Između korica tvrdog poveza, na 203 strane prvog toma „Dnevnika“ don Antuna Kojovića smješteni su: uvodna studija, glavni tekst praćen ilustracijama i napomenama, registri (imenski i geografski) i rječnik manje poznatih riječi.

Za potrebe ovog vrijednog izdavačkog poduhvata izbor iz dnevničkih zapisa je napravila akademik Zlata Bojović koja je tokom sinoćnje promocije bliže upoznala prisutne sa likom i djelom don Antuna Kojovića.

“Istraživanja kojima smo se posvetili, čiji su rezultati objavljeni prije 30 godina u knjizi Antun Kojović – Djela, objavljenoj u lijepoj ediciji Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske, donijeli su sigurniju i bogatiju predstavu o dugovjekom budvanskom učitelju i svešteniku koji je, kako je sam govorio, veliki broj svojih sugrađana krštavao, učio ih u školi, pripremao svake godine za karnevalske zabave, vjenčavao i ispraćao sa ovoga svijeta, vaspostavila su njegov životopis, s jedne strane skoncentrisan na malu Budvu krajem 18. i u početnim decenijama 19. vijeka, na skučeni prostor grada i oko grada, na lokalne događaje, a sa druge strane opšti i šire, jer je tada preko Budve, smjenjivanjem nekoliko stranih vlasti, koračala istorija. U istoj knjizi prvi put je predstavljen njegov književni rad u cjelini iz rukopisa, pojavila su se djela za koja se nije ni znalo da su postojala, objavljena je njegova sačuvana poezija, dvije kratke drame i kratki odlomci iz proznih djela, iz nedovršenih memoara i obimnog dnevnika,” navela je Bojović.

Bojović je ukazala na veliki značaj Kojovićevih dnevnika koji precizno dočaravaju život u Budvi od prije više od 200 godina.

“Ostali smo dužni Kojoviću, ostala je Budva dužna za ono što je u tom književnom radu najznačajnije – objavljivanje njegovog dnevnika koji nije bio pisan da bilježi događaje iz njegovog života, već da bude slika i svjedočanstvo života Budve i njene svakodnevice koji je pisao kao amanet preko tri decenije iz dana u dan da se ništa ne zaboravi – što se dogodilo. To je bila u stvari i njegova poetika. O tome svjedoči sadržaj od više hiljada strana, o tome svjedoči i izvorni naslov samog rukopisa – Dnevnik Budve koji je u literaturi poznat kao Dnevnik Antuna Kojovića. Ja ne znam grad koji ima sačuvane podatke o tome kakav je bio svaki dan prije dva vijeka, kako je bilo svako jutro, sa urednim bilješkama u kojoj se kući rodilo dijete, ko je preminuo, ko je nov došao u grad, kakva je letina, kakav je bio ulov ribe, kako je protekla svaka, ma i najmanja svečanost, kako se odvijala procesija, kojim se putem kretala, kako je crkva obilježila neki praznik, kakav je bio pijačni dan, a bio je nedjeljom, što se prodavalo na pijaci, odakle je stigla roba, da li su se prodavci držali propisa da za vrijeme mise ili službe prodavnice budu zatvorene, da li je bilo puno ljudi na pijaci, ali i vijesti o istorijskim zbivanjima, o neposrednim nemirima na turskoj granici, o prispjelim brodovima i strancima, neobičnim pojavama, ubistvima, samoubistvima, stradanjima, pljačkanjima ili o karnevalima, o pozorištu koje je u Kojovićevo vrijeme predstave izvodilo na trgovima, najčešće ispred crkava, potom i na drugim trgovima, gdje se u osnovi rađao Budva teatar, u čemu je punom srcem učestvovao Kojović,” ispričala je Bojović.

Napominje da knjigu objavljuju kao sliku života koji je Kojović neposredno posmatrao i čiji je dio bio, koji je želio da sačuva od zaborava, ne za sebe, već za one koji dolaze.

“Sve ono o čemu je Kojović pisao, spontano i jednostavno, moglo je da ostane marginalno i neprimijećeno da nije bilo posebnosti koje su ga odlikovale kao stvaraoca. Jedna je bila u njegovoj prirodnoj bliskosti sa životom Budve i svojih sugrađana, a druga u sposobnosti da monotoniju svakodnevice preobrazi u živu scenu iz realnog života, da na prirodan način istakne vrijednost svakog trenutka. Anton Kojović kao književna pojava, kao pjesnik, dramski i prozni pisac ne pripada redu poznatih i izuzetnih stvaralaca, ali ima svoje mjesto u vremenu u kome je stvarao u istoriji književnosti i u istoriji Budve. Samosvojan, originalan, od jednostavnosti i nepretencioznosti on je, bez obzira u kojoj mjeri je svoj što je stvarao strogo ulazilo u literaturu, slijedio svoju motivisanu potrebu da piše i izrastao je u ono što je želio da bude, u hroničara Budve, koji će je sačuvati od zaborava. Istovremeno izrastao je u svjedoka književnog vremena koje bi u tadašnjoj Budvi bilo gotovo nevidljivo da u tom vremenu u njoj nije živio i stvarao Anton Kojović,” navela je Bojović.

Više o mračnim stranama istorije koju je Kojović bilježio na promociji je govorio don Robert Tonsati, kancelar Kotorske biskupije.

“Ovaj izbor nije tako celebrativan, nego je jedna hronika propadanja. To je hronika deklinacije jedne civilizacije koja je ovdje bila jako periferna, ali je bila civilizacija izgrađena na humanističkim principima i trajala je određeno vrijeme, a njega je zatekla u njenom opadanju – to je propast Venecijanske republike, sve smjene vlasti koje su se događale, pobune lokalnog stanovništva, sitne krađe paleži, razmirice među građanima, pakosti. Sve to dolazi do izražaja što nam govori da je društvo u opadanju i haosu, te da je to nešto što se konstantno događa. Ovaj izbor iz dnevnika je historia calamitatum – istorija nevolja, jer on se uporno žali da nema puno maski, nema muzike, ne čuju se topovi… On hvata tu stvarnost koja se pred njegovim očima topi i mijenja u nešto što on ne može prihvatiti,” naveo je don Robert Tonsati.

Pojašnjava da Kojović skreće pažnju na ono što je svakodnevno.

“Skreće pažnju na ono što istoriju čini istorijom, a to su ljudi koji su uvijek protagonisti – sa svim svojim vrlinama i svim svojim mana mi smo ti koji činimo našu svakodnevicu dobrom ili lošom, nikakvom ili izuzetnom. Treba neko sa strane to gledati i posmatrati i opisati. To je zadatak istorije. Kojović piše istinu da se ne bi zaboravilo, ali ne piše ostrašćeno. Njegov pristup bilježenju događaja svakodnevice, mikroistorije, je uvijek istinoljubiv, ne želi ga ukrasiti, ne želi ga opteretiti nepotrebnim detaljima, ali mi čitajući iz tih kratkih unosa možemo polučiti zaista mnogo toga što nam daje složenu sliku Budve,” kazao je don Robert Tonsati.

O nastanku same saradnje Narodne biblioteka „Miroslav Luketić“, Kotorske biskupije i akademika Zlate Bojović govorila je mr Gordana Ljubanović, predstavnica JU Narodna biblioteka “Miroslav Luketić”.

“Ova knjiga je plod saradnje. Svako je sa svoje strane dao doprinos koji je bio u njegovom domenu. Koliko je plod saradnje možemo reći da je i plod kompromisa. Sa jedne strane Zlata kao istoričar književnosti, kao osoba koja živi sa književnošću i živi književnost imala je koncept i taj koncept je vrlo prepoznatljiv u izboru zapisa koji su se ovdje našli. S druge strane, Kotorska biskupija don Antuna Kojovića prirodno doživljava i smatra svojim autorom. Neizmjerno mi je drago što je knjiga ugledala svjetlost dana,” istakla je Ljubanović.

Rad na drugom tomu koji će obuhvatiti period od 1820. do početka 1832. je u toku, a objavljivanje se očekuje u prvim mjesecima 2026.

“U arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čuva se jedan prepis djelova Kojovićevih dnevnika koji donekle pokrivaju i kasniji period, jer dvije knjige njegovih dnevnika koji obuhvataju period od 1832. 1839. godine su izgubljene. Kao biblioteka, mi ćemo se potruditi da od arhiva HAZU dobijemo digitalne kopije tog prepisa i da nešto od zapisa iz tog perioda takođe uvrstimo u ovu drugu knjigu,” saopštila je Ljubanović.

Veliki doprinos ovom izdanju Dnevnika Antuna Kojovića svojim prevodom je dala Ljiljana Zenović Krapović.

Sinoćnji program svojim nastupom na čembalu muzički je oplemenila Svetlana Stojanović Kutlača koja je svojim talentom i kvalitetnim izborom repertoara pokazala svu raskoš čembala.

Zanimljiv program devetog izdanja festivala Ćirilicom biće nastavljen večeras u 20 sati kada će na platou kod Citadele biti upriličen program “Književnost i pismenost od Crnojevića do Petrovića”. Učesnici programa su Zlata Bojović, Gojko Čelebić i Mikonja Knežević. Ulaz će, kao i za sve ostale programe festivala Ćirilicom, biti besplatan.