Božićnim bazarom i koncertom popularsne splitske grupe „Trio gušti“ na gradskoj rivi Pine, u Tivtu je sinoć počela novogodišnja zabavna manifestacija „Welcome to the party – Tivat 2018“ koju povodom božičnih i novogodišnjih praznika priređuju Opština, Turistička organizacija i Udruženje hotelijera i ugostitelja Tivta.
Brojni posjetioci uživali su u zabavi i dobrom štimungu koju tradicionalno dobro stvori Trio Gušti.
Predsjednik Opštine Budva, Dragan Krapović, najavio da se Sea Dance festival neće održati na plaži Jaz.
Godinu na izmaku budvanska vlast ocjenjuje kao stabilizacionu. Finansijski su uspjeli da tu Opštinu stave na noge. Za dva dana usvajaju budžet za narednu godinu, koju vide kao umjereno razvojnu. Sea Dance, poručuje predsjednik Opštine, više neće biti na Jazu.
Opština Budva danas je finansijski stabilna, smatra Krapović. To je i bio cilj sadašnje vlasti.
“Ova godina je bila stabilizaciona godina, nije bilo mogućnosti za neke veće iskorake u smislu investicija i razvoja”, ocijenio je Krapović.
Otvoren je građanski biro, uskoro i Centar za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju. Najavljuju skoro rješavanje problema kanalizacije u Petrovcu i otpadnih voda u Budvi. Ipak, nijesu zadovoljni šta je Budva dobila sporazumima o priznanju krivice.
“Mi ćemo sada u idućem periodu krenuti u prodaju jednog broja tih nepokretnosti, jer moramo probati da ta neka sredstva prikupimo koja su nam pripala po sporazumu”, dodao je Krapović.
Sea dance više neće biti na Jazu, poručio je Krapović. A, da li je festival uopšte potreban Budvi, odlučiće odbornici početkom naredne godine.
“Sa velikom izvjesnošću mogu da kažem da festival više neće biti na Jazu. Festival jeste donio Budvi jednu prepoznatljivost, marketinški iskorak. Bilo je tu dobrih i lošijih godina. Međutim, ono što je moja percepcija da to nije sigurno ono što su gospoda organizatori podcrtali”, tvrdi Krapović.
Budžetom, koji će se naći pred odbornicima za dva dana, predviđeno je više investicija i veće ulaganje u infrastrukturu, poručio je prvi čovjek Budve.
U nedjelju se navršilo tačno mjesec dana od kada je argentinska podmornica ARA „San Juan“ (San Huan) sa 44 člana posade, proglašena nestalom. Podmornica je bez ikakvog traga iščezla u hladnim i olujnim vodama južnog Atlantika na otprilike pola puta tokom povratka iz luke Ushuaia na samom jugu Argentine, do svoje baze u gradu Mar de Plata na istoku te države.
Posljednjji radio kontakt sa podmornicom pod komandom kapetana fregate Pedra Martina Fernadeza (45) ostvaren je 15.novembra ,, kada je od svoje pretpostavljene u komandi u Mar de Plati, izvijestio da „San Juan“ ima neke tehničke porobleme sa akumulatorskim baterijama, zboge čega je naređeno da odmah prekine misiju i najkraćim putem se vrate u bazu. Od tada se više nita ne zna što se dogodilo sa podmornicom i njenom posadom te gdje se nalazi olupina i njihovi posmrtni ostaci jer je sada već izvesno da niko nije preživio ovu katastrofu.
Javnost u Argentini gde je je nestanak „San Juana“ prava nacionalna tragedija, ali i svjetska javnost još nisu dobili odgovore što se zapravo dogodilo sa podmornicom dugom 67,3, širokom 8,4 metra od 2.264 tone deplasmana u zaronjenom stanju.
„Ovo što se dogodilo sa „San Juanom“ je katastrofa ne samo za Argentince, već i za cijelu podmorničku zajednicu svijeta. Podmorničari kao ljudi koji se izlažu enormnim opasnostima obavljajući taj predivan i ponosan, ali veoma rizičan posao, međusobno su braća, bez obzira iz koje zemljje da dolaze i ovakvi tužan događaji sve ih potrese. Naravno, ovakve nesreće probude i želju da se što prije otkrje njihov uzrok i on otkoni kako se takve tragedije više ne bi događale“- komentariše mornaričko-tehnčki pukovnik u penziji Milan Komar iz Beograda, dugogodišnji nekadašnji jugoslovenski podmorničar, ali i svojevremeni direktor bivšeg tivatskog Arsenala čija je uža specijalnost bila uopravo remont podmornica kao tehnološki najkomplikovanijih, a u ratim dejstvima možda i daleko najopasnijih ratnih brodova.
Komar (70) je završio Mornaričko-tehnilku akademiju JRM u Puli, stuidirao je na Brodostrojarskom fakultetu u Rijeci, a završio je i Komandno štabnu akademiju Ratne mormarice bivše SFRJ. Tokom petanestogodišnje službe na podmornicama, bio je pomoćnik upravitelja stroja, a kasnije i upravitelj na jugoslovenskim dizel-električnim podmornicama klase „Heroj“, a potom i tehnički referent za mašinstvo u Komandi nekadašnjeg 88.diviziona podmornica JRM. U Generalštabu JNA i VJ bio je načelnik Odjeljenja za remont mornaričke tehnike i autor je brojnih stručnih radova o podornorničarstvu i hiperbaričnoj tehnici, kao i dvije knjige. Živi i radi u Beogradu i Aleksandriji jer je i danas kao penzioner, uključen u brojne projekte remonta i unapređenja mornaričke ratne tehnike u nekim državama svijeta. Ovaj cijenjeni stručnjak možda je i najbolji sagovornik na temu o tome što se zapravo desilo zlosrećnoj argentinskoj podmornici…
Dizel električina podmornic „San Juan“ klase TR-1700 koja je u prvj polovini osamdesetih gidina 20.vijeka konstruisana u izgrađena kod renomirane njemačke brodograđevinske korporacije Thyssen Nordseewerke, na papiru, bila je vremešan i već pomalo zastarajeli ratni brod. Ipak, to može biti utisak samo slabije upućene javnostu jer je „San Juan“ prije samo 4 godine završio obiman generalni remont, tzv. mid life uprgade and reconstruction, koji bi toj podmornici trebalo da omogući da u operativnoj upotrebi ostane još najmanje 20 godina, odnosno ukupno preko pola stoljeća od momenat kada je porinuta u Njemačkoj 1983. Ratni brodovi naime, a posebno podmornice, izuzetno su skupa sredstva ratne tehnike pa tokom svog vijeka upotrebe, po pravilu prolaze najamnje jednu ili dvije ozbiljne rekonstrukcije i modernizacije tom kojih se obnove svi osnovni sistemi broda, počev od njegovog trupa i zanovi mašinska, elektro i hidrauličina oprema, te posebno uvede novo naoružanje i senzori. Takav posao odrađen je od 2008-2013 i na „San Juanu“ u brodogradilištu argentinske Ratne mornarice Domecq Garcia, pod budnim okom i nadzorom njemačkih konsulstanata – predstavika firmi koje su 1983. sagradile i opremile tu podmornicu. Zanimljivo, „San Juan“ i njena blizanka „Santa Cruz“ su svojevremeno sa postignutih čak 26 čvoriova brzine u podvovdnoj vonji, bile daleko najbže klasične dizel.-elektrilne podmornice u svijetu, a argentinska mornarica je planirala da naredne četiri naručene, ali nika završene podmonice klase TR-1700, čak opremi malim reaktorom i od njih napravi podmornice na nuklearni pogon.
„Tragedija „San Juana“ je zaista, njemačkoj privredi pala kao sjekira za vrat jer je bacila sijenku na do sada perfektu reputaciju njemačkih podmornica.Ja branim Kupp-ovu, Ferostahl-ovu ili Siemens-ovu tehnologiju i ne dozvoljavam mogućnost da je neki tehnički kiks ili problem prouzrokovao ovu nesreću“- kaže Komar koji se ne slaže sa teorijama koje su o tome što se „San Juanu“ desilo, u međuvremenu počeli plasirati neki svjetski mediji ili „eksperti.“ Po njima, olujno more jer je u momentu kada se podmornica 15. novembra sa periskopske dubine, radio vezom javila bazi i izvjestila o problemima odnosno „kratkom spoju“ na dijelu svojih baterija, oštetilo je tzv. šnorkel (veliku cijev za dovod svježeg vazduha u motorni prostor podmornice i izvlačenje izduvnih gasova motora na povšinu mora). Kroz šnorkel je u unutrašnjost „San Juana“ prodrla morska voda koja je onda, po tim tumačenjima, izazvala nove kratke spojeve na aku-baterijama, požar, pojavu gasa hlorina i njegovu eksploziju koja je najvjerovatnije odmah ubila posadu i podmornicu poslala na dno Atlantika.
„Ja tu opciju negiram – morska voda može da eventualno uđe kroz šnorkel, ali nikako ne može iz njega da ide u baterijemjer su akumulatorske jame koje se nalaze na dnu podmornice dobro zatvorene. Voda može da naplavi neki prostor u podmornici, a u ovom slučaju je gotovo sigurno da je ona dospjela na glavnu elektro-razvodnu ploču i glavne sabirne šine koje u sebi nose ogromnu energiju. Naime, dok je podmornica plovila u šnorkel-vožnji njena 4 dizel agaregata, svaki snage 1.500 konja, su radili i punili baterije strujom koja kasnije pokreće glavni elektromotor Siemens snage 6.000 konja koji pogoni podmornicu. Možete samo zamisliti kako je katastrofalna snaga tog kratkog spoja bila na mjestu kuda prolazi oko 30.000 ampera struje – pa to sve prži i rastapa oko sebe, tu pomoći jednostavno nema. U takvim okolnostima, podomornica ostaje potpuno bez pogona i polako, ali sigurno, počinje da tone“- objašnjava Komar. Da bi ilustrovao snagu električne energije koja prolazi kroz glavne sabirne šine, on kaže da je na jugoslovenkim podmronicama tipa „Heroj“ kojima je pogon bio mnogo manje snage nego kod „Sa Juana“, dimenzija jedne te šine od čistog bakra iznosila 12 x 1,5 centimetar i da je kroz njih prolazilo po 1.500 amper-sati struje.
„Možete zamisliti koja je snaga takvog kratkog spoja kada to zalije more. Po meni, najveći dio posade „San Juana“ je u tim trenucima već bio na ovaj ili onaj način onesposobljen, podmornica je primila određenu količinu vode, ostala bez pogona i napajanja strujom i polako počela da tone, sve do nije propala dovoljno duboko i stigla do svoje tzv.dubine smrskavanja – tačke gdje više čvrsti trup podmornice ne može da izdrži ogroman hidrostatički pristisak morske vode koja ga okružuje. Tada dolazi do tzv.implozije, odnosno more u djeliću sekunde potpuno zdrobi i uništi podmornicu koja onda u obliku gomile većih ili manjih khotina, tone do samog dna.“- kaže Komar dodajući da je siguran da učesnici potrage za „San Juanom“ koji su navodno oko 3 sata nakon što je prekinut radio-kontakt sa podmornicom, registrivali zvuk nalik na eksploziju u blizini te pozicije, „nisu čuli nikakvu eksploziju jer nje nije ni bilo, već impoziju – zvuk katasrofalnog raspadanja trupa podmornice koja prelazi svoju dubinu smrskavanja“.
„To je to – tu je bio kraj i oni su čuli amo završni čin te drame“- istakao je Komar dodajući da je implozija trupa „San Juana“ potrajala nepunih 40 milisekundi. To znači da, ako je neko od njege posade u tom momentu još i bio živ, smrt koja je nastupla za njega bila praktično trenutna i bezbolna.
Bivši jugoslovenski podmornički stručnjak svoju teoriju o onesposobljenosti posade odmah nakon inicijalnog velikog ratkog spoja i mogućeg požara, temelji i na pitajima zašto u momentu kada su vidjeli da podmornica tone, argentinski mornari i oficiri nisu uradili ništa da to pokušaju spriječiti ili makar da pokušaju obavijestiti potragu koja bi neminovno krenula za njima, gdje se nalaze.
„Niko nije ni pokušao da sprovede tzv. „emergency blow“, odnosno hitno pirenje svih tankova ronjenja koje bi dovelo da podmornica bukvalno „izleti“ na površinu mora. Nisu lansirali ni jednu od piropatrona koje se ispaljuju iz zaronjenog stanja i koje, odletjevši u nebo, tri minuta emituju jaku svjetlost koja upozorava brodove što prolaze da se nešto vanredno događa. Nisu otpustili ni tzv. EPIRB plutaču za slučajj opasnosti koja ispluta na površinu i ostaje vezana komunikacionim kablom sa podmornicim koja je eventualno potonula i stigla na dno. Nisu puštali ni naftu iz tankova da bi njena mrlja na površini mora spasiocima generano ukazala na poziciju potonule podmornice, niti su slali signale lupajući metalnim predmetima o trup podmornice“- objašnjava Komar dodajući daje dio posade ruske nuklearne podmornice „Kursk“ koji je preživio inicijalnu eksploziju njenog torpednog prostora i potonuće podmornice na 108 metara dubine u Barencovom moru, upravo na takav način – lupajući Morzeove signale o trupu podmornice, pokušavao da kontaktira spasioce.
Po Komaru, „San Juan“ je imao i nesreću što se u momentu incidenta sa pogonom, podmornica našla na mjestu gdje tek počinje tzv. argentinski konkinentalni šelf sa dubinom mora koja se postepeno smanjuje od najveće što iznosi 200 metara.
„Da je podmornica potonula tu, na oko 200 metara dubine, gotovo sam siguran da bi preživjeli, ako ih je bilo u njoj, uspostavili kontak sa spasiocima i bili bi izbavljeni je je „San Juan“ imao tehničku mogućnost da se spoji sa spasilačkim ronilicama tipa DSRV koje koriste Mornarice NATO. Ovako, ona je najvjerovatnije potonula na poziciju koja nije dohvatila kontinentalni šelf – već nešto dublje more gdje su dubine od 900 do 1.000 metara, prije nego što morsko dno u okeanu „drastilčno padne“ i na više od 3.000 metara dubine“- kaže Komar dodajući da je „San Juan“ kada je bio nov, imao maksimalnu dubinu ronjenja od 300 metara sa tzv.koeficijentim sigurnost 3, što znači da bi podmornica teoretski izdržala a da se ne raspadne, čak i da potone do čak 900 metara dubine. Nakon posljednjeg velikog remonta koji je zahtijevao sječenje njenog čvrstog trupa rad zamjene agregata i baterija, koeficijent sigurnosti je smanjen na 2,2 što znači da je podmornica implodirala na dubini od oko 660-700 metara.
Komar smatra da komandnt podmornice vjerivatno nije imao podatak o snazi oluje , ognomnoj visini i pravcu valova na površini u momentu kada se digao na periskopsku dubinu i isturio šnorkel ne bi li radom dizel-agregata, napunio njenih ukupno 960 baterja raspoređenih u četri velike grupe od po 120 članaka.
„U takvoj oluji šnorkel je sigurno bio brzo oštećen, automatika vjerovato nje mogla dobro da odradi svoj posao kako treba i došlo je do prodora mora u podmornicu kroz njega“-ističe Komar podsjećajuči da je na vrlo sličan način, zbog oštečenja šnorkela, 16.aprila 1951 u La Manšu potonula britanska podmornica HMS „Affray“ sa kompletnom posadom od 75 ljudi. On smatra da nisu osnovane sumnje argentinskih istražnih oragna koji su izjavili da su navodno zbog korupcije, tokom remonta „San Juana“ ugrađene nedovoljno kvalitetne nove baterije koje su bile podložne kratkom spoju.
„Ne bi se renomirana kompanija poput „Hawkera“ koja izrađuje te baterije sa takvim nečim igrala. Remont „San Juana“ jeste rađen u Argentini ali vrlo profesionalno, uz angažovanje vrlso strulnih ljudi i opreme a sve to pod budnim okom Njemaca koji se sigurno, ne bi igrali sa svojim izuzetno visokim podmorničarskim i brodograditeljskim ugledom.“- rezimirao je Komar dodajući da su „San Juan“ i posada stradali spletom nesrećnih okolnosti koji je još jednom dokaza koliko je podmorničarstvo zapravo složen i izuzetno rizičan posao.
PRETRAĆENO PODRUČJE OKEANA VEĆE OD POVRŠINE ŠPANIJE
U pozrazi sa „San Juanom“ ulestvovalo je 20 vazduholova i oko 30 plovila iz Argentine, ali i više država svijeta – SAD, Brazila, Čilea, Njemčake,Italije… čak i Rusije. Na području koje se pretražuje – oko 200 nautičkih milja zapadno od argentinske obale kod zaliva San Horhe, uprkos izuzetno lošim meteo-uslovia, detakljno je pretraženo vupe od pola miliona kvadrata površine južnog Atlantika (vipoen nego pti je povrpina npr. cuijele Španije), bez da je otkriven ijedan trag stradale podmornice i njene posade. Naporo Ratne mornarice Argentine i nekolicine njenih inostranih pomagača sada su skoncentrisani na to da se pronađe olupina podmornice i pokuša pouzdano utvrditi slijed događaja koji su doveli do potonuća „San Juana“.
Ova tragedija ostaće zabilježena i u svjetsoj istoriji jer je među njenim žrtvama prvi put i jedna žena koja strada na podmornici – poručnica Eliana Maria Kravčuk (35) na „San Juanu“ je bila glavi oficir za naoružanje i prva je Argentinka kojoj je uspjelio da postane oficir na podmornici.
PODMORNICE RELATIVNO ČESTO DOŽIVLJAVAJU INCIDENTE
Iako su to možda i tehnološki najsavršenije mašine na planeti, komplikovanije čak i od nekih svemirskih letjelica, podmornice su zbog prioriode svojih misija relativno česti akteri incidenata. Tragedija „San Juana“ i njene 44 žrtve, treća su najsmrtonosnija podmornička nesreća u 21. vijeku. Maja 2003. nastradala je kompletna 70-člana posada kineske dizel-električne podmornice 361 tipa „Ming“ koja se udavila zbog mehaničkog kvara, a svakakao najpoznatija je tragedija ruske nuklearne podmornice „Kurs“ koja je nakon ekspozije u pramčanom dijelu, potonula 12.avgusta 2000. u Barencvom moru, povevši sa sobom u smrt 118 članova posade. Veći ili manji incidenti sa podmornicama u obliku poćara, eksplozija ili sudara sa drugim podmornicama i površinskim brodovima, po pravilu, dešavaju se u prosjeku dva do tri puta godišnje. Po broju incidenata prednjače američke podornice, potom britanske pa ruske, ali su vanredne događaje tokom posljednjih 17 godina imale i podmornice Francuske, Kanade, Australije, Indije…
Tokom novogodišnjih praznika neće biti naplate putarine na crnogorskoj strani magistralnog puta Trebinje-Herceg-Novi.
Besplatan prolaz svih vozila predviđen je za 30. i 31. decembar tekuće godine i 1. januar 2018. godine, saopštio je ranije koncesionar, preduzeće “Univerzal monte”.
Naplata putarine na snazi je od jula 2008. godine, a cijena u jednom pravcu za motocikl je 1,5 eur-a, automobili tri eura, automobil sa prikolicom 6 eura , kombi 7 eura , autobus 12,5 KM i kamion sa prikolicom 18 eura.
Na sajmu Newport International Boat Show, održanom od 14. do 17. septembra, američki Hinckley prezentirao je svoj prvi gliser na električni pogon. Treba znati kako je Hinckley osnovan još 1928. godine i spada u kategoriju legendarnih proizvođača brodova, stoga njihov Dasher simbolizira početak nove ere u kojoj će se, očito, vesla, jedra, ugljen, dizel i benzin sve manje koristiti za pogon plovila.
Ovaj luksuzni gliser dug je 8,69 metara, teži samo 2950 kilograma i ima moderan dizajn na tragu retro stila.
Što se pogona tiče, Amerikanci su se odlučili za njemačke proizvođače – uz dva elektromotora Torqeedo Deep Blue 80i 1800 ukupne snage 160 KS, ima i dvije BMW vodootporne i3 litijum-ionske baterije od 40 kWh, koje se preko kabela od 50 ampera ponovno pune za samo četiri sata.
Američki nautički mediji pišu kako je električni gliser s trupom od karbona zapravo Tesla na valovima, te ističu da će mu automomija na krstarećoj brzini glisiranja biti otprilike 35-40 milja. Hinckley Dasher koštat će oko pola milijuna dolara i na tržištu će se pojaviti 2018. godine.
Božićnim bazarom i koncertom popularsne splitske grupe „Trio gušti“ na gradskoj rivi Pine, u Tivtu je sinoć počela novogodišnja zabavna manifestacija „Welcome to the party – Tivat 2018“ koju povodom božičnih i novogodišnjih praznika priređuju Opština, Turistička organizacija i Udruženje hotelijera i ugostitelja Tivta.
Brojni posjetioci uživali su u zabavi i dobrom štimungu koju tradicionalno dobro stvori Trio Gušti.
Program koji će ukupno koštati blizu 200 hiljada eura, uključuje niz koncerata i nastupa muzičkih zvijezda iz zemlje i regiona na gradskoj rivi u periodu od katoličnog Božića 25. decembra do pravoslavnog Božića 7. januara, kao i doček Nove godine na otvorenom uz nastup čuvenog splitskog muzičara Gibonnija.
Pored njega, Željka Joksimoviča i Nede Ukrden koji su zvijezde dočeka Nove i nastupa 1.i 2.januara, u ove dvije nedjelje posjetici Tivta moći će da uživaju i u nastupima brojnih drugih muzičara u posebnim tematskim večerima – od Red Hot Chillli Peppers Tribute banda, preko James Brown Tribute banda, ansamba Toć, Danijela Alibabića, Baneta Nedovića, do izviđača rock, folk i klasične muzike.
Sve to prati i posebna ugostiteljsta ponuda koju tivatski hotelijeri i restorateri posjetiocima nude iz posebno u božićnjem i novogodišnjem duhu dekorisanih drvenih kućica za ovu priliku postavljenih na Pinima.
Kako je bilo sinoć više na našim foto i video zapisma.
Protekle nedelje na teritoriji opštine Herceg Novi obavljena je kontrola čistoće svih kupališta i izdati nalozi za uređenje, obavještavaju iz Službe komunalne policije i inspeksijskog nadzora. Službenici su obišli 56 plaža i evidentirali stanje, nakon čega je uslijedilo čišćenje.
Ovo je nova praksa Službe i postaće redovna u narednom periodu, kako bi novske plaže bile čiste tokom cijele godine, a ne samo u kupališnoj sezoni, objašnjava načelnica Službe Marija Andrić.
Od 56 kontrolisanih kupališta 36 je bilo uredno, četiri su uređena tokom obavljanja inspekcijskog nadzora, odnosno zakupci su otklonili nepravilnosti u momentu kontrole, a pet u zakupcima datom roku. Na još 11 plaža uređenje je u toku, od čega šest čiste zakupci, a pet je onih koje nisu u zakupu pa će ih održavati radnici preduzeća „Čistoća“.
Andrić ističe da represivnih mjera do sada nije bilo, jer su svi zakupci postupili u skladu sa svojim obavezama i prepoznali namjeru opštinskih službi da naša obala bude čista i u zimskom periodu. U slučaju da se zakupci ne budu pridržavali naloga za uređenje i održavanje kupališta, Služba će biti primorana da izriče novčane kazne i upozna Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom ko su neodgovorni zakupci, a koji će na osnovu toga biti diskvalifikovani prilikom ponovnog poziva za zakup kupališta.
Kako objašnjava, akcija se sprovodi u skladu sa Odlukom o komunalnom redu Opštine Herceg Novi, kojom je određeno da kupališta moraju vlasnici, odnosno zakupci održavati u urednom stanju. Osim toga, ugovorima o korišćenju morskog dobra koje zakupci plaža potpisuju jasno je definisana njihova obaveza da u periodu vansezone obezbijede redovno i uredno održavanje plaža i akva prostora, što podrazumijeva uklanjanje i odvoz otpada koji more izbaci.
Predstava
Predstava za djecu “Zvrletova monodrama – kad proradi mašta, dešava se svašta” biće odigrana u utorak, 26. decembra u 18 sati u dvorani Park – Herceg Novi.
U predstavi igra Željko Vavić, tekst je napisao Tode Nikoletić, dok režiju i adaptaciju potpisuje Zorana Milošaković.
Predstava je poklon pozorišta Škatula, te je ulaz besplatan.
Donosimo reagovanje Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice Kotor, povodom pokušaja svojatanja ove viševjekovne organizacije.
“Bokeljska mornarica, kako proizilazi iz njenog imena, pripada Boki Kotorskoj i Bokeljima. Boka Kotorska se nalazi u Crnoj Gori koja danas baštini materijalne i nematerijalne kulturne vrijednosti koje su stvorene tokom cijele istorije od raznih civilizacija, kultura , etničkih i vjerskih zajednica, kao i država koje su postojale na njenoj današnjoj teritoriji.
Bokelji kao stanovnici Boke Kotorske baštine i dijele vrijednosti koje su u toku njene duge i bogate istorije stvorene na ovom prostoru. U Boki su u toku dvije i po hiljade godina živjeli pripadnici raznih naroda, entičkih, kulturnih i vjerskih zajednica koji su dali svoj doprinos njenoj kulturi čiji smo baštinici.Osnovna aktivnost Bokelja u Boki Kotorskoj bilo je pomorstvo koje ih je spajalo sa svijetom i omogućilo da se u Boki nalaze svi slojevi materijalne i nematerijalne kulture, kao i u drugim djelovima evropskog Mediterana i da bude integralni dio evropske civilizacije. Najveće vrijednosti našeg naslijeđa koje su i danas žive su tolerancija , mirni suživot i prožimanje kultura, vjera i naroda, pri čemu svako zadržava svoj specifični identitet . Budući da su Kotor i njegova okolina po više osnova proglašeni baštinom čovječanstva od UNESCO-a , Boka pripada i svijetu, dakle svima.
Bokeljska mornarica koja je, poslije Crkve, najstarija institucija na teritoriji Boke Kotorske i Crne Gore , svjedok je i protagonista njihove istorije, kao i istorije Jadrana i Mediterana, i riznica njihovih najvažnijih vrijednosti. U zadnje vrijeme postoje tendencije da se u javnosti raspravlja o Bokeljskoj mornarici i njenom identitetu, vjerovatno zato što ona pokazuje da je, i pored više do dvanaest vjekova istorije , veoma vitalna i zato što je u toku njena kandidatura od strane Crne Gore za upis na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a . Pri tome se bez validnih argumenata, poznavanja istorije i miješajući proizvoljno vjerske, etničke i političke kriterijume, od strane osoba i institucija iz susjednih država, a i od nekih Bokelja , svojata Mornarica, insistira se na njenom etničkom, odnosno nacionalnom, karakteru.
Tako se često u medijima iznose teze da je Boka Kotorska srpska, da su svi Bokelji, uključujući Crnogorce i Hrvate, zapravo Srbi koji su promijenili identitet, a da su i svi bokeljski katolici isto tako Srbi koji su promijenili vjeru.
Iz Hrvatske su u zadnje vrijeme veoma intenzivni protesti zato što Crna Gora kandiduje Mornaricu za nematerijalno kulturno dobro čovječanstva kod UNESCO-a i to radi bez Hrvatske. Isto tako insistira se da je Mornarica kulturno dobro prije svega Hrvata u Boki. O tome se čak ovih dana raspravljalo u Saboru Hrvatske i u Skupštini Crne Gore, a u nekim medijima u Hrvatskoj naslovi su bili „Rat oko Bokeljske mornarice“. Tolika pažnja posvećena Mornarici pokazuje da je ona veoma važna, ali isto tako da svojatanje Mornarice proizilazi iz nepoznavanja njene istorije , statuta i obimne naučne i stručne literature na tu temu. Predsjedsjednik Vlade Crne Gore Duško Marković je 20 decembra ove godine u Skupštini Crne Gore u svom odgovoru na pitanje poslanika Hrvatske građanske inicijative Adrijana Vuksanovića da li je Ministarstvo kulture prilikom kandidovanja Bokeljske mornarice za UNESCO-vu listu nemateriajlnog kulturnog blaga izostavila u samom tekstu kult Svetog Tripuna i ime hrvatskoga naroda, naglasio da Crna Gora, kao država koja baštini multikulturalnost kao osnovnu vrijednost, svoje cjelokupno nasljeđe tretira integralno, cjelovito, ne dijeleći ga prema nacionalnoj pripadnosti.
“Jer, riječ je o kulturnim vrijednostima koje pripadaju građanima, cijelom društvu, i sa kojima svako ima pravo da se identifikuje“, On je takođe istakao da će nakon kandidature za UNESCO Reprezentativnu listu, Bokeljska mornarica pripadati svim građanima svijeta, “pa je prisvajanje od bilo koje strane u ovom slučaju izlišno, tim prije što je Bokeljska mornarica kulturno dobro koje je starije od pojave nacionalnih država na Balkanu, odnosno predstavlja nasljeđe koje je opstalo uprkos brojnim društveno-istorijskim okolnostima i kulturnim uticajima”, rekao je Marković.
I pored tumačenja predsjednika Markovića, Admiralat i Upravni odbor Mornarice smatra za nužno da se oglasi ovim tekstom i da posjeti na neke elementarne činjenice koje se tiču njene istorije i sadašnjosti koje očigledno nijesu poznate protagonistima aktuelnih rasprava.
Prema tradiciji i prema nekim istorijskim indicijama Mornarica, odnosno Kotorska bratovština pomoraca, je osnovna 13 januara 809 g. kada je venecijanski brod donio u Kotor relikvije svetog mučenika Tripuna koje je otkupio kotorski plemić Andreaci Saracenis i smjestio ih u ckrvu koju je sagradio. U to vrijeme je Kotor , kao i drugi gradovi na obali istočnog Jadrana, bio pod vlašću Vizantije, a u njemu je živjelo latinsko i vizantijsko stanovništvo, Slovena još nije bilo.Kotor sa okolinom je polovinom XI vijeka postao dio prve crnogorske države Duklje i ostao do polovine XII vijeka. Oko 1185. Kotor je , kao i cijela Duklja, bio osvojen od Srbije i ostao u njenom sastavu do 1371g.. U tom periodu grad je imao veliku autonomiju, zapadnu kulturu, službeni jezik je bio latinski i bio je sjedište katoličke biskupije, osnovane vjerovatno u V vijeku. Iz toga perioda potiče prvi sačuvani dokument koji 1353.g. pominje „Pobožno udruženje kotorskih pomoraca“ (Pia sodalitas naviculatorum Catharensium). Od 1371 do 1384 Kotor je priznavao vlast mađarsko – hrvatskog kralja, od 1384 do 1391 vlast bosanskog kralja, a zatim je do 1420. bio samostalna republika. Kako su bili ugroženi od čestih napada oblasnih gospodara iz zaleđa i Dubrovnika, a prijetila je opasnost od Osmanskog carstva koje je prodiralo na Balkan, Kotorani su sedam puta tražili da ih Mletačka republika uzme u zaštitu. Konačno 1420 .g.počinje period mletačke vladavine koji je trajao do1797. g, koji je bio i najvažniji dio istorije Mornarice . Iz 1463 g. datira njen najstariji sačuvani statut, na italijanskom jeziku, i ona se tada zvala Kotorske bratovštine Sv. Nikole mornara“ (Fraternitas Divi Nicolai marinariorum de Catharo). Ona je bila najvažnija od brojnih bartovština u Kotoru jer je pomorstvo bila najvažnija privreda djelatnost. Pored vjerskih, ekonomskih, obrazovnih i humanitarnih funkcija ona je u XV. v. dobila i vojne funkcije i vojnu organizaciju. Imala je zadatak da brani grad, zaliv, obalu i da učestvuje u sastavu mletačke flote u ratovima i bitkama na Jadranu i Mediteranu. Kao nagradu za pokazano junaštvo Mornarica je dobila od Venecije brojne privilegije; među njima je bilo i preuzimanje vlasti u Kotoru na tri dana prilikom proslave svetoga Tripuna, koju je Mornarica organizovala, kao i oslobađanje osuđenika.Sve do 1859 godine bratovština se nazivala Kotorska mornarica. Ukinuta za vrijeme francuske vladavine Bokom 1807-1814 g, Mornarica je obnovljena u toku jednog vijeka austrijske vladavine pod nazivom „Plemenito tijelo Bokeljske mornarice“ i 1874.g je dobila novi statut , na italijanskom jeziku. Izgubila je vojne funkcije, sačuvavši vojnu organizaciju, i postala memorijalna organizacija. Obnovljena je 1934 pod nazivom Bokeljska mornarica i dobila novi statut. Ukinuta od okupatora za vrijeme drugog svjetskog rata , inovirana je i dobila novi statut 1964. i od tada statuti su se mijenjali više puta, a posljednji put 2016. Mornarica je i pored promjena nastavila da uspješno djeluje u novim okolnostima , ali uvijek vjerna svojim tradicijama i vrijednostima i svome motu Fides et Honor -Vjera i Čast.
Tokom cijele istorije Mornarica nikada u svome imenu nije imala nacionalni ili etnički predznak. Nju su činili pripadnici raznih entičkih grupa, a ne postoje podaci o njenom etničkom sastavu koji mogu biti argument o predominaciji jedne etničke grupe. Činjenica da je Mornarica u prošlosti bila i vjerska , odnosno katolička bratovština , nije dokaz da su njeni članovi bili pretežno Hrvati, premda nije sporno da su zadnjih 150 godina, nakon formiranja nacionalnih identiteta na prostoru Boke Kotorske tokom XIX stoljeća i obnove rada Mornarice od strane Austrougarske monarhije 1859 godine pod novim imenom „Plemenito tijelo Bokeljske mornarice“, baštinili i očuvali pretežno katolici koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati. Katolička crkva je univerzalna a ne nacionalna , u Boki su živjeli katolici razne etničke pripadnosti. U vrijeme kada je Mornarica bila i vjerska bratovština bilo je i pravoslavnih članova. Niko u Boki nije mogao da se bavi pomorstvom i pomorskom trgovinom ko nije bio član Mornarice, a već krajem XVII vijeka na teritoriji Boke, koja je tada obuhvatala prostor od Sutomora do Sutorine, katolici su činili trećinu stanovništva. Ni danas Mornarica ne vodi evidenciju o nacionalnoj i vjerskoj strukturi članova.
Bokeljska mornarica kao organizacija postojala je samo u Kotoru sve do 1972 godine, kada se osnivaju podružnice u Tivtu i Herceg Novom, a 1974.g. osnivaju se podružnice u Zagrebu a zatim i u Beogradu, premda su u Zagrebu 1924. godine, a 1929. godine i u Beogradu osnovana udruženja Bokelja koja su njegovala tradicije Boke Kotorske i Mornarice, ali nijesu bili njen sastavni dio.
U Hrvatskoj su poslije 1974. godine osnovane i druge podružnice , ali su se 1991.g godine odvojile od Matice u Boki , promijenile statut i ime u Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 , što znači da su podružnice bile u jedinstvu sa Bokeljskom mornaricom samo 17 godina, što je jako malo u istoriji Mornarice koja traje 1208 godina. Rukovodstvo Mornarice već godinama pokušava da pregovara i sarađuje sa hrvatskim bratovštinama u cilju postizanja punog jedinstvo za koje je jedini uslov prihvatanje imena i statuta Bokeljske mornarice Kotor , ali to do sada nije dalo rezultate. Niko ne dovodi u pitanje pravo na postojanje hrvatskih bratovština , niti Bokeljima u Hrvatskoj da gaje tradicije niti je bilo protesta kada je Hrvatska proglasila kolo svetoga Tripuna i Tripundanske svečanosti svojim kulturnim dobrom. Isto tako ne dovodi se u pitanje ni doprinos Hrvata u Boki istoriji Bokeljske mornarice.
Takođe i podružnica u Beogradu koja se ugasila 1991 g., a obnovljena 2009. godine nedavno se odvojila od Matice u Boki. Imajući sve to u vidu jasno je da nema istorijskih ni drugih argumenata da se ističe teza o etničkom karakteru Mornarice, niti da bilo koja etnička grupa ili susjedna država ističe pretenzije na Mornaricu.
Kada je u pitanju kandidatura Mornarice za upis na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštinu čovječanstva UNESCO-a, pravo je i dužnost Crne Gore da čuva i valorizuje kulturne vrijednosti koje su tokom istorije nastale na njenoj teritoriji, uključujući i Bokeljsku mornaricu. Nijesu tačni navodi da u materijalu za kandidaturu nije spomenut sveti Tripun, kolo i drugi bitni elementi tradicije i istorije Mornarice. Nije u materijalu bilo pomena nijedne etničke grupe i naroda koji se ugradio u tu istoriju, jer ih ima jako puno, a akcenat je dat na univerzalni , multietnički i multikulturni karakter Mornarice, bez obzira na činjenicu da su bokeljski Hrvati dali veliki doprinos njenom očuvanju i da su i danas pretežno oni nosioci ovog kulturnog dobra.Potrebno je naglasiti da je Dosije za upis Mornarice na listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva namijenjen komisiji UNESCO čiji članovi iz tog materijala treba da shvate univerzalne, svjetske vrijednosti koji preporučuju Mornaricu za upis, a ne njenu nacionalnu ili konfesionalnu pripadnost.
Zajednička kandidatura Mornarice za UNESCO od strane Crne Gore i Hrvatske nije bila moguća prije svega zato što nije bilo bilo kakve zvanične inicijative Hrvatske prema Crnoj Gori u vezi zajedničke kandidature tako da je Crna Gora samostalno ušla u taj proces i što Mornarica u toku istorije nije postojala na teritoriji današnje Hrvatske, izuzev u kratkom periodu poslije 1974 g. kao i zato što su se podružnice u Hrvatskoj odvojile od Matice 1991 g. i nijesu više sa njom u jedinstvu.
Kulturne vrijednosti, posebno kada su u njihovom stvaranju učestvovali propadnici raznih naroda i država, bi trebalo da budu elemenat njihovog spajanje i saradnje, a ne kontrorverzija i sukoba. Kada Mornarica , kao što se nadamo, bude proglašena svjetskom kulturnom baštinom , onda će ona pripadati svima, uključujući Hrvate, Srbe, Italijane, Grke, Austrijance i druge, koji su joj u raznim periodima i u raznoj mjeri dali doprinos.
Nadamo se da smo ovim dali dovoljna objašnjena o tradicijama , istoriji i prirodi Bokeljske mornarice, a za detaljnije informacije upućujemo na naš sajt www.bokeljskamornarica. com i na brojna naučna i stručna djela objavljena na tu temu poručuju iz Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice Kotor.
Pogledajte kako se svojata Bokeljska mornarica
Hrvatska – Sabor
Saborski zastupnik Mosta Marko Vučetić: “U Saboru su danas došli članovi hrvatske bratovština Bokeljske mornarice, Želi ih se istrgnuti od njihove duhovnosti i kulture”
Parlament Crne Gore
Proteklog vikenda, treću godinu za redom, na Orjenu, kod planinarskog doma „Za Vratlom“ (1160 m n. v.), uspješno je realizovan događaj „Kićenje kleke“.
I ovog puta, sa stotinjak učesnika, opravdao je naziv najposjećenijeg dešavanja iz zajedničkog zimskog kalendara koji promoviše Orjen kroz različite aktivnosti u planini. Na kićenje kleke organizovano su došli članovi planinarske sekcije „Novski tići“, koja radi pri OŠ „Milan Vukvić“, kao i hercegnovski odred izviđača „Orjen“. Ipak, primjetno je povećanje porodičnih posjeta, tako da su polovinu učesnika događaja činili odrasli.
Organizatorima (planinarski klub „Subra“) na ruku je išlo lijepo, sunčano vrijeme i mali sniježni pokrivač koji upotpunio pred novogodišnji ugođaj. U protekle dvije sezone, na ovom događaju snijega uopšte nije bilo, što ipak nije svojstveno Orjenu-planini poznatoj po obilnim sniježnim padavinama.
Kleka, smreka, ili šmreka je mediteranski bodljikavi grm, ili niže drvo, koji je u Boki Kotorskoj, ali i šire na primorju, zajedno sa lovorikom, korišćen za božićne drvce. Zauzima prostrana područja kamenjara, od mora pa sve do 1500 m visine, šireći se sve više na nekadašnjim pašnjacima i čineći teren teško prohodnim. Stoga, koristeći ga za božićno drvce ne štetimo prirodi, a ujedno se prisjećamo starih običaja. Ipak, zbog njenih izraženih i gusto raspoređenih bodlji, kleku nije tako lako okititi. Sa druge strane, uloženi trud se ipak isplati, budući da je kleka puno gušća od većine četinara, pa okićena čak bolje „figura“ od svojih velikih i „razvikanijih“ rođaka.
„Kićenje kleke je zadnji ovogodišnji događaj iz zajedničkog kalendara „Orjen, planina kraj mora“, čiji je koordinator Agencija za razvoj i zaštitu Orjena, a organizatori pojedinačnih dešavanja su PK „Subra“, NVO Orjen Outdoor, AK „Niskogorci“, Sekretarijat za komunalne poslove i ekologiju, MZ Kameno-Žlijebi, MZ Sušćepan-Ratiševina-Trebesin, NVO „Orka“, konoba Sikimić , NVO ”Eko Boka” i paraglajding klub “Adriafly”. Program se realizuje uz podršku Opštine Herceg Novi i Turističke organizacije Herceg Novi, a nastavlja se već prvim danom nove, 2018. godine.
© BokaNews, 2021
