Boćarski klub Palma iz Tivta, kao pobednik turnira u Beogradu, stigao je do druge, odnosno glavne runde kvalifikacija za grupnu fazu Lige šampiona. Naredni rival Palmi, biće ekipa iz Italije, Francuske, Hrvatske ili Slovenije. Plasman u glavnu rundu, izborila je i ekipa Novog Beograda, koja je aktuelni šampion Srbije.
Igra se samo jedan meč za plasman u grupnu fazu elitnog takmičenja, a boćari Palme će pomenuti meč igrati na svom terenu u Donjoj Lastvi – 4. juna. Do velikog uspeha, stigli su: Niko Stjepčević, Dejan Maslovar, Dejan Stjepčević, Miroslav Petković, Gracija Stjepčević, Đorđe Zvicer, Jovan Ševaljević, Mateo Počanić, Igor Petković i Petar Marić.
Palma je posle zaista velike borbe i krajnje neizvesnog turnira, koji je sjajno organizovan u Beogradu, uspela da stigne do cilja u konkurenciji sa Boćarskim klubom Novi Beograd i Boćarskim klubom Neum.
U prvom kolu, Novi Beograd je pobedio Palmu sa 13:9, zatim je Neum slavio protiv Novog Beograda sa 13:9, a u meču koji je nosio prefiks biti ili ne biti šampion Crne Gore je pobedio Neum sa 15:7. Ubedljivom pobedom nad Neumom, Tivćani su obradovali i šampiona Srbije, ekipu Novog Beograda, koja je stigla do glavne runde kvalifikacija.
Uskoro će Palma i Novi Beograd saznati imena rivala, biće to ekipe koje spadaju u sam vrh evropskog boćanja, a dueli za plasman u grupnu fazu Lige šampiona, na programu su 4. juna.
Barka Đura Todorovica u pozadini brodogradilište Bijela
Barka Đura Todorovica u pozadini brodogradilište Bijela
Barka Đura Todorovica
Brodogradilište Pijavica Đura Todorovića u Bijeloj -
Barka Đura Todorovica
Piše: Siniša Luković
Dok se po svijetu još mogu naći poneki proizvodi nekadašnjeg brodogradilišta u Bijeloj poput njegovog manjeg plutajućeg doka na kojem se danas brodovi remontuju u Turskoj, u samom zavičaju ove firme – Bijeloj, gotovo da više nema ničega što su minulih desetljaća, napravile vrijedne ruke bijeljanskih meštara i inženjera.
Izuzetak je jedna mala, skromna drvena barka koja već 90 godina „živi“ u Bijeloj gdje se i „rodila“ na rtu Pijavica – na prostoru gdje je, taman otprilike toliko koliko je ova barka stara, postojalo brodogradilište što je slavu imena Bijele pronijelo diljem svijeta…
Rodonačelnik bijeljanskog brodogradilišta bila je lokalna porodica Todorović u kojoj se još početkom 20.vijeka, rodila ideja da u ovom malom bokeljskom mjestašcu, formira brodogradilište. Todorovići su stoga 1907.godine kupili imanje na obali, na lokaciji Rake sa namjerom da tu podignu svoj novi mali škver namijenjen prvenstveno popravci ribarskih barki i manjih jedrenjaka. Utemeljivač ovog škvera, Đuro Todorović sa svojim bratom Kostom koji je živio u Alekdsandriji, tamo kupuje čitav brod drvene građe, brodograditeljskih alata i opreme koje dovodi u Bijelu. Iste godine angažuje Korčulanina Antona Vilovića – univerzalnog majstora, brodograditelja i kalafata sa kojim u novom škveru rade i lokalni brodograditelji iz Herceg Novog Karlo Benusi i Frano Gardašanić. U škveru se prvenstveno, pored ribarskih barki, iz mora na navoze radi popravke, izvlače i neki manji lokalni jedrenjaci poput brodova „Karlo“ i „Marica“ koji su bili u vlasništvu lokalne patrunske porodice Ilić, a uskoro se ovdje gradi i prvi novi drveni brod – bracera „Sveti Đorđe“.
Brodogradilište Pijavica Đura Todorovića u Bijeloj –
Improvizovani mali škver Đura Todorovića ubrzo postraje nepodesan za narastajući obim posla i sve većih potreba za remontom ribarskih i drugih manjih drvenih plovila u Boki, pa Todorović 1926. širi poslovanje na novi zemljišni kompleks na obali sa zapadne strane potoka, odnosno rta Pijavica gdje se odmah grade dva nova veća navoza. Naredne godine majstor Vilović poziva svog rođaka –takođe iskusnog brodograditelja Iva Prančića sa Korčule da mu se pridruži u Bijeloj, što ovaj i čini pa se njih dvojica udružuju sa Đurom Todorovićem i zajedno osnivanju firmu pod nazivom Brodogradilište „Pijavica“ Bijela.
Ta godina se u narednom periodu uzimala kao zvanična godina osnivanja velikog brodogradilišta koje je u Bijeloj egzistiralo sve do 2015. kada ga je Vlada Crne Gore otjerala u stečaj i zatvorila tu firmu sa tradicijom dugom skoro jedan vijek.
Barka Đura Todorovica u pozadini brodogradilište Bijela
U prvoj godini poslovanja, Brodogradilište „Pijavica“ je zapošljavalo deset radnika i prostiralo se na površini od oko 1.000 kvadratnih metara. Ovdje su se u godinama do početka Drugog svjetskog rata, popravljale ribarske barke, gucevi i leuti, te motorni jedrenjaci, odnosno gradila razna manja nova drvena plovila. Do 1940. u brodogradilištu Đura Todorovića na Pijavici, remontovano je više od 100 jedrenjaka i 12 parobroda, a izgrađeno je i 30 novih plovila raznih tipova i veličina. Među tim novim plovilima koja su se od hrastovine, borovine, murovine i plemenitih vrsta drveta poput tikovine, „rodila“ pod rukama vještih meštara sa Korčule i njihovih lokalnih bokeljskih kolega, je i junakinja ove priče – malena drvena barka tipa pasara, dugačka samo 3,8 i široka 1,4 metara.
Barka je prema podacima koje nam je prenio bijeljanski pomorac, rezervni oficir JRM i entuzijasta za lokalnu pomorsku istoriju Iilija Ristelić, sagrađena početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Nije sačuvana tačna godina njene izgradnje, ali je barka sigurno stara oko 90 godina. Napravljena je za potrebe samog brodogradilišta „Pijavica“, ali ju je koristila i sama familija Đura Todorovića, prvenstveno za ribanje i sopstveni prevoz. Malena pasara tako je mirno živjela i radila u Bijeloj sve do izbijanja Drugog svjetskog rata.
Boka Kotorska aprila 1941. nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslevije, biva pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji pod zvaničnim imenom Priovincia di Cattaro (Provincija Kotor). Sjedište te provincije koja je obuhvatala područje od Bara na jugoistoku do Grude kod Cavtata na sjeverozapadu, bilo je u Kotoru a na njenom čelu je bio italijanski prefekt Franko Skaselati.
„Đuro Todorović i njegova familija bili su rodoljubi i od samog početka italijanske okupacije, podržavali su rad i djelovanje ustanika i partizanskih ilegalaca, a kasnije i samog partizanskog pokreta koji je djelovao u bokeškom zaleđu. Đuro je tako znao u svojoj kući ugostiti italijanskog prefekta iz Kotora i na taj način dolaziti do korisnih informacija koje je proslijeđivao pokretu otpora, ili je na taj način skretao pažnju italijanskih vlasti od partizanskih aktivista i njihovih akcija koje su se odvijale paralelno sa boravkom prefekta u Đurovoj kući Posebno se u podršci pokretu otpora istakao Đurov sin Aleksandar Todorović- Lesandro kako su ga u Bijeloj zvali, kao i njegovi drugovi Ilija Ilić i Jovan Balabušić. Lesandro je bio dobar majstor i pred rat je kao električar, radio u tivatskom Arsenalu odakle je tokom okupacije, podržavao pokret otpora. Ilić je bio jedan prvi komandnat prve mornaričke jedinice na ovom prostoru – Mornaričkog voda pri Orjenskom partizanskom odredu u Boki, dok je Balabušić radio kao upravnik Pošte u Baošiću i na toj je poziciji raspolagao sa dosta informacija koje je redovno dostavljao partizanima, ili je učestvovao u prenosu ilegalnog partizanskog materijala sakrivenog u vrećama sa regularnom poštom“- priča nam Ilija Ristelić.
Angažovanje njih trojice u pokretu otpora potrajalo je do pada Italije, 8.septembra 1943. i nastavilo se kada su Njemci preuzeli ulogu okupatora u Boki. U kasno ljeto 1944. Aleksandar, Ilija i Jovan dobijaju infomaciju da Njemci imaju saznanja o njima trojici kao za lokalni pokret otpora, značajnim figurama, i da će ih okupatorski vojnici sigurno eliminisati. Stoga njih trojica odlučuju da morski putem, pobjegnu za Italiju na čijoj su južnoj obali Jadrana, tada već bili saveznici – Englezi i Amerikanci.
„Za taj nimalo lagani put jer od Boke do obala Italije kod Barija i Brindizija ima preko 120 nautičkih milja, njih trojica uzimaju upravo ovu malu barku Todorovića. Lesandro kao dobar i svestran majstor, prethodno koristi svoje pozicije u Arsenalu i nabavlja jedna mali motor koji je ugradio u malenu pasaru. U sumrak, na blagdan Velike Gospe pod gregorijanskom kalendaru, 15.avgusta 1944. njih trojica iz Bijele malenom barkom kreću na dug i neizvjesatn put preko pučine južnog Jadrana. Ilija Ilić koji je bio pomorski oficir – poručnik bojnog broda u Kraljevini Jugoslaviji, je vodio navigaciju, pa su se oni pod okriljem noći, uspjeli neopaženo iskrasti iz zaliva Boke i uzeti kurs ka jugu, prema od saveznika već oslobođenim obalama Italije“- kaže Ristelić.
Barka Đura Todorovica
Ipak, sretne okolnosti ih nisu dugo pratile jer se ubrzo pokazalo da imporovizovano ugrađeni motor u barci, troši puno ulja ili ga negdje gubi. Aleksandar se tada sjetio da mu je, kada su se već otisnuli od obale u Bijeloj i krenuli prema izlazu iz zaliva, otac Đuro mahao sa obale. Pomislio je tada da Đuro maše u znak pozdrava, ali se, kada je motor koji je gubio podmazivanje, počeo polako otkazivati maltene na sred pučine južnog Jadrana, Aleksandar dosjetio da mu je otac mahao jer je ovaj u gužvi da što prije isplove, zaboravio sa sobom u barku ponijeti kantu sa dodatnim motornim uljem. Svi Aleksandrovi pokušaji da obezbjedi podmazivanje motora improvizovanim sredstvima – štaufer mašću koju su imali u čamcu ili kupljenjem izgubljenog ulja ispod pajula barke, nisu bili uspješni i motor je otkazao, zaribavši negdje na oko 50 milja od obale Boke – skoro na polovini puta do Italije.
„To je bilo negdje u popodnevnim satima 16.avgusta. Zapadni vjetar ih je već počeo nositi, pa nisu imali drugog izbora već da se prihvate vesala i po jakom Suncu i visokoj temperaturi, počnu da veslaju, usmjerivši pramac barke prema Brindiziju. Da pređu ostatak puta i stignu u tu italijansku luku, trebalo im je više od tri dana veslanja. U Brindizi su uplovili iscrpljeni, izgoreli od sunca, žedni i umorni, ali srećni da su uspjeli pobjeći neprijatelju i stići do saveznika sa kojima su imali zajedničke ciljeve u borbi. Onako iscrpljene i iznemogle, ovdje su ih odmah smjestili u englesku vojnu bolnicu gdje će se nakon oporavka, Todorović, Ilić i Balabušić nešto kasnije, i rastati“- nastavlja priču Ristelić, precizirajući da je Jovan Balabušić ostao u Brindiziju, Ilija Ilić se uputio za Egipat, a Aleksandar Todorović ide za Maltu da pristupi odredu Mornarice Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije koji se na Malti formirao od dijela brodova bivše Kraljevske mornarice Jugoslavije, a koji su bili došli pod britansku kontrolu, kao i nekoliko brodova koje su Jugoslovenima ustupili Amerikanci i Britanci.
Malenu pasaru brodogradilišta svog oca koja je njemu i dvojici drugovai spasila život, prevezavši ih preko Jadrana, Aleksandar je morao napustiti i ostaviti u Brindiziju. Pomirio se sa time da barku nikada više neće vidjeti…
Na Malti je Todorović pristupio takozvanom Samostalnom jugoslovenskom pomorskom sastavu (SJPS)- mornaričkoj jedinici koja se sastojala većinom od ratnih i pomoćnih brodova nekadašnje Kraljevske mornarice Jugoslavije koji su nakon Aprilskog rata 1941. prebjegli saveznicima, ili su ih Britanci nakon kapitulacije Italije što ih je bila zarobila i uvrstila u svoju flotu, vratili Jugoslovenima. Todorović je tako postao član posade jednog od tri minolovca u sastavu SJPS i na tom brodu obavljao ratne zadatke u sastavu savezničkih snaga na Mediretanu tokom jeseni 1944. i prva tri mjeseca 1945.godine, nakon čega je SJPS predata u nadležnost novih jugoslovenskih vlasti predvođenih Josipom Brozom Titom i vraćena u domovinu.
„Dolazi vrijeme da se brodovi na Malti pripreme za put do Jugoslavije. U luci Valete, gdje je njegov brod vezan, Lesandro gleda jedan britanski ratni brod koji se privezao u blizini i mornare koji rade na njemu. Mornari su rašketali i pituravali bokove broda, koristeći se za taj posao jednom malom barkom – pomoćnim čamcem na tom brodu. Lesandru se malena barka, iako prefarbana u sivu boju koju nose sva plovila ratne mornarice, učinila nekako neobično poznatom. Zagledao se bolje i na svoje zaprepašćenje, u malom neuglednom pomoćnom čamčiću engelskog ratnog broda, prepoznao je svoju barku koja ga je godinu ipo ranije, prenijela preko pučine južnog Jadrana“- priča Ilija Ristelić.
Ponešen neobičnim otkrićem, Lesandro se uputio na britanski brod i kada su članovi njegove posade izašli iz barke i na trenutak je ostavili samu, vezanu uz bok broda, Todorović joj je prišao i zagrebao mornaričku sivu boju na njoj. Ispod se ukazala civilna, Lesandru dobro poznata osnovna boja koju je barka nosila dok je godinama službovala u berodogradilištu njegovog oca, u Bijeloj.
Oduševljen što je, potpuno neočekivano i tako daleko od njenog i svog zavičaja, našao svoju barku, Aleksandar se obratio komandantu minolovca na kojem je bio ukrcan, sa molbom da ovaj službenim putem od svog kolege – zapovjednika britanskog ratnog broda, zatraži da se Todorovićeva barka vrati pravom vlasniku. Iako je administrativna procedura potrajala, pa je barka Jugoslovenima na Malti vraćena tek nakon što je Aleksandrov brod već bio otplovio iz Valete za Tivat, mala bokeška pasara se na palubi drugog jugoslovenskog ratnog broda, ubrzo i sama vratila u Jugoslaviju- prvo u Šibenik, pa onda opet brodom i u Tivat. Ovdje je malena drvena pasara iz brodogradilišta Đura Todorovića, u ranu jesen 1945. ponovno zaplovila u svom domicilnom akvatorijumu, ostavivši iza sebe ratnu avanturu preplovljavanja Jadrana i čak zvaničnog službovanja u najčuvenijoj od svih ratnih mornarica na svijetu – britanskoj Kraljevskoj mornarici – Royal Navy, čiji ju je jedan ratni brod svojevremeno našao napuštenu u Brindiziju i pokupio za svoje potrebe kao mali radni i čamac za spašavanje. Do danas taj dio istorije ove barke – njenog službovanja u britanskoj Kraljevskooj mornarici od jeseni 1944. do proljeća 1945. nije rasvijetljen i još se pouzdano ne zna gdje je ona sve bila na ratnom brodu na kojom je služila, prije nego što ju je prst sudbine, doveo na Maltu pred oči njenog pravog vlasnika – Aleksandra Todorovića.
Bokeška drvena barka-ratni pustolov, narednih je decenija nastavila miran život u porodici Todorovića koji su je koristili za ribanje i izlete po Boki. Malena pasara dobro je održavana tako da je i danas u top-formi i niko joj ne bi dao 90 godina koliko je ostalo iza njene krme. Danas je ona u vlasništvu porodice Aleksandrove kćeri Željke – unuke osnivača brodogradilišta u Bijeloj Đura Todorovića u čijem je škveru ova barka i rođena.
/S.Luković/
*Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija
NVO “Ugostitelji Crne Gore” i ove godine nastavlja kampanju zapošljavanja sezonskih radnika iz naše zemlje na primorju.
Našim članovima koji se u uslovima ekonomske krize, što zbog pandemije koronavirusa što zbog dešavanja u Ukrajini, spremaju za turističku sezonu, situaciju dodatno otežava deficit radne snage. Zato prioritet želimo da damo domaćim radnicima da ovog ljeta rade i zarade.
Takođe, za sve one koji žele da rade u ugostiteljstvu i hotelijerstvu ove ljetnje sezone omogućićemo praksu kako bi stekli potrebna znanja i vještine i tako postali konkurentni na tržištu rada.
Naš cilj je da tokom ljeta zaposlimo što više domaćih radnika i na taj način damo svoj doprinos smanjenu nezaposlenosti, boljem punjenju budžeta jer je privreda ta koja donosi novac za finansiranje zdravstvenog, obrazovnog i ostalog javnog sektora.
gdje će samo jednim klikom biti u prilici da pogledaju sve informacije o slobodnim radnim mjestima u našem sektoru.
Naša viber grupa za sada ima više od četiri i po hiljade pratilaca.
Takođe, pozivamo i sve privrednike koji ne mogu da dođu do domaće radne snage da nam se jave i da pokušamo zajedno da dođemo do rješenja kako bismo što spremnije dočekali predstojeću ljetnju turističku sezonu.
Zeleni trg u Herceg Novom- danas Trg Nikole Đurkovića – foto privatna arhiva
Piše: Slavica Kosić
Gajenje svilenih buba i proizvodnja svile bila je veoma razvijena u Boki Kotorskoj do Prvog svjetskog rata.
Uzgojem svilenih buba 1878. godine u Boki se bavilo 6.000 porodica, kaže etnolog mr Marija Crnić Pejović.
Donedavno je o tome svjedočio i veliki broj murvi na imanjima i javnim gradskim površinama, jer se svilene bube hrane njenim lišćem.
Murva – dud
Gajenje svilene bube i proizvodnja svile počelo je u vrijeme kada je Bokom vladala Mletačka republika, jer je Venecija imala veoma razvijenu manufakturu za izradu tkanina.
Nastavljeno je to i poslije pada Mletačke republike, nakon što je je Austrougarska preuzela vladavinu nad Bokom.
Crnić Pejović u naučnom radu “Svilarstvo u Boki Kotorskoj” navodi da je 1834. u Boki bilo 136 manufaktura, a među njima 13 predionica svile – sedam u Kotoru i šest u Herceg Novom.
Svilena buba
Braća Sbutega su u Prčanju imala predionicu za izradu svilene niti u kojoj je radilo 50 ljudi.
Svila je korišćena za izradu, uglavnom svečane odjeće.
Crnić Pejović navodi da su u cilju razvoja svilarstva austrougarske vlasti podsticale sađenje murvi (dudova), jer je lišće bijele murve glavna hrana larvi svilene bube.
Tako je opštinska uprava Herceg Novog u martu 1877. godine dobila 50 korijena murve koji su podijeljeni i naložila da se tri stabla zasade na gradskom zemljištu na Karači, u blizini Starog grada.
Prije dva vijeka u Boki je bilo 35.000 stabala murve koje su poslije maslina bile najbrojnije.
Rasle su i na glavnom gradskom trgu u Herceg Novom, a posječene su pred Drugi svjetski rat kada je trg popločan.
Radi podsticanja i unapređenja svilarstva, državna uprava je beplatno dijelila sjeme svilene bube.
Murva – dud
I crkvena vlast je podsticala gajenje, o čemu svjedoči zapis da je paroh kotorski Lazar Ercegović početkom 1871. predao 25 “unača sjemena svilene bube, da se razdijeli”.
Štampana su uputstva i organizovana predavanja.
Proizvodnja i izvoz čaura i svilenih niti donosili su korist državnoj blagajni, ali i ublažavali teško ekonomsko stanje stanovništva.
Zarada uzgajivača, u odnosu na uloženi trud, navodno je bila mala.
Svilarstvo kao privredna grana u Boki se gasi tokom Prvog svjetskog rata zbog jake konkurencije proizvođača iz Kine i Japana.
Sadnja i gajenje murvi nastavljeno je i poslije tog perioda jer su se plodovi koristili za ishranu svinja i peradi, za proizvodnju rakije – murovače, i kao brodograđevno drvo.
Danas je sve manje stabala murvi, jer ih niko više ne sadi.
Čak se sjeku i samonikla stabla.
Svileni konac
Otkrivanje recepta za proizvodnju svile u Kini se i glavom plaćalo
Domovina svile je Kina, gdje se svilena buba uzgaja između pet i devet hiljada godina.
Umijeće proizvodnje svile razvijalo se na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti, a otkrivanje “recepta” plaćalo se i glavom.
Zbog toga je Kina imala monopol u proizvodnji svile više od dvije hiljade godina.
Odatle se njome trgovalo diljem svijeta, a poznat je Put svile, kojim je stizala u Evropu.
U Evropu – u Vizantiju, jajašca svilene bube i sjeme murve navodno su prokrijumčarila dva monaha u bambusovom štapu 552 godine. Prema legendi, proizvodnju svile otkrila je carica Leizu, supruga cara Huangdija, kada joj je čaura svilene bube sa murve upala u šolju dok je u vrtu pila čaj. Toplota čaja je učinila da se svilenkaste niti odmotavaju sve dok nisu prekrile vrt. Kada se „svileno klupko” odmotalo, Leizu je uočila čauru i shvatila da je ona „svileni izvor”. Ubjedila je muža da joj dopusti da uzgaja dud, čijim se listovima hrane svilene bube i tako napravi malu „svilenu farmu”.
Lišće murve jedina poslastica
Iz svakog se jajeta svilene bube izleže se jedna sićušna bijela gusjenica, a procjenjuje se da svaka pojede 30.000 puta više hrane – lišća murve, od svoje početne težine.
Kada gusjenica dostigne potpuni rast, iz dva otvora na glavi luči dvostruku nit. Pokretima glave u obliku osmice, gusjenica se obavija tom niti, stvarajući čahuru, unutar koje se tokom 14 dana gusjenica preobrazi u leptira.
U prirodnom životnom ciklusu razvijeni leptir izlazi iz čahure i reprodukcijski ciklus počinje iznova, dok se kod uzgoja svile, leptiri usmrćuju kako pri izlasku ne bi uništili svilenu nit.
Na početku obrade, čahure se omekšavaju u toploj vodi, te se najprije odvaja vanjski, manje kvalitetan sloj u kojem je svilena nit zamršena.
Nakon uklanjanja vanjskog sloja čahure, lupkanjem štapićem ili uz pomoć rotirajuće četke pronalazi se početak niti i počinje s odmotavanjem, pri čemu se udružuju niti s pet do deset čahura, ovisno o željenoj finoći svilene pređe i daljnjoj preradbi za koju je namijenjena.
/S.Kosić/
*Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija
U današnjem izdanju Preporuka za čitanje, rubrike koju Boka News uređuje u saradnji s hercegnovskom Knjižarom So, donosimo preporuke za knjige iz žanrova prave ili lijepe književnosti, popularne književnosti, istorije, poezije, biografske literature, kulinarstva i knjiga za djecu.
Pegi Gugenhajm – sablazan savremene umetnosti autorke Fransiz Prouz knjiga je koja će očarati kako zaljubljenike u umjetnost 20. vijeka, tako i sve one koji su zainteresovani za američku i evropsku kulturu. Autorka prikazuje Pegi Gugenhajm kroz gotovo svaki aspekt njenog neobičnog života, od jedinstvenih kolekcionarskih navika i otkrića do prijateljstva sa poznatima, propalih brakova i skandaloznih afera. Pred nama je portret jedne žene koja je uspjela da se nametne kao figura moći u svijetu u kojem vladaju muškarci. Izdavač je Klio.
Frida Kalo i boje života roman je Karolin Bernard. Godina je 1925. U Meksiko Sitiju ključaju političke borbe i kreativne strasti. Komunističke ideje izvele su na hiljade ljudi na ulice. Najistaknutiji umjetnici žučno raspravljaju o novim stremljenjima u savremenom svijetu. Iznad svih uzdiže se kolosalni Dijego Rivera, slikar koji je na svojim muralima ovjekovječio Meksičku revoluciju. Uprkos strašnoj fizičkoj patnjui nakon teške saobraćajne nesreće, 17-godišnja Frida ne prestaje da slika i ne sluteći da će jednog dana postati slavna. Priča je ovo o ženi buntovnog duha kojom se Rivera dva puta ženio. Izdavač je Laguna.
Svetlost i senke – Kultura Srba u Trstu knjiga je koju je priredila Marija Mitrović. Trst je grad u kome su vidljivi tragovi više kultura; osim italijanske tu su još i njemačka, austrijska, slovenačka, hrvatska, srpska. S obzirom da su tragovi srpske kulture ostali prilično zanemareni knjiga ima dvostruki zadatak: sa jedne strane da okupi i ukratko predstavi najznačajnije radove o srpskoj kulturi u Trstu, dok s druge strane treba da predstavi savremenu sliku srpske dijaspore u ovom gradu. U ovoj bogato ilustrovanoj knjizi ćemo pronaći sve ono što je važno znati o srpskoj crkvi, groblju, školi, horu, ekonomiji i zgradama. Izdavač je Klio.
Vatra i ništa zbirka je pjesama Branka Miljkovića za koju je dobio Oktobarsku nagradu. Stvarajući od riječi i stihova simbole koji dobijaju svoju stvarnost, Miljković je uzdigao poeziju do bitnog elementa koji ispunjava naše živote. Unuk simbolista i nadrealista, kako je sam za sebe govorio, učinio je pjesništvo dostignućem krajnje ljepote. Iz čuvene pjesničke generacije šeszdesetih godina 20. vijeka sa pravom je prozvan „princem poezije“. Od prve pjesme iz ove zbirke Uzalud je budim do posljednje Pesma za moj 27. rođendan prošetaćemo kroz čudesni svijet Miljkovićeve poetike. Izdavač je Laguna.
Na osnovu hiljada stranica iz bilježnica Leonarda da Vinčija i na osnovu novih oktića o njegovom životu i radu, autor Volter Ajzakson nam u knjizi koja i ima naslov Leonardo da Vinči razotkriva velikog renesansnog umjetnika i naučnika. Leonardo je naslikao dvije najslavnije slike u istoriji, Tajnu večeru i Mona Lizu. Sa strašću koja je prelazlila u opsesivnost bavio se proučavanjem anatomije, fosila, ptica, letećih mašina, botanike, geologije i oružja. Sposobnost da ukršta društvene i prirodne nauke, koje simboliše crtež Vitruvijev čovjek, stvorila je od njega najkreativnijeg inovatora u istoriji. Izdavač je Laguna.
Kuvar posnih jela na vodi je knjiga koju je priredila monahinja Atanasija Rašić iz manastira Rukumija. U prvom dijelu naći ćemo pravo bogatstvo recepata: razne vrste pasulja i kupusa, zatim, paprikaš, supe, salate, variva, jela sa krompirom, čorbe i paštete od raznih sastojaka, mnogobrojne soseve. Svi opisani recepti su i ilustrovani. U drugom dijelu knjige govori se o jestivom cvijeću, pravilima posta, savjetima u pogledu ishrane kod hroničnih bolesti, o ljekovitosti hrane kao i o vitaminima i mineralima. Izdavač je Kolor Pres.
Prevozna sredstva koja su promenila svet knjiga je namijenjena mlađim čitaocima, sa sjajnim ilustracijama. Predstavljene su nam prekretnice u razvoju putovanja i prevoza. Autori nas vode od malo zapaženih ideja koje su pokrenule tehnološku revoluciju, preko fantastičnih uspjeha, pa do tragedija koje su zauvijek okončale ogromne projekte. Upoznaćemo se i sa čuvenim izumiteljima i provozati se najbržim, navećim i najstrašnijim mašinama za koje se zaista može reći da su promijenile svijet. Izdavač je Laguna.
Ledolomac američke obalne straže Polar Star 17. veljače oborio je Guinnessov rekord dosegnuvši najjužniju tačku na Zemlji do koje je ikad doplovio neki brod. Polar Star dosegao je položaj od 78° 44.032’ južne zemljopisne širine i došano na udaljenost od otprilike 500 metara od ruba Rossovog ledenog šelfa (poznatog i kao Rossova ledena polica), javlja The Maritime Executive.
Ova tačka je južnija od trenutnog Guinnessovog rekorda. Naime, rezidencijalni brod The World je 2017. godine dosegao oko 0,025 minuta sjeverniju točku od Polar Stara na78°43,997′ južne zemljopisne širine. Članovi posade ledolomca rade s osobljem Guinnessove knjige rekorda kako bi se službeno potvrdio novi rekord.
Rekord je oboren zahvaljujući otapanju leda. Naime, 46 godina star Polar Star plovio je vodama koje su u prošlosti bile naznačene kao dio ledene police. Dijelovi Rossovog ledenog šelfa danas odstupaju otprilike 12 nautičkih milja od položaja prikazanih na službenim kartama. PolarStar je tijekom prolaska kroz zaljev Bay of Whales pregledao 396 nautičkih milja ledenog šelfa za potencijalnu navigaciju u budućnosti, piše gCaptain.
CGC Polar Sea, sestrinski brod Polar Stara i prethodni rekorder, 1997. godine je dosegnuo je 78°29’ južne zemljopisne širine. Polar Sea nije u upotrebi od 2010. zbog kvara na pet od šest glavnih dizel motora, čime je Polar Star postao jedini takav operativni ledolomac u vlasništvu SAD-a.
Ernest Shackleton je 1908. godine tijekom Nimrod ekspedicije nadjenuo ime zaljev Bay of Whales zbog velikog broja kitova koje su on i njegova posada vidjeli u ovom području. Tri godine kasnije, Roald Amundsen je uspostavio bazu u zaljevu, iz koje je krenuo u svoj uspješan pohod da postane prva osoba koja je stigla do Južnog pola. Nekoliko godina kasnije, admiral američke mornarice Richard E. Byrd uspostavio je bazu Little America u zaljev Bay of Whales tijekom svoje prve, druge i treće ekspedicije na Antarktici, istražujući više od 60% antarktičkog kontinenta.
“Posada ‘Polar Stara’ s ponosom slijedi korake legendarnih istraživača Antarktika poput Shackletona, Amundsena i Byrda”, rekao je kapetan William Woityra, zapovjednik Polar Stara. “Čak više od stoljeća kasnije, nastavljamo tradiciju istraživanja, dosezanja novih mjesta i širenja ljudskog razumijevanja našeg planeta.”
Inicijativa Europske komisije (EK) “Smart Tourism Destinations” (Pametne turističke destinacije) izabrala je Dubrovnik među 50 odredišta koja će dobiti priliku sudjelovati u nizu aktivnosti s ciljem unapređenja praksi održivog turizma, izvijestili su u četvrtak iz Grada Dubrovnika.
Dubrovnik je odabran nakon što se prijavio na poziv “EU Destination Managers” u okviru inicijative “Smart Tourism Destinations” Europske komisije, a kriteriji koje je za to trebao zadovoljiti su prethodna iskustva, motivacija i očekivanja te tehnički kapaciteti destinacije.
Pri tome su, kako dodaju iz Grada Dubrovnika, korištena iskustva i znanja dobivena kroz implementaciju projekata “Altereco” i “Poštujmo Grad” (Respect the City).
“Izbor Dubrovnika kao dionika u ovom projektu još je jedna opipljiva potpora transformaciji destinacije u promotora i predvodnika održivosti i odgovornosti u turizmu. Izabrani dionici će moći sudjelovati na raznim radionicama koje će voditi prepoznati stručnjaci iz raznih područja vezano uz temu “pametnog turizma”, kao i dijeliti iskustva ostalih destinacija i učiti jedni od drugih kako postati ili se poboljšati kao pametna turistička destinacija”, ističu iz Grada Dubrovnika.
“Smart Tourism Destinations” inicijativa je Europske komisije za pružanje potpore gradovima EU-a u olakšavanju pristupa turističkim i ugostiteljskim proizvodima i uslugama kroz tehnološke inovacije. Njihova misija je prenošenje znanja u primjeni inovativnih digitalnih rješenja kako bi pomogli gradovima turizam u vlastitim odredištima učiniti održivim i dostupnim te kako bi poboljšali doživljaj destinacije, pri čemu gradovi u potpunosti koriste svoju kulturnu baštinu i kreativnost.
Budući da se posljednjih mjeseci Talijani uglavnom bave visokim računima za plin i struju, Vlada ih je pokušala smiriti s 15 milijardi eura hitnih sredstava.
No, zabrinutost je posljednjih dana uglavnom usmjerena na benzinske stanice.
Cijena bezolovnog benzina stabilizirala se iznad dva eura, a ponegdje već prelazi 2,40 eura po litri.
“U odnosu na prošlu godinu, kada su cijene goriva bile visoke, što je ljude jako razljutilo, sada su rezignirani”, rekao je vlasnik benzinske postaje Federico Del Signore.
Italija uvozi 40 posto cjelokupnog plina i 13 posto nafte iz Rusije. Vodeća talijanska energetska tvrtka Eni objavila je u četvrtak obustavu novih ugovora o uvozu nafte.
“Sada, nakon pandemije, sve bi trebalo krenuti iznova, ali ovaj oporavak zbog rata je, naravno, vrlo spor. Problem je sada što smo snizili cijene našim kupcima, ali su nam se troškovi udvostručili, tako da postoji više strahovanja da nećemo preživjeti. Gubimo nadu“, rekao je Gianni, vozač kombija.
Stručnjaci smatraju da i cijene naftnih derivata mogu brzo pasti, ali preduvjet je mir u Ukrajini.
Porast cijena goriva izravno je povezan s krizom u Ukrajini. Cijena bi mogla brzo pasti. Za nekoliko tjedana mogla bi pasti sa 200 dolara na 80 dolara za barel nafte od 158 litara. Zato što smo u izuzetno teškoj vrijeme, tijekom teške krize i u ovakvim trenucima cijene goriva su vrlo osjetljive”, kaže Alessandro Lanza, energetski analitičar sa Sveučilišta LUISS u Rimu.
Sljedeće sedmice očekuje se niz štrajkova kamiondžija u Italiji zbog poskupljenja goriva, a najavljuju se i prosvjedi u poljoprivrednom sektoru.
Miloš Vojvodić i Miluša Bošković pobjednici su “Kotorske skalinade”,koja je juče održana na stazi od crkve Blažene Ozane do tvrđave San Đovani.
Vojvodić, član atletskog kluba “Nikšić” bio je najbolji kod muškaraca, sa vremenom 10 minuta i 21 sekunda,drugi je bio Željko Dabović iz “Sparte” sa 10,29,a treći Dragan Jovanović iz triatlon kluba “Kotor” sa 11,09.
Rekord drži Ante Živković koji je 2017.godine stazu prešao za 9 minuta i 16 sekundi.
Kotorska skalinada 2022. foto Radio Kotor
Kod dama,najbolja je bila Miluša Bošković iz triatlon kluba “Kotor” sa vremenom 11,56,druga Jelena Tomašević iz triatlon kluba “Herceg Novi”,a treća Ekaterina Lepteva iz “Subre”.
Danas je na programu trka “Kotor Vertical Extreme”, na stazi od Starog grada do Pestingrada.
Kotorska skalinada 2022. foto FB
U pitanju je 1.007 metara nadmorske visine, uspon je 1.000 metara, a dužina dva i po kilometra.
Organizator obije trke je Multi sport akademija “Majer”.
