Epidemiološka situacija u Kotoru mijenja se iz dana u dan, a brojke variraju od većih ka manjim, dok se od Nove godine bilježi konstantna lokalna transmisija koja je do 300 zaraženih, kazao je direktor tamošnjeg Doma zdravlja Igor Kumburović.
Jutarnjem programu TVCG rekao je da od četvrtka bilježe pad broja novozaraženih.
“Imali smo sve jednocifrene broje. Ako saberemo sve novozaražene tokom prošle sedmice imali smo ih 92, u odnosu na sedmicu prije, gdje je taj broj išao do 147, što je pad od 30 odsto za ovu sedmicu”, rekao je Kumburović.
Kad je riječ o vakcinaciji, ona je počela u petak.
“U petak i subotu vakcinisali smo 152 naša sugrđanina. Dobili smo 549 doza, danas nastavljamo, pa očekujemo da pređemo prag i vakcinišemo građane od 75 do 80 godina”, rekao je Kumburović.
Kaže da do sada nijesu imali prijave neželjenih reakcija na vakcinu.
“Samo vakcinisanje nema trenutno dejstvo, njoj treba izbjesni period da izgradi imunitet. Nakon prve doze prolaze tri do četiri sedmice, pa ide druga doza i desetak dana da bi se stekao kompletan imunitet”, istakao je Kumburović.
To znači, kako je rekao, da se nakon vakcinacije takođe moraju poštovati epidemijske mjere.
Poslije duge i teške bolesti napustio nas je jedan od najuglednijih bokeljskih pomoraca, Rišnjanin Novak-Bato R. Ognjenović, kapetan duge plovidbe.
Novak Ognjenović rođen je 1940. godine u Nikšiću. Do svoje tridesete godine živio je u Risnu. Srednju pomorsku školu završava 1958. godine a od 1958. do 1967. godine nakon kadeture, polaže oficirski ispit i završava Višu pomorsku školu u Kotoru.
Karijeru je započeo 1958. godine u kompaniji ‘Jugooceanija’ Kotor, gdje je plovio 5 godina, nakon čega počinje svoj angažman na Mediteranskoj plovidbi Korčula gdje plovi do kraja radnog vijeka kao kapetan duge plovidbe. Po unapređenju, sa 28 godina postaje najmlađi kapetan jugoslovenske trgovačke mornarice.
1971. godine preuzima brod Majsan i od tada plovi kao zapovjednik broda punih 35 godina sve do penzionisanja.
Tokom svoje dugogodišnje pomorske karijere našao se u različitim situacijama koje su obogatile njegovo životno iskustvo. Jedna od onih koje se pamte, a koju ćemo u pomen kapetana Ognjenovića izdvojiti, je svakako kada je kao kapetan korčulanskog broda ‘Ploče’, ploveći iz Ploča prema Malagi, skrenuo s rute da bi u uzburkanom moru južnog Jadrana uzeo u tegalj havarisani manji albanski brod prepun migranata koji su se od svojih obala zaputili prema italiji u potrazi za slobodom i boljim životom.
Izvod iz štampe
Detaljnije vijesti o ovom humanom činu što ga je u toku noći po snažnom južnom vjetru i velikim valovima obavila posada uz više detalja saopštio je zapovjednik broda ‘Ploče’ Novak Ognjenović 7.03.1997. godine. Naime, nešto prije 17 sati prethodnog dana helikopter italijanske službe spasavanja je radio-vezom obavijestio posadu ‘Ploča’ o potrebi mijenjanja kursa plovidbe kako bi spasila albanski brod kojem je zakazao motor pa prepun migranata pluta Južnim Jadranom. Posada korčulanskog broda je odmah krenula u akciju spašavanja.
Po poprilično uzburkanom moru i mrkloj noći, budući da na havarisanom brodu nije bilo svijetla, posadu ‘Ploča’ je ka stradalom brodu navodio pilot helikoptera. Oko 20:40 sati ‘Ploče’ su doplovile do albanskog broda koji se u tom momentu nalazio na poziciji 41°12′ sjeverne širine i 18°06′ istočne dužine. Iako su u tom dijelu Jadrana vladali otežani uslovi, brod je odmah uzet u tegalj i oko 6 sati ujutru dotegljen na sidrište u italijanskoj luci Brindizi.
Prema riječima zapovjednika ‘Ploča’, albanski brodić dužine oko 35 metara željezne građe nije imao nikakvih oznaka. Na njemu se nalazilo 87 albanskih migranata među kojima i dvanaestoro djece. Pošto je albanski brod preuzeo italijanski spasilački brod ”Cornelia Barretta”, ‘Ploče’ su nastavile plovidbu ka svom odredištu. Zbog ovog čina Novak je bio predložen za plavu vrpcu ‘Večernjeg lista.’
Rišnjani kapetana Novaka-Bata R. Ognjenovića pamte i kada je 1975. godine obavio probnu vožnju kao zapovjednik broda ‘Pupnat’ u zalivu ispred rodnog grada.
Fotografija spašenih američkih avijatičara koju su partizani snimili 3.januara 1945 u Herceg Novom
B-24 Liberator
B-24 Liberator
Dio olupine B-24 Liberator
Liberator iz 456.gruppe tokom misije bombardovanja
Liberatori 456.grupe pod dejstvom njemačke PVO
U hladno zimsko jutro 31.januara 1945. sa improvizovane 1,5 kilometara duge piste aerodroma Stornara, tridesetak kilometara jugoistočno od grada Fođa u italijanskoj južnoj provinciji Pulja, uzletjelo je 30 američkih teških bombardera tipa B-24 liberator. Vazduhoplovi koji su pripadali 456.teškoj bombarderskoj grupi u sastavu 15.vazduhopovne armije SAD, poletjeli su na zadatak bombardovanja strateški važnih ciljeva na području Trećeg Rajha.
U toj, već završnoj fazi Drugog svjetskog rata u Evropi, posade američkih bombardera suočavale su se sa značajno manjom i slabijom prijetnjom od sve rjeđih njemačkih lovaca koji su branili vazdušni prostor nad Trećim Rajhom što se se polako urušavao pod napadima moćnih angloameričkih snaga sa zapada i sovjetskih armija sa istoka. Ipak, američki avijatičari koji su u velikim, teškim četvoromotornim bombarderima B-24 tog jutra letjeli nad Jadranom, sjeverozapadno prema ciljevima koje su imali da napadnu na teritoriji danapšnje Austrije, bili su svjesni da idu u veoma opasnu misiju iz koje se mnogi od njih neće vratiti…
Nepuna četiri sata nakon polijetanja iz baze u Italiji, bombarderi 456.grupe su tog januarskog dana 1945. stigli u reone svojih ciljeva. Prva grupa u kojoj je bilo 19 aviona sa visine od oko 8.000 metara, napala je u 13.46 časova rafineriju nafte u Muzbirbaumu, dok je druga grupa u kojoj je bilo 11 bombardera, gotovo istovremeno svojim ubojitim teretom zasula veliko željezničko čvorište u obližnjem Gracu. Po američkim bombarderima sa zemlje je dejstvovala relativno slaba artiljersijska vatra njemačke protivavivazduholovne odbrane, ali su „flakovi“ ipak uspjeli da pogode i obore dva bombardera i oštete nekoliko njih.
Ispraznivši svoje prostore za bombe, američki liberatori okrenuli su se prema jugu i svojoj oko tri ipo sata leta udaljenoj bazi u Italiji. Među njima, u grupi koja je bombardovala željezničko čvorište u Gracu, bio je i B-24 sa evidencijskim brojem 42-78225, pod komandom pilota, poručnika Vilijam J. Nikolsa. Članovi posade tog aviona pored samog Nikolsa, bili su i kopilot Robert J. Grin, navigator-bombarder Verl D Lindli, flajt-inženjer Frenk A. Bartolino, radiooperater Karlis Braun, te mitraljesci Džejms F. Benet (nos aviona), Džejms Tadgart (na leđima aviona), Vilijam D. Bel (na trbuhu aviona) i Alen Knutson (repni mitraljezac).
Liberator iz 456.gruppe tokom misije bombardovanja
Iako u reonu cilja nije dobio direktan pogodak od protivničke PVO vatre, ovaj je avion ipak bio oštećen šrapnelom od granata PVO topova koje su eksplodirale u njegovoh blizini dok je poručnik Nikols nastojao da održi kurs i visinu kako bi nišandžija –bombarder Lindli precizno pogodio njemačko željezničko čvorište. Naime, motor broj 1 (od trupa aviona dalji motor na lijevom krilu aviona) gubio je pritisak ulja i nije mogao raditi sa više od pola snage. Pritisak ulja padao je i u motoru broj 2, pa se on uskoro zaustavio, ali posada aviona nije uspjela da njegov propeler postavi na tzv. nož, osnosno da krila propelera okrene tako da ona ne stvaraju dodatni otpor kretanju aviona u vazduhu. Zbog toga se propeler havarisanog motora broj 2 i dalje okretao kao svojevrsna vjetrenjača, usporavajući i dodatno na taj način otežavajući let oštećenog liberatora. Iako je preostala dva još ispravna motora forsirao do krajnjih granica podigavši njihov režim rada na 2.400 obrtaja u minuti, Nikols je bio svjestan da njegov B-24 polako ali sigurno gubi visinu i da su izgledi da će se uspjeti domoći svoje baze u Italiji sve lošiji. Iznad Zagreba su preletjeli na visini od tek oko 4.200 metara, a dok je avion letio niz hrvatsku obalu Jadrana, Nikols i njegova posada grozničavo su nastojali da pogledima probiju koprenu oblaka i magle koja je obavijala zemlju pod njima, kako bi našli dovoljno dugačak i ravan komad terena na kome bi mogli pokušati prinudno da slete.
Radio vezom su o svojim problemima obavijestili vođu grupe bombardera u kojoj su bili a on im je obećao da će im se uskoro kao zaštita i pratnja pridružiti saveznički lovci. Ipak, to se nije desilo, a svi pokušaji veziste Brauna da stupi u kontakt sa bazom 456.grupe u Stornari, bili su uzaludni. Uskoro im je otkazao i radio-kompas pa su mogli tek približno da se orijentišu u prostoru, ali su morali odustati od namjere da se dokopaju ostrva Vis gdje su saveznici i partizani u to vrijeme bili uredili privremeni aerodrom na koji su slijetali mnogi oštećeni saveznički bombarderi koji su se vraćali iz misija nad Austrijom, Mađarskom i Jugoslavijom. Nastavili su tako prema jugu prateći obalnu liniju, te su oko 16.15 sati kroz oblakee su primijetili i pozitivno identifikovali prepoznatljive obrise zaliva Boke Kotorske. U tim trenucima međutim, otkazao im je i treći motor, pa je osakaćeni liberator sada već gotovo nekontrolisano, počeo da još izraženije i brže gubi visinu i nezadrživo pada. Nad Bokom su bili na samo 6.500 stopa (1.980 metara) visine kada je Nikols posadi naredio da napusti avion i iskoči iz na propast osuđenog B-24. Američki avijatičari iskočili su iz bombardera i ubrzo nakon što su se otvorile kupole njihovih padobrana, sa zebnjom su gledali čas prema lijepom, ali njima nepoznatom zalivu u koji su se spuštali, a čas prema avionu iz koga su upravo iskočili, tražeči pogledom svog komandanta, poručnika Nikolsa koji je još bio u kokpitu. Nikols je usmjerio avion prema jugozapadu, prema otvorenom moru, a onda je i on iskočio u momentu kada se B-24 naalazio na tek nešto malo više od 1.500 metara nad Bokom. Dok su se on i njegovi ljudi lagano spuštali, Nikols je sa zaprepašćenjem, vido da njegov B-24 koga je autopilot trebao držati na zadatom kusru, iz nepoznatih razloga, pravi zaokret za gotovo 180 stepeni i vraća se prema Tivatskom zalivu u koji se ubrzo, američki bombarder i srušio, stropoštavši se u more u blizini obale Krašića. Prema tvrdnjama očevidaca, bombarder u udaru sa morskom površinom nije pretrpio veća oštećenja, pa je nekoliko minuta i plutao na valovima, prije nego što je potonuo na dubinu od 30-tak metara pred tivatskom obalom luštičkog poluostrva.
Nikolsa koji je bio pod padobranom, vjetar je odnio zapadno, prema hercegnovskoj rivijeri gdje se on ubrzo prizemljio na jednom brdašcetu. Odmah pošto je dotakao zemlju, američkog oficira su pronašli partizani koji su tada potpuno kotnrolisali Boku što je od Njemaca oslobođena dva mjeseca ranije – krajem novembra 1944. Oni su ga odveli do obale gdje je u društvu drugih partizana već bio Nikolsov kolega –radiooperater Karlis Braun. Članovi posade srušenog B-24 Bartolino, Tadgart, Benet, Bel i Knutson takođe su nepovrijeđeni preživjeli iskakanje iz aviona i padobranima su se spustili na području poluosrtva Luštica. Sve njih, sa izuzetkom Bartolina koji se spustio u pustom reonu pa je tu noć proveo na otorenom, spavajući u grmlju, gotovo odmah su pronašli partizani i lokalno stanovništvo i odveli ih do komande VI Pomorsko-obalskog sektora Mornarice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Herceg Novom. Kopilot Robert Grin i navigator Verl Lindli imali su manje sreće – naime, oni su se padobranima spustili direktno u hladno more Tivatskog zaliva odakle su ih međutim, odmah čamcima izvukli lokalni ribari i partizani iz Kumbora. Dvojici promrzlih i mokrih Amerikanaca oni su odmah dali suva odijela i ugrijali ih, prije nego što u i Grina i Lindlija odveli do komande u Herceg Novom.
U izvještaju koji je kasnije Nikols podnio pretpostavljenima u komandi 456.bombarderske grupe u Italiji, stoji da su njega i ostale kojima se narednog dana pridružio i u međuvremenu na Luštici pronađeni flajti-inženjer Bartolino, partizani smjestili u jednu privatnu kuću, da bi ih oko 19 sati uveče tu posjetio i partizanski komandant.
„Naši ljudi su ovdje bili predmet izuzetno velike pađnje i interesovanja partizana i lokalnog stanovništva, jer su oni bili prvi Amerikaci koje su žiteji ovog kraja vidjeli od početka rata. Jedan novinar nekog partizanskog lista je intervujisano našu posadu posredstvom flajt inženjera Bartolina koji je govorio itaijanski jezik, a taj jezik razumio je i partizanski izvještač. Bartolino je sadržaj tog intervuja največim dijelom sveo na pohvalu jugoslovenskih partizana i zahvalnost za pruženu pomoć i gostoprimstvo članovima naše posade, a bilo mu je obećano da će primjerak tog intervije aada bude objavljen, biti posat i Komandi 15.vazduhoplovne armije. Nakon toga, partizanski koamndat je naše avijatičare automobilom nakon petominutne vožnje, doveo do partizanskog štaba i tamo im dao obilje hrane i piča, nakon čega su naši vazduhoplovci pojedinačno, rapoređeni po nekim od lokalnih civilnih porodica u čijim su kućama prenoćili“- piše u izvještaju.
B-24 Liberator
Narednog jutra partizani su američke vazduhoplovce kamionom uputili u Dubrovnik gdje je u to vrijeme djelovala jedna manja terenska misija bitanske Kraljevske Mornarice, na čelu sa kapetanom bojnog broda Vokerom. U pratnji Amerikanaca do Dubrovika, prema njihovom sjećanju, bio je i oficir NOVJ Adolf Bule. Kod Britanaca su spašeni američki vazduhoplovci ostali do popodneva 5.februara kada su se u Dubrovniku ukrcali na jedan britanski desantni tenkonosac i sa njime otplovili, te narednog dana stigli u Bari i vratili se u svoju jedinicu.
Inače, olupina srušenog američkog tepkog bombardera B-24 liberator, izvađena je sa dna Tivatskog zaliva odmah nakon rata – krajem četrdesetih i početkom pedestih godina prošlog vijeka, zbog velike potrebe ekonomije tadašnje države za aluminijumom. Šteta, jer bi taj B-24 koji je prema tvrdnjama očevidaca nakon pada u more 31.januara 1945. bio prilično neoštećen do mjere da je čak nekoliko minuta plutao prije nego što je potonuo na dno mora, danas kao takav bio mnogo vrijedniji kao olupina na dnu Boke i vrhunska destinacija za ronilački turizam.
U jednoj od tivatskih starosjedilačkih porodica u Donjoj Lastvi inače, čuva se veći alumnijumski dio za koji njegovi aktuelni vlasnici tvrde da ga je njihov predak prije više od 70 godina, donio sa olupine srušenog američkog bomardera.
Dio olupine B-24 Liberator
Metalni panel dimenizija nešto preko metar sa oko pola metra, na sebi ima i ispupčenje kružnog oblika na kojem su dvije rupe, ali ne i bilo kakav broj ili ostatat nekog tehničkog natpisa. Pokušali smo da u kontaktu sa dvojicom eksperata iz Hrvatske koji se bave istorijom vazduholovstva odnosno proučavanjem olupina aviona iz Drugog svjetskog rata koji su se srušili u Jadransko more ili su pali na teritoriji država bivše Jugoslavije, identifikuju ovaj dio, ali dalje od sumnje da je možda riječ o, u udaru u more spljoštenom dijelu pokrova rezervoara za uke na jednom od motora liberatora, nismo uspjeli da dobijemo pouzdanu potvrdu.
PARTIZANKA POD PUŠKOM POSRAMILA GOLORUKOG AMERIČKOG AVIJATIČARA
U zvaničnom raportu o rušenju aviona i načinu na koji su izbjegli zarobljavanje od neprijateljskih snaga u Jugoslaviji, Nikols i njegovi pot činjeni naveli su i niz interesantnih detalja tome kako su se oprema, doktrina i taktika američkog ratnog vazduhoplovstva pokazali u njihovom slučaju.
„Svi članovi posade bomabrdera 42-78225 smatraju da avijatičari trebaju nositi pištolje, makar samo radi prestiža. Jednog od njih je naime, nakon spuštanja padobranom u Boki Kotorkskoj, lokalna djevojka koja je nosila pušku pitala gdje mu je oružje, na što se on osjećao veoma posramljeno jer sa sobom nije imao ništa od naoružanja niti načina da joj objasni zašto je to tako“- piše u ovom veoma interesantnom istorijskom dokumentu.
U izvještaju stoji i da je pilot, poručnik Nikols, izgubio svoje cipele u momentu kada mu se, nakon iskakanja iz aviona, otvorio padobran, kao i da su neki od kitova za preživljavanje koje vazduhplovci nose sa sobom upravo za ovakve slučajeve kada moraju iskakati iz oštećenog aviona, bili manjkavi jer su sadržali topografske karte samo Francuske i Italije, ali ne i Jugoslavije nad kojima se obavljala ova bomrbarderska misija. Ist tako, u izvještaju su naveli i da su koncetrovane tablete za ishranu u njihovim kitovima za preživljavanje bile najvećim dijelom, pljesnive i vrlo neukusne. Iako su u iskakanju iz aviona i prizemljenju padobranom sve siringe sa morfijumom u njima bile polomljene, američki vazduhloplovci su partizanima ipak ostavili i poklonili dva svoja kompleta za pružanje prve medicinske pomoći.
CONSOLIDATED B-24 LIBERATOR
Teški bombaredr dugog dometa B-24 liberator konstruisala je i proizvela američka kompanija Consolidated Aircraft iz San Dijega u Kaliforniji. Moderno koncipirani metalni visokokrilac pogonjen sa četiri motora Pratt&Whitney Twin Wasp od po 1.200 konjskih snaga, bio je dug 20,47 metara, a raspon krila mu je bio 34 metra. Zavisno od varijante B-24 je imao od 8 do 11 članova posade, maksimalna težina u polijetnnau mu je bila 29,4 tone, mogao je da ponese teret bombi ukupne težine3.600 kilograma, a za samoodbranu od neprijateljskih lovaca je bio naoružan sa 8 do 10 mitraljeza kalibra 12,7 mm. B-24 je imao maksimalnu brzinu od 487 kilometara /na sat, plafon leta mu je iznosio 8.500 metara, a maksimalni dolet 2.480 kilometara. Od 1941. do 1945. u raznim američkim fabrikama napravljeno je skoro 18.500 primjeraka ovog aviona po čemu liberator i danas drži rekord najproizveđenijeg bombardera svih vremena. Uz čuveni Boing B-17 „leteća tvrđava“, B-24 liberator je bio okosnica američkih bombarderskih snaga u Evropi, a taj je avion u posebnim varijantama, veoma upješno korišten i u protivpodmorničkoj namjeni na Atlantiku i na Mediteranu. Na B-24 letjele su i jugoslovenske posade – avijatičari bivšeg Kraljevskog vazduhoplovstva Jugoslavije kojih je ukupno 40 od novembra 1943. do kraja decembra 1944. letjelo na četiri liberatora u sastavu jugoslovenskog detašmanja 15.vazduhoplovne armije SAD.
Od jučerašnjeg presjeka Institutu za javno zdravlje je prijavljeno pet smrtnih ishoda povezanih sa kovidom 19 i to kod pacijenata iz Nikšića (2), Podgorice (1) , Bara (1) i Kotora (1) od kojih je najmlađi imao 57, a najstariji 91 godinu starosti. Registrovano je 430 novih slučajeva.
“Laboratorije Instituta za javno zdravlje Crne Gore, druge javne i privatne laboratorije koje se bave dijagnostikom infekcije novog koronavirusa su tokom jučerašnjeg dana (subota, 20. mart 2021. godine) završile analizu i Institutu dostavile rezultate za 1819 uzoraka na novi koronavirus”, navodi se u saopštenju IJZ-a
Ukupan broj preminulih povezanih sa COVID-19 infekcijom u Crnoj Gori od početka pandemije je 1199.
opština
oboljeli
Podgorica
139
Nikšić
75
Bijelo Polje
32
Bar
30
Ulcinj
25
Pljevlja
23
Berane
21
Cetinje
13
Budva
12
Rožaje
12
Herceg Novi
9
Tivat
8
Kotor
7
Andrijevica
5
Tuzi
5
Danilovgrad
3
Mojkovac
3
Žabljak
3
Petnjica
2
Šavnik
2
Kolašin
1
Ukupno
430
Do 15 sati prijavljen je oporavak kod 587 pacijenta.
Uzimajući u obzir sve novootkrivene slučajeve kao i broj oporavljenih, ukupan broj trenutno aktivnih slučajeva COVID-19 u Crnoj Gori iznosi 8099.
Od početka epidemijskih dešavanja (mart 2020. godine) ukupan broj registrovanih slučajeva infekcije novim korona virusom u Crnoj Gori je 87212.
U znak sjećanja na sve žrtve virusa korona i godišnjicu od smrti prve osobe u gradu, u Herceg Novom je ponedjeljak, 22. mart proglašen Danom žalosti.
Kako je navedeno u Odluci koju je donio predsjednik Opštine Stevan Katić, Dan žalosti obilježava se isticanjem zastave na pola koplja na zgradi Opštine Herceg Novi, zgradama javnih ustanova i privrednih društava čiji je osnivač Opština Herceg Novi i objektima mjesnih zajednica.
Elektronski i drugi mediji, organizatori javnih programa i sadržaja dužni su da svoje programe i sadržaje prilagode Danu žalosti. Za vrijeme Dana žalosti zabranjeno je emitovanje muzike, odnosno održavanje programa zabavnog sadržaja na javnim mjestima. Lokalni javni emiter Radio-televizija Herceg Novi će svoj program prilagoditi obilježavanju Dana žalosti, na način što će emitovati program koji po svojoj prirodi odgovara obilježavanju ovog dana.
Siniša Luković (Kotor, 1976) najveći je poznavalac vojne i pomorske istorije Boke Kotorske. Diplomirao je na Višoj pomorskoj školi u Kotoru i na Fakultetu za mediteranske poslovne studije u Tivtu. Novinar je podgoričkog dnevnog lista „Vijesti“ od 1997. Bio je dopisnik „Hrvatskog radija“ iz Zagreba, novinar magazina „Odbrana“ iz Beograda, a radio je i kao dopisnik „Radio Slobodna Evropa“. Član je Redakcionog odbora “Godišnjaka”, kotorskog Pomorskog muzeja. Autor je fotomonografije „Pomorska lica Boke Kotorske“ (Knjižara So, 2013) i „LJudi i brodovi“ (Knjižara So, 2019). Naš sagovornik odgovara na pitanja koja do sada nisu postavljana.
Da li je Crna Gora samostalna i suverena država?
Formalno jeste, suštinski nije. Kako naime, suverenom državom možemo zvati državu koja predloge novih tužilačkih zakona, koje njeni građani jedva čekaju zbog ogromne neprofesionalnosti i selektivnosti u radu Tužilaštva, povlači iz procedure u sopstvenoj Skupštini, a zbog potrebe da na njih prvo dobije paraf od Venecijanske komisije i svojih „zapadnih i EU partnera“? Radi se, u najmanju ruku, o oktroisanoj suverenosti.
Zašto je iz crnogorskog javnog diskursa sasvim potisnuta politički benigna sintagma po kojoj je Kotor glavni grad Boke?
Iz prostog razloga što se i bivša i aktuelna crnogorska vlast ježe od svake priče iz koje se može makar i nazreti specifičan identitet Boke Kotorske. Boka je zanimljiva kao politički plijen, nikako kao najrazvijeniji dio Crne Gore ili, ne daj Bože, prekogranični euro-region sa širokom kulturnom i ekonomskom autonomijom, poput Istre u Hrvatskoj. Samo iz tog razloga, jeres je o Kotoru govoriti kao o glavnom gradu Boke.
Mislite li da je istorija bokeljskog pomorstva ujedno i istorija Boke Kotorske?
Apsolutno. Boka je sve što u materijalnom, duhovnom i kulturnom smislu ima i što je izgradila kroz stoljeća, napravila zahvaljujući moru i brodovima. NJene oranice su bile morska prostranstva, njeni rudnici su bili valovi kroz koje su se probijali bokeški jedrenjaci i parobrodi, njena nafta i dijamanti su bili ovdašnji pomorci, trgovci, inženjeri i brodograditelji, koji su slavu zalivskog pomorstva pronijeli širom svijeta. I pritom zadužili ne samo svoj zavičaj, već i mnoge druge države u čijoj su službi bili – od velikih i moćnih Austro-Ugarske, Rusije ili Francuske, Italije i Britanije, do daleke Argentine i Čilea.
U čemu se sastoji tihi sukob Crne Gore i Boke, i što je bio motiv da se na popisu iz 2011. godine preko 600 ljudi izjasne kao nacionalni Bokelji?
Prvenstveno u različitom mentalitetu. Drugačije naime, razmišlja i djela onaj koji je blagosloven rođenjem na obali jednog od najljepših zaliva svijeta, u pitomom mediteranskom okruženju, od onog koji se rodio na surovim i golim planinama, u zaleđu obalnog raja. Svjetonazor onoga s nadmorske visine od 0 do 2 metra u Boki, i susjeda mu s preko 1.500 metara, nikako ne mogu biti isti.
Da li je Crna Gora spremno dočekala da po nestanku državne zajednice Srbije i Crne Gore preuzme kormilo nad Ratnom mornaricom?
Ne, nije. Ali u tome ne treba tražiti crnogorsku poslovičnu nevičnost moru kao razlog i opravdanje. Naime, svaki brod a pogotovo ratni je skupa igračka, a Ratna mornarica kao sistem vrlo je zahtevna – i finansijski i organizaciono. Država poput Crne Gore čiji je BDP na nivou nekih afričkih zemalja sebi to jednostavno ne može priuštiti.
Uz to, u ovom slučaju imamo i dodatno razarajući efekat političke (ne)podobnosti, nepotizma ili apsolutne nesposobnosti ljudi koji su bili ili još uvijek jesu na mjestima odlučivanja u Ministarstvu odbrane ili Mornarici VCG. Po nekoliko puta već mijenjati formaciju Vojske a time i Mornarice, svako malo preuređivati njenu organizaciju i sastav, proglašavati brodove i objekte na obali neperspektivnim, pa ih vraćati u operativu, pa opet iz nje povlačiti, ukinuti svaku mogućnost da u sopstvenoj državi te brodove održavate i opslužujete u tehničkom smislu jer ste u međuvremenu uništili i zatvorili oba svoja brodogradilišta –dovoljno vam govori da je Crna Gora potpun nespremna u svoje ruke uzela “vrući krompir” koji se zove Ratna mornarica. Ali je Crna Gora pritom pokazala zavidnu spretnost da u kratkom roku rasproda najveći dio materijalnih i prostornih resursa te iste Ratne mornarice!
Da li je Crna Gora spremno dočekala da obnovi trgovačku mornaricu? Ima li Crna Gora trgovačku mornaricu?
Ima, neke jade. U odnosu na stanje od prije nepunih četvrt vijeka, četiri aktuelna prekookeanska broda od po 30.000 tona nosivosti nisu ni sjenka onih skoro trideset koje je Crna Gora imala nakon ukidanja sankcija bivšoj SRJ, 1995. g, niti su aktuelne dvije male državne pomorske kompanije u Kotoru i Baru nalik nekadašnjoj kotorskoj Jugooceaniji i barskoj Prekookeanskoj plovidbi.
Više upada u oči skoro potpuno gubljenje privatne poslovne inicijative koja je nekada karakterisala bokeške pomorce. Neki kapetan ili upravitelj stroja koji na stranom brodu zarađuje između 10 i 15 hiljada eura mjesečno, prije će uložiti novac u izgradnju apartmana za turiste ili kupovinu stanova po Beogradu, Novom Sadu ili drugdje. I to je ono što me najviše rastužuje: mi, današnji Bokelji nismo dostojni ni crevlje da luštrajemo našim precima.
Tokom režima Mila Đukanovića, crnogorska Ratna mornarica kao da se utrkivala kako da za Ginisa napravi što veći broj afera i gafova. Koje su to afere, i koji su to gafovi sablaznili ljude upućene u sve pogreške s brda vođene Ratne mornarice?
Bilo je tu svega i svačega. Od toga da ministri odbrane na ratni brod stupaju kao da ulaze u ribarsku barku – bez poštovanja pomorskog ceremonijala!, preko toga da su pojedini oficiri na čelu Mornarice sebi dozvoljavali da se neprimjereno odnose prema potčinjenima, vrše političke i druge pritiske, do toga da su neki od njih vodili javne polemike sa novinarima koji su argumentovalo pisali o nepočinstvima u Mornarici i Ministarstvu odbrane za vrijeme bivšeg crnogorskog režima.
Neki od tih nastupa kao što je to prije nekoliko mjeseci uz blagoslov tadašnjeg rukovodstva Ministarstva odbrane prema meni iskazao aktuelni komandant crnogorske Mornarice, kapetan fregate Goran Đurković, nedostojni su i najobičnijeg političkog bota i poltrona tada vladajuće strukture, a kamoli čovjeka koji ima čast da nosi uniformu oficira vojske jedne države. No, imajući u vidu da je aktuleni komandant crnogorske Mornarice u svojoj karijeri imao komandnu dužnost na samo jednom brodu, koji uz to i nije bio ratni, na državnoj jahti “Jadranka” (na kojoj se vozio politički vrh države), ne čudi me njegova servilnost političarima i spremnost da za njih primi medijski metak.
Gaf decenije dogodio se na školskom brodu “Jadran” u Tivtu avgusta prošle godine kada je Đurković formalno preuzeo dužnost komandanta Mornarice i kada je – valjda prvi put u istoriji bilo koje Mornarice na svijetu – na palubi ratnog broda tokom ceremonije gažen strojevi korak i to od strane Zastavnog voda! Žalostan je to bio uvod u još aktuelnu karijeru Đurkovića na mjestu komandanta Mornarice. No, kakav komandant, takva i Mornarica.
Takođe, skandal sa brodom „Jadran“, koji ima najveću istorijsku, tehnološku i tradicijsku vrijednost, dogodio se kada je organizovana kriminalna grupa, čiji su članovi bili i profesionalni pripadnici Mornarice VCG, pokušala međunarodni šverc oko 60 kilograma kokaina i nešto oružja. Taj čin bi sam po sebi, u normalnoj državi bio dovoljan da se momentalno sa dužnosti posmjenjuju svi – od komandanta Mornarice, preko načelnika Generalštaba Vojske, do ministra odbrane, a možda čak i premijera. Ne i u Crnoj Gori gdje je bruka maksimalno zataškana, a bivši ministar odbrane Predrag Bošković (DPS) i načelnik Generalštaba general Dragutin Dakić umjesto da odmah budu uhapšeni po načelu komandne odgovornosti, javnosti su mazali oči pričama o tobožnjoj osmišljenoj akciji hvatanja kriminalne grupe koje se služila vojnim objektima i najvrednijim brodom Mornarice za međunarodni šverc narkotika. Sličnih primjera nije bilo ni u Kolumbiji za vrijeme Pabla Eskobara!
Na koliko paluba ste bili u vašoj karijeri? Koje su to vrste brodova? Da li je italijanski nosač aviona „Kavur“ najveći ploveći entitet koje je ikad ušao u Zaliv?
CAVOUR pred Tivtom
Na palubama mnogih, odista. Od brodova nekadašnje RM VJ/VSCG bukvalno na svemu – od barkase, lučkog i pučinskog remorkera, preko jezerskog patrolnog čamca, raketne topovnjače i fregate, do podmornice sa kojom sam čak imao čast i da ronim u jednom od možda i posljednjih ronjenja RM VSCG prije nego što su u potpunosti istekli tehnički resursi njihovih baterija, negdje krajem 2003. Bio sam i na mnogim stranim ratnim brodovima koji su posjećivali Boku – od fregata, lovaca mina i patrolnih brodova Mornarica Italije, Francuske, Grčke, Velike Britanije i Španije, školskog broda RM Rumunije – jedrenjaka „Mircea“, do nekih od najzanimljivijih ratnih brodova što su pohodili Boku poput američkog matičnog broda za podmornice USS „Emory S. Land“ ili jednog od najmoćnijih, kao što je to bila američka raketna krstarica USS „Anzio“.
Ipak, višestruki boravak na italijanskom nosaču aviona „Cavour“ koji je u Boki bio 2014. svakako mi je ostao u sjećanju, zbog prilike koja se ne pruža svakog dana. „Cavour“ sa svojih 244 metra dužine, 39 metara širine i sa gazom od 8,7 metara, te deplasmanom od skoro 30 hiljada tona, jeste bez premca, najveći i najmoćniji ratni brod koji je do sada ušao u Zaliv. Ipak, gledano samo kroz dimenzije, nije i najveći uopšte – tu čast ima megakruzer „MSC Divina“ italijanske kompanije „MSC Cruises“, koji ima 139.072 bruto-tone, dugačak je 333 metra, širok 37,9 metara, a gaz mu iznosi 8,6 metara, te na svojih ukupno 18 paluba može primiti 4.345 putnika i 1.388 članova posade.
Bio sam i na mnogim kruzerima od kojih je su mi najljepši utisak ostavili „Queen Elizabeth“ čuvenog britanskog „Cunarda“, i „Nieuw Amsterdam“ američko-holandske kompanije „HAL“, ali sam ipak, najviše uživao na klasičnim, starim jedrenjacima poput impresivnog ruskog školskog broda „Sedov“ i po meni, možda i najljepšeg broda koji u posljednje vrijeme svraćao u Boku, veličanstvenog „Sea Clouda“.
Koliko trenutno Crna Gora sa Bokom ima aktivnih pomoraca i koliko oni zarađuju u evrima na godišnjem nivou?
Nema tačnog broja, ali se procjenjuje da ih je oko 7.000, računajući tu i tzv. bijelo osoblje sa kruzera. Prema nekim analizama, oni godišnje na stranim brodovima zarade između 200 i 250 miliona eura i taj novac, u najvećoj mjeri, unesu u Crnu Goru i troše u njenoj ekonomiji, dajući na taj način veliki impuls privredi.
Priliv od plata pomoraca jednak je četvrtini ukupne zarade koju produkuje cijela crnogorska turistička industrija. Novac koji pomorci unesu veći je od iznosa koji pojedinačno, izveze crnogorska poljoprivreda ili aluminijumska industrija. Ipak bojim se da je malo ljudi u Vladi Crne Gore svjesno tih činjenica jer državna administracija ne da ne sarađuje sa ovdašnjim strukovnim udruženjima pomoraca, već naprotiv, počesto im i direktno podmeće nogu. Ali, za državu koja o moru ima svijest samo kao o naplativom kupališnom fluidu, to baš i ne iznenađuje, zar ne?
Slovenačka vlada odustala je od planova da osnuje novog nacionalnog avio-prevoznika koristeći fondove EU, piše portal Exyuaviation.
Plan koji mora da odobroi Evropska komisija kako bi ta zemlja dobila grant od 1,6 milijardi eura i 3,6 milijardi kredita da ublaži posljedice pandemije više ne sadrži predlog o finansiranju novog avio-prevoznika.
Evropski zvaničnici prethodno su izrazili zabrinutost zbog plana da se 76 miliona eura utroši na stvaranje nove nacionalne avio-kompanije. Slovenačko ministarstvo navelo je da finansiranje nove avio-kompanije nije bilo u skladu sa „zelenim“ politikama EU.
„Kako se avio-sektor još nije prebacio na obnovljive izvore energije i uglavnom koristi fosilna goriva, ti se zahtjevi nisu mogli ispuniti. Zato smo povukli predlog i trenutno tražimo rješenje za alternativne izvore sredstava“, rekli su iz ministarstva za slovenački list „Delo“.
Slovenija je imala najveći pad komercijalnih letova u EU posle Gruzije, zbog uticaja koronavirusa i bankrota nacionalne avio-kompanije Adrija ervejz krajem 2019. godine.
Totonno FOTO: Ivana Orlović Kranjc i Janez KranjTotonno FOTO: Ivana Orlović Kranjc i Janez Kranj
Totonno je nesumnjivo jedna od najfotogeničnijih olupina u cijelom jadranskom podmorju. Zbog toga i jest česta meta podvodnih fotografa. Olupina se nalazi u neposrednoj blizini Dubrovnika, malo na pučini pored svjetionika na hridi Grebeni.
Fotogeničnosti olupine u mnogome je pridonijela konfiguracija morskog dna jer je Totonno “nalegao” na morsko dno baš na prijelazu između dva pješčana platoa, od kojih je plići na tridesetak, a dublji već na preko pedeset metara dubine. Spomenuti platoi su oštro odijeljeni stijenskim masivom koji podsjeća na blaže položeni zid, a olupina se pri potonuću pramcem naslonila na gornji rub zida te je na tom mjestu i prelomljena, to jest savinuta (otprilike na gornjoj trećini dužine), a ostatak olupine prema krmi se nalazi na dubljem platou. Međutim, olupina nije punom dužinom nasjela na dno, već postoji manji dio oko mjesta puknuća koji kao da lebdi u podmorju pa se na tom mjestu i može podroniti ispod kobilice, što je rijetka situacija kakve vjerojatno nema ni na jednoj drugoj olupini u Jadranu.
Povijest – Totonno za kojeg se prije vjerovalo da je Taranto
Dugo vremena se smatralo da se ovdje radi o olupini broda “Taranto” pa ćete u mnogim dubrovačkim ronilačkim centrima naići i na takvo njezino imenovanje. Otprilike od početka ovog stoljeća je ipak sigurno da se radi o brodu “Totonno”. Da ne dužimo previše s poviješću, treba reći da je brod izgrađen 1899. godine u Rotterdamu kao teretni parobrod te da ga 1930. godine kupuje talijanski brodovlasnik Bottiglieri i imenuje “Totonno”. Brod je na početku Drugog svjetskog rata rekviriran za potrebe talijanske ratne mornarice kao transportni brod te do 1943. godine plovi između Dubrovnika i talijanske obale te Albanije. 15. veljače 1943. zbog nemara ili greške u navigaciji plovi preblizu hridi Grebeni te nailazi na minu u talijanskom minskom polju. Zbog nastale velike rupe uslijed eksplozije, prednji teretni prostor se ubrzano punio morem te je pramac već nakon nekoliko minuta potonuo i nalegao na dno na dvadeset i pet metara dubine, dok je krma još uvijek plutala na površini. Kako se i trup ispunio morem, cijeli brod je ubrzo zauvijek nestao pod površinom. Zbog prije opisane konfiguracije terena brod je ostao “visiti” na malim dijelovima kobilice po pramcu i krmi te se zbog velikih naprezanja slomio i ostao u položaju u kakvom je i danas.
Ronjenje na olupini Totonno
Ronjenjem na olupini najprije se uočava masivni pramac koji strši u gotovo okomitoj orijentaciji prema površini pa je on zbog atraktivne scenografije uvijek i prva meta podvodnih fotografa. Nadgrađe ovog teretnjaka nalazi se otprilike na sredini palube (dok su sprijeda i iza veliki otvori teretnih prostora), blizu mjesta gdje je olupina prelomljena. Kao i kod mnogih tadašnjih brodova, komandni most i kormilarnica bili su građeni od drva pa od njih danas nije ostalo gotovo ništa. No, i dan danas se na tom mjestu nalazi lijepo postolje kormila potpuno obraslo žutim spužvama, što je također nezaobilazan motiv podvodnih fotografa.
Totonno / FOTO: Ivana Orlović Kranjc i Janez Kranj
Krećući se dalje prema krmi i najdubljim dijelovima olupine dolazi se do stražnjeg teretnog prostora gdje se može vidjeti građevni materijal kao dio tereta, a i ostaci jarbola brodske dizalice. U krmenom teretnom prostoru nalazi se i prvi od “foto – trofeja” ove olupine – talijanski traktor “Ansaldo” koji leži prevrnut naopačke.
Najljepši dio olupine ustvari se nalazi van nje, a to je još jedan Ansaldo traktor koji leži dvadesetak metara od krme na morskom dnu na pedesetak metara dubine. Ovaj traktor se nalazi u “pravom” položaju, kao da je spreman za vožnju po morskom dnu. Traktor je vrlo lijep primjerak međuratne poljoprivredne tehnike, a najzanimljiviji su veliki kotači koji su napravljeni bez guma, od čelika s kosim čeličnim pločicama na obruču koje su služile protiv proklizavanja po zemljanim površinama. Te pločice se i danas jasno vide, ako se malo bolje zagledate u samu konstrukciju. Već i po samim fotografijama možete naslutiti zašto je ovo najzanimljiviji dio olupine.
Na samoj olupini ima još nekoliko zanimljivih mjesta za obilazak. Prvenstveno su to bočni hodnici kroz koje se bez problema može proći, a također je i prostor strojarnice dovoljno prostran za relativno siguran ulazak u unutrašnjost broda. Obilazak unutrašnjosti komplicira jedino velika dubina pa je potreban dodatan oprez i suvislo planiranje zarona. Povratkom prema najplićim dijelovima olupine iskoristite priliku i za razgledavanje masivnog pramčanog sidrenog uređaja prekrivenog velikim brojem spužvi i algi. Na uređaju se jasno raspoznaju i sidreni lanci, ali sidara nažalost nema pa je za pretpostaviti da su izvađena neposredno nakon rata. Za kraj, da dobijete potpuni dojam olupine, treba napomenuti da je njena ukupna dužina kojih šezdesetak metara pa se bez problema kompletna može obići u jednom ronjenju.
Ambasada Ukrajine donirala sadnice Dječijem domu „Mladost“
Predstavnici Ambasade Ukrajine u Crnoj Gori posadili su jutros stotinjak sadnica raznog bilja u baštama Dječijeg doma „Mladost“ u Bijeloj. Povod za ovu akciju bio je projekat koji vodi Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine – „Greening planet“, koji za cilj ima sadnju milion novih stabala u stotinu zemalja svijeta, pojasnila je ambasadorka Ukrajine Natalija Fijalka i dodala da je u baštama Doma posađeno bilje karakteristično za naš region.
U sadnji učestvovali su i predstavnici Opštine Herceg Novi, sekretar za komunalne djelatnosti, ekologiju i energetsku efikasnost Dejan Radonić i savjetnik predsjednika za međunarodnu saradnju Jovan Subotić.
Ambasada Ukrajine donirala sadnice Dječijem domu „Mladost“
Sekretar Radonić se zahvalio ambasadorki na uključivanju Herceg Novog u projekat globalnog ozelenjavanja javnih površina, ističući da se radi o iznimno lijepom gestu da to bude upravo Dječiji dom “Mladost”. Poručio je i da će druge organizacije i privredni subjekti koji za cilj imaju zaštitu i unaprijeđenje životne sredine imati podršku u lokalnoj samoupravi.
Ambasadorka Fijalka i država Ukrajina već dugi niz godina imaju specijalan odnos prema Herceg Novom i Dječijem domu, istakao je Subotić i dodao da se Herceg Novi ovom prilikom pokazao kao dobar domaćin, što će se svakako nastaviti i ubuduće.
Protesti protiv korona mjera okupili su u subotu hiljada ljudi koji su u Njemačkoj, Švicarskoj, Bugarskoj, Austriji i drugim europskim zemljama osudili diktaturu epidemioloških restrikcija koje su im nametnute u pandemiji, a u njemačkom Kasselu došlo je i do sukoba s policijom.
Prosvjednici koji su se okupili na ulicama grada Kassela, izražavajući na taj način nezadovoljstvo zbog restriktivnih mjera njemačke vlade, sukobili su se policijom koja je protiv sudionika demonstracija koristila papar sprej i pendreke, javila je agencija dpa.
Policija je izvijestila da se na prethodno neprijavljenom skupu u središtu grada okupilo nekoliko hiljada ljudi. U policijskom izvješću stoji da je nasilje izbilo nakon što su prosvjednici ignorirali upute i upozorenja njihovih pripadnika te su probili policijske prepreke.
Na istom su mjestu prijavljeni manji sukobi s protudemonstrantima. Policija je objavila da je nekoliko osoba privedeno, no nije objavljen tačan broj.
Na snimkama i fotografijama s mjesta događaja vidi se mnoštvo prosvjednika, od kojih mnogi ne nose zaštitne maske niti vode računa o fizičkom razmaku. Većina okupljenih u Kasselu pristaše su takozvanog pokreta Querdenken (Razmišljati izvan okvira), a čine ga ekstremno desno orijentirani aktivisti, osobe koje negiraju postojanje bolesti COVID-19 i antivakseri.
U ponedjeljak je predviđen sastanak njemačke kancelarke Angele Merkels čelnicima 16 saveznih pokrajina kako bi se odlučilo o eventualnim novim mjerama.
Više od pet hiljada ljudi okupilo se u švicarskom gradu Liestalu blizu Basela na “tihom prosvjedu”, a mnogi nisu nosili maske ni poštivali distancu.
Mogli su se vidjeti transparenti “Dosta je!” i “Cjepivo ubija”, prenosi agencija France presse.
“Moderni robovi nose maske”, napisali su si neki na vratu. Jedan je muškarac preko lica napisao “Maska obavezna, začepite usta”.
Oni ocjenjuju da su švicarske vlasti donijele diktatorske mjere, među kojima su zatvaranje restorana i barova.
U priopćenju objavljenom uoči prosvjeda, demonstranti su optužili vlasti da ih drže kao taoce već više od godinu dana.
– Ove mjere nemaju smisla. Da bi se zaštitio jedan posto rizične populacije, oni uništavaju život 99 posto stanovništva, dodali su.
Prosvjedi su u Sofiji okupili su oko 500 ljudi, a u Beču oko tisuću. U Amsterdamu je policija ispalila vodene topove kako bi otjerala prosvjednike s Trga muzeja, čestog mjesta nedopuštenih demonstracija.
Internetske su snimke pokazale kako policajac palicom gura ženu u prsa i dva puta udara muškarca koji ju je pokušao zaštititi.
Nekoliko je prosvjednika privedeno i u demonstracijama u Hide Parku u Londonu. Tamo su se okupile tisuće aktivista protiv mjera zatvaranja, nakon što je više od 60 zastupnika pozvalo ministricu unutarnjih poslova da ublaži ograničenja.
Policija je prekinula demonstracije i u nekoliko gradova širom Švedske. Prema podacima lista Aftonbladet, u Stockholmu se pojavilo oko 200 do 300 ljudi, još 200 ih se okupilo u Malmoeu, a između 50 i 70 u Goeteborgu, rekla je policija.
Na demonstracijama u tri najveća grada Švedske kršila su se pravila o maksimalnom broju ljudi koji mogu sudjelovati na javnim skupovima, navodi policija.
Švedska se s pandemijom koronavirusa odlučila boriti jedinstvenom strategijom koja je dobila međunarodnu pozornost. Razmjerno je malo ograničenja, a građane se potiče da koriste zdrav razum. Međutim, još uvijek postoje neke mjere ograničavanja, a jedna od njih je da se od kraja studenoga ne smije okupljati više od osam ljudi na javnim okupljanjima i događanjima.
Istaknuti članovi nove ekstremno desničarske stranke bili su među prosvjednicima u Bukureštu, u demonstracijama protiv rumunjskih mjera za suzbijanje pandemije koronavirusa.
Članovi Saveza za jedinstvo Rumunja bili su na prosvjedima u glavnom gradu, kao i u gradu Cluj-Napoca.
U mnoštvu su se mogli vidjeti i vjerski simboli jer su mnogi pripadnici pravoslavne zajednice nezadovoljni ograničenjima vjerskih službi.
Policija je rekla da će kazniti prosvjednike koji nisu nosili maske ili držali distancu.
Maske su ondje obavezne u zatvorenim javnim prostorima, ali i na otvorenom. Restorani i kulturne institucije u Bukureštu su zatvoreni.
