Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom Crne Gore je prošle sedmice raspisalo Javni poziv za izradu Idejnog rješenja i Glavnog projekta za izgradnju pješačke staze neposredno uz magistralni put Tivat – Lepetane u dužini 2,3 km.
Staza će se projektovati sa južne (donje) strane magistrale uz more, sjeverno od crkve Sveti Roko, odnosno od početka naselja Opatovo do naselja Lepatane (proširenje za pristup trajektima). Projektnim zadatkom je predviđeno da se teren na pojedinim dijelovima proširi od 1,5-2m izgradnjom ili sanacijom potpornih zidova, na nosećim stubovima u moru ili konzolno, ne remeteći postojeću liniju obale.
Radovi treba da obuhvate popločavanje staze uobičajenim materijalima za trotoare i šetališta (prefabrikovani betonski elementi, kamene ploče ili slično), javnu rasvjetu u LED tehnologiji, atmosferske odvode i adekvatnu infrastrukturnu opremljenost šetališta (parkovske klupe, korpe za otpatke, zaštitnu ogradu, info table i slično).
Opatovo
Obaveza projektanta će biti i da prije pristupanja izradi Idejnog rješenja i Glavnog projekta uradi geodetski i batimetrijski snimak postojećeg stanja terena i podmorja koji će biti sastavni dio projekta.
Javni poziv traje do 04. novembra 2019. godine, a Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom je za posao projektovanja predvidjelo iznos od 30.000,00 €
U sklopu projekta CattaroSail koji realizuje NVO „Kalafatska radionica Bokovac“ iz Bara, proteklog vikenda u Stolivu je održano prvo predavanje o istoriji brodogradnje, čime je i zvanično počela realizacija ovog projekta.
Mladim jedriličarima i prisutnima o istoriji drvene brodogradnje, načinu jedrenja drvenim barkama govorio je Miho Belan.
Nosioci projeta „Kalafatska radionica Bokovac“ iz Bara transportovala je u Stoliv drvenu barku koja je poslužila kao primjer kako izgleda drvena barka opremljena za jedrenje.
Projektom CattaroSail predviđene su aktivnosti koje će obuhvatati obuku mladih jedriličara u Kotoru, organizovanje manifestacije “Dani jedrenja” i regate na drvenim tradicionalnim jedrilicama.
Projekat sprovodi „Kalafatska radionica Bokovac“ iz Bara, u saradnji sa NVO „Kamelija“ iz Kotora i jedriličarskog kluba „Lahor“ iz Kotora.
Projekat je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD).
Realizacija aktivnosti u okviru projekta CattaroSail trajaće 10 mjeseci.
Nakon promotivnih aktivnosti realizovaće se teorijska i praktična obuka mladih u jedrenju na tradicionalnim drvenim barkama. U prvom dijelu 2020. godine biće izrađena studija o jedriličarstvu. Sadržaj studije će uključivati kulturu jedrenja u Crnoj Gori, značaj jedriličarstva za Boku Kotorsku kao i istoriji jedriličarstva u Crnoj Gori.
Prva međunarodna konferencija helenskih studija, u organizaciji Centra za helenske studije iz Podgorice, na temu „Helenska politička filozofija i savremena Evropa“, održava se u Herceg Novom od 29. septembra do 4. oktobra 2019. godine
Konferencija koju je, između ostalih, podržala Opština Herceg Novi okupila je preko 50 učesnika iz oko 30 država svijeta – od Kanade i SAD, preko cijele Evrope, do Rusije, Turske i Kine.
Direktor Centra za helenske studije i predsjednik organizacionog odbora konferencije dr Filip Ivanović, istakao je da se radi o najvećoj konferenciji sa najviše međunarodnih učesnika iz oblasti društvenih i humanističkih nauka koja je u poslednjih par decenija organizovana u Crnoj Gori.
Kako je najavio, plenarni predavači koji će govoriti o aspektima antičke grčke filozofije i prava u kontekstu savremene Evrope biće: prof. dr Ketrin Rovet, profesor filozofije na Univerzitetu Istočna Anglija i poslanik Evropskog parlamenta, prof. dr Leo Katana profesor filozofije na Univerzitetu u Kopenhagenu, prof. dr Đovani Đorđini, profesor političke filozofije na Univerzitetu u Bolonji, prof. dr Nikolas D. Smit, profesor filozofije na Luis & Klark Koledžu u SAD i prof. dr Gerhard Tir, profesor prava i član Austrijske akademije nauka.
„Pošto je politika u antičkoj Grčkoj značila umjetnost, umijeće i način za vođenje dobrog života onda smo razmišljali da upravo u Herceg Novom napravimo konferenciju“, kazao je Ivanović zahvaljujući se na podršci i potom dodao: „Naša je namjera da svake godine organizujemo međunarodnu konferenciju helenskih studija na različite teme i time postavimo Crnu Goru na međunarodnu naučnu mapu“.
Tema skupa, čiji je radni jezik engleski, polazi od ideje da savremena Evropa, zaokupljena trenutnim razumijevanjem politike kao sredstva za ostvarivanje interesa i dominacije, ima šta da nauči od kulture u kojoj su rođene ideje slobode, demokratije i javnog života. Stoga je cilj konferencije ne samo da bude mjesto akademske debate, već i argumentovano rasvijetli pitanja od krucijalnog značaja za položaj čovjeka u savremenom svijetu.
Konferenciju „Helenska politička filozofija i savremena Evropa“ organizuje Centar za helenske studije iz Podgorice, uz podršku Ministarstva nauke Crne Gore, Opštine Herceg Novi, JUK „Herceg Fest“ i Turističke organizacija Herceg Novi. Partneri u organizaciji su i Gradska kafana, Mitropolija crnogorsko-primorska i kompanija „Adriatic properties“.
ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor povodom 28 godina od formiranja Logora Morinj organizuje tribinu pod nazivom “Pamtimo Logor Morinj” 3.oktobra u 18 sati u mulitimedijalnoj sali KC “Nikola Đurković” Kotor.
U Opštini Kotor, u Morinju je u periodu od 3.oktobra 1991. do 2.jula 1992. bio Sabirni centar za zarobljenike, poznat kao Logor Morinj, u kojem je boravilo 292(320) osoba iz Dubrovačke regije.
U sudskom procesu osudjeni su građani Kotora za organizovani sistem zlostavljanja zarobljenika. Sudovi Crne Gore su donijeli 154 odluke kojima je dosuđeno 1.485.510 eura finansijske nadoknade oštećenima. Iako su u ovom ratnom zločinu sprovedeni krivični postupci i izvršena reparacija štete žrtvama taj proces nije dovoljan da bi se jedna zajednica oslobodila tereta prošlosti i društvo ozdravilo (iscijelilo).
ANIMA – foto M.Marušić
ANIMA kontinuirano godinama podsjeća javnost Kotora na zločin koji se desio na teritoriji opštine. Od maja mjeseca 2019. sprovodi projekat “U naše ime – Logor Morinj” čiji je cilj ispitivanje znanja o ovom zločinu, preuzimanje odgovornosti i dostojanstveno obilježavanje mjesta zločina kako bi se istina znala i da se slično ne bi ponovilo. Ovom tribinom želimo da upoznamo javnost sa činjenicama vezanim za ovaj zločin i rezultatima projekta.
Pozivamo Vas da svojim prisustvom date doprinos procesu suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori i razvoju kulture mira u Kotoru, poručuju aktivistkinje ANIME.
Meteorolozi najavljuju da se razdoblje toplog vremena bliži kraju, prema trenutnim prognozama.
Kako je najavljeno, sredinom sedmice moglo bi stići zahlađenje. Duž Jadrana i lokalno će pasti obilnija kiša potkraj srijede i u noći na četvrtak, nakon čega će se zadržati nestabilno i hladnije od prosjeka.
Ciklonalni centar nalazit će se tokom četvrtka u Jadranu te će sporo odmicati prema jugu Oblaci i oborine najduže će se zadržati na jugu Jadrana gdje su oborine moguće još i tokom petka.
Za naš dio Jadrana meteorolozi najavljuju vikend bez padavina sa jutarnjim temperaturama od oko 15 stepeni, te najvišim dnevnim temperaturama koje neće prelaziti 20 Celzija.
Ponedjeljak:
Promjenljivo oblačno sa dužim sunčanim intervalima uz uslove za tek ponegdje slabu kratkotrajnu kišu ili lokalni pljusak i grmljavinu, uglavnom u južnim predjelima.
Na sjeveru, ujutru, po kotlinama magla. Vjetar slab do umjeren, u sjevernim predjelima od sredine dana umjeren do pojačan, južnih smjerova. Jutarnja temperatura vazduha od 7 do 19, najviša dnevna od 18 do 27 stepeni.
Trebinje – Dubrovnik Foto Duje Klarić / HANZA MEDIA
Nikad nisam bio u istočnoj Hercegovini, pa zvjeram. Cesta Stolac – Trebinje svrdla kroz kras, kamen, ogoljena brda, baš kao u romanima Mirka Kovača. Katoličke crkve su iza nas, a džamije će domalo uzmaći pred pravoslavnim hramovima i tablom na kojoj piše “Dobro došli u Republiku Srpsku”.
Dok se primičemo Trebinju, prisjećam se “slavne” izjave ratnog trebinjskog čelnika Božidara Vučurevića, koji je u vrijeme dok su granate iz Trebinja padale na 32 km udaljeni Grad poručio kako će napadači “sagraditi još ljepši i stariji Dubrovnik”. Ta izjava i te granate i danas su kost u grlu mnogim Dubrovčanima, trajni okidač za mržnju prema Trebinju.
S druge strane, kako se to kaže, život ide dalje. Nemali broj Dubrovčana odlazi u Trebinje zbog jeftinije hrane i raznih usluga – od automehaničarskih do stomatoloških – kao što i brojni Trebinjci idu sezonski raditi u Dubrovnik, mahom u turizmu, ugostiteljstvu i trgovini.
– Istina je, imam puno pacijenata iz Dubrovnika. Evo, sad će mi doći jedan, sirotinja. Ne mora biti bogataš ako je iz Dubrovnika, ima i toga – kaže nam trebinjski stomatolog dr. Milorad Kovačević, koji s kćeri Marinom, također doktoricom stomatologije, vodi ordinaciju u Ulici Nikole Tesle.
Kako nam tumači, Dubrovčani u Trebinje dolaze iz više razloga.
– Žene zbog frizure, muški zbog servisa auta i jeftinijih guma, a i muški i ženski zbog stomatologije. I jeftinih restorana. Kaže mi jedan iz Dubrovnika: ‘Doktore, ja platim mali servis auta, počastim ženu ručkom i još mi ostane para’.
Pošto smo čuli da Dubrovčani trebinjske zubare često pohode zbog jeftinijih implantanata, pitamo sugovornika pruža li i on tu vrstu usluge.
– Kako neću radit’ implantate? Pa ja sam 80-ih napravio prvi implantat u Jugoslaviji, s profesorom Halidom Sulejmanagićem. Radili smo ih u fabrici u Tesliću. I otada sam non-stop u tom poslu.
– I koja je razlika u cijeni između vas i kolega u Dubrovniku?
– Uuuu – odgovara dr. Kovačević. – Kod mene je 1500 maraka sve skupa. A u Dubrovniku to malo tko i radi koliko je skupo. Kod mene je popravak zuba 30 maraka, a kažu da je u Dubrovniku tri puta više. Ja sam čuo neke cifre na Stradunu, koliko se tamo uzima za zubariju, to je strašno.
Potom priča kako Trebinjci koji idu u Dubrovnik na sezonski rad najviše vremena gube na “vrlo tvrdoj” državnoj granici. Tako se put između dva grada, koji bi inače trajao dvadesetak minuta, zna protegnuti i na dva-tri sata. No dubrovački poslodavci su se dosjetili jadu: svojim radnicima nalože da do granice dođu autom ili autobusom i da granicu prijeđu pješice, a s hrvatske strane čekaju ih mini-busevi i kombiji koji ih voze na radno mjesto u Dubrovniku.
Trebinje Foto Duje Klarić / HANZA MEDIA
I taman dok doktor to priča, u ordinaciju mu ulazi žena s bolnom grimasom na licu, držeći se za vilicu.
– Možete nju pitat’ kad izađe – šapće zubar. – Ona je kuharica, nudili joj velike pare u Dubrovniku, ali nije mogla ići.
Malo kasnije žena, Ubavka Dakić se zove, potvrđuje doktorovu priču:
– Jest, nudili mi u Dubrovniku plaću od 15.000 kuna, ali nisam prihvatila iz zdravstvenih razloga, pa sam ostala u Trebinju.
– A kolika vam je ovdje plaća?
– 700 maraka.
Preračunavamo u hrvatsku valutu: konvertibilna marka (KM) je četiri kune, pa žena za posao kuharice u Trebinju zaradi 2800 kuna, pet i pol puta manje nego što bi dobila u Dubrovniku.
– Ali muž mi radi u Dubrovniku, on je keramičar. Nekad spava tamo, nekad ovdje. Ima dana kad zaradi 500 maraka, a nekad 200, kako kad. Ovdje to nikad ne bi mogao – veli žena.
– U Trebinju počinjemo osjećati nedostatak majstora, sve ih je Dubrovnik uzeo – ubaci se zubar. – Ovdje ni pizzerija ne može naći radnike, svi odoše u Dubrovnik. Ljudi iz Trebinja ne moraju ići u Njemačku i to je dobro za nas, jer oni se vraćaju u Trebinje i ovdje troše te pare što zarade u Dubrovniku.
– I kći nam je radila u Dubrovniku, kao hostesa – domeće gospođa Ubavka. – Ovdje se ne bi moglo živjeti od siromaštva da bar jedan član obitelji ne radi u Dubrovniku.
Pitamo dr. Kovačevića odlazi li on u Dubrovnik. Kaže da ne ide često, ali da mu kći voli otići.
– A zašto volite? – pitamo doktoricu Kovačević.
– Kako zašto? – čudi se ona. – Pa zbog Dubrovnika.
Konstatiramo da neformalne veze dvaju gradova funkcioniraju punom parom, za razliku od službenih. Provjeravamo ono što smo čuli od novinara u oba grada: forsira li blokadu odnosa dubrovački HDZ i njihov gradonačelnik Mato Franković?
– Pa ja nisam htio to da spominjem, da ne ispadne da govorim protiv drugog naroda – plaho će doktor Milorad, pa se ohrabri:
– Ali da. Kad je bilo otvaranje graničnog prijelaza Ivanica, naš tadašnji gradonačelnik Luka Petrović dođe na granicu, dođe Franković iz Dubrovnika, Petrović mu pruži ruku, a ovaj kaže: ‘Nema ništa dok se ne ispričate za bombardovanje Dubrovnika’. A Petrović njemu: ‘Pa nisam vas ja bombardovao, ovdje su dolazili ljudi iz Srbije i Crne Gore, oni su vas bombardovali. Što bih se ja ispričao za nešto što nisam radio?’
Tu ćemo priču potom čuti i od aktualnog trebinjskog gradonačelnika Mirka Ćurića, koji je bio u toj delegaciji na graničnom prijelazu, kao tadašnji dogradonačelnik.
– Nije ni bilo predviđeno da se mi tu nešto rukujemo i slikamo, ali jest na novinarsko pitanje o zajedničkom slikanju Franković rekao to što ste čuli – kaže Ćurić. – Što se tiče međusobnih odnosa, meni je najbitnije da građani Trebinja idu u Dubrovnik, a građani Dubrovnika u Trebinje. I te gužve na granici pokazuju da ljudi žele putovati.
Glasovi koji vode u prošlost
Na pitanje o isprici koju gradonačelnik Dubrovnika postavlja kao uvjet službene suradnje, njegov trebinjski kolega veli:
– Ako netko traži isprike za 1991., onda bi i mi mogli tražiti i za 1991. i za 1941. godinu. I mi imamo izgubljene živote iz 90-ih, imamo i oštećenih objekata od granata iz Dubrovnika, ali ako ćemo samo o tome pričati, nećemo nikud doći. Ja u ratu nisam sudjelovao, kao ni gospodin Franković, obojica smo bili djeca. Izborne godine su česte i ljudima očito trebaju glasovi, ali meni ne trebaju glasovi koji vode u prošlost. Osvježavanje tih rana ne vodi nigdje – kaže Ćurić te dodaje:
– Neki moji prethodnici su već upućivali pisma isprike, a ako opet to moramo, čitav život će nam proći u izvinjavanju.
Trebinje Foto Duje Klarić / HANZA MEDIA
Ćurić ovdje misli na događaj iz travnja 2012., kad je tadašnji gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk došao u dubrovački hotel Excelsior na seminar o prekograničnoj suradnji, rukovao se s tadašnjim dubrovačkim gradonačelnikom Androm Vlahušićem i javno se ispričao, izrazivši žaljenje “zbog svake nedužne žrtve i štete koja je nanesena građanima Dubrovnika”.
Taj se susret, pod patronatom ambasada SAD-a u Sarajevu i Beogradu, zbio kao nastavak ekomenskih susreta i zajedničke izjave dvojice vjerskih vođa – episkopa zahumsko-neretvanskog, vladike Grigorija, te dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Činilo se tada da će dva susjedna grada obnoviti prijeratnu suradnju.
– Tada je došlo do pozitivnog pomaka, bilo je zajedničkih projekata, ali onda je došao ‘slučaj Ivanović’ i sve se vratilo na nulu – kazuje nam Ćurić.
Gradonačelnik Trebinja tu misli na događaj iz prošlog kolovoza, kad je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnika Marin Ivanović posjetio Trebinje i tamošnjem Muzeju Hercegovine posudio par slika Atanasija Popovića – trebinjskog slikara koji je 1948. pokopan u Dubrovniku – na što ga je gradonačelnik Franković smijenio, jer da je bez njegove suglasnosti otišao u grad “koji se nikad nije ispričao Dubrovniku”. Ivanović se potom ispričao za svoj postupak.
– Tih dana je u Trebinju trebao biti organiziran i zajednički sportski turnir, ali su nakon te sankcije Ivanoviću dubrovački klubovi odustali od nastupa, iz straha da će im gradonačelnik ukinuti financiranje ako dođu u Trebinje – priča nam Ćurić, dodajući kako u Dubrovniku radi oko tisuću građana Trebinja.
– I onda je sve O.K., onda se ne traže isprike, ali kad treba nešto ozbiljno i službeno, onda sve zapne na toj isprici. Mi smo spremni za suradnju, ali nismo za poniženja. Zna se tko je pokrenuo rat, to nisu bili Trebinjci. JNA je 1991. odavde granatirala Dubrovnik, tu je bilo poginulih i s Kosova i odsvakuda, a najmanje Trebinjaca – završava Ćurić.
Došao je red i da razgledamo Trebinje. Vodič nam je Božo Morić, donedavni glavni urednik portala TrebinjeLive, sada zaposlen u kabinetu gradonačelnika. Prvo nam pokazuje Zelenu pijacu u centru grada.
– Subotom je pola kupaca iz Dubrovnika. Dođu po sir, duvan, kajmak, smokve…
Šetamo dalje, preko glavnog gradskog trga s golemim platanama. Božo nam pokazuje na katoličku katedralu Male Gospe.
– Katedrala je u ratu ostala nedirnuta, a svih pet džamija je sravnjeno sa zemljom – kaže te odmah dodaje: – Ali sve su obnovljene.
– Ima puno apoteka po gradu – primjećuje fotoreporter Duje.
– Svi Dubrovčani tu kupuju lijekove – veli Božo.
Dolazimo do Trgovačkog centra Tropic, u čijem se prizemlju nalazi market Buvljak. Božo priča da Dubrovčani obično tu parkiraju kad dođu, jer u Trebinju je gradski parking skup, a ovdje je pola marke po satu. Jedino se mora nešto kupiti, pa ljudi skoče do Buvljaka: farmerke su 30 maraka, majice 15.
O niskim cijenama u Trebinju svjedoči i račun iz supermarketa Bingo koji smo pronašli u parku: trokilogramsko pakovanje deterdženta za rublje “Bioaktiv” stoji 5,95 KM (24 kune), 140 grama keksa je 1,15 KM (5 kuna), litra jogurta 1,70 KM (7 kuna), 200 grama majoneze dođe 1,30 KM (5 kuna), a alu-folija od osam metara 1,25 KM (5 kuna), dok “kesa tregerica” košta 0,05 KM (20 lipa). Sve skupa 11,40 KM, ili 45 kuna. U Dubrovniku bi taj račun bio troznamenkast.
– Pola stanova u mojoj zgradi kupili su Dubrovčani. Njima se već za godinu dana isplati kupiti garsonijeru u Trebinju, samo da ljeti tu žive dok iznajmljuju kuće u Dubrovniku. Vidiš po prezimenima da nisu trebinjska, i vidiš da preko zime u pola stanova nitko ne pali svjetlo – priča Božo, dodajući da mnoge firme iz Dubrovnika, kad slave godišnjicu, dođu u Trebinje, u neki od ovdašnjih restorana.
I mi završavamo u jednom od tih restorana: Studenac se zove, smješten uz rijeku Trebišnjicu. Moja bogovska pastrmka stoji 12 KM (45 kuna), a Dujina bogovska teletina pod sačem 13 KM (50 kuna). Nikšićko pivo je tri marke (12 kuna). Posve shvaćamo zbog čega na parkingu restorana ima više automobila dubrovačkih registracija: nisu gospari blesavi.
Ono što ne možemo shvatiti jest silni nesklad između službenih i neslužbenih odnosa Trebinja i Dubrovnika. Službeno – tih odnosa nema. Neslužbeno – sve vrvi od suživota.
– Nikad nije bilo više života između Trebinja i Dubrovnika nego danas – kaže nam bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, čovjek koji je 2012. primio izjavu žaljenja od tadašnjeg trebinjskog gradonačelnika Ćuka.
– Ja sam za taj susret dobio najširu moguću političku potporu, i od Ureda predsjednika RH. Morate znati da s njihove strane to nije bilo lagano, i kod njih je bilo žrtava, mnoge trebinjske majke su ostale bez sinova. Tamo je bila mobilizacija JNA, nisu se ni oni baš mogli oduprijeti.
Pitamo Vlahušića kako mu je gledati da je sve što je gradio sa svojim trebinjskim kolegom dolaskom Frankovića otišlo u dim.
– Kad imate gradonačelnika koji je ograničen, sa svjetonazorom kakav on ima, bez ugleda, a što očekivati? On izigrava malog Penavu, htio bi biti nacionalno važan. A kako netko iz HDZ-a može biti nacionalno važan? Tako da sluša predsjednika partije i da mrzi i pljuje Srbe. Ili da nešto ukrade – veli Vlahušić.
Očito je da svi službeni putovi vode do dubrovačkog poteštata Frankovića. Kako on vidi odnose Dubrovnika i Trebinja?
– Vrlo je jasno kakvi su ti odnosi. Njih nema – kaže Franković te nastavlja:
– Jasno je i kako bi se to moglo promijeniti. Tako da vlasti Trebinja i njihov gradonačelnik iskažu žaljenje zbog žrtava koje su izazvali u Dubrovniku, i onda možemo surađivati.
– Pa zar to 2012. nije već napravio tadašnji gradonačelnik Trebinja? – pitamo.
– To nije istina, ta izjava nije potpisana. Nikad nije došlo do službene isprike, osim od vladike Grigorija. Nama se službena Crna Gora ispričala i s njima normalno surađujemo. To očekujem i od trebinjskih vlasti: čim se ispričaju, ja sjedam u auto i odlazim u Trebinje. Dubrovnik je svjetski brend i više trebaju oni nas nego mi njih. Oni nama uopće ne trebaju – drži Franković.
Valja zapamtiti ovu rečenicu: “Oni nama uopće ne trebaju”. Neobična misao za čelnika grada koji živi od turizma, na pogon sezonskih radnika iz Trebinja. Još će vode proći Trebišnjicom dok prvi čovjek Dubrovnika ne naruči pastrmku u Studenca.
Igor Hajdarhodžić: Politika šumom, a praksa drumom
– Ja sam sad iz Trebinja. Ostavio sam jučer tamo auto, da mi napumpaju kompresor, jer je kod njih puno jeftinije. Taksi me došao 25 eura do Trebinja, a ovdje za te pare ne bih došao do Lapada. Ručao sam tamo, jer im je hrana odlična i dva-tri puta jeftinija nego u Dubrovniku, kao i sve usluge. A u organskoj hrani nas šiju 1:10. U Trebinju je sve puno dubrovačkih registracija, a mi se pravimo da nikakve odnose nemamo.
Sva ta mladost iz Trebinja participira u turističkom uspjehu Dubrovnika. Naša mladost iz Slavonije je izabrala druge puteve i destinacije, i sad jedino ekipa iz Trebinja omogućava i servisira naš turizam. Politika ide jednim putem, a praksa drugim. Biskupu svaka čast, on je odmah na početku mandata išao u Trebinje, ali gradonačelnik ne slijedi njegov primjer.
Kakvi su, takvi su – oni su naši susjedi. Koliko znam, nitko od naših nikad nije imao problema u Trebinju. Nakon onog rata Nijemci i Talijani već su 1951. napravili prva odmarališta kod nas, dakle naši okupatori šest godina iza rata dolaze ovdje. A nama je prošlo 30 godina i odnosi su tako gusti, a mi se pravimo da ih nema. Pa tko je tu lud: gradonačelnik ili svi mi?
Postoje ozbiljne prešućene turističke ture koje nas spajaju. Trebinje je zanimljivo i ubrzano se mijenja. Danas obitelji s djecom iz Dubrovnika idu na kupanje u Vodeni grad kod Trebinja, jer ovdje ne mogu naći mjesto na plaži, a tamo za deset eura imaju cjelodnevni sadržaj. Bez politike nema problema između Dubrovnika i Trebinja, a politika je tu da napravi probleme.
Je, najebali smo prije 30 godina i zna se tko je bio agresor, ali to je bilo tada. To što oni kažu da su nas iz Trebinja gađali četnici iz Srbije i Crne Gore, a da je tu bilo najmanje Trebinjaca, to je istina – oni su imali veliki upliv četnika iz Nikšića. Pa oni su nakon rata podigli spomenik Srđanu Aleksiću, momku koji je branio Trebinje od četništva.
Austrougarska pruga koja je povezivala Trebinje i Dubrovnik stara je 150 godina. Znači, to je Franjo Josip razumio, ali današnja vlast ne razumije. Njima trebaju glasovi i oni zbog tih glasova rade trzavice, jer žive od toga. Naš gradonačelnik nije zao i ima dobre namjere, ali ne razumije međunarodnu politiku, a ni umjetnost. Bilo bi mu pametnije da na Stradun pozove Rolling Stonese, koji bi možda i došli, a ne Thompsona, jer to nije muzika za Stradun.
Poštujem ljude u Dubrovniku koji su stradali u ratu i ne žele više vidjeti Trebinje, ali poštujem i mladost Trebinja koja dolazi ovdje. Za njih je bolje da idu u inozemstvo u Dubrovnik nego u Berlin.
Kaže naš gradonačelnik: nisu dobrodošli dok se ne ispričaju. A kako smo mi dobrodošli u Mostaru, kojeg smo pola srušili? Kako su muslimani nama oprostili, a mi ne možemo Trebinjcima? Svak’ kriv, samo mi pravedni – ma pusti te priče. Što su meni krivi ljudi koji danas imaju 25 godina i došli su raditi ovdje?
Dubrovnik je slobodan grad i svatko je dobrodošao tko želi zaraditi svojim radom za sebe i zajednicu. Branitelji koji su u Dubrovniku ostavili živote nisu ginuli za politička prepucavanja, nego za slobodu. A čovjek je slobodan ako ne gleda tko je odakle i ako nečije porijeklo ne uzima za zlo.
Meni je to sve skupa licemjerno. Zarađivati skupa s njima lovu, a govoriti da s njima nemamo ništa – to je laž. Sve što se radi na svađanju naroda je nedorasla politika, jer je po prirodnoj osnovi došlo do miješanja ljudi i roba, a politika na neprirodan način želi to negirati.
Dubrovnik od početka 2021. uvodi turističku taksu za kruzere odnosno brodove na kružnom putovanju u međunarodnom pomorskom prometu, čiji se iznosi kreću od 2.000 do 40.000 kuna po brodu, ovisno o kapacitetu putnika po brodu, doznaje se iz Grada Dubrovnik.
Odluku o uvođenju takve pristojbe za kruzere donijelo je Gradsko vijeće Grada Dubrovnika na sjednici 23. septembra, a riječ je o tzv. kruzing taksi odnosno turističkoj pristojbi za brodove na kružnom putovanju u međunarodnom pomorskom prometu kada se brod nalazi na vezu u luci ili sidrištu luke na području grada Dubrovnika.
“Sukladno važećem Zakonu o turističkim pristojbama RH, odluka će stupiti na snagu od 1. januara 2021., a sredstva koja će Grad Dubrovnik uprihodovati od te pristojbe bit će namjenski utrošena u poboljšanje gradske komunalne infrastrukture”, ističu iz Grada Dubrovnika.
Prema toj odluci Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, najmanji iznos turističke pristojbe po brodu od 2.000 kuna plaćat će kruzeri čiji je kapacitet 50 do 200 putnika, dok će za one sa 201 do 500 putnika to biti 5.000 kuna. Za kruzere od 501 do 1000 putnika turistička pristojba iznosit će 10.000 kuna, a za one od 1001 do 2000 putnika 20.000 kuna.
Međunarodna pomorska organizacija (International Maritime Organization – IMO) svake godine obilježava Svjetski dan pomorstva.
Iako je sam IMO ove godine međunarodni Dan pomoraca zvanično obilježio 25.juna, ta organizacija vladama država, koje su uključene u rad IMO-a, prepušta da same odrede datum svojih proslava, ali većinom svi biraju zadnju sedmicu tokom mjeseca septembra. Ovom proslavom se želi naglasiti važnost sigurnosti plovidbe i zaštite morskog ekosistema, alii ujedno iskazati i važnost pomorstva za svjetsku ekonomiju.
Iz ugla Crne Gore gledano, pomorstvo nakon turizma, stvara najveći dohodak ovoj državi jer oko 7.000 naših pomoraca radi za strane brodare. Iako zvaničnih podataka nema, procjenjuje se da oni godišnje, tukući svjetska motra i okeane, zarade i u Crnu Goru unesu između 250 i 300 miliona eura svježeg novca. Naši pomorci kod stranih poslodavaca imaju visok renome, pa nije rijedak slučaj da se našim kapetanima povjerava zapovjedništvo i nad nekim od megakontejnerskih brodova, pojedinačnog kapaciteta i preko 15.000 TEU-a. Takav brod, računajući i vrijednost tereta koji nosi, u prosjeku je skuplji čak i od basnoslovno skupe prve dionice crnogorskog autoputa procijenjene na preko milijardu eura, pa nije ni čudo što njihovi vlansici takva plovila vode kao “company asset” (kompanijski resurs), a ne neki običan brod i veoma dobro vode računa u ruke kojeg komandanta će povjeriti takvo svoje plovilo. Ni posljednja učestala hapšenja neodgovornih pojedinaca iz Crne Gore koji su u stranim lukama “padali” sa pošiljkama narkotika švercovanim na brodovima kojima su plovili, ne mogu baciti ljagu na hiljade onih ispravnih naših sunarodnika koji pošteno i mukotrpno, zarađuju taj “hljeb sa devet kora”…. Ti što švercuju naime, nisu na brod pošli da bi gradili karijeru oficira paluba ili stroja i jendog dana došli do najvišeg zvanja u struci – kapetana ili upravitelja, već ciljano- da za jedan ili dva vijađa u ulozi mule, prebace od tačke A do tačke B izvjesnu količinu zabranjene robe i tako lako zarade veliki novac. Ti i takvi nisu, niti će ikada biti pomorci i na njih ogromna većina ljudi koja se pošteno bavi tim poslom, potpuno opravdano, gleda sa najvećim prezirom.
Koliko god da je danas moderna tehnologija olakšala posao pomorcu, on se na kraju krajeva ipak svodi na isto – višemjesečni boravak na komadu plutajućeg čelika, izgubljenog u ogromnim prostranstvima svjetskih okeana, u društvu dvadesetak jednih te istih lica od kojih ne možete pobjeći dalje od maksimum oko 300 metara sa krme na provu broda, ali sa kojima ste osuđeni da dijeliti isti radni i životni prostor. Neki to definišu maksimom da je “brod zatvor, ali zatvor u kojem se možete utopiti”.
Daleko od porodice, rodbine i prijatelja za kojima čežnju ne mogu umanjiti ni Viber, ni Skype, ni satelitska telekomunikacija, ni današnji moderni pomorac 21.vijeka nije pošteđen pogibelji sa kojima su se stoljećima ranije, srijetali njegovi prethodnici. Oluje, uragani i tajfuni jednako su opasni i danas, različiti tereti koji vam se zateknu u hiljadama kontejnera na brodu danas čak i lakše nego nekada izazivaju požare i eksplozije, a u nekim krajevima svijeta i dalje se na razne načine morate braniti od morskih razbojnika – pirata.
Nigdje drugdje u Crnoj Gori koliko je to slučaj u Boki Kotorskoj, pomortsvo nema tako značajnu ekonomsku, kulturološku,pa ako hoćete i identitetsku vrijednost. Boka je najljepše stranice svoje istorije ispisala u pomorstvu jer je more za žitelje zaliva odvajkada bilo polje slave, glavni oslonac privrede, izvor života i veselja, ali i tuge i žalosti u vjekovnoj borbi sa prirodnim elementima ili od ljudi kreiranim pogibeljima.
Zahvaljujući svom jedinstvenom geografskom položaju i prirodnim karakteristikama jedinog fjorda na Mediteranu, Boka Kotorska i njeno stanovništvo oduvijek su bili upućeni na more kao medijum za ostvarivaje egzistencije. Tokom te bogate istorije, pomorska privreda Boke doživljavala je više uspona i padova, često se pritom poput Feniksa, dižući bukvalno iz pepela, a brojni Bokelji su u pomorstvu i sa njim povezanim djelatnostima, postigli i domete svjetskih razmjera.
Pomorstvo – Boka Kotorska
Od najstarijih vremena Ilira, Boka je bila pomorska luka i mjesto žive trgovine robom koja je donošena iz planinsko- ruralnog zaleđa zaliva i brodovima izvožena do krajnjeg tržišta duž obala Jadrana. Isto tako, druga uvozna roba je iz raznih krajeva ovdje brodovima dovožena i sa njom onda snabdijevano kako stanovništvo Boke, tako i njenog zaleđa. Razvoj pomorsko-privredne djelatnosti u Boki pratiti se može još od vremena antičkog Rima i Grčke, zahvaljujuči materijalnim ostacima antičkih brodova i njihovih tereta u bokeškom podmorju i arheolokim iskopinama struktura vezanih za lučku i pmorsku djelatnost u priobalju i na kopnu.
Sa dolaskom i nastanjivanjem na području Boke prvih južnih Slovena, pomorska djelatnost ovog kraja doživljava dalji uspon pa tako Kotor postaje glavna luka srednjevjekovne srpske države, a bosanski vladari u zapadnom dijelu zaliva utemeljuju i čitav jedan novi grad – Herceg Novi kao njihovu glavnu luku i centar trgovinom solju. Turska osvajanja na području Balkana dotakla su i Boku donijevši velike teškoće ovdašnjem civilnom pomorstvu, ali ono ne posustaje već se bokeljski mornari i oficiri na svojim sada naoružanim trgovačkim ili posebno građenim ratnim brodovima, hrabro širom Jadrana i Egeja, suprostavljaju Turcima i sukobljavaju sa piratima i gusarima.
Pod okriljem Mletačke Republike bokeljsko pomorstvo ponovno jača, Peraštani su jedan od glavnih oslonaca Venecije u akcijama na moru, a Prčanjanima je povjeren zadatak prenosa državne pošte brodovima od Venecije do Carigrada. Pomorske nauke kod Bokelja toliko su cijenjene da i sam ruski car ovdje na školovanje iz vještine navigacije i plovidbe, šalje svoje najbolje mlade plemiće koji će potom, biti nukleus razvoja ruske mornarice. Svoje zlatno doba bokeljsko pomorstvo dostiže u 18.stoljeću kada bokeljski jedrenjaci plove čitavim Mediteranom i Atlantikom uz obale Evrope, sve do Rusije i Skandinavije. Ovdašnji pomorci ostvaruju blistave karijere kao u službi Mletačke Republike, tako i carske Rusije, a svoje trgovačke kolonije Bokelji imaju u brojnim zemljama Mediterana.
Sa Napoleonovim osvajanjima u Evropi i propašću Mletačke Republike, bokeljsko pomorstvo i ovdašnja ekonomija doživljavaju težak udarac, a bokeljska flota biva desetkovana u ratnim dejstvima koje na Jadranu i Mediteranu vode Francuzi, Englezi i Rusi. Ipak, bokeljski pomorci u manjem ili većem broju, plove u službi svih tih zaraćenih država, kao i Austrije koja početkom 19.stoljeća postaje novi gospodar Boke Kotorske. Iako je zvanični Beč stavio fokus na razvoj Boke kao vojno-pomorskog uporišta i velike ratne luke, snalažljivi i poduzetni Bokelji opet uspijevaju da iz pepela stvore moćnu trgovačku floru brodova sa pogonom na jedra sa kojima plove bukvalno svim morima svijeta. Kapetan Ivo Visin sa Prčanja sredinom 19.stoljeća sa svojim jedrenjakom „Splendido“ postaje prvi južni Sloven koji je oplovio zemljinu kuglu na sopstvenom brodu, za što dobija najveću počast od austrijskog cara – jedinu ikad dodijeljenu zastavu „Merito Navali“. Bokeljski kapetani i patruni svojim brodovima i trgovačkom djelatnošću, stiču veliko materijalno bogatstvom, a svoj zavičaj uljepšavaju donoseći u njega materijalne i kulturološke uticaje drugih naroda i dalekih zemalja, te podižući impozantne zadudžbine- crkve i palate koje su danas jedan od temelja bokeljskog kulturološkog identiteta.
Pored zavičaja, Bokelji pomorsko-trgovačku djelatnost razvijaju i u Trstu, Odesi, Sevastopolju, Ćivitavekji, Malti i drugim mjestima. Sve to prati čitav niz gotovo nevjerovatnih dešavanja na brodovima i stranim lukama, velike tragedije, prave drame i gubici života u nevremenima i pomorskim nesrećama, ali i ogromna požrtvovanost i posvećenost ovdašnjih ljudi svom i uspjehu svojih bližnjih, sa kojima dijele „kruh sa devet kora“. Herojstvo koje su u tim okolnostima na moru iskazivali Bokelji, van je pojmovne moći većine stanovnika današnje Crne Gore, odraslog i odgojenog na epovima o slavnim kopnenim bojevima sa Turcima. Čovjeku takve percepcije teško je danas objasniti da na moru i na brodu, nema „taktičkog uzmaka“ čitaj bježanja od većeg i nadmoćnijeg neprijatelja, da su tripolitanski ili berberski gusari sa kojima su se Bokelji tukli po Sredozemlju mnogo krvoločniji i opasniji od bilo kakvih vojski skadarskih paša koje su u više navrata pregazile C rbnu Goru i spaljivale slavno Cetinje… Njihova djela znali su međutim, adekvatno cijeniti i nagraditi oni za koje su slavu njihove zastave, po svjestkim morima pronosili civilni, ili pomorci Ratne mornarice iz Boke – mletački dužd, austrijski i ruski car, grčka i francuska Vlada ili sam predsjednik SAD koji je u nekoliko navrata za njihova herojska djela u spašavanju američkih pomoraca, odlikovao i nagrađivao mornare i oficire iz Boke.
Aurora1
Svojom odvažnošću, obrazovanjem, intelektom ili snalažljivošću mnogi su Bokelji ispisali i važne stranice istorije drugih država i nacija: Miloš Vukasović – osnivač savremenog pomorstva Argentine, konstruktor i graditelj brodova u Južnoj Americi, Petar Zambelić – pomorski pilot i istraživač Magelanovog prolaza i Ognjene zemlje, inženjer Anton Luković – desna ruka Ferdinanda Lesepsa prilikom gradnje Sueckog kanala, njegov imenjak i prezimenjak sa Prčanja, kapetan Anton Luković koji je bio jedan od najbogatijih brodovlasnika i rudarskih magnata u Kardifu u Velikkoj Britaniji te potpredsjednik Trgovačke i industrijske komore u Londonu, Serafim Rafael Mihnić – matematičar i fizičar, konstruktor luka u Italiji, Antun Grubaš – jedan od prvih kartografa na ovim prostorima, konte Marko Vojnović – admiral ruske Crnomorske flote, Spiridon Gopčević mlađi – slavni astronom, putopisac i književnik po čijem pseudonimu Leo Brener nosi ime jedan od najvećih kratera na Mjesecu, admiral Matija Zmajević – jedan od proslavljenih vojskovođa ruske Baltičke flote i saradnika cara Pertra Velikog u ustanovljavanju i izgradnji ruske Ratne mornarice, Frano Visković- pomorac, publicista i konstruktor navigacionih uređaja iz Perasta, kontraadmiral Marko Eugen Florio – jedan od junaka u sutrijskoj pobjedi nad Italijanima u bici kod Visa 1866.,kapetan Vaso Sladović – „bokeljski Robinzon“ koji je doživio filmsku avanturu na brodu „Velebit“ na Indijskom okeanu tokom Drugog svjetskog rata….
Pomorstvo – Boka Kotorska
Nespremni da se odreknu jedrenjaka sa kojima su bili pravi gospodari mora, Bokelji krajem 19.vijeka počinju ubrzano gubiti tehnološku bitku sa novim, ekonomski efikasnijim brodovima na parni pogon, pa bokeljski jedrenjaci postepeno nestaju, a ovdašnji pomorci odlaze iz zavičaja da plove za druge poslodavce, prvenstveno Austrijski Lloyd u Trstu. Neki, poput kapetana Bogdana Tripkovića uspijevaju u Trstu napraviti velike i uspješne sopstvene parobrodarske kompanije, dok u samoj Boki pomorstvo ubrzano opada, nakon što je 1902. u Biskaju potonuo i posljednji veliki bokeljski jedrenjak – „Nemirna“.
Novi lagani uspon bokeljskog pomorstva kreće poslije Prvog svjetskog rata kada se ovdje osniva nekoliko manjih i jedna veća parobrodarska kompanija, a bokeljski brodovi opet plove svim morima svijeta. Razaranja ponovno donosi Drugi svjetski rat, a sledeći veliki uzlet bokeljskog pomorskog Feniksa kreće pedesetih godina 20.vijeka u socijalističkoj Jugoslaviji kada ovdje opet radi nekoliko manjih i osniva se jedna od največih jugoslovenskih brodarskih kompanija – Jugooceanija iz Kotora. Njenu flotu od 24 velika trgovačkq broda opet u nepovrat odnose sa ratom u bivšoj SFRJ povezane ekonomske sankcije međunarodne zajednice prema SRJ, pa Boka na početku 21.vijeka u pomorstvu opret kreće skoro od ničega, liše nekoliko hiljada svojih pomoraca koji kontinuirano plove za strane kompanije, širom svijeta.
Slavu drevnog bokeljskog pomorstva i privatne inicijative na moru, i danas nosi jedina preostala velika bokeljska pomorska kompanija Dabinović koja već skoro 70 godina uspješno posluje sa sjedištem u Monaku, a njen osnivač, Božo Dabinović iz Dobrote, stekao je imidž bokeljskog Aristotela Onazisa jer je uspio da tokom svoje karijere, nabavi ukupno preko 50 prekookeanskih brodova.
Petnaest bivših i aktuelnih radnika kompanije Pomorski saobraćaj iz Kamenara pred Osnovnim sudom u Herceg Novom pokrenulo je parnicu protiv poslodavca, smatrajući da ih je zakinuo za neisplaćene naknade za topli obrok, minuli rad i regres od 2007.godine na ovamo.
„Bezuspješno smo u nekoliko navrata pokušavali u direktnom razgovru sa izvršnim direktorom i suvlasnikom kompanije, Dejanom Banom da riješimo ovaj problem, ali smo od njega samo dobili odgovor da nam ništa nije dužan i da ga slobnodno tužimo. To smo i uradili i naš advokat je podbio tužbeni zahtjev u kome se pojedinačni odštetni zahtjevi kreću od 7 do 12 hiljada eura.“- kazao je „Vijestinma“ jedan od radnika Pomorskog saobraćaja koji je želio da ostane anonimam . Prema njegovim riječima, to znači da je Pomorski saobraćaj, kompanija koja je u vlasništvu podgoričkih biznismena braće Dušana i Dejana Bana i njihovog partnera Željka Mihailovića, njih i državu kroz dadžbine koje su joj se trebale isplatiti narazna radnička primanja, zakinuo za oko 150.000 eura.
Iz te kompanije nisu željeli da komentarišu ovu tužbu.
„Obavještavamo Vas da je za našu kompaniju neprihvatljivo da poslovnu politiku, naročito onu koja se tiče radnih odnosa, vodimo preko medija, te je to i razlog zašto ćemo se uzdržati od detaljnijih komentara. Sa ovim reagovanjem pokušavamo da preduprijedimo moguću štetu, imajući u vidu da prepoznajemo da su pitanja zasnivana na krajnje neprovjerenim i zluradim informacijama. Za sve insinuacije vezane za nezakonitosti iz domena rada i radnih odnosa, uključujući i odredbe ugovora o radu, upućujemo Vas na Inspekciju rada.”- rekli su nam iz menadžm,enta “Pomorskog saobraćaja”. Ističu da naknade zaposlenima za regres, topli obrok, prevoza i slično “već duži niz godina više nisu posebna kategorija već da predstavljaju dio redovne zarade i jednako kao i ostale naknade zarade podliježu obračunu poreza i doprinosa.”
Iz Uprave za inspekcijse poslove međutim, ni nakon četiri dana nisu odgovorili na pitanja u vezi kontrola koje u “Pomorskom saobraćaju” navodno preduzima njihova Inspekcija rada, odnosno rezultata tih kontrola.
Uz menadžmenta kompanie tvrde da je inspkecijski nadzor u međuvtremenu okončan i da pritom nije konstatovana niti jedna nepravilnost.
Nezakoniti blanko otkaz koji je navodno nudjen na potpis radnicima Pomorskog saobracaja
Naš sagovornik kojin je tužio kompaniju u kojoj je do nedavno radio, kazao je da je Ban nakon što su se radnici pobunili zbog neisplaćenih primanja na koja po zakonu imaju pravo, ponovno od avgusta ove godine u platne liste uvrstio i propisan obračun minulog rada. On tvrdi da je menadžment kompanije koristeći činjenicu da u njoj ne postoji sindikalna organizacija, sada pokušava da sve zaposlene primora da potpišu nove ugovore o radu u kojima pored ostaloga, sadrži i izjavu zaposlenog, da on/ona na dan eventualnog raskida ugovora o radu, nema nikakvih potraživanja prema poslodavcu po osnovu rada i radnog odnosa a koja proizilaze iz prethodnog ugovora o radu. To je, prema tvrdnji našeg sagovornika, urađeno nakon što se u javnosti digla bura oko nezakonitih blanko izjava sa istom sadržinom koje je navodno, menadžment Pomorskog saobraćaja prethodno tražio od zaposlenih da potpišu, nakon što je već bilo izvjesno da će duio radnika pred sudom zatražiti svoja prava.
Naš sagovornik koji je dugogodišnji kapetan trajekata kaže da je stanje u toj kompaniji dok je ona bila u državnom vlasništvu, te neposredno nakon što je privatizovana, bilo veoma dobro za zapolene koji su imalo prilično visoke i redovne zarade, ali da su novi vlasnici ubrzo “okrenuli ploču” i na sve naćine pokušavaju da uštede preko leđa radnika.
“Plata nam je zadnji put povećana 2008. i od tada je samo smanjivana bez ikakvog suvislog objašnjenja, osim šton je tada rečeno da je u toku svjetska ekonomska kriza. To je učinjeno uprkos tome što firma svake godine bilježi rast fizičkog prometa, ali i svake godine sve bolje finansijski posluje sa milionskim dobitima koje između sebe dijele vlasnici kompanije.”- kazao je sagovornik dodajući da se Dejan Ban navodno prema radnicima ponaša despotski i sa omalovažavanjem poručujući im da “ko nije zadovoljan, slobodno ide” i da će on mornare, mašince i kapetane trajekata “lako zamijeniti jer takvih ima koliko hoćeš na Tuškom putu”.
Bura foto Boka News
Kaže da je osnovna plata kapetana trajekta, školovanog pomorca sa dugogodišnjim iskustvom i brevetom zapovjednika broda u maloj obalnoj plovidbi, iznosila 696 eura i da je sa prekovremenim, noćnim io radom praznikom, mogao da mjesečno inkasira maksimalno do 900 eura.
“Ljudi masovno napuštaju tu, za radnike nekad veoma dobru firmu. Samo od maja ove godine iz Pomorskog saobraćaja su otišla tri kapetana i tri motorista sa trajekata, a odlazaka starih radnika koji imaju viešedecenijsko iskustvo biće sigurno još.”- kaže sagovornik tvrdeći da su se sa vlasnikom firme morali “natezati” i oko ljetnjih radnih uniformi, nepostojanja nikakvih pauza tokom smjena, rada na brodovima na kojima nema pitke vode…..Tvrdi i da je više njegovih kolega dobilo otkaz od direktora Bana, da bi kasnije sud presudio da je to bilo nezakonito i naredio njihovo vraćanje na psao, a što je Ban navodno u nekim slučajevima odbio da sprovede.
Iz menadžmenta sve to odbacuju kao netačno, ističući da se navodima o otkazima, sudskim sporovima i ostalo u novinarskim pitanjima koja smo im uputili, “sugerišu unaprijed pripremljeni i negativni komentari, uključujući i visinu ličnih primanja zaposlenih” “Posebno ističemo da visina ličnih primanja zavisi od individualnog doprinosa procesu rada, i da predstavlja jednu od četiri najvažnije definicije poslovne tajne u kompaniji. Inače, naša kadrovska struktura je više nego zadovoljavajuća, a što je najvažnije naša kompanija je, mada na žalost jedina u zemlji, osposobljena da proizvodi sopstvene kadrove i praktično predstavljamo kadrovski “rasadnik” za dobijanje ovlašćenja pomoraca raznih struka u domenu nacionalne plovidbe. Mi ulažemo u kadrove i mi ih proizvodimo i činjenica da drugi poslodavci iskazuju interesovanje za naše zaposlene za nas predstavlja uspjeh i priznanje.”- kažu u “Pomorskom saobraćaju” dodajući da im je jasno da kod njihovih radnika ima i onih koji su nezadovoljni “ali to se ne rješava preko medija”.
„Pomorski saobraćaj“ je već 14 ipo godina u većinskom vlasništvu braće Ban koji su bliski sa liderom DPS Milom Đukanovićem. Oni su 2004. tada državnu firmu koja je bila u većinskom vlasništvu Fonda PIO i svojom zaradom dopunjavala hronično deficitarni crnogorski penzioni fond, po odluci Savjeta za privatizaciju, dobili bez javnog tendera, kupovinom državnih akcija na berzi. Za to je firma Prohouse u kojoj su braća Ban sarađivala sa Željkom Mihailovićem, državi platila 1,2 miliona eura, od čega samo 680 hiljada eura u kešu, a ostatak obveznicama stare devizne štednje koje je prethodno kupili po diskontovanim cijenama.
Trajekti u pristanistu Lepetane
Na čelu Fonda PIO koji je u ljeto 2004. odlučio da naprasno proda „zlatnu koku“ – „Pomorski sabraćaj“ bio je visoki funkcioner DPS-a, aktuelni guverner CBCG, Radoje Žugić.
Javnosti nikad nije objašnjeno zašto je država čiji je predsjednik Vlade tada bio lider DPS Milo Đukanović, naglo odlučila da privatizuje jednu od ekonomskih najuspješnijih kompanija u državi koja joj je tada donosila oko pola miliona eura čistog profita godišnje. Nikad nije objašnjeno ni zašto manjinski akcionari „Pomorskog saobraćaja“ u tada većinskom vlasništvu Fonda PIO, nisu bilo obaviješteni da će država na berzu iznijeti svoje akcije, iako su manjinski akcionari bili spremni da ih plate do 2 miliona eura – znatno više nego što su to učinili braća Ban i „Prohouse“ kao konačni kupci.
U okviru proslave 100 godina društva “Napredak” Gornja Lastva u organizaciji Foto kino i video kluba “Mladost” u subotu je u Gornjoj Lastvi održano “Sjećanje” – veče posvećeno Krstu-Kiku Tomičiću.
Posjetioce u ime društva “Napredak” pozdravio predsjednik Društva Zoran Nikolić, a o životnom putu i stvaralaštvu Kika Tomičića, govorili su predsjednik foto kluba Anton Marković i direktor Centra za kulturu Tivat Neven Staničić.
U programu je prikazan video snimak razgovora sa Kikom snimljen za potrebe filma “Mi pravimo žive slike” autora Momira Matovića i dva Kikova kratkometražna filma, među kojim je bio njegov najnagrađivaniji film “Svaki dan kao jedan” i “Ubice su među nama”.
U programu je učestvovala klapa “Bellezza” iz Tivta, a prisutni su mogli da vide Tomičićeve umjetničke fotografije i radne fotografije sa snimanja njegovih 12 filmova.
Krsto Kiko Tomičić – foto Boka News
Gornjolastovljanin Krsto Kiko Tomičić, majstor fotografije i dugogodišnji radnik Centra za kulturu Tivat, bio je jedan od najboljih i najnagrađivanijih umjetničkih fotografa i autora kratkometražnih filmova u Crnoj Gori. Tomičić je bio član Foto kino i video kluba „Mladost“ iz Gornje i Donje Lastve kod Tivta, od njegovog osnivanja. Fotografijom se bavio od 1958., a izlagačkom djelatnošću od 1960. godine.
Na polju fotografije dao najviše, iako je smatrao da je bi najbolji u kratkometražnim filmovima. Osvojio je 14 nagrada i mnoga priznanja. Autor je mnogobrojnih dokumentarnih fotografija. Njegove fotografije prate razvoj i gotovo sve značajnije momnente iz novije prošlosti ovog gradaTivta. Amaterskim filmom se počeo baviti 1962. godine, i tu je mao veliki uspjeh.
Snimio je 12 autorskih filmova sa kojima je učestvovao na 20 festivala i osvojio 29 nagrada. Dobitnik je Zlatne plakete Kino saveza Jugoslavije, Zlatne plakete Narodne tehnike Jugoslavije i “Novembarske nagrade oslobođenja Tivta” za 1977. godinu. Jedini u Crnoj Gori je nosilac zvanja “Kandidat majstora amaterskog filma Jugoslavije”.
