namjernika konj trgnu i nestade u toj noći. Putnik sam u olujnoj noći, mokar, nazebao, tražio je spas da se skloni. Nije vidio ništa. Dok je hitro grabio ka planini, stalno je padao ne znajući kako da se spasi te strašne noći. Vila sa Štirovnika koja je bila na stijenama sela Čavori sve je to nijemo posmatrala. Nije željela da putnik namjernik strada i pošla mu je u susret. Kada su se sreli oči u oči, vila mu j rekla: ,,Drži se za moje kose, ja ću ti pokazati put i ne govori ništa.” Putnik se držao za zlatne niti viline kose i stigao do prvih kuća, izmoren, mokar, uplašen i iscrpljen. Jako je zalupao na masivna bukova vrata. Otvorio je domaćin koji je vidio mokrog i gotovo promrzlog čovjeka. Brzo su ga sjeli pokraj ognjišta dok ga je jaki plamen obasjavao i sušio. Brzo su mu dali da obuče kožuh i da popije vruću šolju mlijeka. Domaćin ga nije ništa pitao, a putnik je ubrzo izmoren zaspao. Napolju je i dalje bjesnila oluja. Ujutro, kada se razdanilo, sunce je opet obasjalo Čavore, putnik je ispričao svoju priču da je krenuo ka Cetinju, ali da je u noći tokom oluje konj pobjegao, a da ga je vila spasila jer se držao za zlatne niti njene kose. Prvi čobani koji su izašli sa svojim ovcama pronašli su konja u Vali Čavorovoj – šumi i vratili ga njegovom vlasniku. Putnik je nastavio svoj put, a legenda nastavila da živi. Magija vila sa Štirovnika živi i u ovoj priči koja će ostati sačuvana.
TAJNE ZAVIČAJA
Na povratku u ruci držim požutjele korice knjige ,,Lovćen, moj zavičaj” iz 1999. godine, autora – pukovnika Luke Čavora koji se preselio u vječnost i ostavio vrijedan zapis kako je on doživljavao svoje rodno selo, svoj zavičaj Čavore, u kojoj autor između ostalog s velikom nostalgijom piše: ,,Zavičaj kao pojam, viđen iz mog rodnog mjesta, to je jako ograničeni prostor. Manji nego što okom možeš vidjeti i nešto veći nego što glasom možeš dozvati. Ja imam, takoreći dva zavičaja: Lovćen, ljeti, i selo Čavore, zimi. Meni je to jedna cjelina, iako su uslovi življenja vrlo različiti. Zimi smo živjeli u selu Čavori. To je malo selo-sedam kuća sa devet domaćinstva, prilijepljeno pri jugozapadnoj padini Lovćena, kao osinjak pri velikom kamenu. Usamljeno. Postoje konjske staze (mi ih zovemo putevi) prema Kotoru dva sata hoda, i tri sata natrag; prema Cetinju, preko Lovćena, oko tri do četri sata hoda; prema Budvi oko tri sata; a prema Tivtu, nešto duže nego do Kotora. Kuće su jednolične prizemne, sa ukopanom konobom. Konoba je kao suteren, namijenjena za stoku i još neke potrepštine. Krovovi kuća pokriveni su tiglom-crijepom ali izblijđelim, pa su postale bezbojne, stare i nevidljive. Poneka nova, ili koja je zamijenila tiglu, vidi se nešto izdalje… Selo Čavori sa sedam kuća, pripijeno je pri litici, sraslo sa njom, bojom i patinom, kao da kuće pridržavaju korijen litice… Prava veličina naših kuća i njihov raspored u selu može se vidjeti jedino iz Carskog atara, a to je odozdo, iz primorja, gledano ka Lovćenu. Sa te strane, selo izgleda ljepše nego sa bilo koje druge. Dođe nam žao – zašto ga i drugi ne gledaju sa njegove najljepše strane. Ali, odozdo, od primorja, rijetko ko dolazi u naše selo. Nije se lako popeti. Ima 300-500 metara relativne visine od prvih grbaljskih sela do nas. Uvijek smo mi imali više posla i razloga da idemo kod njih u primorje, nego da primorci dolaze kod nas. Naše selo, iako malo, nekako je čvrsto kao sraslo sa kamenom i prirodom, nepristupačno i odvojeno od svakoga. Nama je bilo uvijek u njega milije i lakše doći, nego iz njega otići. Pravo gnijezdo-udobno i toplo. Naše je, činilo nam se, uvijek bolje nego čije drugo. Samo smo mi znali sve o njemu i sve u njemu. Skoro dvjesta godina u njemu se živjelo, rađalo, umiralo i ginulo za crnogorsku slobodu. Ništa se nije mijenjalo, sem godišnjih doba i novih generacija. Danas, 1996. godine to je samo ostatak nekadašnjeg sela. Znači. tu su nekada bile kuće pune čeljadi, obori puni stoke, ćumuri vazda potpaljeni. Ako je kućnoj čeljadi i bilo tijesno-gostu, putniku namjerniku uvijek je moralo biti udobno i komotno. Te naše prikupljene kuće su tako blizu jedna drugoj, valjda zato da se lakše mogu braniti u slučaju potrebe. Dosta lijepe, iako izblijeđele, kamene fasade skrivaju siromašni unutrašnji seljački komfor. Unutrašnjost kuće je izjedna-nepregrađena. Sve je zajedno-najedno. Kuvalo se na ognjištu u suđu-kotliću ili bronzinu-nekada u pinjati zakačenoj na verige. Mjesto za pečenje hleba obično je u ćošku-blizu vatre. Sač i crepulja ne sklanjaju se sa upretnjaka, kao da su tu izložene, da se zna da ih ima u kući. Pribor za kuvanje i pribor za jelo razmješten je po oskudnim policama, i panjegama-nešto kao mali plakari u zidu-bez vrata. Kreveti – zavisi koliko ih može stati u ostalom prostoru kuće, i spavali u njima po jedno ili više njih. Sa jeseni i zime, po tome koliko se mesa suši iznad ognjišta znalo se koliko je domaćinstvo jako i suzdržno. Ispred, ili sa strane, svaka kuća ima obor za stoku veličinom zavisan od mogućnosti prostora i jačine domaćinstva. Sve je u kamenjaru, pa je koristan prostor vrlo skupo od kamena osvajati. Kuće su pripijene uz kamenu gromadu liticu-visočiju za tri-četri sprata od visine kuće pa se čini da su odnekuda došle, ne mogle dalje pa se tu zaustavile. Ili , kao da je divljač, gonjena nevremenom i hajkom natjerana da dalje ne može. Litica je oštro i grubo zasječena, pa izgleda kao da je neki snažni džin-nevješt gradnji i bez alata to nabacio golim rukama. Ona je dobar zaklon, u zla vremena, od gromova i vjetrova i sniježnih mećava. Ali i opasnost od odrona, jer se kamenje od erozije i od mraza oslobođeno, kotrlja na krovove kuća ili na čeljad i stoku, ulice i obore… A riječima-uvjek isto na pitanje ,,Kako ste?” , odgovor je uvijek gotovo isti: ,,Dobro, hvala Bogu, kad su čeljad zdrava. Sramota se žaliti a još veća sramota hvaliti se. Ako Bog pusti malo kiše u ovo pet-šest dana- moglo bi se sačekati do mijene-rodilo bi nešto. Za sijeno je već dockan. Na lozama nema ionako ništa. No kap mlijeka i prah brašna pomiče se. Ponešto donesu žene sa pazara. Eto tako… A kako ste kod vas? ”
Stigosmo do kraja puta, zaklopih knjigu, čekaju nas Lovćenske serpentine. Gordi Lovćen, koji je to maleno selo Čavore ucrtao na ne samo zemljinoj već i nebeskoj mapi na samom njegovom kraju, kao da nam se osmjehuje, kao da je i on zadovoljan što jedan od njegovih dragulja nije zaboravljen, makar na tren, a kod autora ovih redova za vječnost. Zaslužio je to Ivo (Perov) Čavor, zaslužilo je to bratstvo Čavora. I sve te gromade i stijene koje su tako poređane na ovim padinama možda su to davne suze Lovćena, kao znak postojanja, kao znak opomene da se drevna ognjišta i vatra predaka vrati i da mlađe generacije miluje onim istim žarom kao što je to bilo vjekovima u prošlosti. I dalje će vile plesti svoje kose na stijenama Čavora i čekati svoje ,,putnike” željne rodnog kraja i zavičaja.
Toponimi Čavora: Crni studenac-voda kamenjar, Vala Čavorova-šuma, Nikov potok-suvi potok, Rid-kamenjar, Vješala-kamenjar, Bregovi-pašnjački kamenjar, Klačina Čavorova-šuma, Vilina pećina-pećina, Ispod Vučje jame-potok suvi, Rakita-izvorska voda, Ogođa-pašnjački kamenjar, Papratne njive-njive. Prline-sitni nasip, Put uz ptline-nasip, Žunjeva glavica-šuma, Žunjeve njive-njive, Škola u Čavore-škola, Ublina-voda, Groblje u Čavore, Nikove međe-pašnjak, Gusti grm-šuma, Gomilice-šuma, Paškarda-pašnjak, Mramor-šuma, Mrki krši-šuma, Siljevica-kamenjar, Lijesin dolac-njiva, pašnjak, Lijesina glavica-šuma.
