Po jakom poslijepodnevnom maestralu, jedna malena barka sa dva jedra na jarbolu, isplovila je tog 8.juna 1925 godine u 14 sati iz Zelenike.Vješto “burdižavajući” protivno vjetru, čovjek za kormilom brodića, “lovio” je vjetar u glavno jedro i flok malene jedrilice, polako napredujući jugozapadno, prema izlazu iz zaliva Boke. Sa zadnjim daškom maestrala koji je utihnuo zajedno sa nestankom Sunca što je “potonulo” ispod horizonta na zapadu, jedrilica je dospjela na  pučinu, na oko 2 milje od rta Oštro. Njen kormilar ubrzo je spustio jedra, na vrh jarbola podigao upaljeni uljni ferao kako bi drugim brodovim označio svoje prisustvo na tamnoj pučini, te se opružio na ležaju na dnu barke…

“Mrak koji je pokrio morsku površinu uskoro je donekle razbila crvenkasta mjesečina. Bacivši pogled iz čamca, zapazio sam raširena jedra jedne trabakule, kao dva krila noćnog šišmiša. Trabakula se u ovom potpunom zatišju gubila u tamnoplavoj modrini bonace. Uskoro je njena jedra zapuhnuo noćni burin i trabakula se polagano udaljila i nestala u pravcu Dubrovnika.”-zapisao je u svoj brodski dnevnik jedini čovjek na malenoj barci, Adorjan Mađar, hotelijer iz Zelenike. Bila je to prva njegova noć na moru u plovidbi kojom je prije tačno 90 godina Adorjan ispisao prve stranice nečega što danas nazivamo modernim nautičkim turizmom na ovim prostorima.

Adorjan Mađar (1887-1978) bio je sin uglednog budimpeštanskog ljekara dr Antala Mađara koji se 1895 sa porodicom nastanio u Zelenici. Dr Antal Mađar bio je začetnik organizovanog turizma kakav danas pozanjemo na ovim prostorima jer je 1902 godine na svom imanju u Zelenici podigao prvi bokejski moderni hotel nazvan “Pansion na Zelenoj plaži”. Njegov sin Adorjan završio je umjetničke škole u Italiji i stekao veoma široko obrazovanje, a otac je naočitog mladića koji se veoma intenzivno bavio sportom i govorio čak devet jezika, odmah angažovao u svom hotelu.

“Elokventan kakav je bio, Adorjan je preuzeo ulogu zabavljača gostiju, posebno i time, što je komandovao malom flotom pansionskih čamaca: pet jedrilica i veslačkih plovila, među kojima i brzi izletnički kuter na četiri vesla, sa petoro članova posade. Adorjan je naime, sjedio za kormilom. Svi su bili uniformisani: majice sa zelenim prugama ali u širokim, tamnoplavim gaćama i sa svilenim orijentalnim pojasevima, u mekanim opancima i sa crnogorskim kapicama. Na krmi se vijorila austrougarska trgovačka zastava sa austrijskim i mađarskim grbovima, a na pramcu zelena zastavica sa bijelim natpisom „Zelenika“. Adorjan je baš postao organizator i vođa izleta. Po tihim vodama Zaliva, ali i na otvoreno more do Plave špilje, na Radoštak ili do Dubrovnika, pa i u inostranstvo – na Cetinje, do Bara i Skadarskog jezera, te do Skadra, koji je tada pripadao Turskoj – vodio je dame i gospodu”- zapisao je o svom ocu Adorjanu ugledni bokeljski arhitekta i urbanista dr Zoltan Mađar, unuk osnivača “Pansiona na Zelenoj plaži”, dr Antala Mađara.

Adorjan Mađar je još početkom 20.vijeka u Herceg Novom bio prepoznatljiv po svojim sportsko-rekreativnim aktivnostima- organizovao je naime, planinarske izlete gostiju svog hotela na Orjen i Radoštak, bio je aktivan takmičar plivačkog i jedan od osnivača veslačkog kluba “Jadran”, a sa svojom malom barkom pasarom na jedra, Adorjan je bio jedan od pionira onoga što danas nazivamo sportskim jedrenjem u Boki. U tome je najznačajnije njegovo dostignuće pustolovno putovanje što ga je sam na tom malenom brodiću, Adorjan preuzeo u ljeto 1925 godine, prejedrivši stotine milja Jadranskim morem na putu do ostrva Biševo, odnosno Jonskim morem do Krfa u Grčkoj. Već naredne,1926 godine, Adorjan je na istoj maloj barci oplovio najveći dio istočne obale Jadrana, stigavši na sjever skroz do Opatije. O tim pustolovnim putovanjima ostao je njegov zapis u formi malog brodskog dnevnika, kojeg je prije par godina u malom tiražu za javnost priredio i objavio drugi Adorjanov sin, Ćaba Mađar, poznati hercegnovski društveno-politički radnik i publicista.

Posebnu vrijednost brodskog dnevnika Adorjana Mađara sa ove plovidbe, čine njegovi sjajni opisi prirode, ljudi, kultura i običaja koje je sretao po ostrvima, lukama ili pustim djelovima obale u Dalmaciji, na Crnogorskom primorju, Albaniji i sjeverozapadnoj Grčkoj. Poznat kao etnolog, istraživač drevnih kultura, lingvista i prirodnjak, te odličan slikar i darovit pisac, Adorjan je ostavio sjajno svjedočanstvo o sada već u najvećoj mjeri izgubljenim ili drastično narušenim, iskonskim ljepotama krajeva koje je obišao jedrilicom prije tačno devet decenija. Još interesantnije, ostala je storija o zaista velikoj njegovoj hrabrosti ali i pomoračkoj vještini da se potpuno sam, na malenoj drvenoj barci dugačkoj samo 4 ipo metra, izloži svim opasnostima plovidbe “debelim morem” poput Jadrana i Jonskog mora, a što je poduhvat koga do danas sa sličnim brodićem nije ponovio niko od bokeških jedriličara.

Adorjanova pasara imenom “San” i registarskom oznakom 29-M, bila je dakle, dugačka 4,5 i široka 1,5 metara, a gaz joj je iznosio 0,4 metara. Da bi svoj maleni brodić dodatno poboljšao za jedrenje, Adorjan je čitavom dužinom koblice barke, učvrstio jednu željezničku šinu tešine 58 kilograma , koja je uz dodatnih 30 kilograma željeznog balasta pri dnu broda, značajno povećala stabilnost jedrilice. Brod nije imao zatvorenu kabinu, već se prostor u sredini barke, oivičen drvenim uzvišenjem od 20 centmetara u odnosu na nivo glavne palube, u slučaju lošeg vremena prekrivao teškim voštanim nepropusnim platnom.

“U toj “kabini” sam imao ugodan ležaj sa čaršavima i pokrivačima, te jedan bijeli i jedan vezeni jastuk. Ispod pramca je bila mala ostava za hranu, a u bočnim stranicama kabine, police za rublje i odijelo, zastrte vezenim zavjesama. Od ostale opreme imao sam barometar, kompas, termometar, sat, dvije džepne lampe, kuhalo na petrolej, lonce, čase, termos od 5 litara, bilježnice, crtanke i potreban pribor za pisanje i crtanje, čak i mikroskop. Fotoaparat nisam nosio da me neko ne optuži da špijuniram, ali raspolagao sam urednim plovidbenim dokumentima kao i članskom kartom Veslačkog i jedriličarskog kluba “Jadran” iz Herceg Novog” čiji sam bio jedan od osnivačkih članova. Na kraju, imao sam na barci i jednu malu mačku koja je ispod pramca imala svoj mali trrouglasti sanduk sa pijeskom.”- zapisao je Adorjan u brodskom dnevniku plovidbe na koju je krenuo zbog preporuke ljekara da se mora odmoriti jer mu je naporan višegopdišnji rad na obnovi hotela devastiranog u Prvom svjetskom ratu, znatno narušio zdravlje. Nemajući novca da se uputi u neki od poznatih evropskih sanatorijuma, Adorjan je odlučio da se prepusti svojoj velikoj ljubavi – moru i jedrenju, pravilno računajući da će mu svježi morski zrak ispunjen jodom, kupanje i bezbrižno krstarenje nekim od najljepših predjela na južnom Jadranu, oporaviti i duh i izmučeno tijelo.

“Još prije polaska na ovo putovanje odlučio sam da ću ploviti isključivo pod jedrima, a vesla ću upotrebiti samo u slučaju neke opasnosti, ili u krajnoj nuždi. Izuzetak je bilo pristajanje ili odlazak iz luke, ako je to bilo neophodno. Motor nisam imao. Putovati prozaičnim motorom ne smatram sportom, neovisno od toga što motor inače, narušava idilu jedrenja.”-objasnio je svoj pomorački kredo bokeljski avanturista izaljubljenik u more.

U vrijeme kada nije bilo vjetra, Adorjan se zabavljao posmatranjem morske površine, ribarenjem, pisanjem, crtanjem i kupanjem. Njegov naučnički instikt nije ga nikada napuštao pa je sate i sate provodio u prirodnjačkim,etnoloških ili geografskim istraživanjima.

“Na morskoj površini i dublje, vlebde razna živa bića i meduze. To su milioni sitnih bića koji se iz čamca ili broda koji se kreću, ni ne vide i stiče se utisak potpuno praznog i providnog mora. Dočim, zahvatom sa finom mrežicom možemo izvući kvintale ovih bića koja su inače, potpuno providna kao staklo, kao što su pelag icuisi na otvorenom moru. Čamac ili brod ploveći otvorenim morem, doslovno ore kroz milione ovih živih bića bez da smo svjesni toga, jer čim se more malo zatalasa, ova bića postaju nevidljiva… Razmišljao sam i o tome mogu li se ova bića za nešto iskoristiti jer njihovi sastojci vjerovatno sadrže korisne prehrambene materije. Tada mi još nije bilo poznato da tekućina unutar planktona nije slana. Koliko je brodolomaca umrlo od žeđi, a da o tome nije imalo saznanje. Dovoljan je bio samo jedan zahvat nekim platnom da se iz slane vode iscijede ova bića za spas života!- jedan je od takvih prirodnjačkih zapisa u Adorjanovom brodskom dnevniku. Bokeljski je poustolov ostavio predivno svjedočanstvo o prirodnim ljepotama i kulturno-istorijskim spomenicma južnojadranskih ostrva, načinu života njihovih stanovnika, vremenskim prilikama na pučini, a posebno detaljno opisao je čuvenu Modru špilju na ostrvu Biševo koja je bila cilj njegovog prvog putovanja. Do tog ostrva Adorjan je iz Boke jedrio šest dana, a “ljepota kao iz bajke” Modre špilje, prosto ga je očarala.

“Kada se čamcem ulazi u špilju, takoreći iznad prvog podvodnog mosta i nakon zavoja, u polumraku se razaznaju samo stijene. Ulazeći dublje, plavetnilo se pojačava do te mjere da djeluje kao plava bengalska vatra. Površina vode u unutrašnjosti je potpuno mirna, glatka i prozirna tako da su u vodi vidljive sitne ribe.Ako se nešto baci u vodu ili zamahne veslom, srebrnasto-plava voda kao da zaiskri. Ljepotu i snagu ovog vodenog vatrometa ko nije doživio, ne može ni da zamisli.”- zapisao je o Modroj špilji Adorjan Mađar.

Sa plovidbe do Biševa, Adorjan se u Zeleniku vratio 22.jula 1925, a već tri dana kasnije, sa svojom malenom jedrilicom isplovio je na još interesantnije putovanje, do ostrva Krf u Jonskom moru. Njegovi zapisi sa te plovidbe o zalivu Trašte i plaži Pržna koju turisti danas poznaju pod imenom Plavi horizont, prosto su nestvarni jer je prije devet decenija, ovaj predio bio potpuno netaknut i divalj poput ostrva na Pacifiku na kojima je samovao Robinzon Kruso.

Adorjan opisuje sada nestalu vrstu bijelog ljiljana koji je rastao u zaleđu ove plaže, te velika nalazišta školjski palastura u kojima su nerjetko bili i biseri. Kod ostrva Sveti Nikola ispred Budve bokeljski je jedriličar bacio mali parangal na koji se za samo par sati uhvatilo čak 30 kilograma ribe, među kojima i kirnja-kapitalac od 8,5 kilograma. Adorjana je u daljoj plovidbi prema jugu posebno fascinirao Ulcinj sa svojom mješavinom ilirskog, romanskog, slovenskog i orijentalnog nasljeđa. U dnevniku je Mađar ostavio nekoliko veoma interesantnih stranica posvećenih arhitekturi grada, geološkoj karti Ulcinja i okoline, te posebno ovdašnjim školjkama jer je Adorjan bio i strastveni malakolog.

Do tada našoj javnosti gotovo nepoznata obala Albanije za njega je bila pravo otkriće – niska, pjeskovita imuljevita, ona je bila sušta suprotnost visokoj kamenitoj dalmatinskoj obali na koju je Adorjan navikao. Bokeljski je avanturista i naučnik tako satima istraživao albasnke limane i uvale, tršćake uz obalu gdje je naišao na milione rakova koji žive u takvom okruženju, ali i ptice pelikane. Tu se Adorjan prvi put sreo I sa kalimerama – napravama za ribolov u limanima, kojih nema u Boki i na sjevernoj obali jadrana, a u Maloj Arti upoznao se i bio gost kod Grka Ahilesa Dine koji je imao koncesiju na industrijski ribolov u tom području. Ostali su kao svjedočanstvo, Adorjanovi detaljni zapisi o zanimljivostima albanske obale, gostoljubivosti tamošnjeg stanovništva, vještini i domišljatosti krijumčara duvana, ribolovnom bogatstvu tih voda, ali i metodična naučnička objašnjenja lokalnih meteoroloških fenomena – izuzetno jakih i iznenadnih vjetrova koji se sa zapada I sjevera, obrušavaju na albansko primorje. Upravo je tako jedna jaka iznenadna tramontana zamalo potopila Adorjanovu malu jedrilicu u Otrantu, na putu prema Krfu.

“Vjetar se neprekidno pojačavao, tako da su sartije počele da pucaju. Da bih spriječio lom jarbola, morao sam potpuno spustiti veliko jedro i ploviti samo sa flokom. Ovo je usporavalo moje napredovanje, ali sam ipak mogao da vladam barkom. Dok sam spuštao jedro, za nekoliko trenutaka sam morao ispustiti iz ruke rudu kormila. Barka je naglo skrenula bočno prema talasima, a upravo je naišao jedan ogroman val, visine 5-6 metara i svom silinom se sručio na barku, te kroz nepokriveni otvor odakle sam kormilario, napunio čamac skoro do polovine. Da je otvor bio nešto veći, barka bi bila potpuno preplavljena i uslijed težine balasta, neizbježno bi potonula jer u čamcu nisam imao vazdušne komore.”-opisao je Adorijan najdramatičniji trenutak na plovidbi do Krfa, kada je 8.avgusta 1925, zamalo stradao na Otrantu. Satima se borio sa pobješnjelim morem, jednom rukom crpeći vodu iz barke, a drugom kormilareći, da bi jedva uplovio u albansku luku Sarandi. Tamošnji lučki kapetan dočekao je Adorjana sa nevjericom, čudeći se kako je bokeški jedriličar preživio oluju u malenoj barci,a veliki putnički parobrod na redovnoj liniji sa Krfa, toga dana zbog nevremena uopšte nije ni isplovio iz luke.

Tri dana kasnije Adorjan je stigao do ostrva Krf u Jonskom moru i odmah otplovio malo južnije u obilazak malog otočića Pointikonizi za kojeg legenda kaže da je nastalo od okamenjenog Odisejevog broda,što ga je ljutiti Posejdon pretvorio u kamen jer se Odisej bez njegove dozvole želio tu usidriti. Pontikonizi je Adorjana kao slikara, posebno interesovao zbog tada u umjetničkoj javnosti uvaženog mišljenja da je upravo taj grčki otočić bio motiv švajcarskom umjetniku Arnoldu Beklinu (1827-1901) za njegovu čuvenu sliku “Ostrvo mrtvih” u nekoliko verzija.

“Moje je mišljenje da je to pogrešno. Ostrvo Pontikonizi nije “mrtvo” jer na njemu postoji više nastanjenih kuća u kojima ima života. Takođe, tu u manastiru živi i kaluđer. Nasuprot ovom, ostrvo Sveti Đorđe u Boki Kotorskoj stvarno se može nazvati “Ostrvom mrtvih” jer na ovom otočiću postoji samo ruševina malog samostana i crkva, puno grobova i čempresa koji po tradiciji rastu po grobljima. Peraštani se i danas sahranjuju na ovom ostrvu i pogrebna povorka u čamcima u dugom, povezanom nizu, prati pokojnika na sahranu na ostrvo. Osim toga, ostrvo Sveti Đorđe ima mnogo više sličnosti sa Beklinovim slikama od ostrva Pontikonizi koje nema nikakve sličnosti, izuzev što i na ovom otoku rastu čempresi… Prema kazivanju kotorskog biskupa Učelinija, Boklin je krajem 19.vijeka posjetio Kotor i oba otoka kod Perasta, gdje je vejrovatno i dobio inspiraciju za svoje slike.”- zapisao je Adorjan Mađar uz još neke “zanatske”, slikarske napomene iz analize Boklinovih platana, a koje su ga uputile na zaključak da je švajcarski umjetnik zaista naslikao bokeško, a ne grčko “Ostrvo mrtvih”.

Uz još puno zanimljivih događaja, opasnosti na moru i na kopnu sa kojima se suočio, Adorjan Mađar sretno se 27.avgusta 1925. vratio u Boku sa svog pustolovnog jedrenja malom barkom do Krfa.

“Tačno je to da su opisana moja putovanja malim čamcem na jedra opasna, ali sport koji ne sadrži i nešto opasnosti i nije sport. Čamac veći od onog sa kojim sam ja jedrio, već gubi dosta od romantike neposredne blizine sa morem, a i ne može da plovi u plitkim vodama. Teže je njime upravjati, teže je baratati sa jedrima. Sa malog čamca lako se skida jarbol ako se želi ući u špilje kao što su one na Luštici ili na Biševu. Istina, pomoćni motor često može da pomogne u slučaju nevolje, ali sa svojom bukom, zalihama smrdljivog benzina i nafte, drmanjem i prljavštinom, kvari ljepotu plovidbe. Ko jedri iz zadovoljstva, neka se ne žuri i treba da mu je svejedeno hoće li negdje stići sutra ili prekosutra. Nezavistan je od bilo kakvog reda vožnje ili satnice. Jede i spava kako hoće i putuju gdje ga je volja. Zadržava se gdje je lijepo i ugodno. Poznato mi je da čamci koji imaju motore zanemaruju upotrebu jedra i zaboravljaju na zadovoljstvo jedrenja.”- zapisao je prije devet decenija bokeški pustolov, umjetnik, naučnik, jedriličar i zaljubljenik u more Adorjan Mađar.

“Dijagnoza” pravog nautičkog turiste koju je on tada uspostavio, stoji i dan-danas.