Piše: prof.dr Miomir Abović
Predmet ovog rada je propitivanje porijekla i smisla toponimâ Kumbor i Luštica. Rezultati do kojih smo došli veoma su zanimljivi i smatramo da će doprinijeti kako potpunijem poznavanju bokeljske prošlosti tako i boljem poznavanju principâ nominiranja određenog prostora.
Tzv. pučka etimologija- koju smo pominjali u nizu ranijih članaka- o porijeklu toponima Kumbor kaže sljedeće: Kumbor je svoj naziv (navodno) dobio po italijanskoj riječi conborgo, što u prevodu znači „predgrađe“. Predgrađe čega? Predgrađe nekog starog grada Stoli (kratka digresija: što ovdje uopšte znači atribut stari? Star u odnosu na koju vremensku tačku?) za koji predanje kaže da je potonuo u zemljotresu. Već na prvi pogled jasno je da ova hipoteza „ne pije vodu“, i to iz četiri razloga: a) kao što je to bio slučaj i sa predanjem o nastanku toponima Morinj, nije nimalo vjerovatno da bi jedno mjesto uz bokeljsku morsku obalu svoj naziv dobilo relativno kasno: tek negdje u poznom srednjem vijeku; b) pomalo smiješno zvuči tvrdnja da je naselje koje danas nazivamo Kumborom bilo, tj. moglo biti, predgrađe (conborgo) gradu (?!) (naglašavanje je moje, M.A.) Stoli. Ako znamo da je, npr., i Dubrovnik u to vrijeme bio grad u vezi sa kojim teško da se može govoriti o (njegovim) predgrađima, još je besmislenije govoriti o predgrađima nekog tadašnjeg bokeljskog naselja Stoli; c) postoji problem metodološkog tipa: predanja kao specifična forma duha – pa tako i predanje da je naselje Stoli potonulo u zemljotresu- ne mogu se uzimati (ili se moraju uzimati sa velikom dozom opreza) kao relevantan podatak u naučnom istraživanju; d) Kumbor se ni na koji način fonološki ne može izvesti iz Conborgo. Jer, Conborgo bi dalo *Komborgo. *Komborg ili *Kombor, ali Kumbor svakako ne. Zato rješenje porijekla i smisla toponima Kumbor moramo potražiti na drugoj strani.
Neke naznake- ali samo naznake- o tome u kom pravcu treba tražiti porijeklo i smisao toponima Kumbor nalazimo kod Petra Skoka i Vojmira Vinje. Skok u svom Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika navodi leksikografsku odrednicu kùmbulj, o kojoj kaže sljedeće: (…) imenica muškog roda (Dubrovnik); pomorski termin; skup brodova kad je tišina morska, pak idu zajedno“ (Skok 1972: 232). Vinja, pak, u svojim Jadranskim etimologijama dopunjava i, u izvjesnom pravcu, koriguje Skokovo tumačenje etimologije ovog leksema (Vinja 2003: 113-114). Skokova i Vinjina detaljna razmatranja ovog leksema nisu zanimljiva za naše istraživanje porijekla i smisla toponima Kumbor. Ono što je za nas bitno iz njihovog izlaganja- i što moramo potcrtati- je da se glasovni sklop kumb– povezuje sa predstavom broda. Logičkim rezonovanjem dolazimo do sljedećeg zaključka: budući da su brodovlje i pomorstvo imanentni Boki Kotorskoj još od antičkog doba (postoji i obilje i arheoloških dokaza o prisustvu i djelatnosti ljudi u Boki već u praistoriji, a pogotovo u antici)- što je, konačno, sasvim prirodno i očekivano- moramo ispitati da li se glasovni sklop kumb– može dovesti u vezu sa nekim leksemom u latinskom i/ili u grčkom jeziku: leksemom čiji bi denotat bio neka vrsta plovila. Pažljivim pročavanjem rječnikâ latinskog i grčkog jezika otkrili smo da može. Leksem sa kojim se, kad je latinski jezik u pitanju, glasovni sklop kumb– može dovesti u vezu je leksem cumba (cymba), –ae, f, čije je značenje „small boat, skiff“ (Oxford Latin Dictionary 1968: 470). U latinski ovaj leksem ušao je iz grčkog jezika; u grčkom, pak, nalazimo leksem κύμβη, čije je jedno od značenja „boat“ (Liddell, Scott 1996: 2274). Možemo, dakle, zaključiti da glasovni segment- zapravo korijen- kumb– denotira (mali) brod, skif (dug i uzan čamac, u kome vozi samo jedan veslač sa dva vesla). Postavlja se, međutim, pitanje, što predstavlja i na što referira segment –or? Smatramo da u ovom morfološkom segmentu treba vidjeti kontinuant latinskog imeničkog sufiksa –ārium. „The suffix ārium (…) denotes place“ (Jenks 1911: 18). Detaljnije informacije o ovom sufiksu nalazimo kod V.F. Novodranove, koja o njemu govori kao o formantu u okviru poglavlja o sufiksu –ari-. Novodranovа, govoreći o sufiksu –ari-, najprije ističe da je riječ o sufiksu desupstantivnih imenica; dakle o sufiksu kojim se imenice izvode od imenicâ (Новодранова 2008: 117). Kad je sufiks –ari– u pitanju, ističe Novodranova, za određenje njegovog tvorbenog značenja „ (…) важно не столько само наличие этого суффикса, сколько конкретный облик включающего его форманта. Связь с флексией здесь настолько существенна, что можно утверждать: словообразовательное значение рождается только при условии его объединения с флексией определенного рода и типа склонения (…) При соединении с флексией муж. р. –us в сфере существительного это дает значение одушевленного существа, поименованного по отношению к определенному объекту (обычно- объекту деятельности), при соединении с флексией жен. р. –а возникает иное значение- „то, что относится к объекту как месту деятельности“, откуда- метонимически- вполне четкое значение места деятельности „там, где“ (nomina loci), которое воспринимается именно как место деятельности или даже место для осуществления деятельности, связанной с обозначенным объектом (naglašavanje je moje, M .A.)“ (Новодранова 2008: 117-118). U mom prevodu:“(Za definisanje tvorbenog značenja sufiksa –ari-) nije važno samo postojanje tog sufiksa, koliko konkretni oblik formanta koji ga uključuje. Veza sa fleksijom ovdje je toliko bitna da možemo utvrditi (sljedeće): tvorbeno značenje rađa se samo uz uslov njegovog objedinjenja (sufiksa –ari-; dodatak je moj, M.A.) sa fleksijom određene vrste i tipa deklinacije (…) Spajanje sa fleksijom muškog roda –us daje- u sferi imenice- značenje živog bića, imenovanog na osnovu odnosa sa određenim objektom (obično objektom radnje); spajanjem sa fleksijom ženskog roda na –a nastaje novo značenje: “ono što se odnosi na objekat kao mjesto aktivnosti“. Odatle- metonimijski- potpuno jasno značenje mjesta aktivnosti „tamo gdje“ (nomina loci), koje se percipira upravo kao mjesto aktivnosti ili čak mjesto za ostvarivanje aktivnosti povezane sa označenim objektom“ (naglašavanje je moje, M.A.). U našem konkretnom slučaju: spajanje formanta –ārium sa imenicom ženskog roda cumba, –ae, f daje izvedenicu cumbārium, čije je najopštije značenje- s obzirom na određenje značenja sufiksa –ari– iz citata Novodranove koji smo maloprije naveli- „mjesto koje se odnosi na cumba, mjesto koje je u nekoj vezi sa (malim) brodovima, skifovima“. Preciznije: značenje leksema *cumbārium– od kojeg je, po našem mišljenju, nastalo Kumbor– može se odrediti kao „mjesto na kojem su (bili) smješteni (mali) brodovi/skifovi“. Da li je u pitanju bila antička lučica za brodiće i/ili skifove, skladište za čuvanje brodića i/ili skifova ili možda čak lokacija na kojoj su se proizvodili mali brodovi/skifovi, to, bojim se, nikad nećemo pouzdano saznati.
Kad je u pitanju značenjski aspekt leksičke jedinice *cumbarium, ista apsolutno zadovoljava uslov da bude prihvaćena kao leksem od kojeg je nastao toponim Kumbor: jer, nema ničeg prirodnijeg nego da mjesto uz morsku obalu dobije svoj naziv po određenom entitetu vezanom za brodove: bilo da je u pitanju skladište za brodove, lučica ili pogon za izgradnju drvenih brodića. Sad nam valja dokazati da je *cumbarium i sa formalnog, tj. glasovnog, aspekta moglo dati Kumbor. Glasovni segment iz latinskog: cumb– u prajužnoslavenskom dao je kumb-; ova fonetska činjenica svjedoči da *cumbarium spada u najstarije pra(južno)slavenske pozajmljenice iz romanskog, u periodu kada kratko ŭ još uvijek nije bilo prešlo u ъ. Po zakonu otvorenog sloga, koji je vladao u pra(južno)slavenskom, finalno –m je otpalo. Što se tiče formanta –ārium, u okviru istog moramo postulirati još nekoliko glasovnih promjena. Najprije, još za period (glasovnih promjena) od latinskog do romanskog, moramo pretpostaviti da je došlo do kraćenja dugog vokala ā i njegove transformacije u kratko ă. „Kraćenje svih dugih samoglasnika (ī > i, ū > u, ē > ẹ, ō > ọ, ā > a) do kojega dolazi tijekom toga preustroja latinskoga vokalizma naziva se „kolaps kvantiteta“ (Holzer 2011: 24). Bez prihvatanja činjenice kraćenja dugog ā u okviru formanta –ārium, i njegovog prelaska u kratko ă, nikako ne bismo mogli objasniti pojavu vokala o u glasovnom sklopu Kumbor. Za isti ovaj period- ili za period neposrednog pozajmljivanja *cumbarium iz romanskog u prajužnoslavenski- moramo pretpostaviti i uprošćavanje vokalskog spoja –iu-, tako što je u otpalo, a ostalo (samo) i. Dalje: kratko ă u južnoslavenskim pozajmljenicama iz latinskog u pra(južno)slavenskom dalo je vokal o. „Mijena (ă > o; dodatak je moj, M.A.) je sveslavenska, ali je provedena tek u poslijepraslavensko doba i to tijekom ranoga 9. stoljeća“. (Holzer 2011: 58). Isto tako, i kratko romansko ĭ dalo je u prajužnoslavenskom ь. Promjena ĭ > ь u hronološkom pogledu provedena je još kasnije od promjene ă > o. U pogledu upravo rečenog, na osnovu promjene romanskog Ma̲ximus > slavensko (čakavsko) Majsan, Georg Holzer zaključuje „ (…) da je do mijene i > ь, u > ъ došlo tek nakon monoftongizacije, nakon djelovanja Dyboova zakona i nakon mijene a > o” (Holzer 2011: 59). Dakle, evolutivni tok išao je ovim fazama: *cumbarium > *cumbariu > *cumbari > *cumbori > *cumborь > Kumbor. Tako smo od latinsko-romanskog apelativa *cumbarium– sa značenjem mjesta na kome se odvija neka radnja u vezi sa (malim) brodovima/skifovima- dobili današnji naziv mjesta Kumbor.
Kad je u pitanju morfološki aspekt, možemo postaviti sljedeće pitanje: kojem je deklinacionom (sklonidbenom) tipu u prajužnoslovenskom periodu pripadala imenica kumborь? Na osnovu morfološke strukture- tj. nastavka –ь u nominativu singulara i nepalataliziranog suglasnika osnove- možemo pretpostaviti da je ta imenica- baš kao i imenica tivatь– pripadala –ĭ– (-i– kratko) osnovama muškog roda. Dakle, ta imenica u prajužnoslavenskom periodu deklinirala se ovako: nom.sg. *kumborь, gen. sg. *kumbori, dat.sg. *kumbori, acc. sg. *kumborь, voc. sg. *kumbori, instr. sg. *kumborьmь, loc. sg. *kumbori. Kasnije, tijekom istorije jezika, –ĭ- osnove izgubile su svoju originalnu deklinaciju i, u pogledu padežnih nastavaka, stopile su se sa glavnim tipom deklinacije imenica muškog roda [imenicama –ŏ– (-jŏ-) osnova], tako da se imenica Kumbor u savremenom B/CG/H/S jeziku deklinira (sklanja) kao originalne imenice nekadašnjih –ŏ– osnova muškog roda.
Luštica
Što se tiče Luštice, naći rješenje za porijeklo i smisao ovog toponima bilo je (neuporedivo) lakše u usporedbi sa traženjem rješenja za porijeklo i smisao toponima Kumbor. Za razliku od Kumbora, rješenje za porijeklo i smisao toponima Luštica treba (po)tražiti u okrilju slavenske leksičke građe. Po našem mišljenju, Luštica je nastalo derivacijom: dodavanjem sufiksa –(t)ica na leksem luč, čije je jedno od značenja “drvo (materijal), osobito borovo, što dobro gori s plamenom, jer je puno smole i katrana, te se iscijepano upotrebljava kao svijeća (zubļa, bakļa)” (Rječnik JAZU 1905: 186). Smisao toponima Luštica, dakle, je “lokacija, prostor, mjesto koja/-i/-e obiluje drvećem, naročito borovim, što dobro gori”. Valja nam se sada pozabaviti formalnom, tj. glasovnom stranom predloženog objašnjenja porijekla i smisla toponima Luštica. Nije problem objasniti pojavu konsonanta š u okviru ovog leksema: č ispred t i u mnogim drugim leksemama u našem jeziku prelazi u š (možda je najbolji primjer za to upitno-odnosna zamjenica što, koja je nekad, u prošlosti našeg jezika, imala glasovni lik čьto. Kad se poluglasnik u slabom položaju između č i t izgubio iz govora, i kad je čьto prešlo u čto, č ispred t prešlo je u š. Tako smo dobili današnji glasovni lik ove upitno-odnosne zamjenice). Problem je u tome što reprezentativne monografije o tvorbi riječi u B/CG/H/S jeziku ne bilježe sufiks –tica: ni Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku Ivana Klajna ni Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku Stjepana Babića. Sufiks –tica u Luštica, međutim, lingvistička je realnost. To je jedan od onih sufiksa koji se javljaju samo u jednoj riječi. „Teško je“, navodi I. Klajn, „definisati značenje takvog sufiksa, pošto do semantičkog opisa u principu dolazimo upoređujući veći broj izvedenica s istim sufiksom i izvlačeći ono što im je zajedničko“ (Klajn 2003: 6). Moramo, međutim, pretpostaviti da je sufiks –tica u Luštica nastao dodatkom proširitelja –t– na primarni sufiks –ica. Sufiksom –ica od imeničkih osnova tvore se, između ostalih, i izvedenice o čijem se „ (…) značenju ne može (…) reći ništa određenije nego da označavaju pojam koji je na neki način u vezi sa imenicom u osnovi. Primeri su lepotica (lje-), računica, spomenica, mornarica, konjica, burmutica, sapunica, kolenica (kolje-), materica, u novije vreme iverica (ploča od sabijenog iverja), dobro poznato vikendica itd.; možemo im dodati i Danica (ime zvezde, odakle verovatno i žensko ime)“ (Klajn 2003: 117). Sufiks –ica, s obzirom na upravo rečeno, svakako je mogao poslužiti za derivaciju naziva mjesta od imenice luč. Zašto se to nije desilo? Zato što bismo u tom slučaju kao derivat dobili imenicu lučica, koja bi bila istovetna leksemu lučica u deminutivnom značenju „mala luka“. Na taj način bila bi iznevjerena temeljna intencija datog procesa nominacije, a to je da se ovaj bokeljski poluotok nazove baš po luču, drvetu koje dobro gori sa plamenom. Upravo zbog toga da bi se izbjeglo moguće misrazumijevanje naziva poluotoka kao leksema izvedenog sufiksom –ica od imenice luka, došlo je do modifikacije sufiksa –ica: adicijom na početku istog konsonanta t, stvaranja na taj način unikatnog sufiksa –tica i oformljenja i konačnog uobličenja toponima u glasovnom liku Luštica.
Traganje za porijeklom i smislom toponimâ Kumbor i Luštica reprezentiralo nam je (još jednom) svu slojevitost i bogatstvo izvora bokeljske toponimije. Kumbor je, tako, derivat iz latinskog jezika; iz vremena rimske vladavine Bokom. Luštica je kasniji nominat, iz (pra)slavenskog leksičkog fonda; iz vremena kad su Slaveni naselili prostor Boke Kotorske, i kad je svakako već postojao leksem luka u značenju „zaton s lukobranom za pristajanje brodova“ (RSJ 2007: 656). Jer, jedino na taj način- postojanjem leksema luka u vrijeme kad je nastao toponim Luštica– možemo objasniti uobličenje ovog toponima baš u glasovnoj formi Luštica, a ne *Lučica. Možda je Luštica i u antičko doba imala neki svoj (ilirski, grčki i/ili latinski) naziv. Nažalost, mala je vjerovatnoća da ćemo to ikad raskriti guste magle povijesti i to saznati.
LITERATURA:
- Georg Holzer, Glasovni razvoj hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011.
- Paul R. Jenks, A Manual of Latin Word Formation for Secondary Schools, D.C. Heath & , Publishers, Boston- New York- Chicago 1911.
- Ivan Klajn, Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku, vol. II, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Matica srpska, Institut za srpski jezik SANU, Beograd 2003.
- Henry George Liddell, George Scott, A Greek-English Lexicon, Clarendon Press, Oxford 1996.
- В.Ф. Новодранова, Именное словообразование в латинском языке и его отражение в терминологии, Языки славянских культур, Москва 2008.
- Oxford Latin Dictionary, Clarendon Press, Oxford 1968.
- Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, svezak 25, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1905.
- Rečnik srpskoga jezika, Matica srpska, Novi Sad 2007.
- Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1972.
- Vojmir Vinja, Jadranske etimologije, vol. II, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb 2003.
/Prof.dr Miomir Abović/
