Oko 80 posto javnosti, prema istraživanju provedenom u Japanu, smatra da bi olimpijske i paraolimpijske igre u Tokiju, zakazane za jul, trebalo otkazati ili prolongirati.
Tokom vikenda, agencija Kyodo provela je telefonsko istraživanje više od 700 slučajno odabranih birača i više od 1.200 vlasnika mobilnih brojeva.
Više od hiljadu učesnika odgovorilo je na pitanja o socijalno-ekonomskim posljedicama epidemije novog tipa koronavirusa, javnoj podršci vladi i Olimpijskim igrama u Tokiju.
Na pitanje o igrama koje se planiraju održati u Tokiju krajem jula, 35,3 posto učesnika odgovorilo je “treba otkazati”, a 44,8 posto “treba ponovo odgoditi”.
Prema istraživanju, stopa onih koji nisu bili zadovoljni vladinim mjerama protiv COVID-19 iznosila je 68,3 posto, dok su oni koji su izrazili mišljenje da je borba protiv epidemije vođena na dovoljnom nivou ostali na 24,9 posto.
Oko 79,2 posto izjavilo je da vanredno stanje (OHAL) proglašeno u Tokiju i oko njega kasni, a 78 posto smatra da bi trebalo proširiti opseg vanrednog stanja.
Javna podrška premijeru Yoshihideu Sugi, koji je na dužnost stupio u septembru 2020. godine, iznosila je 41,3 posto, što je devet posto manje prema istraživanju provedenom u decembru.
„Ima neka tajna veza” naziv je monodrame glumca Milana Dimića koja će biti izvedena na Velikoj sceni Kulturnog centra „Nikola Đurković“ Kotor u utorak, 11. 5.
Početak je u 19h.
Prodaja ulaznica po cijeni od 3,00 eura bit će u kancelarijama Kulturnog centra od 10h do 12h, a sat vremena prije predstave na blagajni Kulturnog centra.
U cilju poštovanja epidemiološkoh mjera, broj mjesta je ograničen.
Predstava je za kratak period odigrana 42 puta na prostorima ex YU, a predstavljena je publici i na sedam međunarodnih festivala i to u: Novom Sadu – “Brankovo kolo” (čuveni festival u čast Branka Radičevića), u Banja Luci – Teatar fest (festival monodrame), u Zaječaru “Dani Zorana Radmilovića”, u Priboju “Dani Danila Lazovića”, u Mostaru “99 Šantićeve večeri”, u Bugojnu “Fedra” i “Festival malih scena i monodrame” ( 25 godina) u Istočnom Sarajevu.
Kompanija Ryanair u septembru će pokrenuti liniju od Zagreba do Podgorica, potvrđeno je tokom sasatanka ministra vanjskih poslova Crne Gore Đorđa Radulovića sa hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem Radmanom.
– Najavljeno otvaranje linije Ryanair-a na relaciji Zagreb – Podgorica od septembra biće još jedan impuls razvoju turizma, kao pokretačke snage naših ekonomija – poručio je ministar Radulović.
Sagovornici su se složili i da saradnja u domenu ekonomije i turizma treba biti temelj daljeg unapređenja veza dvije zemlje-
– Naše dvije ekonomije nisu konkurentne, već komplementarne, imajući u vidu da pripadamo mediteranskom prostoru – ocijenjeno je na sastanku.
Na toj liniji, istaknut je značaj najavljenog sastanka predstavnika privrednih komora i resornih ministarstava dvije države, koji bi trebalo da bude održan u septembru ove godine u Dubrovniku, u cilju povezivanja i definisanja konkretnih oblasti saradnje.
Turistička organizacija Tivat tradicionalno, 28. godinu za redom, organizuje akciju „Turistički cvijet”. Pomenuta akcija ima za cilj animiranje građana Tivta da daju svoj doprinos vizuelnom identitetu grada u hortikulturnom smislu, i to: uređenjem svojih dvorišta, balkona, kao i zelenih površina ispred stambenih i poslovnih objekata.
Stručni žiri, angažovan od strane Turističke organizacije Tivat, obilaziće teritoriju opštine Tivat u periodu od 10. maja do 01. juna. Pored gore pomenutih kategorija, ocjenjivaće se i najljepše stablo magnolije, kreativni detalj, nagrada za višegodišnji doprinos u hortikulturnom uređenju grada. Takođe i jedna od nagrada biće dodijeljena za najljepše hortikulturalno uređenje koje bude imalo najviše glasova putem online glasanja iz svih kategorija.
„Turistički cvijet” kao akcija koja se organizuje u okviru Dana magnolije završiće se svečanom dodjelom nagrada koja će biti upriličena 15. juna. 2021. godine.
Pozivamo sve zainteresovane za učešće u akciji „Turistički cvijet” da se prijave u prostorijama Turističke organizacije Tivat u centru grada ili putem telefona 032/671-324, najkasnije do 01. juna 2021. godine.
Avio-kompanija Air Serbia ekstremno je povećala cijene karata na linijama od Beograda prema Podgorici i Tivtu, čime je iskoristila monopolistički položaj na tržištu, nastao gašenjem Montenegro Airlinesa (MA), saopštio je hrvatski vazduhoplovni analitičar kompanije ZAMAaero, Alen Šćuric.
“Poskupljenjem karata srpski nacionalni avio-prevoznik iskoristio je monopolistički pložaj na tržištu, nakon što je crnogorska nacionalna avio-kompanija prije četiri i po mjeseca bila primorana da prizemlji svoje avione”, rekao je Šćuric Pobjedi.
On je dodao da su u dobrom dijelu polazaka cijene avio-karata na linijama između Beograda i Crne Gore i duplo više nego ranije.
Iz srpskog nacionalnog avio-prevoznika nijesu odgovorili na pitanje zašto su podigli cijene karata na linijama ka Crnoj Gori.
Šćuric je kazao da su te cijene daleko najviše na tržištu.
“Ta cijena je bitno je viša čak i od do sada izuzetno visoke cijene Croatia Airlinesa na liniji Zagreb-Dubrovnik, koja je uvijek bila najvisočija u regiji. Ta linija je duža od linija Beograd-Podgorica i Beograd-Tivat”, objasnio je Šćuric.
On smatra da je Air Serbia iskoristila monopolističku poziciju i situaciju da jedino ona obavlja letove na linijama između Beograda i Crne Gore, da napuni kasu. Ta kompanija naplaćuje abnormalno visoke cijene karata na letovima prema Crnoj Gori, a putnici nemaju alternativu.
Nacionalni avio-prevoznik Montenegro Airlines (MA) potpuno je 26. decembra obustavio saobraćaj, nakon što je iz Vlade saopšteno da ne mogu donijeti nijednu zakonitu odluku u korist kompanije. Poreska uprava je blokirala račun MA i naplatila 3,18 miliona EUR.
U avio-kompaniju je prošle sedmice uveden stečaj.
“Nažalost nije realno da Vizz air ili neka druga low cost kompanija, ili pak drugi prevoznik dođe na ovu liniju zbog propisa koji vladaju između Srbije i Crne Gore. Stoga konkurencije neće biti tako skoro. Eventualno pokretanje Air Montenegra (ToMontenegro) moglo bi da racionalizuje stanje i smanjiti cijene”, saopštio je Šćuric.
On je dodao da Air Montenegro baš i nije uspješan sa aktivnostima da se pokrene do juna, zbog čega je taj rok prilično upitan.
Šćuric smatra da će Air Serbia koristiti trenutno stanje i imati visoke cijene sve dok ToMontenegro ne krene sa komercijanim letovima.
On je naveo da se cijene karata na liniji Beograd-Podgorica za ovaj vikend kreću od 218 EUR pa naviše, dok je na liniji ka Tivtu najjeftinija karta bila 188 EUR. Cijene na liniji Beograd-Podgorica za naredni vikend kreću se od 178 EUR pa naviše, a na liniji ka Tivtu od 214 EUR pa naviše.
Šćuric dodao da se tokom najslabijih dana u sedmici, utorak-četvrtak, na liniji Beograd-Podgorica cijene kreću od 163 EUR pa naviše, a na liniji ka Tivtu čak po cijeni od 249 EUR.
Cijene iz Crne Gore prema Beogradu niže su oko 20 odsto.
“Situacija je istinski katastrofalna. Za ovaj novac Air Serbia leti na liniji Beograd-Pariz-Beograd koja traje pet sati, dok su ovi letovi samo sat i pola za dolazak i povratak. Montenegro Airlines je na linijama ka Beogradu letio za 95 do 115 EUR, dakle pola sadašnje cijene. I Air Serbia je letjela sa sličnim cijenama”, kazao je Šćuric.
On je kazao da je teško reći da li su linije ka Crnoj Gori najprofitabilnije za Air Serbiju, jer te podakte ima sama kompanija.
Šćuric smatra da je povećanje cijene karata na linijama od Beograda prema Podgorici i Tivtu apsolutni dokaz da se požurilo sa odlukom o gašenju MA.
“Nova vlast je reagovala impulsivno i krajnje neracionalno. Trebalo je da iskoriste model koji je opšte prihvaćen u svijetu, a sproveli su ga na primjer Swissair/Swiss, Sabena/Brussels, Alitallia, Olympic i Estonian/Nordica. Svi oni su održavali postojeću kompaniju u životu do pokretanja nove, a onda su na nju prebacili sva prava, flote, radnike i ugovore. Na taj način se zadržao kontinuitet i nije se ništa izgubilo”, rekao je Šćuric.
On je dodao da je MA izgubio slotove, code-share ugovore, prava u IATA-i, ugovore sa radnicima i niz drugih prava koje nije trebalo da izgubi da je ostao u životu do osnivanja nove kompanije.
“Novoj kompaniji će trebati više godina da sve to povrati, a pritom će potrošiti kamaru novaca. Uz to izgubilo se i povjerenje putnika, koji su stvorili nove navike putovanja drugim prevoznicima. Konkurencija je preuzela tržište, pritom u prvom redu mislim na Air Serbiu, Austrian, Turkish, Wizz Air, Ryanair, Eurowings, easyJet i Chair. Nova kompanija će sada imati neuporedivo teži posao vraćanja putnika od ovih bitno većih kompanija, što će koštati vrlo mnogo novaca i imati tek skromne rezultate”, zaključio je Šćuric.
Iz koalicije “Ni lijevo, ni desno. Pravac Novi” proglasili su pobjedu na lokalnim izborima u Herceg Novom.
Nosilac liste koju čine Demokratska Crna Gora, Novi pobjeđuje, Demos i Partija penzionera, invalida i restitucije aktuelni predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić, proglasio je večeras pobjedu na lokalnim izborima u tom gradu, i poručio je Novljanima da se raduju jer su pobijedili.
Lider Demokrata Aleksa Bečić saopštio je da, na osnovu 100 odsto prebrojanih glasova, ta koalicija ima 28 odsto(10 mandata), DPS nepunih 22 odsto(8 mandata), “Za budućnost H.Novog” 19 odsto (7 mandata), Novska lista 7 odborničkih mandata, GP URA dva odbornička mandata, Prava 1 mandat.
Novi lokalni parlament imaće 35 odbornika.
Bečić je ocijenio kako su partije vlasti na istorijskom maksimumu, a DPS na istorijskom minimumu.
“Istorijski rezultat je da je, prvi put, jedna koalicija, a u ovom slučaju naša, imala više glasova nego cjelokupna opozicija, odnosno DPS”, ocijenio je Bečić.
“Ubjedljivo smo najjača lista i mogu da proglasim pobjedu partija na vlasti u proporciji 80 na prema 20 odsto, u odnosu na opoziciju”, saopštila je ranije Tamara Vujović u ime te koalicije.
Saopštila je da je, prema njihovim podacima, do 20 sati na birališta izašlo 66,37 odsto od upisanih birača.
Izborni dan je, kako navodi, protekao u mirnoj atmosferi i bez nepravilnosti koji bi mogle da utiču na izborni proces.
Na osnovu 76 odsto obrađenih glasova, projekcija koalicije “Ni lijevo, ni desno. Pravac Novi” je sljedeća:
Koalicija “Ni lijevo, ni desno. Pravac Novi” na čelu sa Stevanom Katićem 28 procenata, Koalicija DPS-SD 21, Novska lista19, Za budućnost Herceg Novog 19, URA 7 i Prava 4 procenta, kazala je Tamara Vujović.
Dodala je da je “Ni lijevo, ni desno. Pravac Novi” ubjedljivo najjača lista.
„Sa ovim procentom obrađenih glasova, mogu da proglasim pobjedu aktuelne parlamentarne većine u propociji 80 naprama 20 odsto”, poručila je ona.
Iz Koalicije “Ni lijevo, ni desno. Pravac Novi” kazali su da očekuju ubjedljivu pobjedu na ovim izborima.
„Ovo će biti istorijska pobjeda patrija vlasti nad DPS i njihovim koalicionim partnerima”, dodala je Vujovićeva.
Saopštila je da za sada imaju trendove koje pokazuju da su najjača koalicija i da će rezultat pokazati da je opozicija na istorijskom minimumu.
“Istorijska pobjeda znači da DPS i njihovi partneri će konacno imati četvrtinu, a partija na vlasti 3/4 od ukpnih glasova”, kazala je Vujović.
Ona je dodala da je izborni dan je protekao u mirnoj atmosferi, bez nepravilnosti koje bi mogle da ugroze izborni proces.
Kotorski biskup mons. Ivan Štironja - foto Boka News
1 od 3
Posjeta Kotorskoj biskupiji- foto Boka News
Grlić Radman i mons. Štironja - foto Boka News
Kotorski biskup mons. Ivan Štironja - foto Boka News
Kotorski biskup mons. Ivan Štironja, u petak je primio ministra vanjskih poslova RH Gordana Grlića Radmana. Nakon zvaničnog sastanaka, bili smo u prilici kratko razgovarati sa biskupom:
Kako je to brinuti o jednoj staroj autohtonoj zajednici kao što je Kotorska biskupija?
Mons. Ivan Štironja: Kada je u pitanju općenito katolički živalj, odnosno kršćanstvo, ne bi bilo dobro mjeriti ga po nekom broju. Sama činjenica da je prisutnost Crkve tu, svjedoči da je Crkva ustanova koja u ime Isusovo zaista želi poticati i navještati radost i nadu. Ako gledamo brojeve onda ćemo se možda i pomalo prestašiti. Želim pozvati javnost, naše drage prijatelje, braću i sestre širom svijeta, osobito u Hrvatskoj, i poručiti im da mi ovdje živimo u vjeri, nadi i ljubavi – to nas drži i to je naša snaga.
Možete li nam nešto reći o kulturnom značaju Bokeljskih Hrvata?
Mons. Ivan Štironja: Ako samo prođemo Bokom kao putnik, puno govori ono što vidimo, sa čime se susrećemo. Najvažniji je živi čovjek kojega susretnemo i koji svjedoči o hrvatskoj kulturi na ovim prostorima. Svaki kamen, svaka ova građevina govori o nama. Nalazimo se u Kotoru u kojem ima 19 katoličkih samostana, što znači da svi ovi zidovi govore o prisutnosti hrvatskog naroda i katoličkog življa na ovim prostorima.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavaju Hrvati u Boki?
Mons. Ivan Štironja: Mislim da su izazovi konkretno vrijeme i stvarnost na koju se nailazi, tj. sama situacija. Nalazimo se u vremenu koje ima svoje bure i oluje, ali to ima i svako drugo. Ovdje se, možda, to posebno uočava, upravo radi toga što je čovjeku važno da osjeća jednu sigurnost koja se najčešće temelji na broju – ima nas dosta, ima nas puno. To se ne može reći, jer je činjenica da su Hrvati u malom broju. Možemo razgovarati o uzrocima, da li je to potres, protekli rat… u svakom slučaju, razloga je puno. Mislim da je vrlo važno reći da je obitelj polazište, broj djece. To je problem svih Hrvata širom svijeta, ovdje posebno.
Kotorski biskup mons. Ivan Štironja – foto Boka News
Koji je vaš program kao biskupa?
Mons. Ivan Štironja: To pitanje sam mnogo puta dobio od novinara od proglašenja. Ja sam ga iznio u propovjedi na dan ustoličenja, ljubiti Boga svim srcem svojim, dušom svojom i bližnjega svoga kao sebe samoga.
To je program koji nema ni vjere, ni nacije, ni bilo kakvog mandata, niti bilo koju vremensku odrednicu. To je jednostavno vječni program koji bismo trebali svi provesti bez obzira radi li se o hrvatskom narodu, o nekoj drugoj naciji, vjeri.
Mislim da je to ljubav, konačno, to je moje geslo: Bog je ljubav. Želim to ovdje sa mojim svećenicima svjedočiti jer iz te ljubavi niče život, ne samo onaj zemaljski nego i onaj vječni.
Moskva parada – foto Foto: Sefa Karacan – Anadolu Agency
Na Crvenom trgu u Moskvi (Rusija) održana je vojna parada povodom obilježavanja 76. godišnjice pobjede nad fašizmom.
U paradi je učestvovalo više od 12.000 vojnika i više od 190 vojnih vozila i opreme, a nebom je letilo skoro 80 vojnih aviona.
Paradi je prisustvovao i ruski predsjednik Vladimir Putin.
Ovogodišnja parada prethodi parlamentarnim izborima u septembru i dolazi u trenutku kada su odnosi Moskve i Zapada “zategnuti” zbog pitanja poput sukoba u Ukrajini i ruskog opozicionara Alexeyja Navalnyja kojeg vlasti progone.
“Rusija će uvijek iznova podržavati međunarodno pravo, ali istovremeno ćemo čvrsto zaštititi nacionalne interese i osigurati sigurnost našeg naroda”, rekao je Putin.
Širom Evrope 9. maj se obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, kojima se obilježavaju završetak Drugog svjetskog rata u Evropi i začetak Evropske unije (EU).
U zemljama EU-a poseban značaj se pridaje Danu Evrope, dok je u Rusiji težište na proslavi Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu.
Kapetan Ivo Bego i oficiri Rathman i Simić nakon oslobadjana iz logora u Somaliji
Dio pomoraca sa DURMITORA u logoru u Somaliji
Trenutak zarobljavanja DURMITORA - snimljeno sa ATLANTISA
ATLANTIS 2
Ložači Radinović, Mandić i kormilar Stipanov nakon oslobođenja iz logora u Somaliji
Durmitor, stari
DURMITOR kao brod kotorske Jugooceanije
ATLANTIS
Brod na vidiku! Povik mornara Hajnriha Kistnera sa osmatračke pozicije na prednjem jarbolu njemačke pomoćne krtarice „Atlantis“, razbio je mir i tišinu praskozorja tog 22.oktobra 1940. na dalekom Indijskom okeanu, negdje 300-tinjak milja jugozapadno od indonežanskog ostrva Jave.
U susret njemačkom rejderu (trgovačkom brodu naoružanom i opremljenom da vodi tzv.krstarički rat protiv trgovačkog brodovlja Saveznika u Drugom svjetskom ratu) plovio je natovareni nepoznati parobrod. Njemačka posada na „Atlantisu“ koji je za ovu priliku bio prerušen u norveški trgovački brod zauzela je svoje borbene stanice iza šest još uvijek sakrivenih palubnih topova kalibra 150 mm. Posjednuti su bili i sakriveni top kalibra 75 mm na pramcu, te svih šest protivavionskih oruža kalibra 37 i 20 mm. Zapovjednik „Atkantusa“, kapetan bojnog broda Bernard Roge već se radovao novoj na spisku žrtava rejdera kojim je komandovao: „Schiff 16“ kako su u Komandi njemačke Ratne mornarice kodno nazivali „Atlantis“ već je do tada od svog polaska na krstarenje svjetskim morima aprila 1940. iz Njemačke, potopio ili zaplijenio devet savezničkih trgovačkih brodova.
Prethodna dva dana „Atlantisov“ radiogonometar pratio je povremeni radio saobračaj sa teretnjaka koji im je plovio u susret, pa je njemački zapovjednik odlučio da postavi zasjedu i sačeka dolazak nove žrtve…
Rogeov borbeni entuzijazam međutim, blago je splasnuo kada je kroz dvogled, na bokovima starog i teško natovarenog parobroda što se u zoru 22.oktobra približavao „Atlantisu“, uočio iscrtanu veliku zastavu Jugoslavije – tada još uvijek neutralne države u Drugom svjetskom ratu. Ipak, situacija na njegovom soptsvenom brodu je bila tako očajna da je, bez obzira na to što ima posla sa „meutralcem“, Roge ipak odlučio da „Atlantis“ pređe u akciju. Morao se naime, kako-tako riješiti preko 300 ratnih zarobljenika-članova posada savezničkih brodova koje je „Atlantis“ već do tada bio potopio, a koji su se već duže vrijeme tiskali u prenatrpanim za zarobljenike predviđenim prostorijama u štivama rejdera. Brod koji mu je dolazio u susret, iako neutralan, bio je idealna prilika za to, a pridošlica nije još ništa posumnjala, niti mogla naslutiti da se iza spoljašnjosti nevinog norveškog teretnjaka što ga vidi sebi nasuprot, zapravo krije opasni njemački rejder…
ATLANTIS
Brzinom od 15 čvorova „Atlantis“ se ustremio na jugoslovenski teretnjak, Čim mu se približio na oko 3 hijade metara i uvidjeo da je presretnuti brod nenaoružan, rejder je signalnim zastavicama neutralnom brodu naredio da se zaustavi i da ne emitije nikakav radio-saobraćaj. Radiotelegrafista zaustavljenog broda Anton Arh međutim, počeo je da emituje poruku navevši u njoj da je njegov brod jugoslovenski teretnjak „Durmitor“ na putu iz luke Lorenco Markes u tadašnjoj portugalskoj afričkoj koloniji Mozambik, ka Japanu sa skretanjem u Bataviji – današnjoj indonežanskoj prestonici Džakarti na ostrvu Java. Arh je tražio da mu se nepoznati brod koji ih je zaustavio predstavi, na što je sa „Atkantisa“ došla još jedna poruka signalnim zastavicvama da „Durmitor“ odmah prekine radio-saobraćaj i da se pripremi da se na njega ukrca bording-tim sa rejdera. Ovaj signal dodatno je „ojačan“ otrkivanjem do tada brižjivo prikrivenog „Atlantisovog“ naoružanja, spuštanjem norveške i dizanjem vojnopomorske zastave Trećeg Rajha sa kukastim krstom na jarbol rejdera.
Njemački bording tim od 32 naoružana mornara i oficira otisnuo se u dva čamca sa „Atlantisa“ i ubrzo se ukrcao na „Durmitor“ da izvrši pretres jugoslovenskog broda, uprkos protestima zapovjendika „Durmnitora“ kapetana Iva Bega i njegovim upozorenjima da se tim narušava teritorija jedne neutralne države. Njemci su izvjestili svog zapovjednika Rogea, da je „Durmitor“ stari parobrod od 5.623 bruto-tome sagrađen još daleke 1913.godine, da pripada kompaniji „Dubrovačka parobrodarska plovidba“ iz Dubrovnika, da je natovaren sa 8.200 tona kamene soli koju prevozi iz španske luke Tore Viega za Hirošimu i Milke u Japanu. Na brodu su prema nalazima Njemaca, bila 34 člana posade – svi Jugosloveni, osim jednog ložača iz Španije. Popisane su i brodske zalihe koje su činili između 450 i 500 tona uglja za kotlove parostroja „Durmitora“, dvadest tona tehničke i petnaest tona vode za piće, te hrana za tridesetak ljudi dovoljna za još osam do deset dana plovidbe. Zapaženo je i da je „Dumritor“ u lošem tehničkom stanju, te da je korito broda koji je prethodno pet nedjelja plutao zaustavljen u toplim afričkim vodama čekajuči u luci Lorenco Markes da bude snabdjeven ugljem, toliko obraslo školjkama i algama da „Durmitor“ ne može voziti brže od skromnih 7 čvorova. Sve to bilo je prililno loše, ali se kapetan bojnog broda Roge ipak odlučio da će i takav kakav je – star, zapušten i slabo snabdjeven, „Durmitor“ morati da odgovori njegovom naumu i preuzme skoro 300 ratnih zarobjenika iz „Atlantisovih“ prerpanih kazamata u potpalublju. Roge je zvanično zaplijenio jugoslovenski parobrod našavi vrlo tanak i diskutabilan razlog za to: nepoštovanje od strane „Durmitora“ „Atlantisove“ naredbe da zadrži radio-tišinu, činjenicu da je dubrovački paribrod prevozi so koja se po njemačkim ratnim pravilima, smatra kontrabandom ,te da će prije dolaska na konačnu destinaciju u Japan, brod ticati jednu luku pod kontrolom neprijatelja –Bataviju. Većina „Durmitorove“ posade zatvorena je u njihovim kabinama, a na brodu je ostalo odjeljenje od 12 naoružanih njemačkih mornara predvođenih oficirom „Atantisa“ za ratni plijen, poručnikom korvete Emilom Denelom. Kapetan Bego i njegova posada među kojima su bili većinom pomorci iz Dalmacije i Hercegovine, po jedan iz Slovenije i Srbije, te trojica Bokelja – asistent stroja Vinko Gudelj iz Perasta, te ložači Blagoje Mandić iz Herceg Novog i Tripo Radinović iz Morinja, postali su zapravo zarobljenici na vlastitom brodu i ni naslutiti nisu mogli što im Njemci spremaju.
Roge je naredio Denelu da se ovaj sa „Durmitorom“ uputi jugozapadno prema Božićnjem ostrvu gdje će se za par dana ponovno sresti sa „Atlantisom“, a rejder u međuvremenu obaviti sve pripreme da na jugoslovenski teretnjak prebaci svoj problematični ljudski teret britanskih, francuskih, norveških, danskih i drugih zaroblnjenih pomoraca sa brodova koje je rejder ranije potopio.
Dio pomoraca sa DURMITORA u logoru u Somaliji
Kad su se 26.decembra brodovi ponovno sreli na pučini kod Božićnog ostrva, sa „Atlantisa“ je prvo na „Durmitor“ čamcima prebačena grupa od pedestak ljudi – uglavnom Arapa, Kineza i Indusa kojima je naređeno da lopatama poravnaju teret soli u štivama jugoslovenskog teretnjaka. Potom je so prekrivena sa ceradama i jutanim vrećama, a onda su Njemci pod prijetnkjom oružjem, u sve štive „Durmitora“, na zaprepašćenje njegove jugoslovenske posade, uselilili ukupno 263 svoja ratna zarobljenika. Oni su i na zaplijenjenom jugoslovenskom teretnjaku bili u svojevrsnoj segregaciji, pa su tako na pramčanom dijelu „Durmitora“ u štivi broj 1 zatočeni zapovjednici i viši oficiri sa potopljenih brodova, u štivi broj dva niži oficiri, a na krmenom dijelu u štivi borj 3 mornari- bijelci, dok su u štivi broj 4 zatvoreni svi ostali „obojeni“ u koje su Njemci pored crnaca, uvrstili i Induse, Kineze i Arape.
Na svom brodu Roge je ostavio jednog Engleza, 23 kKineza i šest crnaca čije je zdravlje bilo suviše loše da ih se uputi u pakao koji se očekivao na „Durmitoru“. Medicinski oficir „Atlantisa“ je tokom susreta dva broda, pružio i ljekarsku pomoć četvorivci bolesnih jugoslovenskih pomoraca sa „Durmitora“.
„Odluka da se na ovaj način riješimo preko 260 zarobljenika donsi našem brodu mnogo prednosti – to je ipak 260 usta manje za hraniti i dati im vodu, u situaciji kada su i naše zalihe vrlo tanke, te stoga se u ovakvim prilikama čist humanitarni aspekt ovog poteza mora zanemariti. Uslovi u kojima će zarobljenici biti smješteni na zaplijenjenom brodu su zaista izuzetno loši. Biće smješteni u štivama na teretu soli, a mi im ne možemo dati bilo kakve madrace, ćebad ili visaljke, izuzev manjeg broja madraca za zarobljenike starije od 50 godina. Zbog naprezanja i preopterećenosti kapaciteta u našoj brodskoj pekari, možemo im dati hljeba dovoljno samo za nedjelju dana, vode im možemo dati samo vrlo male kolilčine i to isključivo za piće. Zarobljenici su o svemu ovome obaviješteni i jasno upozoreni da će svaki njihov eventualni pokušaj pobune ili sabotaže tokom boravka na zaplijenjenom brodu, naići na oružani odgovovir našeg ukrcanog tima. Komandant pomoćne krstarice se u tom smislu obratio i zapovjednicima potopljenih savezničkih brodova i od njih tražio da mu daju svoju časnu riječ da će se njihove posade tokom boravka na zaplijenjenom brodu uzdržati od bilo kakve neposlušnosti prema članovima našeg ukrcanog tima, odnosno sabotaže ili pobune. Svih sedam zapovjednika je slobodnom voljom dalo svoju časnu riječ i potpisalo izjavu kojom se na to obavezuju.“- zapisao je kapetan bojnog broda Roge tada u brodskom dnevniku „Atlantisa“.
Prema proračunima Rogeovih oficira, „Dumritor“ iako u lošem tehničkom stanju ima dovoljno goriva i tehničke vode, dok će se zalihe hrene i pitke vode morati drastično redukovano izdavati ljudima, da za oko mjesec dana plovidbe, pređe oko 3.600 milja koliko ih je dijelilo od itaijanske kolonije Somalije u istočnoj Africi gdje se brod imao uputiti i tamo njemačkim saveznicima Italijanima, predati Rogeove ratne zarobljenike. Da koliko-toliko osvježe zalihe hrane na „Durmitoru“, Njemci su sa „Atlantisa“ na jugoslovenski paribrod prebacili i nekoliko stotina kilograma krompira, supenog povrća i kiselog kupusa, te tri manje mršave žive svinje. Donijeli su i po 50 komada šolja, tanjira i pribora za jelo tako da su zarobljenici to malo raspožive hrane mogli jesti u smjenama.
Durmitor, stari
„Durmitor“ na koji se ukrcalo 13 njemačkih monara i poručnik Denel kao komandant, te jedan niži oficir na posebnom obavještajnom zadatku, pretvoren je u pravi ploveći koncentracioni logor. Na komandnom mostu koji su osigurali bodljikavom žicom i skidanjem skoro svih stepenica kojima se sa glavne palube pristupalo nadgrašu broda, Njemci su postavili par mitraljeza, a u blizini stražarskih mjeta koja su bila posjednuta 24 sata dnevno, stajali su i otvoreni sanduci sa ručnim bombama. Stražari su uz to nosili i lično naoružanje, a kretanje je bilo strogo ograničeno i većini članova jugoslovenske posade broda koja, kao ni zarobljenici, nije smjela da zna ništa o namjerama Njemaca, kursu i odredištu ka kojem se „Durmitor“ uputio. Pored ventila za naplavjivanje broda-tzv.kingstona na dnu korita „Durmitira“ Njemci su postavili tri eksplozivne naprave kako bi u slučaju potrebe, mogli brzo i efikasno potopiti briod.
Roge je na rastanku, predao i pisana naređenja porulniku Denelu koji je pored ostaloga, obavezan da „Durmitor“ kako zna i umije, dovede do Somalije i glavne tamošnje luke Mogadiš, krećuči se većinom izvan uobičajenih brodskih ruta na Indijskom okeanu, zamračen tokom noći i izbjegavajući da bude uočen od neprijateljskih pomorskih snaga. Brod je trebalo da istakne jugosloevnsku zastavu i da se i tokom dana i dalje izdaje za plovilo neutralne države, njemački mornari i oficiri morali su u strogoj tajnosti od Jugoslovena i zarobljenika da vode navigaciju, a Deneleu je naređeno da „Durmitor“ nikako ne smije pasti u ruke neprijatelja, te da ako takva opasnost zaprijeti, mora potopiti brod ali da prethodno mora dati dovoljno vreena svim zarobljenicima i jugoslovenskoj posadi da ga napuste. Denelu je Roge povjerio i dva paketa povjerljive pošte i jedan kodirani telegram za Komandu njemačke Ratne mornarice, a sve članove Denelovog tima sa „Atlantisa“, Roge je zakleo na čuvanje tajne što znači da ni svojim saveznicima Italijanima u Somaliji ako do njih stignu, ne smiju kazati ništa o njemačkom rejderu.
Tako je započelo jedno od najčudnijih, ali i najstrašnijih putovanja po okeanu u Drugom svjestkom ratu. Oronuli stari „Durmitor“, pretvoren u ploveći koncentracioni logor, vukao se nepreglenim prostranstvima Indijskog okeana mizernom brzinom od 6 čvorova jer je od njegovih parnih kotlova potpuno ispravan bio samo jedan. Denel i kapetan Bego morali su štedjeti ugalj kojega, kako se ispostavilo, neće biti dovoljno da stignu na drugu stranu okeana. Uprkos tropskoj žegi, voda za piće bila je strogo ograničena, zaroblenici su dane provodili u užasnim uslovima u vrelim i zagušljivim štivama, ležeći ili sjedeći na soli zbog koje sse mnogima počele otvarati žive rane po tijelu. Žeđ ih je strašno morila pa su u očaju, zatočenici bušili cijevi za provod pare i pili prljavu kondenzovanu tehničku vodu iz njih.
„Svi smo iscrpljeni, strahovito gladni i žedni jer dobijamo samo minimum hrane i vode. Dnevna zaliha je jedna šolja vode –pola ujutro, a pola popodne. Za doručak nam obično daju šolju sa miksom brašna, kakaoa i vode smiješanim u nekakvu bljutavu pastu. Za ručak je po šolja pasulja ili kiselog kupusa, tek ponekad komadić sira. Večera je najčešće komadić hljeba sa marmeladom. Ljudi su vječno gladni pa neki love i jedu pacove kojima ovaj stara brodska krntija prosto vrvi.“- opisao je jedan zatočeni engleski mornar pakao na „Durmitoru“.
Njemci su zarobljenike na smjene dnevno jednom po desetak minuta, puštali da izađu iz štiva i prošetaju palubom broda, a vode za održavanje i elementarne lične higijene nije bilo. Stari jugoslovenski parobrod se, sporo kao smrt, vukao nepreglednim prostranstvom Indijskog okeana, ploveći polako ka Africi. Osmog dana plovidbe olakšanje svima na „Durmitioru“ je donijelo to što je brod zahvatio jedan veći tropski pljusak, pa su zarobljenici sa radošću sakupljali kišnicu u svaku raspoloživu posudu ili je halapljivo srkali i lapćali iz svakog udubljenja gdje se to malo slatke vode zadržalo na ružinavoj palubi „Durmitora“. Kiša je međutim, donijela i nove probleme jer je, prodrijevši u štive, površinski dio soli u njima rastvorila i pretvorila u kašu. Uskoro su svi zarobljenici zbog toga imali bolne otvorene rane, a koža im se ljuštila u krpama.
Kapetan Ivo Bego i oficiri Rathman i Simić nakon oslobadjana iz logora u Somaliji
Situacija na “Đavoljem brodu” kako su zarobljenici nazvali “Durmitor” bile je sve teža pa je ubrzo zamalo došlo do pobude. Denel je pregovarao sa delegacijom zarobljenika koji su se umirili tek kada im je pokazao da i njemački stražari ne žive u mnogo boljim uslovima i da su jednako gladni i prljavi poput svojih sužanja.
Za Njemce je inače, hranu spremao jedan od zarobljenika- kuvar sa potopljenog francuskog putničkog broda “Commissaire Ramel”, a zapovjednik tog broda uspio je da sa sobom na “Durmitor” sakrivenu unese i jednu malu bočicu otrva, pa su se zarobljenici i jugoslovenska posada jedno vrijeme zanosili i idejom da potruju svoje njemačke tlačitelje. Od toga se međutim, kao i od pomisli da na juriš pokušaju savladati Njemce i preuzmu kontrolu nad “Durmitorom” odustalo zbog neizvjesnosti gdje se brod uopšte nalazi i da li se “Atlantis” o koje je Denel svakodnevno pričao i nastojao da ostavi utisak kako je sa rejderom u kontaktu, nalazi u blizini da interveniše i sve ih tako pobije.
Da bi uštedjeli gorivo, Denel i naši pomorci su poskidali cerade sa grotala „Durmitorovih“ štiva i od njih načinili primitivna jedra koja su raširili na jarbolima da i na taj način – jedreći – pomognu sipljivom i malim količinama uglja koji je ložen u kotlu, osakaćenom parostroju. Uglja je međutim, bilo sve manje i manje, pa se na predlog drugog oficira stroja Joza Mateljaka, pristupilo razbijanju svega što je na „Durmitoru“ bilo od drveta i drugog gorivog materijala. Tako su u kotlovima nestajali drveni elementi broda, prozori i vrata kabina, poklopci grotala štiva, čak i jedan od dva čamca za spašavanje…. Kada su brod pretvorili u bukvalno ogoljeno metalno korito, Denel je naredio da se od mješavine ugljene prašine, piljevine, boje, masti i pepela prave svojevrsni briketi koje je ubacivao u ložita kotlova. Smrad tog spaljenog smeća svugdje je dopirao, ljuti gusti dim je obavijao “Durmitor” guđeći sve na brodu, ali se i dalje nastavilo sa izradom tog jedinog raspoloživog pogonskog materijala.
Konačno, kada su već skoro svi izgubili nadu, u zoru 23.novembra, ugledali su kopno pred pramcem “Durmitora”. Izmučeni stari brod i još izmučeniji ljudi na njemu, dokopali su se toliko željene somalijske obale, završavajući na taj način pakleno putovanje preko cijelog Indijskog okeana koje je trajalo skoro punih mjesec dana. Denel je brod doveo pred malu somalijsku luku Varšeik, ali nije mogao uspostaviti kontakt sa tamošnjim italijanskim garnizonom gdje je inače, zavladala panika jer su Italijani od starog “Durmitora” pomislili da je britanski brod i da će uslijediti neprijateljska invazija. Pošto nisu mogli dozvati pilota, Denel je sam pokrenuo “Dumritor” ka luci, ali je nepoznajući lokalni akvatorijum, ubrzo nasukao “Durmitor” na jedan pješčani sprud. Tek kada su Njemci i dio zarobljenika u improvizovanim splavovima krenuli da napuštaju brod kako bi se domogli obale, Italijani su shvatili da čudnim došljacima treba pomoć, pa su ubrzo svi sa “Durmitora” iskrcani i sa izuzetkom Njemac i Jugoslovena, upućeni u obližnje italijanske logore za internirce i ratne zarobljenike.
DURMITOR pred Drug svjetski rat
Iza žice u tim logorima su međunardoni zarobljenici sa “Durmitora” i jugoslovenska posada tog broda što im se u zatočeništvu pridružila 23.decembra nakon što je “Durmitor” ne jedvite jade prebacila u luku Čismajo, ostali sve do kraja februara 1941. Kada su ih oslobodili Britanci što su tada vojnički osvojili Solamilju, jugoslovenski pomorci vratili su se na svoj, u međuvremenu potpuno opljačkani i opustošeni brod koji je i dalje ležao u Čismaju. Uz velike napore, posada je uspjela da osposobi “Durmitor za plovidbu. Samo što su Jugosloveni to uradili, na “Durmitor je došla britanska vojna policija i iskrcala naše pomorce, Britansko Ministarstvo ratnog transporta naime, 4.aprila 1941. preuzelo je “Durmitor” u najam pod klauzulom “Demise Chartered Ship” a što je praktično podrazumijevalo da će brod ostati u britanskoj službi do kraja rata, ili do svoje propasti – što se prije desi. Ubrzo su Britanci primijenili ime brodu u “Randwinter” i pod njime je stari “Dumritor” u naredne četiri ipo ratne godine obavio mnoge plovidbe u savezničkim konvojima preko Atlantika, pritom sretno izbjegavajući sve njemačke podmornice, bombe i torpeda.
Većina “Durmitorove” jugoslovenske posade koju su Britanci iskrcali u istočnoj Africi sa broda, nije prihvatila da nastavi službu za njih, već se na razne načine, preko Egipta prebacila natrag u domovinu, ili preko Indije u SAD gdje je najveći dio njih nastavio ploviti tokom rata na savezničkim trgovačkim brodovima u konvojima.
Sam “Randwinter” Britaci su 1946. vratili novoj, socijalstičlkoj Jugoslaviji. Brod koji su Jugosloveni preuzeli u Liverpulu bio je u ekstremno lošem stanju, a njegova konstrukcija i oplata su bili toliko izjedeni korozijom (nusprodukt od viđemjesečnog zadržavanja tereta rastopljene soli u štivama broda 1940-41.) da se on jedva održavao na povšini, jer su pumpe stalno morale izbacivati vodu što je prodirala u trošni trup. Brod je ipak sretno doveden u Jugoslaviju gdje je u brodogradilištu Split tokom 1947. generalno remontovan i vraćeno mu je staro ime – “Durmitor”. Pod njime je zaplovio prvo u floti “Jugoslavenske linijske plovidbe” iz Rijeke, da bi potom 1956. “Durmitor” postao jedan od pet starih parobroda koji su odlukom o decentralizaciji jugoslovenske flote, dodijeljeni tada tek ossnovanom novom brodarskom preduzeću – “Jugoslovenska ocenaska plovidba” iz Kotora.
Istrošeni stari parobrod bio je nucleus oko kojeg se kasnije razvika moćna flota “Jugooceanije”. Pod oznakama kotorskog brodara “Durmitor” je plovio i zarađivao na svjetskim morima punih sedam godina- sve do septembra 1963. kada je “Durmitor” završio svoj život, ostavivi svoje umorne kosti u “Brodospasovom” rezalištu brodova u Svetom Kaju kod Splita. Za tim brodom-veteranom je ostalo čak 50 godina plovidbe svjestkim morima, učešće u dva svjetska rata i sjećanje na dramatičnu epopeju “Đavoljeg broda” u jesen 1940., kada je “Durmitor” bio jedinstveni njemački ploveći koncentracioni logor na Indijskom okeanu.
