Planinar, arheolog, kosmopolita, neprimjetan na javnim skupovima, uglavnom iza kamere, čovjek koji gradi mostove i još mnogo toga, Željko Starčević, za naš portal donosi još jednu originalnu putopisnu priču…
Konavle su nam najbliži prekogranični susjed, susjed o kome danas i ne znamo baš mnogo. Zla vremena dolaze i prolaze, stasavaju nove generacije koje ta prošlost, ni dobra ni loša, ne dotiče i tako polagano postaje sve dalja ona nekadašnja svakodnevna povezanost Boke i Konavala.
Nažalost, prosječni Bokelj danas bi mogao u boljem slučaju nabrojati 2-3 mjesta, odnosno sela u Konavlima i to je sve! A bolje poznavanje i razumijevanje života u susjednim oblastima samo nam može biti u korist. Virtuelno istraživanje preko interneta i google earth-a i sličnih pomagala, pristupačno je svima, ali, stečeno znanje najčešće je kratkotrajno i površno.
Doživljaj sa lica mjesta, na terenu, u tom pogledu sigurno ima prednost. Pri tome, ako to udružite sa sportsko – rekreativnom komponentom, rezultat je još bolji.
Razuđena mreža konavoskih seoskih puteva je idealna za one koji vole kroz vožnju bicikla upoznavati se sa lokalnim zanimljivostima.
Ja to povremeno radim već 15-ak godina i za to vrijeme sam stizao sa kraja na kraj, od Vitaljine i Pasjače, preko Sokol grada i Brotnica, pa sve do Kune Konavoske, podno samog vrha Konavala.
Doduše, do Kune sam prvi put ipak stigao automobilom. Bijaše to lijepi gest nezvanične prekogranične saradnje, zahvaljujući kojem sam završio tečaj za markacistu sa kolegama planinarima Dubrovačko-neretvanske županije. Kasnije sam dolazio još nekoliko puta, ali onako kako sam navikao – biciklom. Ovakav dolazak i dalje smatram najzanimljivijim, slobodno dalje ni stope ne krenuo! U toj varijanti putovanje je samo sebi cilj, pravog cilja i ne trebam. Jeste, nije mi lako savladati strmi serpentinski put do sela, treba se dobro preznojiti, ali, vrijedi truda. Na prevoju, pred selom, makar na kratko zastanem da bih nanovo guštao u širom otvorenom vidiku koji sastavlja u jednu cjelinu Boku, Konavosko polje i okolinu Dubrovnika.
Odmah zatim uski seoski put zavijuga u pejzaž ispunjen malim, ali brižljivo obrađenim njivama, opasanim suhomeđama i tipičnim dinarskim kršem. Nekoliko okretaja pedale više i na dnu prisojne padine pomalja se Kuna – selo na najvećoj nadmorskoj visini u Konavlima (oko 700 m).
Spada u manja sela, a dodatno, kao i većina sela širom Dinarida, pati od smanjenja broja stanovnika. Početkom 20-og vijeka imala je 64, a 2011-e, samo 17 stalnih žitelja.
Zgrada osnovne škola stoga više nije u prvobitnoj funkciji, već je data na korištenje Planinarskom društvu “Dubrovnik”, te se sada koristi kao planinarska kuća, zgodna baza za uspone po Sniježnici.
U skladu sa postojanjem planinarskog doma u selu, do Kune se može stići i pješke, planinarskom stazom iz sela Mihanića. Ovu varijantu nisam koristio, budući da je povratak biciklom ipak neuporedivo brži, pa sam tako izbjegavao da me mrak prerano uhvati pri putu nazad.
Od Kune, pa do samog vrha Konavala, 1234 m viskogog Sv. Ilije, vodi austrougarski pješački put, izgrađen u vojne svrhe za vrijeme Prvog svjetskog rata. Jeste da je nešto noviji od većine austrougarskih pješačkih puteva kroz Boku, ali praktično među njima nema razlike. Dobro planiranje trase, česte kanice i mali nagib zajednički su im imenitelji.
U prvom dijelu uspona posjetiocima privlače pažnju dva ubla, odnosno Lokve, kako ih ovdje nazivaju.
Ubao je, moglo bi se reći, vrsta bunara sa kružnim rubom rađenim u tehnici suhozida, ali znatno širi i znatno plići od onih uobičajenih. Uz Lokve su postavljene tri rustične kamenice u ulozi pojila za stoku.
Začudo, mada su ove strane podosta kamenite i gole, stanovnici Kune tradicionalno drže samo krave, umjesto stada ovaca i koza, koje bih ovdje prije očekivao.
Produživši ka vrhu, počinju se polako pojavljivati novi vidici na Boku, vrhove Orjena i okolinu Trebinja.
Tek u tim trenucima čovjek vidi puni apsurd obilja balkanskih granica. U jedan pogled bez problema stanu 3 države i 2 BH entiteta.
Naravno, brojne stvari i događaji povezuju ove sada razdvojene strane, a među njima su i legende. Ona najraširenija govori o grčkom junaku Kadmu, koji je došavši među Enheleje, uspješno ratovao protiv njihovih neprijatelja, skrasivši se i na kraju okončavši život među njima. Doduše, Budvani Rišnjani i Cavtaćani ga vide, svak za sebe, baš kao svoga sugrađanina, a po dubrovačkoj legendi i Kadmov grob se nalazi upravo ovdje, na Sniježnici.
U skladu sa tom pričom je i pojava mandragore – još iz antike poznate mistične halucinogene biljke koja je u ovom dijelu Balkana endemski prisutna samo na Sniježnici.
Pod samim vrhom, oko sat i po hoda od Kune, nalazi se kapela Sv. Ilije Gromovnika po kome je vrh i dobio ime. Samo joj je ulazni dio vidljiv, a ostale 4 stane su ukopane u padinu.
Ipak joj ni to nije bila dovoljna zaštita od svečevih atrivuta – gromova, tako da je prvobitni objekat, izgrađen u 19. stoljeću, morao biti obnovljen u dvadesetom, nakon što ga je grom razrušio.
Unutrašnjost je mala i opremljena samo najnužnijim predmetima.
Na vrhu sam se ovog puta kratko zadržao: niski oblaci i vjetar boravak na ovako izloženom mjestu nisu činili baš prijatnim. Bilo je vremena tek za po koju panoramsku fotografiju u trenucima bolje vidljivosti.
U povratku ka Kuni upoznajem se sa Josipom iz Poljica (konavoskih Poljica, u Boki imamo još dva mjesta sa tim imenom), koji je iskoristio slobodno vrijeme da sa prijateljicom izađe na vrh. Neobavezno ćakulamo, pozivam ih da u nekoj narednoj prilici obiđu i Orjen.
Kod škole se rastajemo, oni u automobil, ja nazad na mog dvotočkaša, kroz Lovorno i Grudu, pa preko Debelog brijega nazad u Boku.
