Da bi Grad bio ono što jest, valjalo bi sačuvati preostalo stanovništvo unutar zidina, čiji se broj godinama osipa.

U zidinama je nekoć živjelo više od pet hiljada Dubrovčana, po najnovijoj računici ostalo je 1557 entuzijasta. Unatoč nepreglednim gužvama, često nesnosnoj buci, preskupim oskudnim trgovinama, problemima s nedostatkom parkirnih mjesta, smradu, zagušljivoj vrućini… oni uporno o(p)staju.

Čak 55 posto kućanstava je s jednim ili dva člana, što pretpostavlja da je riječ o starijima. Potvrđuje to i statistika – među zidinama živi čak 856 Dubrovčana koji tu žive umirovljeničke dane. Ako je suditi po onoj staroj ‘na mladima svijet ostaje’, povijesnoj jezgri već odavno se loše piše.

Kako najbolje predočiti situaciju povijesne jezgre – učiniti đir Stradunom za ljetnog dana. Ako vam uspije poći za rukom dva puta reći ‘dobar dan’, onda je on uistinu i dobar.

– Rijetkost je naći domaćeg čovjeka u Gradu. Na zelenoj placi se još susrećemo. Udata sam 53 godine ođe. Što je bilo onda, to nije sad. Jedino suprug i ja smo ostali u cijeloj našoj ulici iza Muzičke škole. Sve su apartmani. Ujutro kad otvorim vrata od kuće, samo čujem ‘bye, bye’ i ništa više. A prije bila su otvorena vrata od svake kuće. Djeca bi se igrala na ulici, znalo se i što ‘ko taj dan kuha za objed’. A sad niđe nikoga – priča Filomena Kralj, koja se upravo vraćala iz Gruža s place jer u zidinama nije imala gdje kupiti ribu. Ljudi odlaze iz Grada, sve se pretvara u apartmane. Jednima unosno, drugima ugodnije za život.

Turizam u najezdama

– Ođe sam rođena i odrasla. Razlika je ko nebo i zemlja. Vazda je bilo čeljadi, i turista i domaćih, ali ovo danas je malo pretjerano. Vlada nekakav mentalitet koji ja ne znam okle je došo. I novci i ljudi. Vazda je bilo turizma, ali ne ovakvog u najezdama, a turisti su nivoa, a – što ću vam rijet. Puno smo mi krivi.

Meni ti turisti s kruzera činu bolest. Njih niko ne obada. Oni su ko izgubljene ovce. Oni slikaju mačku, pojedu sladoled i pojma nemaju. Niko ih drukčije ne tretira. To je žalosno.

A nas u Gradu opet niko ne obada. Evo su nam se cijene opet malo ‘unormalile’, ne kao u centrima, ali su smanjene u odnosu na ljetne. Zoveš meštra za bilo što, samo ti reče ‘neću doć’. Ali opet ja ne bi nikad i niđe iz Grada. Tko ima tu sreću imati Stradun za dnevni boravak – kroz osmijeh će gospođa Ivana Gozze, koja cijeli život s prozora gleda na zelenu placu i u ono vrijeme kada su se banci protezali do Skala od Jezuita i danas kada na placi bude najviše petnaestak banaka. Zima joj je divna jer tada se, oni koji su još uvijek u Gradu, više susreću i druže.

– Nije baš takvo mrtvilo. Ljudi su ‘mrtvi’, a ne Grad, i to se promijenilo. Valjda se umore od ljeta. Ali ja volim zimu kad sve malo mola, onda je opet Grad naš – kaže ova stanovnica jezgre.

Sve je za petinu skuplje

Život u zidinama je, valjda i ptice na grani to znaju, barem 20 posto skuplji, jer u zidinama su i cijene turističke. S prvim naznakama sezone počinju se dizati. Već godinama je tako i nitko ne može tome stati u kraj.

Usput, tri su omanje prehrambene trgovine u kojima je nabijeno onoliko osnovnih artikala koliko uopće prostorno može stati, i jedine su za opskrbu stanovnika povijesne jezgre. I za svakog onoga gosta koji poželi, primjerice, kupiti vodu.

– Život za građane ovdje je višestruko skuplji upravo zbog problema koji dugo vremena kulminiraju; problem parkinga, cijene, gužve, dopremanje robe, gubitak vremena, snage. Život koji se u biti ubrzao nekoliko puta za život građana unutar zidina je usporen i to koči funkcioniranje obitelji. Zato se toliko njih i miče iz Grada jer ne mogu egzistirati unutar zidina – smatra Robert Kralj.

Prisjeća se Dubrovnika iz svog djetinjstva – Grada mirnog, organiziranog i staloženog.

– Imao je sve što jedan grad treba imati, ljudi su bili smireniji, jednostavniji, više se komuniciralo, društvene mreže su bile na ulici, svatko je svakoga znao, poznavali smo se međusobno.

Lakše je bilo živjeti u tom Dubrovniku. To je bio jedan živi forum, a sad je stihijski život, skakanje iz sekunde u sekundu, grabljenja svake prilike, nekog straha od neimaštine, ljudi su pod pritiskom, stresom, svega se boje. I siti su gladni – uspoređuje Kralj dvije krajnosti.

Tvrdi kako masovni turizam guši Grad i unatoč gradskom projektu ‘Poštujmo Grad’ još uvijek se ne može primijetiti razlika u protočnosti i prohodnosti gradskim ulicama.

Stradun za turiste

Osim skupoće, ono što ‘tjera’ ljude iz zidina je i gužva, neprestana i nepregledna, što zbog kruzeraša, što zbog individualnih turista. U povijesnoj jezgri postavljeni su brojači kako bi se znao broj koliko je ljudi u određenom trenutku unutar zidina.

Primjerice, najveći broj ulazaka ove sezone zabilježen je 29. srpnja, kada je u jednom trenutku u zidinama bilo 10.348 ljudi, što je maksimum ovog ljeta. Kada se toliko ljudi nađe na omanjem zidinama opasanom prostoru, kako će stanovnik na posao ili u trgovinu?

Na posao kasni, u trgovini čeka i po pola sata u redu. Poželi li otići u neki od centara kako bi prošao jeftinije, mora ili autobusom ili autom. Svakako, loše će se provesti.

Do Pila u prepunom autobusu pa kroz gužve do kuće, a sve s rukama punim spenze. Ako će autom svemu, mora još nadodati barem sat čekanja parkinga. Jer parkirnih mjesta nedostaje. I to nije problem samo užeg gradskog područja. Zato automobili stanovnika povijesne jezgre preko ljeta zimuju.

– Masovnost nas je pojela, a nema kvalitete. Gužvu na Pilama treba sredit. Ne može neko ko ima auto od Ilijine glavice do Grada ići pola ure, a pješke prođeš za pet minuta. Onda još parking i čekanje. Treba skratit kruzere. Mi puno obećavamo, ništa ne činimo – kaže Vicko Smojver koji živi na Svetoj Mariji, ispod zidina.

Kad ide sa zelene place, kaže, ide kroz ulice jer Stradun je ljeti rezerviran za turiste.

– Živim šest metara od zidina. Naviko sam više na žamor. Ali budu toliko glasni, ako ne zatvorim funjestru, i to duplu, probijaju uši – kaže ovaj stanovnik.

Ima i on apartman i ljeti iznajmljuje. Iako do apartmana ima 150 skala, ni jedan gost mu se na to nije potužio jer oduševljeni su Gradom. Ali gužva ni njima ne ide u prilog.

– Kad dođe gost u apartman, prvi dan može obić muzeje, a druge dane već traži izlete na Elafite, u Montenegro. Kao prije 10 godina.

Ako me pitaju, preporučim im kvalitetne restorane, a za gužvu nemam im što govorit, vide sami. Nitko vam u Dubrovniku ne stoji dulje od dva, tri dana najviše. Prije sedam, osam godina kad su bili pravi gosti, prvo se popunjao restoran pa pizzerija, a sad je obrnuto, pizzerija pa restoran – kaže gospar Smojver i nastavlja:

– Samo ima dođoša. Meni jedino može doć slabo pa da bacim smeće u ulicu. Uvijek ga bacim ili na kamion ili na kantu. Ima nekih, bez obzira koliko je ura, bace smeće na ulicu i gotovo. Što ti vrijedi ako ćeš izglancat kuću, a oko kuće ti šporko – pita se gospar Vicko želeći ukazati na još jedan problem unutar zidina – ostavljanje vrećica s otpadom gdje se kome prohtije.

Kroz ulicu je nemoguće proć

Poplava suvenirnica i restorana. Stolovi i stolice na svakom koraku koji uske ulice čine još užima. Nemogućnost prolaza uz konstantni oprez da ne bi dok prolaziš nekome zakačio pjat rukom.

Puno je stvari koje muče stanovnike Grada i o kojima moraju voditi računa. Unutar zidina je i Nikolina Farčić, koja će reći kako je izazovno danas živjeti u Gradu bez obzira na sve teškoće.

– Emocija je ipak veća i mislim da svi ljudi koji su ostali živjeti u Gradu ne bi se mijenjali za neke druge dijelove Dubrovnika. Iz Grada bi jedino otišla ravno na selo.

Problemi su sveprisutni, a malo se čuje glas lokalnog stanovništva u smislu da se posluša kad se upozorava na probleme. Uvijek se nekako reagira kad se nosimo već s posljedicama. Prevencija nam je promakla – kaže Farčić.

Budući da je i stanovnica i vlasnica ugostiteljskog objekta unutar zidina, poznati su joj problemi i jedne i druge strane.

– Suživot postoji, a uvijek ima prostora za bolje. Moram priznati da je to dvosmjerna komunikacija i da stanovnici moraju imati razumijevanja kao i vlasnici bilo kojih djelatnosti koje se obavljaju u Gradu budući da svi posredno ili neposredno živimo od tog turizma. Problemi gospodarskih subjekata u jezgri zajednički su s onima stanovnika.

Primjerice, dostava je limitirana od 6 do 8 ujutro. Veliki je pritisak na ulice i Stradun u ta dva sata, kada bude po 20-ak kombija i kamiona na Stradunu, a to bi dugoročno moglo prouzročiti veća oštećenja. Tako se i stanovnici susreću s problemima dostave, odnosno nemogućnošću izbora koji imaju drugi stanovnici, a to je odlazak u druge trgovačke centre gdje su povoljnije cijene – ističe Farčić.

Spominje odredbu kojom je zabranjena glazba na otvorenom nakon 23.30 sati, što su svi stanovnici oduševljeno dočekali jer, realno, nemoguće je svaku večer pod prozorom slušati glazbu i žamor do ranih jutarnjih sati, a onda ići na posao i normalno funkcionirati. S druge strane, ta odluka nije naišla na odobravanje određenog broja ugostitelja.

Nije zimi više pustoš

– Mislim da je sadašnja gradska administracija s gradonačelnikom Matom Frankovićem zauzela dobar smjer. Opći dojam Dubrovnika mora biti baziran na Gradu u kojem ljudi žive, susreću se i u trgovinama, u kafićima, na Stradunu…
Turizam je baziran na doživljaju i emociji i to jednostavno ne ide bez ljudi koji u ovom Gradu žive. Neki sadržaji će se morati disperzirati izvan Grada, a ostati sadržaji kojima nije glazba potrebna za iskomunicirati taj primarni ugostiteljski sadržaj – ističe Farčić.

Da je suživot potreban i da ga ima, potkrepljuje podatkom kako je na nedavnom sastanku ugostitelja koji posluju unutar zidina jedan od njih ostalima kazao ‘neka podigne ruku onaj tko ima nesuglasice sa stanovnicima, odnosno susjedima svog lokala’? Od stotinu ugostitelja tek tri ruke su bile u zraku.

Turistička sezona u Dubrovniku odavno ne traje samo tri ljetna mjeseca. Traje otprilike od 15. marta do 15. novembra, ako je suditi po otvaranju, odnosno zatvaranju dobrog dijela ugostiteljskih objekata.

Dubrovnik zimi više nije ‘pusti Grad bez kučka i mačka’ jer dosta se toga radi i na zračnoj povezanosti Dubrovnika s europskim središtima, a i kruzing sezona svake je godine sve dulja pa se pauza svela na samo dva do tri mjeseca godišnje.

Zato se često može čuti negodovanje javnosti kako zimi turisti koji dolaze u Grad mogu samo besciljno lutati gradskim ulicama jer nailaze na zatvorena vrata ugostiteljskih objekata.

Kako bi se pridonijelo obogaćivanju ponude tijekom zimskih mjeseci, gradonačelnik Mato Franković odlučio je da će svi ugostiteljski objekti koji budu radili tijekom zime biti oslobođeni plaćanja zakupa javne površine, što su svi ugostitelji jednoglasno pozdravili.

– Izazov je raditi zimi jer javna površina je okosnica poslovanja. Trebalo bi dogovoriti s nekoliko ugostiteljskih objekata da, uz zimsku ponudu na koju se Dubrovnik sveo, a to su blagdanske kućice, budu otvoreni još neki dodatni objekti jer stizale su pritužbe od strane Zračne luke i Turističke zajednice, ali to je povezano i s otvorenošću hotela koji su isto zatvoreni zimi, a u njih se nekako manje upire prstom.

Nitko ne garantira da će letovi biti puni i da ćemo mi opravdati poslovanje zimi. Ali trebalo bi iskomunicirati da barem neki objekti u zimskim mjesecima budu otvoreni. S ovom gradonačelnikovom odlukom, s tim beneficijama, mislim da će se neki odlučiti raditi zimi – zaključuje Nikolina Farčić.

/Kristina Filičić/