IN MEMORIAM
Andrija Krstović 1935- 2021.
Prije nekoliko dana mrtvačko zvono crkve sv. Antona u Tripovićima obznanilo je odlazak još jednog od svjedoka i sudionika mijena, lijepih i loših vremena koja su snalazila Tivat.
U 86.godini od posljedica korona virusa umro je u bolnici na Cetinju Andrija Tripov Krstović, poznati tivatski sportski, društveni i politički djelatnik.
Andrija potiče iz tivatske starosjedilačke obitelji, koja je dala mnoge, za ovu sredinu, značajne ljude i čitav niz marljivih, stručnih nadaleko poznatih zanatlija, bez kojih bi lokalna povijest bila nezamisliva.
Rodio se u Tivtu 25. srpnja 1935. godine. Čitav život je proveo u Mažini, dijelu starog Tivta, u kome Krstovići žive stoljećima.
Pomorski arsenal, koji je izgradila Austro-Ugarska ( na zemlji jednog Krstovića), nije bio samo presudan za razvoj Tivta, nego i za sudbine generacija mladih Tivćana koje su nastavljale tradicionalna zanimanja svojih dijedova i očeva i stasali u vrsne zanatlije. Za takav profesionalni i životni put je bio pripremljen i Andrija, pa je poslije Osnovne škole završio zanat brodskog mehaničara i dugo godina radio na remontu ratnih brodova u Mornaričko tehničkom remontnom zavodu „Sava Kovačević“. Kasnije je bio zaposlenik u Stambeno-komunalnom poduzeću i tivatskom Domu zdravlja do 1996. godine, kada odlazi u mirovinu.
Andriju Krstovića ćemo pamtiti prije svega po njegovim zaslugama u tivatskom sportu. Od najranije mladosti se bavio sportom. Tokom 50- tih, 60 -tih i 70- tih godina XX stoljeća, kada je sport imao jedino smisao plemenitosti natjecateljskog duha, Tivat je bio centar sportskih dešavanja, a Andrija jedan od najznačajnijih aktera, po kome se tivatski sport prepoznavao. U rukometnom klubu „Partizan“ postigao je najveći uspjeh, sudjelovao je na republičkim i i državnim turnirima i takmičenjima u Crnoj Gori i Jugoslaviji. Za petnaest godina predanog bavljenja , Rukometni savez Jugoslavije dodijelio mu je 1970. godine brončanu medalju. Zavrijedio je i titulu počasnog predsjednik RK „Partizana“ :
Kako je multidisciplinarno bavljenje sportom bilo jedna od osobenosti toga doba nije čudno da je, uz rukomet, bio i uspješan košarkaš kluba „Partizan“ i vaterpolist u vaterpolo klubu „Neptun“.
Kada je prestao aktivno da se bavi sportom, nastavio je da radi sa mladima kao trener u vaterpolu, plivanju i rukometu.
Pozne godine su učinile da mu od svih sportova, ribanje, uz navijačku strast za NK Dinamo iz Zagreba, dugu više od pola stoljeća, pruži najviše zadovoljstva,
Andrija Krstović će biti posebno zapamćen i po svom društvenom i političkom doprinosu u vrijeme kada su preostali Hrvati iz Boke (koji je nijesu napustili 90- tih godina ) započeli bitku za opstanak i očuvanje svog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta. Nenametljiv, ali dosljedan i pouzdan , Andrija Krstović je bio sudionik rađanja nekoliko značajnih institucionalnih okupljanja Hrvata. Bio je uvijek tamo gdje je trebalo obraniti interese Hrvata u Crnoj Gori i svoje ime založio u temeljne vrijednosti svih hrvatskih udruga , ali i tamo gdje se dokazuje neupitna odanost državi Crnoj Gori.
Andrija Krstović je bio aktivan član Hrvatskoga građanskog društva Crne Gore od osnivanja 2001. godine. Obnašao je odgovorne dužnosti, bio je član predsjedništva HGD –a , a krajem 2003. godine bio je povjerenik HGD-a za grad Tivat. U povodu proslave pete obljetnice od osnivanja Društva 2006. godine dodijeljena mu je priznanje za doprinos u ostvarivanju ciljeva Društva. Kao povjerenik HGD skoro dvije decenije se brinuo da Hrvatski glasnik, jedino tiskano glasilo Hrvata iz Crne Gore, dođe do tivatskih čitalaca.
Velike zasluge ima i kao jedan od osnivača, tada jedine hrvatske političke stranke, Hrvatske građanske inicijative, 2002.godine , Hrvatskog nacionalnog vijeća, 2006 godine i Nevladine udruge “Dux Croatorum” , 2007. godine.
Andrija je imao miran i sretan obiteljski život kao suprug, otac i djed.
Ispraćen je na posljednji počinak od svojih najbližih i sahranjen je na groblju sv. Šimuna, uz svoju voljenu suprugu Zlatku.
Zbog zdravstvene situacije i zabrane okupljanja, mnogima je bilo uskraćeno da mu se poklone, ali ne i da ga trajno sačuvaju u sjećanju.
/Marija Mihaliček/