Gordana Ožić na različite je načine izražavala svoju kreativnost – slikala je, dizajnirala nakit i odjeću – a o sasvim posebnom hobiju ove darovite Makarke svjedoči interesantna zbirka koja krasi njen restoran “Stari mlin” u centru grada.
Po zidovima restorana, unutrašnjim i vanjskim, pa čak i po ogradnim zidićima, po stolovima i na svim mjestima gdje se mogu vidjeti i dotaknuti, izložene su Gordanine kupe kanalice u sasvim novom izdanju. Na nekima je teško i prepoznati da je riječ o kupama, a na nekima je Gordanina intervencija bojom manja, ili je negdje čak ni nema. Svakako nastala su mala djela, suveniri, ukrasi… inspirirani morem, prirodom i ljepotom življenja.
Na kupama se tako mogu pronaći ‘alapače’ – kako Gordana naziva figurice debelih žena koje se sunčaju na ležaljci ili na ručniku i usput, veli nam autorica, ogovaraju sve oko sebe. Nekima društvo u kupi rade ribe, negdje su ribe same, ili uz koju školjku… ovisno o inspiraciji. A sve te ‘morske’ kupe sa ‘junacima’ obojene su u plavo i bijelo. Na drugim neobojenim kupama autorica slavi prirodu i život, kako je i sama rekla, a motivi se izmjenjuju… i tako na više od stotinjak kanalica. Toliko je ih, naime, bilo na početku izložbe, a neke su već otputovale na razne svjetske destinacije. Stranci se zaljube u Gordanine preuređene, umjetničke kupe, neki toliko da čovjek ne bi mogao ni povjerovati. Priča nam tako da su neki Norvežani njezine kupe odnijeli sa sobom kako bi tamo u svojoj zemlju, u svojem domu u kupu iz Makarske smjestili majčinu urnu! Čudna ideja, rekli bismo, ali ipak ne možemo ne spomenuti ovu priču.
Svakako, ove umjetničke kupe ne samo da su otputovale na sve strane, nego su i doputovale u Makarsku. Naravno, doputovale su u izvornom obliku. Neke iz Istre, a neke iz Dubrovnika. Pitate se zašto su kupe morale stizati s ta dva, od Makarske udaljena kraja? Odgovor sve objašnjava, jer ovdje nije riječ o novim, kupljenim kupama. Možda bi u tom slučaju priča bila dosadna, ali ovako saznajemo od autorice, sve su to redom bile odbačene kupe sa starih kuća, neke stare i tri stoljeća.
A kako je sve počelo? Gordana je još 2014. putovala iz Istre i kad se na putu zaustavila radi odmora, vidjela je da ljudi bacaju kupe sa neke stare kuće. Pitala je može li uzeti koju, a ljudi su bili široke ruke. Tako je skupila više od stotinjak kupa, šta tih s puta, šta sa starih kuća u Makarskoj na kojima su mijenjali krovove, šta od sjajne podrške dobrih ljudi koji su dali ruke. Na kraju su svi zajedno feštali te 2014., na zajedničkoj izložbi.
Prethodno je Gordana na zid Starog mlina objesila ‘gole’ kupe da ih uzme i ukrasi onaj tko želi. I bilo je svakakvih ideja, priča nam ova vedra Makaranka, od crtanja po kupama do pisanja pjesama. A i pjevalo se tada na otvorenju, čak je i njihov župnik sudjelovao i u kreaciji i u pjesmi, a sve uz pomoć jedne makarske klape.
Korone je sve poremetila, ali evo Gordana Ožić je, kako smo već rekli na početku, ‘obnovila’ novih stotinjak kupa i priča se ponovila, možda uz manje pjesme, ali ipak nova izložba plijeni pažnju domaćih i stranih.
Ne bi bilo fer ne kazati da je Gordana Ožić radila i kolaže koje je izlagala čak u Madridu, ali i kod nas, naravno. Proslavila se i svojim kotulama, pareo suknjama koje, kaže nam, možeš staviti na sebe na sto načina.
Na pitanje što je zapravo po struci, Gordana će pomalo tužno da nije uspjela doći do akademije, što je silno željela. Bile su to neke prijelomne godine jedne nesretne reformske generacije, kad je obrazovanje bilo preustrojeno onako kako ne bi poželio ni djeci neprijatelja. Ali, naša kreativna Makarka našla je svoj put. Doduše, u međuvremenu je navigavala na kruzerima i obišla cijeli svijet.
– Kad putujete, svašta vidite i inspirirate se – zaključuje Gordana dok žuri između stolova i svojih izložaka.
/Piše Olgica Ivić Grizelj/
