Hrvatska nema razloga da zbog otvorenog graničnog pitanja odgađa pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji (EU), ocijenio je hrvatski analitičar, Davor Gjenero, dodajući da rješavanje pitanje granice između dvje države nije politički problem.
Zagrebački dnevnik “Jutarnji list” u utorak je objavio poruku iz nacrta strategije Evropske komisije (EK) u kojoj se navodi da će EU Srbiji i Crnoj Gori, kao uslov za članstvo do 2025. godine, postaviti rješavanje otvorenih pitanja o granicama sa Hrvatskom.
Gjenero je agenciji Mina kazao da rješavanje pitanja granice između Hrvatske i Crne Gore nije politički problem zbog toga što je uspostavljen privremeni režim koji zadovoljava interese obje strane.
“Da li će Crna Gora i Hrvatska imati politička vođstva koja će imati strpljenja, pregovarati, potpisati i ratifikovati definitivni sporazum ili će se dvije države dogovoriti da se problem preda stranom međunarodnom sudu u ovom trenutku je manje važno”, rekao je Gjenero.
On smatra da Hrvatska nema moralno pravo da traži od Crne Gore išta drugo, nego da se to pitanje rješi u uslovima potpune ravnopravnosti.
Za rješavanje tog pitanja sa pozicije hrvatske politike, kako je naveo, irelevantno je da li je Crna Gora članica EU ili nije.
“Hrvatska nema nikakvog razloga da odlaže pristupanje Crne Gore EU zbog otvorenog graničnog pitanja”, poručio je Gjenero.
On je podsjetio da u vrijeme pristupanja Hrvatske EU pitanje razgraničenja sa Slovenijom bilo otvoreno i da je izazivalo konkretne sukobe i problem.
“Nečeg takvog između Hrvatske i Crne Gore nema”, dodao je Gjenero.
Prema njegovim riječima, Hrvatska je u napetim pregovorima sa Slovenijom uspjela postići konačno rješenje problem onog trenutka kada su obje države postale ravnopravne članice EU.
On je istakao da ono što je objavljeno u “Jutarnjem listu” nije dokument hrvatske Vlade, već Evropske komisije “koja pokušava smanjivati mogući problem”.
Prevlaka-foto M. Marušić
Gjenero je ponovio da ne postoji nikakav razlog da Crnoj Gori bude postavljen taj uslov.
“Jer granični problem između Zagreba i Podgorice nije politički nego pravni”, naglasio je analitičar.
Gjenero smatra da EK tim dokumentom vrši pritisak na obje strane da zaključe pregovore prije postupanja EU ali, kako je dodao, za taj pritisak nema nikakve opravdanosti.
On je rekao da na granicu Crne Gore gleda sa velikim poštovanjem.
Prema riječima Gjenera, Crna Gora niti u razgraničenju sa Bosnom i Hercegovinom niti sa Kosovom nije bila ta koja je stvarala probleme.
On je kazao da je i sa Hrvatskom plodonosno pregovarala o kvalitetnom privremenom sporazumu.
“Crnogorska administracija ne bi smjela u EU biti opterećena pitanjem razgraničenja. Ona se ponaša vještije nego ostale vlade na području bivše Jugoslavije”, zaključio je Gjenero.
CETINJE kao austrougarski PIONIER na Skadarskom jezeru 1917 godine
Dana 10.decembra 1944., dakle prije 73. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u trgovačkoj mornarici na istočnom Jadranu – potonuća parobroda “Cetinje” koji je stradao, naletjevši na minu u Tivatskom zalivu.
Udruženje boraca NOR-a i antifašista Tivat u saradnji sa Mornaricom Crne Gore, rodbinom stradaslih, kao i rodbinom partizana iz Italije, dana 10.12.2017.godine-nedjelja održaće komemorativni skup posvećen ovom događaju:
– 10,00 h polaganje vijanaca na spomenik –groblje u Donjoj Lastvi
– 10,15 h ukrcavanje na brod –polazak na mjesto potapanja broad “Cetinje”
Pozivamo potomke stradalnika i sve zainteresovane građane da prisustvuju obilježavanju ovoga datuma i time odaju pomen žrtvama fašističkog terora, poručuju iz UBNOR-a.
„Uteć` će mi vapor!“ – sa strijepnjom je pomislila u rano jutro tog sudbonosnog 10.decembra 1944, Kotoranka Gospava Lučić (43). Čuvši reski pisak brodske sirene, Gospava je potrčala prema Luži, gdje se sa rive upravo otiskivao mali parobrod „Cetinje“.
Već dobrano nakrcan šarolikom gomilom -narodom,partizanima, zarobljenim Njemcima i Italijanima iz partizanske divizije „Garibaldi“, „Cetinje“ je lagano zavezao krmom i odvojio se od obale. Žena što je trčala prema rivi, noseći u rukama zavežljaj sa nešto hrane i preobuke, upala je u oči zapovjedniku broda, kapetanu Božu Papareli. Znajući da osim njegovog broda, u tek oslobođenoj Boki nema drugog prevoznog sredstva koje mještane može prebaciti u neki drugi dio zaliva, kapetan Božo naredio je obustavu manovre isplovljenja. Mašinski telegraf u strojarnici „Cetinja“ zazvonio je i zaustavio se na natpisu „stoj“, a potom i na oznaci „lagano napred“. Brodić se zatresao, zaustavio u pjeni koja se širila ispod njegove krme, i opet provom usmjerio prema rivi na koju je, u međuvremenu pristigla zadihana Gospava…. Sa boka „Cetinja“, poslije komandantove naredbe, do obale je ispružen ponat (drvena daska) preko koje se Gospava Lučić ukrcala na brod i ne znajući što je čeka,krenula na sastanak sa svojom sudbinom…..
U mornaričkoj bolnici u Meljinama ležao je Gospavin sin Ilija. Partizanski borac Prve bokeljske narodnooslobodilačke udarne brigade, ranjen je neznatno ranije, tokom završnih operacija za oslobođenje Boke Kotorske od njemačkih okupatora. Brižna majka hitala je da u Meljinama obiđe sina zbog čega je Gospavi pao ogroman kamen sa srca kada se, obrevši se na palubi „Cetinja“, uvjerila da ipak nije propustila brod i time priliku da se sretne sa svojim djetetom za koga je strijepila. Umorna i zadihana, snašla je sebi malo mjesta na palubi malog parobroda što se po oblačnom jutru, usmjerio od Kotora prema Prčanju idalje, sve do Herceg Novoga na ulazu u zaliv Boke.
Partizanske vlasti, u prvim danima po okončanju ratnog haosa, činile su sve da što prije koliko-toliko normalizuju život na obalama zaliva. Uspostavljenje redovnog brodskog saobraćaja bio je prioritet pa je kapetan Paparela, odmah pošto je oslobođen Kotor 21.novembra, postavljen za zapovjednika malog putničkog parobroda „Cetinje“ što je kraj rata dočekao zapušten i oštećen, na mrtvom vezu u Dobroti. Pored zapovjednika Paparele iz Dubrovnika, posadu »Cetinja« činili su i upravitelj stroja Luka Kostić iz Krtola, prvi oficir palube Ivo Tomić iz Dobrote, prvi oficir stroja Tonko Karaman iz Dubrovnika, noštromo Josip Katelan sa Prčanja, kormilari Gracija Rizoniko i Tripo Radoničić sa Prčanja, odakle je bio i kuvar Petar Marković. Vođa stroja bio je Krsto Marković iz Stoliva, a mornari na brodu su bili Anton Katalin iz Prčanja, Mato Marković iz Stoliva i Mihailo Jovanović iz Dobrote. Oni su osposobili brod za plovidbu i već 5.decembra 1944, »Cetinje« je postao prvi trgovački brod koji je nakon oslobođenja, uplovio u luku Kotor. Za Bokelje, poslovično vezane za more i brodove, to je bio pravi praznik i vjesnik dolaska dugo žuđenih, mirnijih i boljih vremena, pa je maleni stari parobrod tok prilikom na rivi na Luži dočekala i kotorska Gradska muzika.
Parobrod Cetinje u Kotoru
Već 9. decembra »Cetinje« je krenuo na obnovljenu i tada jedinu putničku liniji zalivom na relaciji Kotor-Prčanj-Stoliv-Perast-Risan-Kamenari-Tivat-Đenovići-Herceg Novi.
Ovaj maleni stari parobrod od samo 100 bruto-registarskih tona, prije Drugog svjetskog rata pripadao je kompaniji »Zetska plovidba« a.d. sa Cetinja. Čelični brod dug 30,8 i širok 5,3 izgrađen je davne 1903 godine u Lajtamu u Velikoj Britaniji, mogao je primiti 250 putnika, a brzinom od 10 čvorova pogonila su ga dva klipna parna stroja ukupne snage 280 konja. Pod imenom »Nettuno« u vlasništvu Barskog društva, brod je početkom 20.vijeka plovio na Skadarskom jezeru. U Prvom balkanskom ratu služio je za tegljenje barži sa ratnim materijalom crnogorske vojske, a upravo na ovom brodu je crnogorski prestolonasljednik Danilo Petrović 22. aprila 1913, potpisao sporazum sa Esad-pašom o predaji Skadra Crnoj Gori.
U Prvom svjetskom ratu brod je početkom 1916, artiljerijskom vatrom nadomak Skadra, potopila austro-ugarska vojska i tom prilikom poginulo je 16 ljudi. Austro-Ugari su nedugo potom izvadili »Nettuno« sa dna jezera, nadjenuli mu novo ime »Pionier« i koristili ga za svoje vojne potrebe. Kraj Prvog svjetskog rata brod je dočekao u luci Bar gdje je djelimično oštećen, ostao narednih nekoliko godina do 1925, kada ga je Barsko društvo prodalo Brodarskom preduzeću a.d. »Boka« iz Kotora, (kasnijoj »Zetskoj plovidbi« a.d. Cetinje). Brod je dobio ime »Cetinje« i do početka Drugog svjetskog rata korišten je na redovnim putničkim linijama u zalivu Boke Kotorske.
Oslobođenje Boke u Drugom svjetskom ratu, u poznu jesen 1944 godine, »Cetinje« je dočekao napuđten i oštećen, na vezu u Dobroti.
Nakon opravke, svoje prvo i jedino putovanje na upravno obnovljenoj civilnoj brodskoj liniji Kotor-Herceg Novi, parobrod »Cetinje« je obavio 9.decembra, a rano jutro narednog dana opet je vozio kroz Boku, pritisnutu teškim, olovnim oblacima iz kojih je sipila sita kiša, a more podizao jak jugo. Kada je oko 8.30 isplovio iz Tivta prema Đenovićima, na »Cetinju« se nalazilo preko 250 ljudi,žena i djece -civili, partizani, Italijani iz čuvene divizije »Garibaldi« i zarobljeni Njemci. Dok je rominjala lagana kiša, parobrod je mirno plovio po uzburkanom zalivu, valjajući se na valovima nošenim jakim jugom, da bi u 8.50 sati kada je bio na sred Tivatskog zaliva, odjeknula ogromna eksplozija. Na mjestu gdje je bio pramac »Cetinja«, podigao se ogromni gejzir vode, a očevici su kasnije govorili da je brod nošen inercijom mašina, nakon eksplozije koja mu je raznijela pramac, komandni most, dimnjak, jarbol i veći dio nadgrađa, skrenuo 90 stepeni u odnosu na dotadašnji kurs i potonuo za manje od 3 minuta.
Strahovita detonacija koja je razorila »Cetinje« odmah je ubila i većinu njegovih putnika pa su mornari iz više vojnih i privatnih brodića i čamaca koji su se iz Tivta i sa hercegnovske rivijere odmah uputili na mjesto tragedije, uspjeli spasiti samo nekoliko ranjenika među kojima i teško povrijeđenog kapetana Paparelu. Pored njega, preživjela su još samo tri člana posade i sedam putnika. Zvaničan bilans potonuća parobroda prema podacima partizanskih vlasti je 87 poginulih, ali istoričari koji su kasnije istraživali tu tužnu epizodu govore o oko 240 žrtava. Tijela koja su pokupljena iz mora kasnije su sahranjena u kolektivnu grobnicu na mjesnom groblju u Donjoj Lastvi kod Tivta.
Cetinje
Iako je 2. i 3.decembra 1944 godine improvizovanim minolovkama kojesu vukli motorni jedrenjaci »Ljubomir« i »Durmitor«, Štab »Mornaričke stanice Boka« obavio čišćenje od sidrenih protivbrodskih mina četiri prolaza na ruti Tivat-Đenovići, u komandi partizanskih snaga u Boki nisu znali da su Njemci petnaestak dana ranije, neposredno pred svoje povlačenje, u vode zaliva bacili ukupno 82 na dnu ležeće magnetske mine. Upravo takva, izuzetno razorna mina sa magnetnim upaljačem koji se aktivira kada iznad mine prođe brod metalne konstrukcije, uništila je parobrod »Cetinje« i sa njim u smrt odvela preko 200 ljudi. Među stradalima bila je i Gospava Lučić koja je tog jutra prije 70 godina, bila presretna da nije propustila brod što ju je odveo u smrt, umjesto u posjetu svom ranjenom sinu u meljinskoj bolnici.
Gospavin unuk Mladen Lučić, do skoro direktor Lučke uprave Crne Gore koja brine o gazdovanju svim crnogorskim morskim lukama, pa i bokeškim koje je decembra 1944, povezivao parobrod „Cetinje“. Za njega i njegovu porodicu tragedija koja je zadesila parobrod je duboko lična, pa Mladen i njegov brat Boško, redovno svakog 10.decembra, obilaze kolektivnu grobnicu žrtava sa „Cetinja“ u Donjoj Lastvi kod Tivta i zajedno sa mnogim drugim pojedincima i institucijama, trude se da ovaj nesrećni događaj nađe adekvatno mjesto u našoj istoriografiji.
„Na brodu „Cetinje“ stadala je majka mog oca, ali je kompletan sastav ljudi na tom brodu bio je zaista heterogen – bili su tu mještani iz Boke, partizani iz svih krajeva bivše Jugoslavije, italijanski partizani, njemački zarobljenici, tako da je ovo stvarno multinacionalna tragedija od značaja za nekoliko država. Stoga mi je još i draže i srce mi je puno kada vidim da se svake godine obilježavanju ovog događaja pridružuje sve veći broj ljudi i institucija kako bi se odala počast sjenima poginulih sa „Cetinja“. – kaže Mladen Lučić. Ove godine vijence i cvijeće na grobnicu u Donjoj Lastvi, ali i u more Tivatskog zaliva na poziciji potapanja „Cetinja“ položili su rodbina i prijatelji žrtava i preživjelih, članovi UBNOR-a, Mornarice VCG.
„Jako je važno da se ovdje okupljaju i stari i stariji mlađ i ljudi jer mi stari, trebamo predati tu „štafetnu palicu“ mlađim generacijma, da bi se i ubuduće znalo što su ti ljudi koji su stradali na „Cetinju“ radili i kako su poginuli. Biti član posade tog broda i ploviti još nesigurnim vodama Boke iz kojih su vrebale brojne opasnosti poput mina, nije tada bilo nikakvo posebno junaštvo, već da tako kažem, svakodnevno herojstvo ljudi koji su radili svoj posao, bez da traže neku nadoknadu, jer je tako bio i ljudski i Božiji zakon. Ti ljudi iz posade, bez obzira odakle dolazili, išli su za nekim idealima koji su ih povezivali uprkos razlikama.“-smatra sin kapetana Boža Paparele, dr Ivo Paparela, univerzitetski profesor iz Dubrovnika i Pariza, koji je iz Francuske i ovaj put stigao na obilježavanje godišnjice tragedije parobroda „Cetinje“ u Boku Kotorsku.
Kada se oporavio od rana zadobijenih u potonuću »Cetinja« , njegov otac kapetan Božo Paparela, vratio se na more i godinama služio kao pilot koji je sprovodio trgovačke brodove kroz minska polja zaostala iz rata na rutama prema Albaniji. Dubrovački kapetan ostavio je i neizbrisiv trag u ustanovljavanju kompanije »Prekookeanska plovidba« Bar gdje je kapetan Paparela odgojio i tajnama tog zanata naučio više generacija mladih pomoraca iz Crne Gore.
Najveće pomorske tragedije na Crnogorskom primorju živo se sjeća i tivatski publicista Vasko Kostić, koji je tada kao 15-godišnjak, sa mnogim Tivćanima ispratio brod “Cetinje” 10.decembra 1944 sa tivatske gradske rive Pine na, ispostavilo se, njegovo posljednje putovanje.
»Ti ljudi na brodu kao da su nešto slutili – svi su mahali rukama pozdravljajući se sa nama koji smo ostali na obali, kao da putuju preko okeana u daleku Ameriku, a ne tu na drugu stranu zaliva do koje nažalost, nikada nisu stigli.«- sa sjetom se prisjeća Kostić momenata od prije sedam desetljeća.
Kostić, čiji je dalji stric Luka bio upravitelj stroja na “Cetinju”, je krajem šezdesetih, gledao i akciju splitskog “Brodospasa” kada su djelovi olupine stradalog parobroda, podignuti sa dna mora. Prilikom vađenja, krhka olupina se prepolovila, tako da je jedan dio ponovno pao u more, gdje se i danas nalazi. Tom prilikom, čelične sajle koje su se otkačile, povrijedile su nekoliko ljudi na plovnoj dizalici »Brodospasa«.
»Djelovi olupine »Cetinja« dizalicom su podizani sa dna mora i stavljani u jednu veliku baržu. Brod je bio prelomljen u dva dijela od kojh je jedan bio pun ostataka poginulih putnika, dok u drugom nije bilo gotovo ničega jer su ostaci koji su se tu nalazili, poispadali na dno mora tokom podizanja tog dijela olupine. Iako su zabranjivali da se išta dira, ja sam se popeo na baržu da pogledam ostatke »Cetinja« – tu je uzaista malo ko mogao preživjeti, stepen razaranja je bio nevjerovatan, a prizor užasan- smrvljeni djelovi broda bili su pomiješani sa ljudskim kostima, cokulama, tašnama i drugim predmetima. Tu si bile izmješane kosti naših ljudi, Italijana, čak i zarobljenih Njemaca, pa je »Cetinje« zaista postao internacionalna grobnica.«- ispričao nam je Kostić.
Na 41 metar dubine na dnu mora, na sredini Tivatskog zaliva, danas počiva jedan veći dio krme »Cetinja«,brodski dimnjak i dosta manjih metalnih krhotina.
»S obzirom na veliku dubinu i mutnu vodu Tivatskog zaliva, kao i situaciju snimljenu na licu mjesta, za ovaj brod se više ništa ne može učiniti. Aktivnosti nadležnih institucija koje bi mogle biti vezane za »Cetinje«, prije svega, trebalo bi usmjeriti na obilježavanje godišnjice ove tragedije i simbolično obilježavanje spomena brojnim žrtvama.«- zapisao je o olupini parobroda »Cetinje«, poznati hercegnovski ronilac i istraživač podmorja Dragan Gačević, u svojoj knjizi »Podmorje Crne Gore«.
Kako je preživio kapetan Paparela
dr Ivo Paparela
»Odjeknula je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom, bio dignut u vazduh i bačen u more. Kada sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, mrlje nafte i ulja, uhvatio sam se grčevito za neki predmet, mislim da su to bila vrata kormilarnice. Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika koji su dozivali u pomoć. Nijesam bio u stanju da bilo kome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga. U trenutku potpune malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac koji je mislim, bio iz Bijele. Kada sam polovinom tijela ušao u čamac, potpuno sam se onesvijestio i ne znam što se sa mnom dalje dešavalo dok se nijesam osvijestio u vojnoj bolnici u Meljinama.« – zapisao je kapetan Božo Paparela prije četrdesetak godina, u tekstu »Moja sjećanja na katastrofu parobroda Cetinje« koji je objavljen u Godišnjaku Pomorskog muzeja u Kotoru.
Jedan od najljepših jedrenjaka na svijetu, školski brod “Jadran” više od 20 godina nalazi se u Crnoj Gori gdje je došao sredinom oktobra 1990. godine, piše hrvatski Večernji list.
Taj list navodi da je “Jadran” prije toga bio je u Hrvatskoj, kao i da su na njemu školovane generacije oficira ratne mornarice.
Večernji ističe da su se crnogorski intelektualci obratili javnosti povodom 26 godina napada na Dubrovnik, te su poručili da se prekine ćutnja o razaranju Dubrovnika.
Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda “Jadran” je pozdravio ovaj kako su kazali “hvale vrijedan gest” te istup opisuju kao ‘hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca.
“Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda “Jadran”, kao i cijela hrvatska javnost, za zanimanjem su primili hvale vrijedan gest crnogorskih intelektualaca, koji su se apelom obratili medijima i crnogorskoj javnosti u povodu godišnjjice 26 godina od najžešćeg napada na dubrovačke starine, branitelje i civile. U svom apelu crnogorski intelektualci navode da je podsjećanje na mučno vrijeme patnji i zločina nužno za crnogorsko suočavanje s prošlošću i da taj proces crnogorski intelektualci “doživljavaju ključnim za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva”. Ne samo to, crnogorski intelektualci u svom javnom obraćanju idu i korak dalje pa navode kako suočavanje s vlastitom ratnom prošlošću, citiramo, “uključuju i reparacije”. Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda “Jadran” pozdravlja ovaj hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca. Radi se o snažnom gestu ključnom za istinu i ozdravljenje savjesti crnogorskog društva, koje se nije do kraja i na pravi način suočilo sa sramotnom ulogom dijela vlastitih građana u napadima na Dubrovnik i počinjenim zločinima na hrvatskom jugu. Nema nikakve sumnje da je napad na Dubrovnik i pustošenje Konavala najveća sramota u cjelokupnoj povijesti Crne Gore. Vrijeme je pokazalo da “žaljenje” Mile Đukanovića, verbalno iskazano Dubrovčanima 2001. godine, nije donijelo toliko potrebno ozdravljenje vlastitom crnogorskom društvu. Istovremeno, taj gest nije umanjio gorčinu koju i danas osjećaju građani Dubrovnika i stanovnici Konavala zbog ratnih pohoda i pustošenja od strane najbližih susjeda”, navodi se u saopštenju Zbora bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda “Jadran” , a prenosi Večernji list.
U saopštenju se dodaje da bezrezervno pozdravljajući apel grupe crnogorskih intelektualaca, ipak moraju konstatovati da i ovog puta njihovu verbalnost ne prati materijalna konkretnost njihovih institucija vlasti.
“Kad to kažemo smatramo da u rasterećenju održivih međudržavnih odnosa Crna Gora treba Hrvatskoj konačno vratiti ono što je otuđila, a što se prvenstveno odnosi na školski brod “Jadran” koji se od 1990. godine nalazi u Crnoj Gori. Četvrt vijeka bilo je i više nego dovoljno vremena da Crna Gora, ako želi iskrene odnose s Hrvatskom, vrati otuđeni jedrenjak na kojem su se školovale generacije hrvatskih pomoraca. Stalne crnogorske izjave o “dobrosusjedskoj iskrenosti”, koje neprestano ističe službena Podgorica, pretvaraju se u obične fraze jer Crnogorci ne vraćaju ništa od onoga što su s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske bespravno otuđili tokom rata. Zar misle da je pjesmuljak spjevan još za vrijeme rata: “S Lovćena vila kliče – oprosti nam Dubrovniče” dovoljno snažan gest da izbriše iz hrvatskog kolektivnog sjećanja silnu Flotu JRM-a, lociranu u hrvatskim lukama, a vrijednu oko dvije milijarde američkih dolara, koja je, od septembra 1991. do maja 1992. godine, nasilno prisvojena od strane crnogorske države. Zar doista nosioci političkog odlučivanja u Crnoj Gori misle da je hrvatska službena politika odustala od svih svojih opravdanih potraživanja prema Crnoj Gori, onoga trenutka kada je pružila ruku crnogorskom narodu da se izvuče iz “balkanskog gliba” i sačuva svoju državnost i opstojnost. Ne, gospodo crnogorski političari i intelektualci! Nismo i nećemo odustati! I dalje ćemo podržavati Crnu Goru na putu u zapadnoevropske integracije. Ali, znajte, “dok u nama živo srce bije” podsjećaćemo vas i na vaše neispunjene obveze prema nama”, navodi se u saopštenju.
Ističu da je to u više navrata ove godine, učinio i hrvatski ministar odbrane Damir Krstičević, javno poručivši svom crnogorskom kolegi i cijeloj crnogorskoj naciji da je povratak školskog broda “Jadran” jedan od temeljnih spoljnopolitičkih prioriteta Republike Hrvatske prema Crnoj Gori.
“Ministar Krstičević poslao je svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću dva pisma u kojima traži povratak školskog broda “Jadran”. No, zauzvrat, u hrvatskoj javnosti izuzetno su negativno odjeknule riječi crnogorskog ministra obrane iz mjeseca oktobra ove godine, izgovorene “dobrosusjedski iskreno”, kada je novinarima izjavio kako je “brod crnogorski”. Ovom prilikom Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda “Jadran” predlaže crnogorskim intelektualcima kojima je, kako kažu, stalo do ozdravljenja crnogorskog društva, da zamole svog ministra obrane, predsjednika Crne Gore i predsjednika Vlade Crne Gore, da samo vrate ono što je, blago budi rečeno – bespravno otuđeno s teritorije i akvatorijuma Republike Hrvatske. Za početak – neka to bude školski brod “Jadran”. Republika Hrvatska znaće cijeniti taj maleni, ali visoko simbolički gest “dobrosusjedske iskrenosti”. Gospodo, crnogorski intelektualci, što se čeka? Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda “Jadran” s pravom očekuje da čuje: “S Lovćena vila kliče – vraćamo ti “Jadran” Dubrovniče!!!””, zaključuje se u saopštenju.
Uzdah oduševljenja stotina okupljenih Riječana prohujao je Trsatskom gradinom u trenutku paljenja čak 111.000 lampica koje su poznatu utvrdu nad centrom Rijeke u prizor iz božićne bajke.
Spektakularan prizor dodatno je uveličan i vatrometom, uz prigodnu glazbenu kulisu. Zavjese svjetlosti ogrnule su kule i zidine Gradine, a već na samom ulazu postavljena je najveća božićna kuglica promjera pet metara, dok unutra posjetitelje dočekuje zmaj upregnut u kočiju, sve izvedeno od lampica.
Mir junaka smjestio je ručno rađene jaslice, a u špilji je ledena bajka s čokoladnim kutkom za najmlađe, dok nešto starije očekuje i prigodna ponuda hrane i pića.
Svečanost otvaranja privukla je mnogo više posjetitelja nego što ih Gradina odjednom može primiti, pa se na ulaz čekalo i dulje od sat vremena. No svi koji su došli bili su oduševljeni.
– Čudesno, prekrasno, očaravajuće, bili su samo neki od komentara koje smo čuli od posjetitelja svih dobi, što je najbolja potvrda da je Rijeka napokon dobila pravu adventsku atrakciju zbog koje će, ne sumnjamo, do grada na Rječini potegnuti i mnogi iz bliže i dalje okolice.
Put od Cetinja do Budve zbog odrona već sedmicu zatvoren je saobraćaj. Zbog jake kiše i guste magle radnici su danas samo nekoliko sati radili na sanaciji puta istakli su iz Direkcije za saobraćaj, naglasivši da će put sigurno biti prohodan za praznike.
“Sutra startujemo sa izradom potpornog zida kao drugu fazu, očekujemo da bi za 15 dana ti radovi bili završeni. Što se nas tiče mogli bi za par dana pustiti saobraćaj. Mi očekujemo saobraćajnog inspektora da procijeni da li su dosadašnji radovi garant da se puste radovi jednom trakom naizmijenično”, kazao je Dušan Kokić iz Direkcije za saobraćaj za TVCG.
Rekonstrukcija puta, kako je bilo planirano, trebalo je da bude završena krajem novembra, pa su u opštini Budva nezadovoljni dinamikom radova.Plaše se da bi se sve to moglo odraziti i na dolazak turista za predstojeće novogodišnje i božićne praznike.
“Ja se nadam da će se naći neko rješenje što je prije moguće.Mi ćemo se potruditi da goste koji dolaze u Budvu. Sa ljudima iz Turističke organizacije uputimo da dođu alternativnim putevima kroz Sozinu ili Bara”, rekao je predsjednik Opštine Budva Dragan Krapović.
U Direkciji za saobraćaj se nadaju da do toga ipak neće doći.
“Ono što je izvjesno da ćemo mi završiti te radove bez obzira na vremenske prilike i da će put biti potpuno prohodan za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika”, istakao je Kokić.
A vremenske prilike ipak neće ići na ruku radovima na otvorenom smatraju u Hidrometeorološkom zavodu.
“I narednih dana biće padavina koje će biti slabog do umjerenog inteziteta ali će doći do topljenja sniježnog pokrivača jer se narednih dana očekuje porast temperature vazduha i južni vjetar što će usloviti topljenje sniježnog prekrivača što će usloviti i porast vodostaja”, rekla je Daliborka Gojković Bajčeta iz HMZ.
I pored loše meteo najave koja se u potpunosti ostvarila sa udarima juga od 100 km/h i olujom, ipak je održano 3. Kolo LAZURE novske sky MINI trali lige Kameno (Čakotin) Sky Mini Extreme. Učestvovalo je 14 najsmjelijih takmičara iz Herceg Novog, Tivta, Nikšića, Moskve a najbrojniji danas su bili Kotorani.
Staza dugačka 5,4 km sa oko 300 m D+ (metara ukupnog uspona) predviđena da predstavlja mini format sky running discipline, sky extreme, “uljepšan” današnjim vremenom bio je pravi test za sve trkače koji su se pojavili na startu, i pohvala što su svi uspješno završili trku.
Prvo mjesto u muškoj konkurenciji osvojio je Novljanin Perica Vučković sa vremenom 31:20, drugi je bio Miloš Mikić Mikser iz Nišića a treći Dragan Jovanović iz Kotora.
U Ženskoj konkurenciji što se tiče prvog mjesta opet nije bilo neizvjesnosti jer e tu bila naša najbolja trail trkačica Miluša Bošković, druga je bila Novljanka Marija Bošnjak dok danas nismo imali treću učesnicu.
Mini Trail liga
I ovoga puta ispred firme Suplement store Montenegro dodjeljeni su simbolični pokloni koje su podjelili Goran Stanovčić u ime domaćina i Željko Starčević u ime Agencije za zaštitu i razvoj orjena.
Najbitnije je da su svi trkači bezbjedno završili trku, obzirom na uslove koje možete vudjeti na snimku sa cilja našeg fotografa Isidora Stankova.
Tim u sastavu: NVO Orjen Outdoor, AK Niskogorci, LAZURE Marina & Hotel, Agencija za zaštitu i razvoj Orjena i Suplement store Montenegro je po utiscima takmičara položio ispit što nam daje dodatnu motivaciju da nastavimo još bolje. Zahvaljujemo se domaćinu Goranu Stanovčiću što je poslije trke obezbjedio čaj i priganice za sve trkače kao i rukovodstvu kamenoloma koji su dozvolili prolazak kroz kamenolom i obustavili radove dok je trajala trka, poručili su organizatori.
Iako je Crveno more je utočište za više od 200 vrsta tvrdih koralja i petstotinjak vrsta riba, u Jordanu su odlučili privući što više ronilaca pa su, uz već potopljene tenkove, podmorje obogatili i još jednom ronilačkom atrakcijom – potopljenim avionom.
Tako je Aqaba upravo dobila najnoviju olupinu i umjetni greben. Riječ je o teretnom avionu C-130 Hercules koji je potopljen 300-tinjak metara od obale. Avion je potopljen u aranžmanu Kraljevske Mornarice Jordana, Aqaba Port korporacije te lokalnih vlasti Aqaba.
Olupina leži na dubini od 17 metara ispod površine u blizini olupine tenka M42 Duster pa je roniocima zaron na ovom mjestu prava poslastica. Uz mogućnost istraživanja unutrašnjosti aviona, očekuje se da će ga nakon nekog vremena kolonizirati morski stanovnici te će se razviti u bogati umjetni greben. Naravno, prije samog potapanja avion je očišćen od ulja, goriva i drugih štetnih tvari te temeljito provjeren od raznih inspekcija u Aqabi kako bi bio potpuno bezopasan za morski ekosustav.
Ovo potapanje ne samo da pogoduje ronilačkom turizmu, već i ekosustavu koji će ga iskoristiti kao podlogu za stvaranje grebena. Kad god postoji mogućnost da se na ovakav siguran način ubaci neka nova struktura u podmorje, na njoj probuja život te cijelo područje ima koristi od bio raznolikosti vrsta koje se tamo nastane.
Miroslav Štumberger – pomorac, letač i konstruktor raketa
1 od 16
kbb Miroslav Štumberger
Muzej Štrumberger - Baošići
Muzej dom kapetana Miroslava-Štumbergera
Muzej Štrumberger - Baošići
Muzej Štrumberger - Baošići
Lansirna stanica u Kumboru tridesetih
Zvanice i oficiri na porinucu podmornice NEBOJŠA
Muzej Štrumberger - Baošići
Podmornica NEBOJŠA
Muzej Štrumberger - Baošići
NEBOJŠA-posada podmornice
U medjuvremenu srušena-lansirna-stanic -u Kumboru
Muzej Štrumberger - Baošići
Muzej Štrumberger - Baošići
Muzej Štrumberger - Baošići
„Raketni motor je pogon budućnosti. On će za relativno kratko vrijeme, jednog dana čovjeku omogućiti da putuje i do drugih planeta“ – citaj je koji bi mnogi, na prvi pogled pripisali čuvenom dr. Verneru fon Braunu, njemačkom raketnom inženjeru iz Drugog svjetskog rata i ocu američkog svemirskog programa koji je krunu imao krajem šezdesetih kada je Fon Braunova raketa „Saturn V“ čovjeka odvela na Mjesec.
Ipak, rečenicu sa početka teksta izgovorio je jedan Bokelj – kapetan bojnog broda Miroslav Štumberger, čovjek za koga crnogorska javnost gotovo da ne zna kao jednog od pionira raketne tehnologije na ovim prostorima.
Miroslav Štumberger rođen je 2.jula 1982. godine u mjestu Šmarje pri Jelšahu, kod Celja u Sloveniji, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Iako kontinentalac rođen daleko od mora, mladi Miro je još u djetinjstvu pokazivao ljubav prema pomorstvu i nadasve tehnici, pa je nakon završene Gimnazije u Ljubljani, uz stričevu pomoć, upisao Vojno-pomorsku akademiju Carske i Kraljevske Ratne Mornarice Austro-Ugarske u Rijeci i završio je 1912. sa primjernim uspjehom. Po završetku akademije, novoproizvedeni mladi oficir Miroslav Štumberger raspoređen je na službu na stari bojni brod – obalsku oklopnjaču SMS „Monarch“. Sa tim brodom Štumberger1914. prvi put dolazi u Boku Kotorsku sa kojom će ga dalje vezati životna sudbina. Energičan i zagrižen za nauku i tehnologiju, poručnik korvete Štumberger dobrovoljno se javlja u tada potpuno novi vid oružanih snaga – Pomorsko vazduhoplovstvo K.u.K. Kriegsmarine jer su ga avioni koji su tada bili još u povojima razvoja, neodoljivo privlačili. Stoga je sa ratnog broda Štumberger biva prekomandovan i poslat na letačku i obuku za hidropilota-izvuiđača u Pulu. U Boku se vraća na proljeće 1915. Jjer je prekomandovan na službu u novoformiranoj Seeflugtstation (bazi Pomorskog vazduhoplovstva) u Kumboru, jednoj od najaktivnijih jedinica austro-ugarske hidroacijacije tokom Prvopg svjetskog rata.
Svoje prve borbene letove poručnik fregate Miroslav Štumberger obavlja kao koopilot-izviđač na hidroplanima tipal „Lohner M“ krajem maja 1915. Austro-Ugaska koja je u međuvremenu zvanilno zaratila i sa Italijom, 24.maja 1915. preduzima veliki napad flotom na italijansku obalu Jadrana i bomdardovanje sa mora vojnih i industrijskih postrojenja duž linijje Ankona – Termoli.
NEBOJŠA-posada podmornice
„Moju prvu borbenu misiju letio sam 24.maja 1915. zajedno sa našim komandantom, kapetanom fregate Hugom Okremilerom. Zadatak nam je bio da izviđamo južni dio Jadrana na relaciji od rta Pali u Italiji do albanske obale. Tri dana kasnije poslat sam sa drugim pilotim, poručnikom fregate Hugom fon Viktorinom, u napad na neprijateljsku flotu koja se sa otvorenog mora približavala rtu Oštro na ulazu u Boku. U tim ranim danima sve je bilo vrlo jednostavno i krajnje rudimentarno. U avionu nismo imali nikakve nišanske sprave i bombe koje smo nosili, morale su da budu ručno izbačene na cilj. Uspjeh u pogađanju cilja zavisio je isključivo od mog osjećaja kada ću odbaciti bombe. Pod jakom protivavionskom paljbom, napali smo jednu krstaricu, a bombe su bez detonacije pale u more i potonule, daleko od mjesta gdje sam ja želio da završe. Ipak, i bez pogotka, naš napad je smatran uspjehom jer su neprijateljski brodovi odstupili, pa sam odlikovan medaljom „Signum Laudis“. Nekoliko dana kasnije, dobio sam zadatak da testiram novi model avio-bome na poligonu koji je bio markiran u dijelu Tivatskog zaliva ispred Kumbora. Pitam se zašto li su izabrali baš mene, svježeg diplomca hidoizviđačkog kursa ? Moje ciljenje se pokazalo kao gotovo potpuna katastrofa jer ne samo što sam prebacio cilj, već sam skoro pogodio i tehničku komisiju koja je organozovala čitav pokus i posmatrala ga sa, kako su oni smatrali, sigurne udaljenosti. Po povratku u bazu dobio sam prospisnu tiradu od strane nadređenih koji su mi čak zaprijetili i vojnim sudom. Na kraju krajeva, odlučili su da hidroavijacijska služba nije za mene, pa sam preraspoređen na podmornice“- zapisao je Štumberger u svom dnevniku tok svoje kratke letačke karijere.
kbb Miroslav Štumberger
Ipak, i podmornice na koje su ga poslali, bile su veoma inspirativne za mladog oficira jer je podmorničarstvo kao tada novi i veoma efikasan vid ratovanja doživljavalo izuzetno brz razvoj i napredak. Tehnologija i agresivna taktika podmornica – ratnih brodova koi su zaranjali ispod morske površine i tako neopaženo prilazili i sa uspjehom napadali često i mnogo većeg i jačeg neprijatelja od sebe, savršeno se slagala sa interesovanjima i karakterom mladog Štumbergera.
Po završetku podmorničkog i torpednog kursa on je rapsoređen na podmornicu SMU-16, ali zbog je zgog greške administracije, ipak završio na podmornici SMU-17, tipa UB-I. To se za njega pokazala kao srećna okolnost jer je SMU-16 koja je djelovala iz podmorničke baze u Boki, stradala 17.oktobra 1916, u albanskim vodama. Nakon što je torpedovala italijanski razarač „Nembo“ , SMU-16 je udario parobrod „Bormida“ koga je pratio pogođeni razarač i teško je oštetio. SMU-16 je ubrzo potonula pri čemu su dvojica članova njene posade poginula, a ostatak je dopao u zarobljeniptbo do kraha rata. Sa druge strane, Štumberger je na SMU-17 imao sreću da za komandanta dobije jednog od najboljih austrougarskih podmorničara, poručnika bojnog broda Zdenjeka Hudečeka. Zajedno sa njime Štumberger marta 1917., prelazi na novu i mnogo sposobniju podmornicu SMU-28 tipa UB-II sa kojom je ratovao protiv saveznika ne samo na Jadranu, već i na Mediteranu. Tokom tih patrola na koje je isplovljavala iz baze u Boki, SMU-28 i Štumberer koji je na podmornici bio treći oficir,imali su brojne avanture, preživjeli teške situacije ali i potopili čak 11 savezničih trgovačkih brodova sa ukupno 47.788 bruto-tona, po čemu je SMU-28 bila najuspješnija austrougarska podmornica u Prvom svjetskom ratu.
Muzej Štrumberger – Baošići
Kraj rata oktobra 1918., Štumbergera zatile na Rijeci gdje uskoro dobija poziv admirala Dragutina Price, komandanta Mornarice novoformirane države – Kraljevine SHS, da se kao Slovenac, javi na dužnost u sada već bivšoj austro-ugarskoj Podmorničkoj bazi u Kumboru. Štumberger je postavljen za komandanta baze koja u to trenutku nije imala podmornice, ali su njegove veliko iskustvo i tehnička potkovanost doprinijeli da Kraljevina SHS uskoro krene u nabavku prvih podmornica. One su naručene u Velikoj Britaniji, a Štumberger je 1926. imenovan u devetočlanu Tehničku komisiju koja je upućena u brodogradolište kompanije „Vickers“ u Njukaslu gdje je 18 mjeseci komisjija nadzirala i pratila izgradnju dvije nove podmornice tipa „L“. Po završetku izgradnje, Štumberger je postavljen za zamjenika komandanta na podmornici P-2 „Nebojša“ sa kojom se 8.aprila 1928. godine ponovno vraća u Boku, u Tivat gdje je u pomorskom Arsenalu uspostavljena i baza Prve podmorničke flotile Kraljeviune Jugoslavije. Štumberger je potom kratko od 15.oktobra 1928. do 27.jula 1929. bio i komandant podmornice „Nebojša“. Sa tog mjesta oodlazi ponovno u Kumbor na dužnost komandanta Komande podvodnog oružja Mornarice, a koju je upravo Štumberger u obliku Tehničkog i nastavnog centra za podvodna oružja, ustanovio 1924.
Muzej Štrumberger – Baošići
Komanda podvodnog oružja Mornarice SHS u Kumboru se razvila iz stare austrougarske Minerske komande. U svom je sastavu imala torpedno i minersko odjeljenje sa pripadajućim radionicama. U mirnodopskom stanju funkcionisala je kao centralna ustanova Ratne mornarice za prihvat, skladištenje, snabdijevanje i održavanje, remont i razvoj svih vrsta podvodnog oružja, te za specijalizaciju i praćenje cjelokupnog kadra tih specijalnosti. Imala je na raspolaganju skladišta i radionice, a djelovala je i kao komanda za garnizone poslove na području Đenovići-Kumbor. U ratnom stanju bila je odgovorna za pripreme i uređenje vojišta u svojoj zoni odgovornosti po pitanju protiv torpedne, protiv podmorničke, minske i protiv minske odbrane luke i komunikacija, te za navigacijsku zaštitu i službu izviđanja.
Na inicijativu komandanta Komande podvodnog oružja, kapetana fregate Miroslava Štumbergera, u Kumboru je, istočno od rta Vrbanj, sredinom dvadesetih godina podignutra ispitna stanica za lansiranje torpeda. Odavde su se torpeda bez bojeve glave, lansirana u pravcu Tivta i uređajima pratila njihova putanja i brzina kretanja, kao i još neki bitni parametri. Lansiranje je vršeno u samoj stanici na način što su torpeda spuštana dizalicom na oko 7 metara dubine, mehanički je aktivirana prekretna poluga i torpedo je startalo. Postojale su određene reperne tačke na obali Luštice (Pristan – Petrovići) i u Đenovićima koja su služila za mjerenje brzine torpeda i odstupanje od pravolinijske putanje. Na krajnjem dometu, torpedo je ostajalo bez goriva (komprimovanog zraka koji je pokretao pogonski motor), nakon čega bi isplivalo na površinu mora, a onda bi ga pokupio neki od pomoćnih brodova Mornarice i vratio u Kumbor. Ispitna lansirna stanica u Kumboru prestala je da se koristi u svojoj osnovnoj namjeni krajem šezdesetih godina prošlog vijeka kada su u naoružanje tadašnje JRM uvedena moderna torpeda sa glavom za samonavođenje na cilj. Iako je bila jedna od samo tri takva objekta sačuvana u Evropi i pri tome u tehnički najboljem stanju od njih, Štumbergerova lansirna stanica za torpeda u Kumboru je srušena 2014. zbog izgradnje marine u turističkom kompleksu Portonovi, jer su u Ministarstvu odbrane i Ministarstvu kulture zvanično ocijenili da taj jedinstveni objekat “nije od značaja za vojno-industrijsko nasljeđe Crne Gore”.
U medjuvremenu srušena-lansirna-stanic -u Kumboru
Dok je tek uspostavljao temelje lansirne stanice ali i čitavog Tehničkog centra za podvodna oružja u Kumboru sredinom dvadesetih, Štumberger se intenzivno bavio i tehničkim inovacijama, Posebno ga je privlačio tada vrlo egzitični raketni pogon koji je domišljati slovenački oficir smatrao idealnom propulzijom za pojedina sredstva ratne tehnike, ali i za buduća i još neosmišljena prevozna sredstva koja će čovječanstvu omogućiti da se jednog dana otisne na putovanje u nepoznato – svemir. Štumberger je konstruisao sopstveni raketni moror na tečno gorivo i 24.marta 1924. izvršio uspješno testiranje, lansiravši opitnu manju letjelicu pogonjenu upravo umanjenom verzijom tog motora. Prototip svog raketnog motora u punoj veličini, Štumbergegrje prema navodima Čabe Mađara u zborniku “Boka”, poslao na testiranje u Beč ali odgovor o ishodu tih opita nije nikada dobio.
Štumbergerov raketni motor na tečno gorivo u smanjenoj verziji, poletio je skoro dvije godine ranije od modela rakete pogonjene sličnim motorom koji je konstruisao glasoviti američki inženjer Robert H. Godard, a koji se u svjetskoj javnosti smatra ocem moderne raketne tehnologije. Američki izumitelj je imao veliku finansijku podršku kako države, tako i krupnog kapitala iz vojne industrije da nastavi sa svojim istraživanjima, dok je mornarički oficir iz Boke Miroslav Štumberger uprkos obećavajućim rezultatima svojih početnih pokusa, morao da zbog nedostatka novca, obustavi svoj pionirski rad na tom polju.
Ipak, nemirni tehnički duh i oštri um Mirolsava Štumbergera nisu mirovali pa je on u godinama pred Drugi svjetski rat napravio čitavu plejadu tehničkih inovacija na već postojećim sredstvima ratne tehnike poput protivbrodskih mina tipaa C-15 ili sonara koji se koristi na podmornicama za otkrivanje ciljeva i orijentaciju zaronjenog plovila u prostoru. Uz to, Štumberger je osmislio i konstruisao i čitav niz potpuno novih uređaja poput jedne naprave za individualno spašavanje posade iz potonule podmornice ili posebnog amortizera za prigušivanje buke i vibracija od rada motora. Ovaj uređaj posebno je bio značajan za podmornice koje se oslanjaju na sopstvenu bešumnost i teško otkrivanje, a Štumbergerov inovativni prustup bio je da konstruiše elastičan ovjes koji će stajati između dizel i elektrmotora podmornice i njenog trupa i prigušivati prenošenje njihovih vibracija pri radu, na trup podmornice.To je postigao na način da je njegov amortizer imao dvije komponente koje su oscilirale u međusobno poništavajućim frekvencijama.
Muzej dom kapetana Miroslava-Štumbergera
U decembru 1944. nakon tragedije parobroda “Cetinje” koji je stradao u Tivatskom zalivu naišavši na njemačku na dnu ležeću protivbrodskui minu sa magnetnim upaljačem, Štumberger za samo par dana osmislio i napravio elektromagnetni uređaj za razminiranje upravo te tada nove i vrlo opasne vrste morskih mina. Računa se da je za svog života Miroslav Štumberger imao oko 500 patenata – potpuno novih izuma ili usavršavanja već postojećih sredstava.
Štumberger je 1938. godine, na spostveni zahtjev, otišao iz Kraljevske mornarice Jugoslavije, penzionisavši se u činu kapetana bojnog broda, sa mjesta komadanta Pomorske oblasti južnog Jadrana sa sjedištem u Kumboru. Boku koju je zavolio tokom dvadeset godina službovanja na ovom prostoru, nije želio napustiti jer je ovdje krajem dvadesetih na malom uzvišenju u Baošiću gdje je često dolazio da slika u prirodi, kupio je plac od jedne staromještanske porodice i podigao sebi veoma lijepu kamenu kuću. U nju je ugradio i ukrasne kamene elemente pragova i prozorskih okvira sa starih peraških palata koje je otkupljivao i konjima donosi na svoj plac. Nekadašnji kamenjar oko nove kuće uredio je podzidama i cjelokupni ambijent oplemenio parkom i malim vinogradom. Posebno je bio ponosan na oko 200 sadnica raznih ruža, medu kojima je bilo rijetkih primjeraka sa zelenim i crnim cvijetom. Zbog nedostatka novca nije uspio u namjeri da sagradi pristupni put do kuće za svoj automobil “chevrolet” kabriolet, ali zato nije žalio novca na kupovinu vrijednih antikviteta i knjiga koje je sakupljao sa posebnom strašću. Njegova kuća nosi i komad koji vlasnika povezuje sa ratnim brodom kojim je Štumberger svijeveremeno koamndovao jer su na jednom od zidova ugrađena i specijalan metalna vrata sa jedne od vodonepropusnih pregrada podmornice “Nebojša” koje je Štumberger dobio na poklon kada je ova podmornica rashodovana početkom pedesetih.
Tokom Drugog svjetskog rata Štumbergera su italijanski okupatori internirali u logor na poluostrvu Prevlaka jer je odbijao da na bilo koji način sa njima sarađuje, Istiovremeno, stari mornarički oficir, ilegalno je pomagao narodnooslobodilaki pokret u Boki, pa je tako Štumberger bio idejni tvorac ambicioznog, ali spletom okolnosti nerealizovanog napada – diverzije na staru italijansku krstaricu “Bari” koja je bila usidrena pred Risnom. Po Štumbergerovim uputstvima partizanski ilegalci koji su radili u tivatskom Arsenalu napravili su elektromagnetni detonator za podvodnu minu koju je trebalo detonirati ispod usidrene krstrice što je 1943. topovima često granatirala položaje Orjenskog partizanskog odreda u zaleđu Herceg Novog. Osmišljen je i sistem kako bi se, pod okriljem nočć, konopima rastegnutim sa rta Banja do rta Sopot kod Risna i uz pomoć jednog ribara koji je bio spreman da zapliva do broda i pomogne u finalnom pozicioniranju mine, ekslopzivna naprava postavila ispod krstarice “Bari”, ali su Italijani nešto naslutili i u zadnji čas osujetili akciju, premjestivši krstaricu na novi vez kod Njivica.
Muzej Štrumberger – Baošići
Visoko obrazovan čovjek koji je govorio pet jezika, Miroslav Štumberger je bio ponešen za očuvanje istorije, kulture i etnografske baštine Boke i Jugoslavije. Pa je u svom domu sakupio izuzetno vrijednu kolekciju koju su, prema,mpospisu iz 1964., činila čak 1.472 predmeta: 372 komada etnografskih, 115 ikona i slika, 27 ćilima raznog porijekla, 20 raznih geografskih mapa, 22 makete jedrenjaka sopstvene izrade, 13 amfora, 220 komada starog novca, 22 predmeta iz NOB-a, 53 komada stilskog namještaja i još 652 komada raznih drugih predmeta. Posebnu vrijednost činila je njegova biblioteka od 1.516 knjiga, među kojima je bilo 46 knjiga iz XVII, XVIII i XIX vijeka. Najvrijednija među njima su buila sva tri toma jednog od prvih izdanja Enciklopedije Britanike iz 1788. godine. (The New Royal Cyclopaedia and Encyclopaedia, vol. I, II, III. London 1788.). Svoju kuću Štumberger je pedesetih godina prošlog vijeka proglasio muzejem u kojem je veoma rado dočekivao brojne strane i domaće posjetioce i govorio im o svojoj bogatoj pomorskoj i naučnoj karijeri, ali i o istorijatu predmeta koje je sakupio i vremenima i događajima koje oni reprezentuju. Na žalost, dobar dio te izuzetno bogate i vrijedne zbirke koju je Štumberger testamentom zavještao Mjesnoj zajendici Baošići kojoj je poklonio i svoju kuću, pokraden je ili uništen tokom ratnih devedesetih.
Miroslav Štumberger je bio pasionirani graditelj maketa starih jedrenjaka. Njegove makete danas se nalaze u mnogim muzejskim ili privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu, poput zbirke Pomorskog muzeja u Kotoru. U izdanju mornaričkog časopisa »Čuvari Jadrana«, 1974. godine u nastavcima je objavljeno uputstvo za izradu maketa brodova koje je napisao Štumberger, pod naslovom »Kako sagraditi model broda«. Taj piručnik i danas upotrebljavaju mnogi brodomodelari.
Nosilac brojnih medalja i priznanja, predani istraživač i čuvar prošlosti ovih krajeva, inženjer, inovator, konstruktor i slikar Miroslav Štumberger umro je 6.maja 1983. godine. Njegovi posmrtni ostaci su kremirani, a urna sa pepelom ugrađena je u zid njegove kuće u Baošiću ispod mermerne ploče sa imenom vlasnika na daleko čuvenog “Doma starog kapetana”. Nakon višegodišnje zapuštenosti, Opština Herceg Novi 2015. obnovila je njegovu zaostavštinu pa je “Muzej starog kapetana”, Miroslava Štumbergera – jedne od nasjvestranijih ličnosti koje je Boka ikada imala- ponovno dostupan posjetiocima.
Jediličarski klub Delfin iz Tivta dobio je organizaciju 51. Balkanskog prvenstva u jedrenju kojeće se održati od 4. do 9. septembra naredne godine u klasama Optimist, Laser, Laser Radial, Laser 4.7 i420. Inicijativa za organizaciju ovog prvenstva potekla je od strane Tehničkog organizacionog komiteta Balkan Sailing Championships i jednoglasno je prihvaćena i odobrena od zemalja članica na sastanku Balkanskih nacionalnih jedriličarskih federacija održanom u Tekirdagu, Turska, gdje se održalo jubilarno 50. Balkansko prvenstvoseptembra 2017.
Očekuje se učešće 250 jedriličara iz Bugarske, Grčke, Rumunije, Srbije i Turske, zemalja članica, i iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Italije, Kipra…Prvenstvo je stvoreno kako bi se osigurala budućnost održivosti jedrenja kao tradicionalnog sporta, jačala saradnja među jedriličarskim klubovima i federacijama zemalja Balkana, stimulisalo osnaživanje mladih sportista da se bave sportom i dijele vrijednosti jedrenja – povezivanje sporta i prirode, život na moru, fizička aktivnost, blagostanje, solidarnost, raznolikosti, kulturno nasleđe i mir.
Tradicija organizovanog rada jedriličarskih klubova u Crnoj Gori traje od 1947. godine. Poslednjih godina Crna Gora je zauzela vidno mjesto na jedriličarskoj svjetskoj mapi.Trebanaglasiti da je Balkanskoprvenstvoprvovelikomeđunarodnotakmičenje u istorijiCrne Gore kada je jedrenje u pitanju.
Trener Ilko Klakor, i najodgovorniji za uspon kluba, s neskrivenim zadovoljstvom kaže:
„Naravno da sam ponosan na sve što smo ostvarili i da sam presrećan što smo dobili priliku da organizujemo Balkansko prvenstvo. Velika je to satisfakcija za sav uloženi rad, trud i odricanje, što nam nije teško palo jer volimo jedrenje i klub. Prije desetak godina klub jeste bio pred gašenjem. Uz savjete ljudi koji su očuvali tradiciju i postojanje kluba, sa timom entuzijasta koji je mali, ali odabran, uspjeli smo da stabilizujemo klub, stavimo ga na zdrave noge, ostvarimo odlične rezultate. Organizacija Balkanskog prvenstva je veliki izazov“ kazao je za Sport Klub i dodao: „Koristim priliku da se zahvalim Savezu, Ministarstvu sporta, Crnogorskom olimpijskom Komitetu i posebno Opštini Tivat što su nam pomogli da ispišemo novu stranicu u istoriji Tivta, kluba Delfin, jedrenja u Crnoj Gori i same Crne Gore.”
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj
1 od 6
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija 'Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj'
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija 'Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj'
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija 'Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj'
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija 'Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj'
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija 'Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj'
U Hrvatskoj matici iseljenika Dubrovnik predstavljena je fotomonografija ‘Hrvatski vjerski objekti u Boki kotorskoj’, autora Frana Ercegovića.
Ovo jedinstveno djelo svjedoči o iznimnom broju katoličkih crkava, samostana, kapelica, križeva, župnih stanova, kapetanskih palača, spomenika i arheoloških lokaliteta koji su višestoljetna baština hrvatskog naorda u Boki kotorskoj.
Na predstavljanju o fotomonografiji govorio je bivši generalni konzul RH u Crnoj Gori Božo Vodopija:
“Kotorska biskupija nalazi se na uzmorskom području od Sutorine do rječice Željeznice u gradu Baru, omeđena vrhovima brda iznad Herceg Novog, Risna, Perasta, Kotora, Grblja, Budve, Petrovca i Sutomora. Računa se da ima oko 10 tisuća katoličkih vjernika, najviše Hrvata. A prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. u cijeloj Crnoj Gori tek njih 6.021 izjasnio se kao Hrvat. Značajan dio toga broja čine ljudi hrvatskog etničkog podrijetla. Asimilacija, strah, stoljetni progoni ili pseudokonformizam učinili su da se najveći broj katolika ne očituje Hrvatima, iako podrijetlom to jesu”- istaknuo je Vodopija.
Govoreći o knjizi Vodopija je spomenuo da je i danas u Kotoru jedna crkva prenamijenjena za koncertnu dvoranu, u drugoj je kino, u trećoj muzej, u četvrtoj knjižnica, u petoj društvena polivalentna dvorana i tako dalje. K tome, dio crkvi u Biskupiji svojata Srpska pravoslavna crkva, a dio je prepušten propadanju, bez ikakve konzervatorske zaštite.
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija ‘Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj’
Frano Ercegović, koji živi u Jošici – Kamenari, u hercegnovskom dekanatu, svoju je udrugu, koja je izdavač ove vrijedne fotomonografije, registrirao pod nazivom ‘Zaljev hrvatskih svetaca’.
“S poznatim fotografom i snimateljem Milanom Dobrilovićem iz Herceg Novog Ercegović je stvarao ovo djelo obilazeći mnoge lokalitete ne čekajući ni od koga posebno odobrenje. Propješačili su Boku. Do nekih su se zapuštenih i napuštenih crkvica morali probijati i kroz draču, ali rezultat je pred vama. Na 170 stranica i oko pet stotina fotografija sačuvano je sjećanje na iznimno kulturno povijesno nasljeđe Hrvata toga kraja” – kazao je Vodopija.
Tokom predstavljanja autor je zahvalio na mogućnosti da svoje djelo predstavi u Dubrovniku, a jednako tako zahvalio je i autor fotografija Milan Dobrilović.
“Boka je specifična po mnogo čemu, a posebno i po broju crkava, koji danas, svakako ne odgovora potrebama župljana, jer se negdje događa da, nažalost, ima više crkava nego ljudi koji bi u njih došli i ispunili ih molitvom i pjesmama. Nema grada ili mjesta u Boki Kotorskoj u kojem katolička crkva ne zauzima centralnu poziciju u mjestu. To je veoma važno znati primijetiti danas, kada se naša povijest prekraja i falsificira, i kada se svim silama katolička i hrvatska baština želi pretvoriti u nešto što nije niti je ikada bila” – istakao je autor Ercegović.
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija ‘Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj’
On je kazao da je dlučio na jednom mjestu objediniti i objaviti fotografije svih crkava, i znanih i ne znanih, kako bih ostavio u trajni spomen današnjim i budućim generacijama bokeljskih Hrvata važan podsjetnik na njihovu prošlost, ali kako bi i drugima, koji danas naša mjesta, crkve i svetinje, prisvajaju i njima manipuliraju, pokazao slike koje govore više od riječi.
“Svakako, to je nešto što ćete odmah primijetiti kada uzmete u ruke ovu knjigu: nema mnogo riječi, ima mnogo slika, jer je i mnogo crkava koje sam želio predstaviti široj javnosti, domaćoj u prvom redu. Bio sam svjestan od samog početka da knjiga bez nekog teksta i s toliko slika može naići na negativne kritike: ali sam također mislio o tome, kako te fotografije koje su ovdje objavljene, nitko do sada na ovaj način nije učinio, i da puno tih crkava mnogi i u samoj Boki nisu nikada uživo vidjeli. Moram napomenuti da neke crkve i nisu lako pristupačne, negdje je teren strm, a šiblje i granje ih je već davno ovilo u stoljetni san i sakrilo od očiju posjetitelja: takve su mi bile pravi izazov za pronaći.
U Dubrovniku predstavljena fotomonografija ‘Hrvatski vjerski objekti u Boki Kotorskoj’
Ako su čitatelji listanjem ove knjige prvi put vidjeli najljepše Bokeške dragulje i za njih se zainteresirali, onda sam postigao svoj cilj” – zaključio je Ercegović.
Ivan Tepeš, zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika u svom je govoru izrazio zadovoljstvo sto je sudionikom ovog uistinu značajnog događanja. Posebno je pohvalio suranju dubrovačke podružnice Hrvatske matice iseljenika s hrvatskom nacionalnom zajednicom u Crnoj Gori, osobito s autohtonom hrvatskom manjinom u Boki kotorskoj. Pri tom je obećao da će Hrvatska matica iseljenika u sklopu svojih mogućnosti podržati projekte očuvanja kulturne baštine, te nacionalne i vjerske posebnosti tamošnje hrvatske nacionalne zajednice.
Predstavljanje je održano u organizaciji Hrvatske matice iseljenika Dubrovnik, a njegova voditeljica Maja Mozara bila je moderatorica te vrlo uspješne večeri.
