Iz belgijske luke Antverpen 11. februara 1852. godine, isplovio je jedan mali jedrenjak koji je na krmenom jarbolu vio austrijsku zastavu – bokeljski brik „Splendido“.

Dvojarbolnim jedrenjakom od samo 311 tona nosivosti i sa 11 članova posade na njemu, komandovao je „Splendidov“ vlasnik, kapetan Ivo Visin iz Prčanja. On se tada iz Belgije uputio do Valpariosa u Čileu. Ni ne sluteći, Visin je na ovaj način započeo prvu etapu svog epskog putovanja oko Zemljine kugle koje je potrajalo punih sedam godina.

Ivo Visin rodio se prije tačno 215 godina – 3.novembra 1806.godine na Prčanju, u poznatoj ovdašnjoj pomorskoj, kapetanskoj i brodovlasničkoj porodici. Familija Visin porijeklom je iz sjeverne Italije, odakle je iz regije Friuli, krajem 17.vijeka doselila na Prčanj. Prvi pomorci iz porodiceVisin pominju se već polovinom 18.stoljeća, a u narednih stotinjak godina njeni članovi izgradili su zavidan ugled kao pomorski kapetani, brodovlasnici i pomorski trgovci.

Iz takvog ambijenta ponikao je i mali Ivo Visin koji se početkom 19.stoljeća, kao i mnogi njegovi preci prije njega, već kao 12-to godišnji dječak, otisnuo na more. Plovio je na prčanjskim jedrenjacima prvo kao tzv. mali, odnosno kasnije kao mladić palube, da bi potom  Ivo završio Pomorsku školu u Prčanju koju su držali tamošnji čuveni pomorski kapetani i redovnici-franjevci u samostanu Svetog Nikole. Obrazovanje je potom zavšio na Nautičkom institutu u Trstu. Ispit za kepetana duge plovidbe položio je u Lučkom uredu Rose u Boki Kotorskoj, već kao 18-togodišnjak, godine 1824. nakon čega je narednih šest godina nastavio ploviti na raznim jedrenjacima u svojstvu oficira.

Godine 1832. prvi put preuzima dužnost kapetana i zapovijeda jedrenjakom „Alkibiad“. Od 1836. do 1840. Visin je zapovjednik nave „Amelia“ sa kojom tokom tog perioda najmanje dva puta prelazi Atlantik, ploveći između zapadne Evripoe i istočne obale SAD. Visin potom, godinu dana kasnije, komanduje navom „Fenice“ u kojoj je bio i suvlasnik sa 8 karata. Brigatninom „Corrier Triestino“ kojeg je bio isključivi vlasnik dsa 24 karata, Visin zapovijeda od 1844.godine, a potom do avgusta 1849.godine komanduje i brigantinom „Intrepido“ na kojem je takođe bio suvlasnik. Višegodišnjom plovidbom, Visin je stekao izvjestan kapital i tim je novcem na Rijeci, kod znamenitog brodograditelja Andree Zanona, krajem 1849.,  naručio gradnju sopstvenog novog broda – malog brika „Splendido“.

Ime svom novom brodu koje na italijanskom jeziku  znači „Sjajni“, kapetan Visin je dao kada je prvi put na navozu riječkog škvera, vidio još nezavršeni trup novog jedrenjaka. Oduševljen njegovim lijepim i čistim linijama, Visin je uzviknuo: „Splendido!“ (sjajno, izvanredno) a što je onda i prihvaćeno kao zvanično ime broda što će koju godinu kansije, proslaviti svog vlasnika i kapetana Iva Viusna, te ispisati najslavnije stranice bokeljske pomorske istorije.

Poslije učinjenih nekoliko putovanja svojim novim brodom na relaciji Crno more- zapadna Evropa, Ivo Visin se početkom 1852., odlučio na riskantan poslovni i još rizičniji pomorski poduhvat- da se sa teretom tekstila iz Belgije uputi prvo za daleki Čile, a potom i za Kaliforniju gdje je nedugo prije toga pronađeno zlato i lokalne ekonomija pod uticajem „zlatne groznice“ bujala, a sa njom i šanse brodovlasnicima za dobru zaradu u prevozu tereta u tom dijelu svijeta. Odlazeći iz Antverpena, Ivo se tamo oprostio sa svojim dobrostojećim rođakom, takođe brodovlasnikom Špirom  Visinom koji je u to vrijeme imao čak šest svojih jedrenjaka, dobacivši Špiru: „Ili bogatiji i slavniji od tebe, ili mrtav!“

Nakon četiri mjeseca jedrenja po Atlantiku, „Splendido“ je doplovio do čuvenog Rta Horn na krajnjem jugu Južne Amerike. Ove vode poznate su po strašnim olujama i u to vrijeme važile su za jedno od najtežih mjesta na svijetu za plovidbu brodova sa pogonom na jedra. Maleni „Splendido“ srčano se nosio sa pobješnjelim morem i vjetrovima uraganske snage koji su mu čak slomili i jedan od jarbola, zbog čega je Visin nakratko radi popravke broda, morao prekinuti putovanje i svratiti u urugvajsku luku Motevideo.

Uslijedio je još jedan pokušaj obilaska Rta Horn, mjesta koje postalo grob mnogih brodova i mornara. „Splendido“ se spustio još južnije nego pri prethodnom pokušaju, došavši gotovo do granice gdje su se mogle sresti ledene sante sa Južnog pola. Boreći se sa nepovoljnom strujom i vjetrovima, ali i naastajućiim nezadovoljstvom posade koja je bila na ivici pobune, bokeljski je kapetan uspio svoj maleni brod uvesti iz Atlantika u Pacifik i zaobići Rt Horn, pa je „Splendido“ je 14.novembra 1852, uplovio u Valparaiso. Budući da je u Kaliforniji gdje je nedugo ranije pronađeno zlato, vladala velika potreba za raznim materijalom, Visin je brzo našao novi teret pa je uslijedila je plovidba do San Franciska. Tu je međutim, Iva Visina zadesila nova nevolja – iste noći pošto je „Splendido“ uplovio u luku ovog kalifornijskog grada, brod je napustila gotovo sva posada izuzev škrivana (prvog oficira) Fridriha Belavite sa Prčanja, maloga od palube i noštroma. Kapetanu Visinu mornari su na listu papira ostavili sledeću poruku:

„Već nam je dosadio ovaj pasji život. Smrt Rtu Horn! Živjelo zlato Kalifornije!“

Ovo međutim, nije pokolebalo Visina koji je, našavši devet novih mornara, odlučio da posao potraži na drugoj strani Pacifika pa je „Splendido“ iz San Franciska isplovio prvo za Havaje, a odatle za Kinu. Budući da je „Splendido“ bio prvi brod pod austrijskom zastavom koji je došao na Havaje, kapetan Ivo Visin je ovdje primljen u zvaničnu audijenciju kod havajskog kralja.

Ploveći potom za Kinu, Visin se izložio brojnim rizicima jer taj dio Pacifika u to vrijeme još nije bio dovoljno istražen, niti su pomorske karte zabilježile sve tamošnje grebene i sprudove. U Južnokineskom moru prijetili su tajfuni, kao i gusari. U blizini obala Kine „Splendido“ su čak i napala četiri manja gusarska broda, ali je posada predvođena Visinom u hrabroj borbi, koristeći se sa dva topa kojima je „Splendido“ bio naoružan, izvojevala pobjedu i odbranila svoj brod.

Po dolasku u Kinu, Visin je odlučio da se prepusti pomorskoj trgovini između te mnogoljudne države, Filipina, Indonezije, Tajlanda, Singapura i Australije. „Splendido“ je tako narednih skoro šest godina proveo ploveći u ovom dijelu svijeta, pri čemu je doživljavao razne avanture i opasnosti. Brod je tako jedva preživio dva jaka tajfuna koji su ga 1854. tokom putovanja iz Hong Konga za Sidnej, u razmaku od samo nekoliko dana, zahvatili izmedju Tajvana i filipinskog ostrva Luzon. Zahvaljujući sposobnosti kapetana Visina i njegovoj dobroj stručnoj potkovanosti, maleni bokeljski jedrnak je iz strahovitog višednevnog nevremena koje je progutalo nekoliko brodova večih od „Splendida“, izašao bez ljudskih žrtava i sa minimalnom pretrpljenom štetom.

Ukupno je u ovih skoro šest godina, mali bokeljski brik „Splendido“ u ovom opasnom i još nedovoljno istraženom dijelu svijeta, sretno napravio čak 26 putovanja.

Početkom 1859. Visin je odlučio da je vrijeme za povratak u domovinu pa je, nakrcavši „Splendido“ raznim japanskim i kineskim proizvodima i orijentalnim začinima, 8.februara zaplovio iz Singapura za Trst, preko Indijskog okeana i oko Rta Dobre nade na krajnjem jugu Afrike. Plovidba je tekla bez problema sve dok „Splendido“ nije stigao nadomak Gibraltara, gdje je sreo jedan američki trgovački brod koji je kapetana Visina obavijestio da je u međuvremenu država pod čijom je zastavom plovio – Austrija, stupila u rat sa Francuskom. Strijepeći da francuski ratni brodovi u Mediteranu ne zarobe njegov mali jedrenjak, a on izgubi teret i svu svoju teško stečenu imovinu, Visin je odlučio da se skloni u Englesku pa je 9.jula stigao u Plimut gdje je zapravo i „zatvorio“ krug što ga je oko svijeta počeo „opisivati“ još prije sedam godina, polazeći iz Antverpena.

Po dobijanju vijesti o sklapanju mira između Austrije i Francuske, Visin je odmah isplovio ka Trstu gdje je „Splendido“ stigao 30.avgusta 1852, prešavši ukupno 101.297 nautičkih milja od polaska sedam godina ranije, iz Antverpena. To je skoro pet puta više nego što je obim Zemljine kugle na njenom najširem mjestu – Ekvatoru, gdje on mjeri 21.600 milja. Međutim, imajući u vidu da je zbog nepovoljnih vjetrova, Visin često morao križati (burdižavati) sa „Splendidom“, ploveći tada u cik-caku u odnosu na generalni smjer svog putovanja, kako bi se ipak kretao ka cilju uprkos nepovoljnom vjetru, put koji je od 1852. do 1859. prešao „Splendido“ zapravo je mnogo veći od oficijelnih 101.297 milja koliko, „na papiru“ iznosi udaljenost između luka u koje je taj brod uplovio tokom tih godina.

U Trstu, glavnoj luci Austrije, „Splendidu“ i njegovom kapetanu Ivu Visinu krajem avgusta 1859. priređen je veličanstveni doček, a sve austrijske novine danima su pisale o podvigu bokeljskog pomorca, ističući da se Visin „izvanredno pokazao u svakom pogledu, kao neustrašiv pomorac, odličan navigator i pronicljiv trgovac“.

Najveće priznanje za njegovu cirkumnavigaciju Visinu je stiglo 16.juna 1860. kada ga je austrijski car Franjo Josip I odlikovao „Viteškim krstom reda Franje Josipa“ i dodijelio mu Bijelu počasnu zastavu „Merito Navale“. Ova zastava koju je austrijska Vlada ustanovila za posebne poduhvate  i za izuzetne zasluge u trgovačkoj mornarici, u istoriji je dodijeljena samo jednom i to kapetanu Ivu Visinu. Njemu je počasna Bijela zastava predana na svečanoj ceremoniji koja je 31.jula 1860. upriličena na palubi fregate „Bellona“ u tršćanskoj luci. Trščanska opština kapetana Iva Visina proglasila je tada svojim počlasnim građaninom.

Niko drugi, osim bokeljskog kapetana Iva Visina, nije u Austriji dobio ovu zastavu u vremenu od 16.aprila 1850. kada je „Merito Navale“ ustanovljena kao priznanje, do pada Austro-Ugarske monarhije 1918 godine.

Centralna pomorska vlada Austrije u Trstu, ubrzo nakon njegovog povratka u domovinu 1859. formirala je posebnu, 12-članu stručnu komisiju koja je saslušala kapetana Visina i postavila mu nekoliko desetina pitanja iz čak 13 različitih oblasti o svim aspektima njegove epohalne plovidbe. Bokeljski kapetan komisiji je dao iscrpne odgovore, čak i neka sopstvena opažanja koja se mogu smatrati naučnim tezama, iz oblasti pomorske meteorologije, oceanografije i hidrografije. Pored toga, Visin je austrijskim pomorskim vlastima dao brojne podatke o sopstvenim iskustvima u vezi sa  brodskom posadom, snabdijevanju i popravkama broda, opasnostima i preprekama na putovanju, najmu broda, pakovanju, krcanju i slaganju tereta, havarijama, pilotima i lučkim taksama, higijeni, poštanskim uslugama, novčanim tokovima, pomorskom osiguranju, konzulatima i trgovačkim operacijama. Iskustva bokeljskog kapetana sa njegove cirkumnavigacije predstavljala su pravo otkrovenje za austrijske pomorske vlasti i bila izuzetno korisna za unapređenje pomorske trgovine te države. Visin je na taj način značajno unapredio znanja u Austriji o meteorologiji, oceanografiji, hidrografiji i pomorskoj trgovini na prekookeanskim plovidbama. Stručna komisjija koja ga je ispitivala, nakon svega, kako su naveli u svom izvještaju carskom dvoru u Beču, našla je da je kapetan Ivo Visin „dostojan da mu se dodijeli Bijela počasna pomorska zastava „Merito Navale“ – jedina koja je ikada dodijeljena za vrijeme trajanja države kojoj je ova zastava bila najveće priznanje u pomorstvu.Visinova Bijela  počasna zastava  danas se  inače, čuva u zbirci katedrale Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju, dok se originalna kutija u kokoj je zastava bila spakovana, čuva u zbirci Pomorskog muzeja u Kotoru.

Kapetan Ivo Vison prema nekim podacima, šesti je po redu zapovjednik na svijetu koji je na sopstvenom brodu, oplovio zemaljsku kuglu. Prije njega od naših ljudi, svijet je oplovio mladi Stevan Vukotić, rodom iz gornjogrbaljskog sela Bratešići, kao ofiucir carske Ratne mornarice Rusije. Vukotić je naime, kao pomorski poručnik, u svojstvu člana posade bio ukrcan na ruskom ratnom brodu – slupu „Predipratje“ koji je pod komandom kapetana bjnog broda Ota fon Kocebua, upućen 1823. godine iz Kronštata u evrospkom dijelu Rusije, u Petropavlovsk na Kamčatki i na Aljasku koja je tada bila u sastavu Rusije, sa misijom snabdijevanja tih ruskih vojnih uporišta i vršenja naučih istraživanja po Pacifiku. Iako je i on vrijedan svakog poštovanja, Vukotićev poduhvat oplovljavanja svijeta od 1823. do 1826. godine kao jednmog od ukupno 145 članova posade dobro snabdijevenog, opremljenog i sa 24 topa naoružanog ruskog ratnog broda “Predipratje”, namjenski građenog za takve zadatke, ne može se ipak mjeriti sa onim što je Visin kao najodgovornija osoba u takvom poduhvatu – kapetan broda, učinio tokom svoje sedmogodišnje cirkumnavigacije na od “Predipratja” više nego duplo manjem i slabijem  “Splendidu”, sa smo 11 članova posade.

Po okončanju svoje epske plovidbe, kapetan Ivo Visin je krajem 1860. prodao svoj voljeni brik „Splendido“, a početkom 1862. kupio je drugi, veći trojarbolni jerenjak tipa bark kojem je dao ime „Splendido V“. Nad tim brodom koji su zapovijedali drugi kapetani što su tada plovili za Visina kao brodovlasnika, on je i sam kraće vrijeme tokom 1866. preuzeo dužnost zapovjednika. To je bila i posljednja komanda kapetana Iva Visina tokom njegove aktivne karijere što je na svjetskim morima potrajala duže od 40 godina.

Bark „Splendido V“ međutim, stradao je i potonuo aprila 1868. godine kod ostrva Unije u Kvarneru, kada je tim brodom zapovijedao kapetan Vjekoslav Đurović. Ubrzo potom, za svojim brodom u vječnost je otišao i vlasnik „Splendida V“. Kapetan Ivo Visin naime, preminuo 17.avgusta 1868. na rodnom Prčanju gdje je ovaj najslavniji od svih bokeljskih kapetana, i sahranjen.