Molunat – Iako je vrijeme berbe rogača, za njih, nema interesa, nikomu ne trebaju. Čak i trunu na tlu jer otkupa nema.
Uzgajivači s krajnjeg juga Hrvatske, iz Molunta – bacaju tone i tone rogača jer tržište je, kako kažu, preplavljeno uvozom. I to ne pravih rogača, nego otpadnih dijelova biljaka iz tko zna kojih zemalja.
Stabla rogača dio su hrvatske obale, osobito otoka. U prehrani se njihov plod koristi već više od četiri tisuće godina.
– Stari Dubrovčani su pokušavali plantažnu sadnju rogača i nije im uspijevalo. Znači, rogač je samonikao i porijeklom je iz Sirije i Palestine i na području Mediterana raste cijelog, sjeverne i južne obale. Stari su ga navrtali. On je samonikao, a oni su navrtali ovaj pitomi, većinom je u maslinicima, između drugih biljaka, rekao je za HRT Nikša Metković iz Molunata.
Prema starim predajama, rogač raste samo na mjestima gdje vidi more. Korisno je to stablo, između ostalog, i zbog toga što teško gori i pruža sigurnost od širenja požara. Ova višestoljetna stabla već su generacijama na posjedu obitelji Metković u Moluntu.
– Rogači su sađeni prije dvjesto, dvjesto pedeset godina, kad su moji preci prvi put došli ovdje i počeli uređivat baštinu. Kad su počeli šume pretvarat u vrtove i sadit masline, rekao je Metković.
Plod je u potpunosti jestiv i bogat vitaminima i antioksidansima. Osobito je koristan kod probavnih tegoba, a u posljednje vrijeme poznat je i kao zamjena za čokoladu.
– To je rogač i sjemenka rogača, koja je ustvari najvredniji dio i koja se danas najviše koristi. On je jestiv, i sjemenka i rogač. Melje se u brašno sve skupa, a za prehrambenu industriju, za kemijsku industriju i farmaceutsku industriju koriste sjemenku. Kažu da svaka sjemenka, bez obzira na veličinu i na suhoću ima 0,18 grama težine, koliko je jedan karat. U antičko doba su mjerili zlato sjemenkama rogača, rekao je Nikša.
– Kod berbe rogača, inače to bude od čempresa štap, koji se oguli i osuši. On je dosta savitljiv i može biti dugačak do četiri, pet metara i najbolji je za branje rogača, rekao je Domagoj Metković iz Molunata.U Moluntu u Konavlima godišnje se pobere između 20 i 30 tona rogača. No, posljednjih godina, otkupa nema. Mali otkupljivači muku muče s plasmanom proizvoda, a veliki su se okrenuli jeftinijoj varijanti.
– Pokušao sam zvati proizvođače, prehrambene proizvođače u Hrvatskoj, proizvođače likera i ovi kojima treba rogač i dobio sam informaciju da Hrvatska uvozi rogač iz Španjolske. Oni vade sjemenku iz rogača, koja se koristi za karubin, za prehrambenu industriju, kao zgušnjivač, a nama davaju ostatke te. Naravno, po puno nižoj cijeni ili besplatno, kako ih oni ne bi trebali zbrinjavat i to je potpuno zagušilo tržište, tako da mi ne možemo nigdje ni prodat ga, istaknuo je Nikša.
– Rogači su u mojoj obitelji od pradjeda, djeda, oca, i sad ja, pa sin. I uvijek je bio otkup, moglo se naći kupca za rogač. Jedno vrijeme je bio značajna stavka u prehrani, u financijama obitelji. Nažalost, ove godine nitko ih ne kupuje. Morat ćemo ih najvjerojatnije voziti na deponij, naglasio je Đuro Metković iz Molunata.
Plodovi na tlu privlače brojne glodavce i nametnike, stoga ih je potrebno pokupiti. U isto vrijeme, rogač je teško skladištiti.
– Ima intenzivan miris i to ne možemo mi skladištit proizvođači, jer prvo, volumenski zahtijeva puno prostora, drugo, nitko nema skladište, niti bi bilo isplativo imati samo skladište za rogač, naveo je Nikša.
Stoga je ovogodišnji urod od nekoliko tona prisiljen baciti, jer ga, kako kaže, malo kome ima i za podijeliti.
– Rogač nije toliko značajna kultura, ali na njemu se vidi kakav bi ustvari odnos trebao biti prema svemu. Znači, da se zaštiti domaći proizvođač, jer sve pametne države štite proizvođače, istaknuo je Nikša.
Otvoreno tržište Europske unije u pojedinim slučajevima zatvara vrata maloj tradicionalnoj proizvodnji. Također, stvaranju profita puno više odgovaraju jeftiniji umjetni zaslađivači i zgušnjivači. Dok se smeđe, višenamjenske mahune ne nađu ponovno u trendu, karati i karati konavoskog rogača propadaju na tlu.
