U Crnoj Gori će u utorak biti promjenljivo oblačno, prijepodne će biti suvo sa sunčanim periodima, a kiša, lokalni pljuskovi i grmljavina će doći uglavnom krajem dana i tokom noći.
U višim planinskim predjelima na sjeveru zemlje padaće snijeg.
Tokom noći se očekuju intenzivnije padavine, ponegdje su moguće umjerene do obilne količine.
Vjetar južni biće slab do umjeren, a od sredine dana pojačan i jak tokom noći.
Jutarnja temperatura vazduha biće u rasponu od -5 do 10, a najviša dnevna od 5 do 18 stepeni.
U organizaciji NIP ART PRESS iz Budve, u galeriji hotela Queen of Montenegro u Bečićima, u utorak, 18. aprila u 20 sati, biće otvorena samostalna izložba slika NEDELJKA SIMANIĆA iz Kotora, pod nazivom “More i gradovi”.
Umjetnik će se ljubiteljima umjetnosti predstaviti, sa 15 slika galerijskog formata, radjenih u tehnici ulje na platnu, pretežno sa motivima iz Boke i Crnogorskog primorja.
Simanić se slikarstvom bavi već 30 godina, a za to vrijeme, naslikao je preko 1.000 radova, koji se nalaze uglavnom u privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu.
Samostalnu izložbu Nedeljka Simanića iz Kotora, u galeriji QUEEN u Bečićima, otvoriće, Aleksandra Kapetanović, arhitektica – konzervatorka iz Kotora, saopšteno je iz budvanskog ART PRESS-a.
Realizovali smo produkciju i štampanje monografije ‘Legende svjetla’!
Naša monografija, autora Jurice Gašpara i prijatelja okupljenih u udrugu ‘Lux Mediterraneum’, na 320 stranica s obilje umjetničkih fotografija, upotpunjenih lirskim i dokumentarističkim crticama o životu na svjetioniku, te s relevantnim povijesnim okvirom o njihovom nastanku biti će predstavljena 19. aprila 2017. u 19 sati u Zadru, GRADSKA LOŽA
S veseljem objavljujemo da smo održali obećanje! Obećanje dato svim prijateljima koji su nas ovih godina podupirali. Obećanje našim obiteljima koje su imale razumjevanje za naša izbivanja i plovidbe. Obećanje samima sebi, ali prvenstveno obećanje onima kojima je život na lanterni sudbina – poručuju iz udruge „Lux Mediterraneum“.
Plakat
Pozivamo sve koji su podupirali ili pratili naš rad, kao i sve ostale čiji je život ili strast more i plovidbe da nam se pridruže. Na predstavljanju monografije moguće je istu nabaviti po promotivnoj cijeni.
Da podsjetimo, članovi udruge ‘Lux Mediterraneum’ projekat ‘Legende svjetla’ krajem 2015. godine predstavili su i u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor.
Mali podsjetnik na naše dosadašnje istraživačke aktivnosti i plovidbu koju smo nazvali ‘Avantura svjetionika’ sažeto u video trailer-u našeg člana Igora Goića.
Gledano pravolinijski, Kamenska ravan je moru, odnosno Herceg Novom najbliži dio planine, ako razmatramo nadmorsku visinu počevši od 1000 m. Iz tog razloga, u godinama opšte oskudice nakon II Sv. rata, podignut je pl. dom „Za Vratlom“ (1160 m) na najbližem mogućem lokalitetu, odmah iza prevoja, na mjestu ulaska u dubinu masiva Orjena.
Sve do raspada SFRJ akcenat je bio na skijanju, a lokalni tereni su ga nudili u dovoljnoj mjeri za entuzijastičko skijanje. Ipak, čim su u okruženju proradili prvi pravi zimski centri sa žičarama i ski liftovima, skijanje u Kamenskoj ravni je napušteno.
Danas je glavna aktivnost u kraju vezana za planinarenje u toploj polovini godine, a sa pl. domom kao centrom. U okruženju doma prostire se Kamenska ravan, sa nekadašnjim površinama za ispašu, njivama i katunima. Danas su u sasvim skromnoj funkciji, dio je u razvalinama, a dio se koristi više za vikendice, nego za nekadašnju poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju.
Orjen
Perspektive održivog razvoja
Ovaj kraj, osim kroz dalji razvoj planinarskog turizma, svoju šansu može tražiti u razvoju raznih vidova eko-turizma. Stoga smatramo bitnim usmjeravati i podsticati privatne vlasnike zemljišnjih posjeda da ulažu u obnovu i dogradnju katuna, sa zadržavanjem osnovnih karakteristika i stila gradnje i ambijenta, a sa dogradnjom dijelova pogodnih za turističko rentiranje. Takvo širenje gradnje ne bismo mogli smatrati narušavanjem prirode, budući da je brojnost katuna u prošlosti bila daleko veća od trenutnog stanja. Pri tome, apsolutno treba ne samo zadržati proizvodnju hrane, već je i povećati. Kombinacija domaće hrane i očuvanog ambijenta, sa širim planinskim okruženjem, dovela bi klijentelu koja voli kretanje kroz planinu kao i klasični planinari, ali je spremna da plati i ekskluzivnije smještaje nego što to nose planinarski domovi. Pojam eksluzivnosti je u ovom slučaju rastegljiv i pod njim uopšte ne mislimo na luksuz, već autentičnost, jer je ona sve traženije na globalnom turističkom tržištu.
Uz zdravu hranu, autentični ambijent i brojne staze za planinarenje i hodanje, postoje prirodni uslovi za razvoj sporta i rekreacije u vidu free climbing-a, alpinizma, speleologije i mountainrunning-a.
Međunarodna biciklistička utrka Tour of Croatia održat će se treću godinu zaredom, od 18. do 23. aprila 2017. godine, kroz šest etapa, na trasi dužoj od 1000 kilometara kroz cijeli teritorij RH.
Ove godine još zahtjevnija utrka ugostit će više od 20 timova, među kojima i one iz najvišeg ranga klasifikacije Svjetske biciklističke organizacije (UCI).
Više o trci Tour of Croatia
Tour of Croatia se održava 6 dana, na više od 1000 kilometara, uključeno je 12 gradova domaćina, a prolazi kroz više od 100 različitih mjesta, s više od 500 minuta televizijskog prijenosa uživo. Utrku će direktno prenositi HRT i Eurosport, a TV prijenos će emitirati i brojne televizijske stanice s čak 6 kontinenata – u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji, Africi i Australiji – od kojih će neke Tour prenositi i uživo.
Kao i prošle godine, nastupit će ukupno 20 timova, no uz natjecateljsku komponentu, Tour of Croatia je i jedinstveni turistički proizvod u Hrvatskoj jer donosi brojne koristi za promociju gradova, nacionalnih parkova i regija kroz koje prolazi. Manifestacija je to koja želi postati važan dio ukupne turističke ponude te jedan od glavnih motiva za razvoj cikloturističke ponude i dolazak cikloturista te dodatnog unaprjeđenja imidža Hrvatske u svijetu.
Međunarodna biciklistička utrka Tour of Croatia jedan je od najznačajnijih sportskih događaja ove godine u Hrvatskoj, koji će se održati pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice RH i Vlade RH te uz potporu Ministarstva turizma, Hrvatske turističke zajednice, Ministarstva zaštite okoliša i prirode, Parkova Hrvatske, Grada Zagreba te drugih gradova i županija na čijem se području natjecanje održava.
Kompanija Azmont Investments objavila je konkurs za Stipendijski program kroz koji će i ove godine dodijeliti pet školarina, 100 odsto vrijednosti i one se odnose isključivo na studijski program Međunarodno hotelijerstvo i menadžment u okviru Fakultet za kulturu u turizam Univerziteta Donja Gorica – Bachelor diploma.
Studije za međunarodno hotelijerstvo na UDG-iju se rade po licenci francuske škole Vatel koja je kao takva prošle godine proglašena najboljom školom u ovoj oblasti.
-Naša namjera je da primarno podržimo učenike iz Boke Kotorske, sa fokusom na Herceg Novi.
Naravno, stipendijski program je otvoren za studente iz cijele Crne Gore. Ponosni smo na prvu generaciju studenata koja je upisala ove studije prošle godine, i već među njima imamo njih oko 30 koji su uključeni u međunarodnu praksu, istakla je Adrijana Husić, Menadžer za korporativne komunikacije i društveno odgovorno poslovanje.
Uspostavljanje studijskog programa Međunarodno hotelijerstvo i menadžment u okviru Fakulteta za kulturu u turizam Univerziteta Donja Gorica od značaja i koristi za cijelu industriju jer predstavlja dugoročnu investiciju u obrazovanje i podržava razvoj ljudskih resursa. Dodatno, ovaj prestižni program ima za cilj da pomogne u daljem obrazovanju i razvoju hotelijerstva u Crnoj Gori, istovremeno pripremajući generacije koje dolaze da izgrade svoje karijere i to na međunarodnom nivou.
-Ono što najviše razlikuje ove studije od drugih jeste praktični rad koji studenti prolaze pored predavanja i ispita. Tokom cijelih studija, studenti uče kako da implementiraju teoretsko znanje u praksi. Dodatno, pored prakse koja se radi u renomiranim ugostiteljskim institucijama u Crnoj Gori, naši studenti će istu obavljati u Americi, Španiji, Estoniji i Grčkoj gdje će sticati znanja i vještine potrebne za ugostiteljstvo najvišeg nivoa’’, dodala je Husić.
Partnerstvom između kompanije Azmont Investments, UDG-ija i Vatel-a koje je uspostavljeno 2016. godine, Crnoj Gori je donijelo međunarodne obuke VATEL-a koje se zasnivaju na pravoj mjeri i kombinaciji teorije i prakse. Ovaj program, koji studentima donosi dvije diplome, crnogorsku i EU diplomu, namijenjen je studentima koji žele da se razvijaju u oblasti hotelijerstva. VATEL i UDG žele da obrazuju buduće menadžere i rukovodioce na akademskim studijama za međunarodno hotelijesrtvo i menadzment, po međunarodnim standardima. Nakon završetka studija Bechelor i /ili Master Program, student će dobiti EU priznatu diplomu međunarodnih studija.
Rok za prijavu je 1. maj 2017. Nakon završetka studija, stipendistima će biti ponuđena određena pozicija na nekom od projekata koje realizuje kompanija Azmont Investments, kao što je Portonovi rizort.
Što je okupacijski turizam? Splićani ‘istisnuti’ iz jezgre, a gosti u zadnje vrijeme radije biraju ture po shopping centrima nego po Palači! Naslov je teksta novinara Sandi Vidulića objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji.
Na djelu je okupacijski turizam koji vlada u povijesnim jezgrama naših gradova i na dobrom dijelu Mediterana. On je posve suprotan održivom turizmu kakvog UNESCO zahtijeva u naseljenim područjima pod svojom zaštitom.
Prepoznajemo li Kotor u priči i kako ga vidi novinar pročitajte u nastvaku.
Kotor – foto Boka News
Jedan od kriterija zbog kojih je UNESCO uvrstio Split i Dubrovnik na svoju listu jest da njihove jezgre “predstavljaju jedinstveno ili barem iznimno svjedočanstvo kulturne tradicije, odnosno civilizacije koja tu živi ili je nestala”.
Povijesne jezgre Splita, Šibenika Dubrovnika i Zadra nisu samo svjedočanstva da su u njima živjeli naši davni preci. Danas su one kameni nijemi svjedoci koji ispraćaju život što iz njih iščezava. Nije to prvi put da se broj stanovnika u povijesnim jezgrama drastično smanjuje. Ranije je to bilo zbog kuge, gladi i ratova.
No, ovaj put je drukčije. Većinu stanovnika nisu otjerala razaranja gradskih jezgri u Domovinskom ratu, ili nezaposlenost. Uglavnom su se odselili zbog pritiska preintenzivnog življenja u novostvorenim turističkim metropolama.
Detalje iz svakodnevice turizmu posvećene splitske jezgre donosi izložba “Krhotine” u fotoklubu Udruge “Get” . U popratnom materijalu stoji kako izložbu predstavljaju amaterske fotografije snimane od 2011. godine, a koje prate niz problema s kojima se susreće zajednica stanara suočena s globalnim procesima turistifikacije i gentrifikacije.
Neki od tih problema su: nestanak javnog prostora, komunalni kaos, problemi s odvoženjem smeća, buka i nesanica u ljetnim mjesecima, no i praznina zimskog dijela godine u kojoj ostaje tek nekolicina stanara. Ova inicijativa i njeni članovi izložbom žele upozoriti ne samo na vlastite probleme već i na procese s kojima se pomalo suočava i ostatak grada”, napominju u Udruzi.
Većinu fotografija izradili su stanovnici splitske jezgre i Dioklecijanove palače, pa je izložba u neku ruku svjedočanstvo njihova doživljaja. Indikativan je oprez, nisu se potpisivali ispod fotografija, kako smo doznali, “da izbjegnu probleme”. Ipak, umjesto ogorčenosti i tjeskobe, izložba ima nešto od felinijevskog humora u naglašavanju bizarnosti, što je možda reakcija “preživjelih” stanara koji se od zla brane njegovom redikulizacijom.
No, da bi se vidjelo koliko doista devastirajući učinak na svakodnevni život ostavlja ovakav turizam, treba se prošetati do Palače.
Split-foto SD
Humano preseljenje
Jer na djelu je okupacijski turizam koji vlada u povijesnim jezgrama naših gradova i na dobrom dijelu Mediterana. On je posve suprotan održivom turizmu kakvog UNESCO zahtijeva u naseljenim područjima pod svojom zaštitom. Neki teoretičari su uočili da postoje strateške i taktičke sličnosti, ili čak podudarnosti, između invazivnog turizma i klasične vojne okupacije nekog teritorija.
Invazivni ili okupacijski turizam nekontroliranim brojem posjetitelja i neograničenim načinima potrošnje prostora ugrožava prirodne resurse nekog podneblja, u nekim slučajevima do istrebljenja. Jednako razoran utjecaj primjetan je i na kulturne tradicije lokalne sredine.
Stanovništvo koje baštini običaje se iseljava. U jezgrama se zatvaraju tradicionalni obrti i na druge načine se gube oblici materijalne i nematerijalne kulture. Na njihovo mjesto dolaze kičaste suvenirnice i brza prehrana namijenjeni opskrbi stranih posjetitelja za koje se “okupirani” teritorij prilagođuje logističkom podrškom.
Ne događa se samo “humano preseljenje” ljudi iz jezgre čiji domovi i kuće se pretvaraju u apartmane, hostele i hotele, niti se tek gube sadržaji potrebni za normalan život stanara, poput brijačnice i željezare, dječjih vrtića… Nije najveći problem niti to što se izvan sezone zatvaraju pizza-cutovi, suvenirnice, restorani…
Glavni problem je na nivou sustava, jer u jezgrama gradova gdje je na djelu okupacijski turizam gotovo da ne postoje uslužne ili administrativne djelatnosti koje bi preostalim građanima davale do znanja da su poželjni u tom dijelu grada.
Potpuno je drukčije ako ste turist, imate Turističku zajednicu kojoj se možete obratiti, unutar sezone muzeji radi vas rade produženo, ako ste iz veće zemlje blizu vam je konzulat, na svakom koraku možete birati u kojem ćete ho(s)telu odsjesti, gdje ćete jesti, ujutro vas čeka autobus do Plitvica, ili barem vlakić za đir gradom do Marjana…
Za vrijeme vašeg turističkog boravka sporazumijevat ćete se lako na engleskom s drugim strancima, a domaće ljude ćete usputno viđati, jer u povijesnim jezgrama turisti mahom gledaju jedni u druge. Također, lokalna policija će blago reagirati na par pijanih Engleza koji se usred dana goli okupaju na Rivi. No, teško da će biti tako diplomatski raspoloženi ako isti izgred učine lokalni ljudi.
A što splitska jezgra nudi ako ste Getanin? Skoro jedini preostali sadržaji za građane su oni koji vam – ne trebaju. Naime, u jezgri prostorije imaju političke stranke i udruge o čijem radu (uz časne iznimke) javnost jedva zna, a imaju malo članova.
Kod “okupacijskog turizma” dijelovi grada, najčešće povijesne jezgre, postaju eksteritorijalne zone. Ponekad mogu doslovno cijeli gradovi služiti kao bescarinska zona, što se izgleda sprema od ovog ljeta Kotoru koji će, kako se piše, zabilježiti veliki porast dolazaka kruzera, pa će mali gradić posjetiti oko 600.000 ljudi (dok će ovo ljeto nešto opasti broj posjeta Dubrovniku i Splitu, ali ne i Zadru).
Prednost Kotora je u tome što je izvan EU-a, pa se jeftino može kupovati cigarete, alkohol i ostale potrepštine, a kruzeri ne moraju poštovati ekološke propise.
Kotor – foto Boka News
Prelamanje interesa
Postojanje eksteritorijalnih zona u okupacijskom turizmu se prešutno podrazumijeva. Kao građanin ubrzo shvaćate da to naprosto nisu one ulice kojima ste nekada išli. Sad su “ušminkanije”, a ponuda u njima nije više radi vas.
“Kaleto moja draga, volim te više od sunca”, tu pjesmu Tome Bebića pjevat će i dalje klape, ali ljudi su otišli, a novi se neće doseliti.
Kod okupacijskog turizma važno je uvjeriti ljude da ne postoji alternativa, što je demagogija koja se razotkriva već na nivou statistike. Kad pogledamo podatke koliko Split zarađuje od turizma u povijesnoj jezgri (koji su dobiveni od nadležnih službi za potrebe izrade Plana upravljanja jezgrom), ispada da gradska blagajna godišnje utrži 30 milijuna kuna, što je jedna tranša zaduživanja Grada za kredit “Hajduku”.
Pred dvije godine Rijeka je imala 700.000 turističkih noćenja manje od Splita i veći gradski godišnji proračun. Prema podacima Fine, Split je po visini plaća tek na 12. mjestu u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Grad se nedavno morao zadužiti za isplatu božićnica nezaposlenima i penzionerima. Zato je realno zapitati se koliko smisla ima stavljati sva jaja u košaru ovakvog “turističkog čuda” koje ne ostvaruje veliku zaradu.
To ipak ne znači da se ne može ništa promijeniti nabolje. Okupacijski turizam je nastao jer se susrelo nekoliko interesa. S jedne strane, to je interes turističke industrije, kao jedne od najvažnijih globalnih industrija, koja je ovaj dio Mediterana odredila za jeftinu destinaciju.
Kad nas se stavlja na top-liste, uglavnom u Americi i Australiji (a u obje države se zbog jakog dolara sve češće odlučuju na putovanja svijetom), onda je to zbog kategorije jeftinih odredišta koja nude gotovo sve kao i ona puno skuplja.
Također, postoji interes lokalnih moćnika željnih brze zarade od turizma u kojem je gotovo sve dopušteno. Tu su i uglavnom nesposobne lokalne vlasti koje koriste priliku što imaju gradove na moru i suncu, pa gdje stignu dijele koncesije povlaštenim “igračima”.
Obilatu podršku takvom stanju daju mediji koji prava turista stavljaju ispred domaćih ljudi. Često se piše o komunalnim neredima s pozicije kako će se turisti zgroziti, a sve manje se spominje da bi zgražanje lokalnih građana (kao urednih poreznih platiša) trebalo biti jednakovrijedan argument za one koji donose odluke – i koje ti građani biraju.
Neke vlasti na Mediteranu slušaju građane kojima je prekipjelo, tako je Barcelona zabranila gradnju hotela i izdavanja dozvola za iznajmljivanje turistima. Ne mora se otići tako daleko, ali moguće je izvršiti transformaciju iz okupacijskog u održivi turizam, ako to lokalne vlasti žele. S prikladnim sadržajima povijesne jezgre mogle bi se učiniti zanimljivima domaćem stanovništvu i strancima. Jer s turizmom se nikada ne zna.
Kotor – foto Boka News
Kotor kao primjer
Priča se da u novije vrijeme izleti izvan Splita, ili čak posjeti City Centeru One, postaju gostima s kruzera zanimljiviji nego Palača. Ti posjetitelji koji uglavnom nisu ludi za historijom dolaze u nerealnom uvjerenju da smo strašno jeftini. Čak se novinarima žele da u jezgri nema onoga što očekuju u normalnom gradu – različitih butiga s povoljnom robom. Nisu svjesni da je agresivna turistifikacija upravo radi njih povijesne jezgre “pomela” od funkcija potrebnih za gradsku svakodnevicu.
Zato ne bi trebalo čuditi ako Kotor i slične destinacije s jeftinim cijenama pokupe dio kruzera Splitu i Dubrovniku. No, barem će stare jezgre ovdašnjih gradova biti manje zagušene. Ako se u njima želi ugodniji turizam, može se, recimo, umjesto još jednog restorana, kao mjesto susreta gostiju i “domorodaca”, otvoriti neki zanimljiv klub za mlade.
Kotor je izradio sjajan plan upravljanja povijesnom jezgrom, po zahtjevima UNESCO-a, no pitanje je koliko će njegovi propisi izdržati “invaziju” silnih gostiju s kruzera. Split koji bi se mogao od takvih gostiju donekle rasteretiti nikako da donese svoj plan. Zato upravljanje namjenama prostora u njegovoj jezgri i dalje ostaje u sferi fantastike.
Danas se navršava se 76 godina hrabre pogibije narodnih heroja Milana Spasića i Sergeja Mašere na razaraču „Zagreb“.
Maglovito, kišno jutro 17.aprila 1941 u Boki prekinula je prvo manja, pa odmah potom i dvije strahovito jake eksplozije. U južnom dijelu Tivatskog zaliva, iz prava uvale Sveto Trojstvo kod Prevlake, dizao se stub crnog dima, a metalni djelovi letjeli su i po nekoliko stotina metara od mjesta detonacije i padali u more ili na obližnje kopno. U eksplozijama je nestao Kraljevski brod „Zagreb“ kako je bilo zvanično puno ime razarača što je tada bio jedan od najmodernijih ratnih brodova Kraljevske mornarice Jugoslavije. Sa svojim brodom u vječnost su otišla i dva mlada oficira – poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera koji su, poput drevnih japanskih samuraja, ostali vjerni bušido kodeksu – nema predaje!
U maniru pravih pomoraca koji nikada ne napuštaju svoj brod, njih dvojica umrli su sa „Zagrebom“ iz protesta i prkosa- ne želeći da brod predaju neprijatelju – italijanskoj vojsci čije su jedinice upravo ulazile u Boku Kotorsku, glavnu pomorsku bazu Kraljevine Jugoslavije. Daleko brojnije i nadmoćnije snage Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske napale su Jugoslaviju 6.aprila i porazile je za samo deset dana trajanja tzv. Aprilskog rata. Prva topredna divizija Kraljevske mornarice koju su činili veliki razarač „Dubrovnik“ i nešto manja, ali modernija tri razarača – „Beograd“, „Zagreb“ i „Ljubljana“, iako najjača i najsposobnija jedinica u cijeloj mornarici, tokom Aprilskog rata nije izvela nijedno ofanzivno dejstvo. „Ljubljana“, onesposobljena u teškoj havariji kod Šibenika u ljeto 1940, bila je na popravci u tivatskom Arsenalu, dok su preostala tri razarača, čekajući da se Vrhovna komanda mornarice u Zemunu odredi što im valja činiti, Aprilski rat provela u vožnjama unutar zaliva Boke i skoro svakodnevnom odbijanju napada italijanskih aviona što su bombardovali brodove i vojna postrojenja na obali. Sa prolaskom vremena i učestalim dobijanjem sve nepovoljnijih vijesti sa frontova, nestajale su i nade da će brodovi napokon isploviti na pučinu u „pravu“ ratnu akciju, ali se eventualno priključiti saveznicima – Britancima i Grcima koji su na Mediteranu ratovali protiv Hitlerovih i Musolinijevih snaga. Polako ali sigurno, zla kob nadvijala se nad „Zagreb“ i njegovog torpednog oficira Milana Spasića i artiljerijskog oficira Sergeja Mašeru…
Kr. razarač Zagreb
Milan (Save) Spasić rođen je 1909 godine u Beogradu gdje je završio osnovnu školu i gimanziju kao jedan od najboljih učenika u istoriji tih ustanova. Godine 1929 upisao je VII klasu Pomorske vojne akademije u Dubrovniku. Završio je školovanje kao najbolji u klasi, pri čemu je bio prvi „kontinentalac“ koji se mogao podičiti tim statusom, do tada rezervisanim za pitomce koji su dolazili sa primorja. Godine 1935-36 završio je specijalistički torpedni kurs nakon čega je kao oficir službovao na torpiljarki T-3, a 1937 je bio navigacijski oficir na školskom brodu, jedrenjaku „Jadran“ prilikom krstarenja iz Jugoslavije do SAD i nazad. Kao izuzetno perspektivan i sposoban mladi oficir dobio je ponudu da pređe u službu Ratne mornarice SAD, što je odbio riječima da želi da služi svoju, a ne tuđu Mornaricu. Godine 1940 prekomandoivan je na razarač „Zagreb“ gdje se ubrzo istakao vještinom u rukovođenju torpednim naoružanjem tog modernog ratnog broda.
Sergej (Frana) Mašera, rođen je 1912 godine u Gorici koju su ubrzo preuzeli italijanski iredentisti pa je slovenačka porodica Mašera život nastavila u izbjeglištvu, prvo u Koruškoj a potom u Ljubljani gdje je Sergej maturirao. Upisao je 1929 Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku gdje je postao „klasić“ sa Spasićem i završio je 1932 kao peti u rangu. Službovao je na torpiljarkama, a potom i na pomoćnom brodu za podmornice „Sitnica“, da bi nakon toga u Meljinama završio Artiljerijski kurs. Kao jedan od ponajboljih mladih oficira artiljeraca, poslan je u Švedsku u čuvenu fabriku „Bofors“ da preuzme naoružanje- tada najmodernije protivavionske topove kalibra 40 mm, kojima su naoružana tri jugoslovenska razarača klase „Beograd“. Na jedan od tih brodova- razarač „Zagreb“ Mašera je prekomandovan krajem 1940 i tu se ponovno sreo sa svojim starim prijateljem i „klasićem“ Milanom Spasićem.
Milan Spasić i Sergej Mašera
Dvojica mladih oficira bili su sušta suprotnost „staroj gardi“ u Mornarici, „naslijeđenoj“ još iz Austro-Ugarske jer Spasić i Mašera nisu pridavali važnosti tada vrlo prisutnoj , gotovo pa klasnoj podijeljenosti između oficira, podoficira i mornara. Zbog toga, svog vrlo strogog, ali i pravičnog pristupa ljudima sa dosta razumijevanja i empatije, potčinjeni su prosto obožavali dvojicu mladih oficira. Kasnije, nakon svega što se izdešavalo sa „Zagrebom“ hroničari su marljivo prikupljali svjedočanstava ljudi koji su „dijeli brod“ sa Spasićem i Mašerom, pa su ostali zabilježeni brojni simpatični, ali i dirljivi detalji o Mašeri koji daje i posljednju paru iz svog džepa mornaru kome je umrla majka, a on nema novca da joj ode na sahranu, ili pak o tome kako je Sergej gotovo pa zamjerio mornarima islamske vjere što su 20-tak dana tajili od njega da su gladni jer hrana koja se spremala na brodu nije bila upodobljena njihovim vjerskim pravilima. Čim je za to čuo, Mašera je naredio da se odmah za njih izdvoje posebne namirnice i da mornari-muslimani sami odrede ko će i kako za njih kuvati. Spasić je ignorisao naredbe o strogoj podijeljenosti između oficira, podoficira i mornara i rado se i često družio sa potčinjenima, do te mjere da je jednom u punoj oficirskoj uniformi otišao na svadbu u Tivtu prijatelju-podoficiru, na opšte zgražavanje svojih nadređenih. Jednom prilikom, neposredno pred rat, dok je razarač „Zagreb“ boravio u luci Dubrovnik, stiglo je naređenje komandanta grada o zabrani izalska mornarima jer oni navodno „remet izgled starog grada“. Spasić je, u svojstvu dežurnog oficira na brodu, sazvao zbor posade i pročitao im naređenje, nakon čega je rekao:
„Momci, čuli ste sadraj telegrama. Vi sutra treba da ginete za ovu zemlju, a smatraju vas nepoželjnim u ovom gradu!“ Zatim je, suprotno naređenju, odobrio izlazak posadi u grad.
Izbijanje Drugog svjetskog rata 6.aprila 1941 dvojicu prijatelja zateklo je na „Zagrebu“ koji je tog jutra bio vezan u Dobroti kod Kotora. Njemački i italijanski avioni napali su Pomorski arsenal u Tivtu i mornarička postrojenja u Kumboru i Zelenici, a popodne tog dana obrušili su se i na brodove flote, razasute po Kotorskom zalivu. Jedan italijanski bombarder za obrušavanje tipa „junker Ju-87 štuka“ ustremio se za „Zagreb“ mitraljirajući palubu razarača, a njegova bomba pala je i eksplodirala u moru na manje od 20 metara od broda. PVO artiljerci sa „boforsa“ kojima je komandovao Segej Mašera ubrzo su pogodili drugu „štuku“ koja se potom srušila u blizini prevoja Trojica iznad Kotora. Uslijedio je drugi val napadačkih aviona koji su ponovo bili zamalo neprecizni, bacajući bombe na 20 do 70 metara od broda. Hladnokrvi Spasić koga je na palubi razarača zasula morska voda i mulj što je sa dna mora podigla detonacija jedne od bombi, pozvao je mornara i naredio mu da mu iz kabine donese čistu šapku, a potom je čestitao Mašeri i njegovim artiljercima koji su u međuvremenu pogodili i oštetili još jedan neprijateljski avion.
Naredni dani prolazili su u odbijanjima napada neprijateljskih aviona, mijenjanju vezova po Boki i nadi da će stići naređenje Vrhovne komande za ispovljenje na otvoreni Jadran u pravu borbu sa Italijanima ili priključenje saveznicima u Grčkoj. Posebno jaki napadi neprijateljske avijacije na razarače bili su 13.aprila, ali su vatra sa brodova i vješto manevrisanje spriječili pogotke bombi. Mašera je tada, zadovoljan što bombe padaju na poziciju koju je „Zagreb“ upravo bio napustio, veselo komentarisao da „Italijani pišu na pogrešnu adresu“, dok je Spasić, aludirajući na Uskrs, govorio da ih neprijatelj „časti šarenim jajima“. Kad je narednog jutra stiglo naređenje da se razarač privuče što bliže obali u uvali Sveto Trojstvo kod Prevlake i maskira granama, obojici je bilo jasno da se, u uslovima kada je borbeni moral na brodu sve više padao pod tada već neskrivenim kvislinškim stavovima komandanta broda, kapetana korvete Nikole Krizomalija, „Zagreb“ teško više može ponovno pokrenuti. Naredna dva dana donijela su i konačni slom Jugoslavije, raspad vojnog lanca komandovanja i odlazak dobrog dijela razočarane posade sa broda, ali Spasić i Mašera uz još nekolicinu energičnih i borbenih mladih oficira, nisu prestajali da se nadaju da će sa tri broda, „sakupiti“ dovoljno ljudi da posadom popune makar razarače „Zagreb“ i „Beograd“ i sa njima isplove iz Boke za Egej gdje bi se priključili saveznicima i nastavili borbu na Mediteranu.
Razarac ZAGREB
„Ovi brodovi nisu građeni za trgovačke operacije, niti za skrivanje. Izgradili smo ih za rat i sa njima moramo ratovati i braniti svoju zemlju. Narod je za to dao novac!“-govorio je Spasić ali uzalud jer je splet malodušnosti, neorganizovanosti i otvorenog izdajstva u redovima Komande mornarice bio jači. Stoga su on i Mašera odlučili da ako „Zagreb“ već ne može isploviti, njihov brod sigurno neće izdati Jugoslaviju i staviti se pod neprijateljski barjak, kako je nalagala zvanična kapitulacija o kojoj su obavješteni 16.aprila.
Svoje posljednje jutro 17.aprila dočekali su užurbano. Dok je posada „Zagreba“ odlazila sa broda noseći sa sobom sve što im može zatrebati, Spasić i Mašera iz pomoć nekolicine podoficira i mornara, pripremali su brod za uništenje. Od krme gdje su postavili detonator, do pramčane municione komore broda razvukli su kablove, a među bojeve glave šest torpeda u aparatima na sredini broda, postavili su patrone TNT-a sa detonatorima. Svoje lične stvari i novac razdijelili su članovima posade sa kojima su se posebno dobro slagali, i od kojih su se veoma dirljivo i toplo oprostili, ne dozvolivši tim ljudima da ih nagovore da i oni napuste brod. Riješeni da umru sa „Zagrebom“, Spasić i Mašera bukvalno su sa broda istjerali komandanta Krizomalija i njegovog kolegu sa razarača „Beograd“ Mihaila Lepetića koji je došao posjetiti Krizomalija.
„Napustite brod, na njemu nema mjesta za izdajnike! „Zagreb“ neće izdati“- odbrusio im je Spasić. Mornar Vido Cvjetković iz okoline Herceg Novog bio je jedan od posljednjih koji su napustili „Zagreb“. Spasiću je u tim trenucimna kazao:
„Gospodine poručniče bojnog broda, završite svoj posao pa dođite kod mene kući. Što bude meni, biće i Vama. Planine su blizu!“ Iako dirnut, Spasić ga je odbio riječima da mora ostati na brodu i „vršiti svoju dužnost do kraja“. Posada je upozorena da se što više udalji od broda, a isto je poručeno i mještanima obližnjeg sela Brdišta. Nekolicina njih, sa udaljenosti od oko pola kilometra, posmatrali su što će se dalje dešavati na „Zagrebu“ na kome su ostali samo Spasić i Mašera. Prema tvrdnjama očevidaca, dvojica oficira uputili su se na krmu razarača. Zauzeli su tzv. brodski stav gledajući prema Lovćenu. Jedan drugom su potom strgli oznake činova sa ramena, zagrlili se i poljubili. Razmijenili su nekoliko posljednjih riječi, okrenuli se u stavu mirno prema Lovćeni, a zatim se jedan od dvojice sagnuo i aktivirao detonator. Uslijedile su ogromne eksplozije i požar koji su lijepi ratni brod ubrzo pretvorile u hrpu deformisanog i usijanog metala što je legla na plitko dno uvale Sveto Trojstvo i narednih dana nastavila gorjeti uz povremene manje eksplozije.
Četvrtog dana po potonuću broda, more je na žalo na Prevlaci izbacilo tijelo Milana Spasića. Italijani su ga odnijeli u Vojnu bolnicu Meljine gdje je obavljena identifikacija. Nakon intervencije pravoslavnog vojnog sveštenika Nikole Mandića, italijanski komandant je dozvolio da se Spasić 5.maja 1941 sahrani na groblju Savina kod Herceg Novog uz najviše vojne počasti koje mu je odao jedan vod italijanske vojske. Italijanski ofircir koji je govorio na sahrani, istakao je herojstvo Spasića i Mašere naglasivši da „samo ukoliko i sama bude imala takve junake, Italija može dobiti rat“.
Nekoliko dana nakon eksplozije, u vodama blizu uvale Brdišta ribari su našli obezglavljen torzo za koji se pretpostavlja da je pripadao Mašeri, ali su ga morske struje odnijele tokom noći, prije nego što su Italijani iz Tivta došli na lice mjesta da ga pokupe. Glava Sergeja Mašere nađena je na kopnu u blizini uvale Brdišta i mještani su je u tajnosti od okupatora, sahranili. Nakon identifikacije koja je obavljena 1986-1987 u Institutu za sudsku medicinu u Ljubljani pri čemu su ekspertizu obavili i nalaz napisali prof. dr. Janez Milčinski i dr. Zvone Žajdela, glava Sergeja Mašere sahranjena je 17.aprila 1987 godine na ljubljanskom groblju Žale. Pokopu njegovih posmrtnih ostataka su prisutvovali rodbina, građani i najviđeniji predstavnici Slovenije, JNA, javnog i političkog života.
Sergej Mašera i Milan Spasić jedini su pripadnici Kraljevske vojske Jugoslavije koji su zbog djela učinjenog u Kraljevskoj vojsci, proglašeni narodnim herojima socijalističke Jugoslavije. Uradio je to svojim ukazom iz 1973 godine, lično maršal Josip Broz Tito, što samo po sebi, dovoljno govori o veličini i značenju herojskog čina dvojice oficira o kome se i danas predaje na večini vojno-pomorskih akademija u svijetu.
Uništeni „Zagreb“, te podmornica „Nebojša“, osam hidroplana Pomorskog vazduhoplovstva Jugoslavije i torpedni čamci „Durmitoir“ i „Kajmakčalan“, bili su sve što nije „izdalo“ zemlju, već su nastavili borbu u Drugom svjetskom ratu, priključivši se saveznicima u Grčkoj i Egiptu.
„Historija pokazuje malo primjera odanosti svojoj zemlji kao što su je pokazali Mašera i Spasić i njihova žrtva zaslužuje da bude svijetao primjer mlašim generacijama. Najvećom žrtvom koju su Spasić i Mašera podnijeli, oni su izrekli i najvišu osudu onima koji su zaboravljajući na svoju i čast zastave pod kojom su služili, kukavički flotu predali neprijatelju. Kad se sjetim tih dvaju junaka, dođe mi pred oči spomenik komandantu Napoleonove garde u bici kod Vaterloa, generalu Kambronu – GARDA UMIRE, GARDA SE NE PREDAJE! Ovo je geslo bilo motiv koji je vodio naše junake Spasića i Mašeru, kada su odlučili da bace rukavicu u lice kukavičuku i izdaji. Slava im!“- zapisao je u svojim memoarima kapetan bojnog broda Ivan Kern koji je 17.aprila 1941 iz Boke za Egipat isplovio sa „Durmitorom“ i „Kajmakčalanom“ da nastavi ratovanje.
Vijeće Višeg suda u Podgorici potvrdilo je prvostepeno oslobađajuću presudu Osnovnog suda u Herceg Novom i stavilo tačku na slučaj koji je Državno tužilaštvo ljetos pokrenulo protiv novinara „Vijesti“ Siniše Lukovića.
Tročlano vijeće Višeg suda kojim je predsjedava sutkinja Evica Durutović 10. aprila odbilo je žalbu Državnog tužilaštva na prvostepenu presudu koju je Lukoviću 20.decembra prošle godine izrekao Osnovni sud u Herceg Novom.
Novski sud je novinara, zbog nedostatak dokaza, oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo „ugrožavanje sigusnosti“ na štetu Obrada Pavlovića, kolumniste Skala radija iz Kotora.
„Odbija se kao neosnovana žalbna državnog tužioca u ODT Herceg Novi pa se presuda Osnovnog suda u Herveg Novom od 20.12 2016. potvrđuje“- stoji u odluci Višeg suda.
U obrazloženju stoji da žalba tužioca na oslobađajuću presudu novinaru „nije osnovana“ te da je sutkinja Osnovnog suda u Herceg Novom Vesna Gazdić koja ju je donijela, nije povrijedila odrebe krivičnog postupka, već je pravilno ocijenila sve aspekte slučaja protiv Lukovića.
„Kako nalazi ovaj sud, a nasuprot navodima žalbe tužioca, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da u postupku nije dokazano da je okrivljeni Siniša Luković učinio krivično djelo ugrođavanje sigurnosti…. i istog je shodno zakonu oslobodio od optužbe i za tu odluku dao jasne i valjane razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud“- stoju u obrazloženju konačne presude Višeg suda u Podgorici.
Proces protiv novinara Lukovića je u avgustu 2016. pokrenula tadašnja osnovna državna tužiteljka u Kotoru Tanja Čolan-Deretić. Njoj i kotorskoj policiji Obrad Pavlović je prijavio da mu je Luković navodno prijetio ubistvom, početkom avgusta na Ljetnoj pozornici u Tivtu. Čolan-Deretić je uprkos činjenici da je Pavlović tih dana u više navrata javno i u medijima saopštavao da se nije uplašio navodnih Lukovičevih prijetnji, a što je preduslov za postojanje krivilnog djela koje je tužiteljka novinaru “Vijesti” stavila na teret, ipak protiv Lukovića podnijela krivičnu prijavu koju je kasnije izgubila pred Osnovnim, a sada i Višim sudom u Podgorici. Čolan-Deretić je u međuvremenu unapređena u višeg državnog tužioca u Podgorici.
Neke od najvećih svjetskih brodarskih kompanija za kruzere žele da im matična luka iz koje će kretati na krstarenja Mediteranom bude – Zadar. Da se s njima o tome već vode pregovori potvrđuje predsjednik upravnog vijeća zadarske Lučke uprave Božidar Longinkoji je ujedno i zamjenik župana Zadarske županije i HDZ-ov kandidat za župana na skorim lokalnim izborima.
Zadnjih su godina, objašnjava, zbog sigurnosne situacije mnogi kruzeri dugački i nekoliko stotina metara napustili Istanbul kao i luke na sjeveru Afrike te intenzivno tragaju za novim lokacijama za isplovljavanje na kojima će između krstarenja provoditi dane predviđene za popravke i redovno održavanje te opskrbu ogromnim količinama hrane i pića potrebnima na jednom krstarenju za oko 2000 putnika i 1000 članova posade koliko ih se obično ukrca na kruzer dužine 250 metara.
Ima, dakako, i većih kruzera, a čak i oni najveći od 400 metara mogu pristajati u zadarskoj luci Gaženica koju Longin kao i zadarski gradonačelnik Božidar Kalmetasmatraju povijesnim projektom za Zadar zahvaljujući kojem će se u narednim godinama otvoriti tisuće novih radnih mjesta.
Još od prošle godina trajekti i većina teretnih i ribarskih brodova više ne pristaju u staroj luci na zadarskom Poluotoku jer je u Gaženici otvorena nova putnička luka koju s autocestom Dalmatinom izravno povezuje četverotračna 17 kilometara dugačka brza cesta popularno prozvana Kalmetina po uskoro bivšem zadarskom gradonačelniku koji je odradio i dva četverogodišnja mandata kao ministar mora, prometa i infrastrukture.
Uz novo pristaništa za trajekte, kruzere i druge putničke brodove punom se parom gradi ogromna moderna zgrada putničkog terminala koja bi trebala biti završena do kraja ove godine i omogućiti dolazak većeg broja kruzera, pa i onih kojima će Zadar biti matična luka.
No to je samo dio ambicioznog projekta Gaženica u koji je do sada uloženo više od 150 milijuna eura i koji, uvjeren je Longin, više ništa ne može zaustaviti.
“Ovo je za Zadar šansa života, a za Hrvatsku luka budućnosti. Zadar ima centralnu poziciju na hrvatskoj obali, izravan ulaz u luku s autoceste, a u neposrednoj blizini luke su željeznica i zračna luka koja će nakon produljenja piste uskoro moći prihvatiti i najveće putničke zrakoplove. S oko tri milijuna putnika godišnje smo uz Split najveća hrvatska pomorska putnička luka. Generacije Zadrana su sanjale o premještanju teretnog prometa iz stare gradske jezgre odakle sada polaze još samo brze putničke linije za Preko na Ugljanu i Dugi otok te neki katamarani čime je oslobođen prostor za prihvat turističkih jahti i brodova i uređenje buduće marine u uvali po uzoru na Monte Carlo”, govori Longin i otkriva kako se nova luka Gaženica sastoji od četiri gata i 12 vezova od kojih je 7 predviđeno za domaći, a 5 za međunarodni promet.
Njemački kredit
Pokraj privremene montažne putničke zgrade upravo se gradi benzinska pumpa koja će biti otvorena do početka ovogodišnje turističke sezone.
Na novoj zgradi putničkog terminala koju je isprojektirao IGH i koja će svojom veličinom, dizajnom i sadržajima biti najveća i najmodernija u Hrvatskoj, pri kraju su radovi na armiranobetonskoj konstrukciji nepravilnog oblika koja se u dužinu prostire na 337, a u širinu na 110 metara. Vrijednost radova je 30,8 milijuna eura s PDV-om i financiraju se kreditom Njemačke razvojne banke KfW uz kamatnu stopu od svega 0,26 posto. U prizemlju i na prvom katu zgrada će imati površinu od 24.537 kvadrata. Putnici kruzera će s prvog kata do brodova dolaziti ostakljenim prolazom na stupovima iznad glavnoga gata tzv. skywayom.
Faze radova
Radovi su, podsjeća Longin, u Gaženici započeli 2009. i već iduće godine je dovršena prva faza nasipavanja mora i formiranja obale vrijedna 40 milijuna eura. Uslijedila je 110 milijuna eura vrijedna druga faza izgradnje obalnih zidova, pristupnih cesta i svih potrebnih instalacija. KfW je osigurao 120 milijuna eura, a još 76 milijuna eura Europska banka za obnovu i razvoj.
Nositelj projekta je zadarska Lučka uprava koja spada pod Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture. Nekoliko godina su, dok je ministar bio Siniša Hajdaš Dončić, radovi, ističe Longin, uglavnom stajali, a u rujnu prošle godine napokon je krenula gradnja putničkog terminala. Od do sada osiguranih kreditnih sredstava ostat će, kaže Longin, na raspolaganju još 17 milijuna eura koje će se utrošiti u izgradnju obalnog zida za teretnu luku.
Natječaj za koncesiju
Longin otkriva kako će međunarodnim i domaćim putničkim prometom upravljati koncesionar za čiji će izbor uskoro biti raspisan natječaj. Koncesija bi se izdala na razdoblje od 20 godina, a koncesijska naknada koja bi imala svoj fiksni i varijabilni dio ovisan o prometu bi djelomično pokrivala troškove otplate kredita. Godišnja rata kredita, otkriva Longin, iznosi 14,2 milijuna eura i trebao bi biti otplaćen do 2022. godine. Koncesionaru će biti u interesu značajno povećanje putničkog prometa, a za očekivati je da će ponovno biti uspostavljena redovita trajektna linija između Zadra i talijanske Ancone koja je desetljećima bila glavna putnička pomorska veza između Hrvatske i Italije budući da je plovidba iz Ancone do Zadra osjetno, oko 40 milja, kraća nego do Splita. Također postoji interes za uspostavom linija i prema drugim talijanskim gradovima, primjerice Veneciji. No, najveće povećanje broja putnika mogu donijeti kruzeri.
“Većina gostiju na kruzerima ima iznadprosječnu platežnu moć i malo koji troši manje od 100 eura dnevno ne računajući smještaj. Ako bi se na kruzer ukrcavali u Zadru, većina bi u grad došla dan ili dva prije, pa će nam trebati i novi smještajni kapaciteti u hotelima. Nadamo se da će već iduće godine iz Zadra kao matične luke svaki tjedan isplovljavati dva kruzera. Iz Venecije, koja živi od kruzera, isplovljava ih 8 dnevno i tamo vlada velika gužva zbog čega brodari traže nove luke i stoga nam već nekoliko respektabilnih brodarskih kompanija kuca na vrata. A za razliku od Venecije, u kojoj od jeseni do proljeća često vladaju velike magle, kod nas sezona može trajati gotovo cijele godine”, ističe Longin.
Iskrcaj ribe
Prema njegovim riječima, u Gaženici će biti i veliki ribarski centar za čiju se gradnju trenutno izrađuje projektna dokumentacija te je u tijeku ishođenje građevinske dozvole, a za infrastrukturne radove osigurano je pet milijuna eura iz fondova Europske unije. I na otoku Ugljanu će se graditi pet milijuna eura vrijedna ribarska luka Lamjana, za koju je već izdana građevinska dozvola i kojom također gospodari zadarska Lučka uprava.
“U Zadarskoj županiji uzgoji se 80 posto bijele ribe i 70 posto tune u Hrvatskoj. Polovica ukupnog iskrcaja ribe u Hrvatskoj se obavlja ovdje u Gaženici, koja je tako već postala najveća hrvatska ribarska iskrcajna luka. Slijedi gradnja obalnog zida dužine 250 metara i dodatnih sto metara koje će koristiti tvrtka Cromaris, koja u Gaženici ima pogon za preradu bijele ribe. U županiji imamo više od 200 velikih ribarskih brodova koji se sada vežu po lukama u malim mjestima.
Cilj je da im svima matične luke budu Gaženica i Lamjana te da se prostor za vezivanje u malim mjestima oslobodi za turističke potrebe. Ovdje će biti i veliki lift za izvlačenje ribarskih brodova iz mora da bi ih se prebacilo na drugu stranu ceste gdje će biti veliki servisni centar za njihovo održavanje koji će graditi hrvatska tvrtka Max Plastika, kojoj smo dali koncesiju i koja će investirati oko 8 milijuna eura.
Predviđene su i hladnjače za skladištenje ribe, a sadašnja montažna zgrada putničkog terminala će biti prebačena preko ceste i u njoj će se nalaziti Dom za ribare u kojem će biti prostorije Ministarstva poljoprivrede koje je nadležno za ribarstvo, Ribarske inspekcije, Upisnika za ribare, ribarskih zadruga… A pokraj ribarskog doma će biti trgovački centar specijaliziran za ribare u kojem će se prodavati rezervni dijelove za brodske motore kao i ribarska oprema”, govori Longin koji vjeruje da će nova ribarska luka započeti s radom već iduće godine.
Na mjestu današnjeg parkirališta, u neposrednoj blizini gradilišta putničkog terminala slijedi gradnja četverokatnice u kojoj će biti hotel sa stotinu soba s pogledom na more, trgovački centar s oko 3000 kvadratnih metara i garaža s 400 parkirnih mjesta. I ta investicija uskoro kreće, a iza nje stoji tvrtka Sarag, koja je od Lučke uprave dobila koncesiju. Za potrebe luke će se na otvorenom urediti još 550 parkirališnih mjesta.
Preusmjeravanje brodova
“Svi ti novi sadržaji – poput hotela, trgovačkog centra, banaka, mjenjačnica, restorana, kafića i ostaloga – u narednih će nekoliko godina otvoriti tisuće novih radnih mjesta. Prije isplovljavanja kruzera iz matične luke svaki član posade mora proći zdravstveni pregled, što znači da će se u gradu razvijati i zdravstvene usluge. Ova je luka stoga budućnost za Zadar, Zadarsku županiju, ali i šire, a koja se temelji na razvoju turizma, raznih usluga kao i proizvodnji hrane, odnosno ribarstvu na moru i poljoprivredi u zaleđu. A cilj svega je da se ni jedan mladi čovjek nema potrebu seliti iz Zadra jer u njemu ne može pronaći posao.
Zadar ima sjajnu perspektivu i posla će sigurno ovdje biti. Oduvijek smo bili grad mladih s najstarijim sveučilištem na ovom dijelu Mediterana. U povijesti smo bili važno sjecište putova, a sada želimo preko Gaženice povezati panonski bazen sa srednjom Italijom”, ističe Longin. Dodaje kako kroz Sueski kanal godišnje prođe milijardu tona robe, a cilj je da se pet posto tog prometa skrene u Jadransko more.
Danas 60 posto brodova koji kroz Suez uđu u Mediteran ima odredište u lukama na sjeveru Europe. Stoga, zaključuje, Hrvatska uz Rijeku treba još nekoliko jakih teretnih luka poput Ploča, Splita, Šibenika, ali i Zadra u koji danas gotovo i ne uplovljavaju brodovi s kontejnerima. Teretna luka kojom kao koncesionar upravlja tvrtka Luka d.o.o. ipak ima nešto prometa, a sva infrastruktura potječe iz socijalističkih vremena.
Prostor za 150 šlepera
U Gaženici je u planu izgradnja tzv. ro-ro rampe, odnosno 272 metra dugačkog pristaništa za velike trajekte u koje može stati i 150 šlepera nakrcanih robom koji u Europu trenutno najviše stižu iz Turske i glavno odredište u Jadranu im je luka Trst, a Zadar im je, kaže Longin, zanimljiv zbog prometnog položaja. Za tu investiciju vrijednu 14,2 milijuna kuna Lučka uprava, dodaje, već ima građevinsku dozvolu i gradnja bi trebala početi do ove jeseni da bi prvi brodovi mogli pristizati već iduće godine.
Božidar Kalmeta se prisjeća kako je još ratne 1993. započela izrada studija i prostornih planova za luku Gaženica koju je početkom dvijetisućitih Vlada Ivice Račana proglasila lukom od državnog interesa. Sanaderova Vlada, u kojoj je Kalmeta bio ministar pomorstva i prometa, 2006. pristaje dati državna jamstva za kredite, a luka ubrzo ulazi i u Bijelu knjigu prometa EU čime dobiva status važnog europskog projekta. Godinu dana kasnije dovršava se spojna cesta s autocestom kojoj su se tada mnogi rugali da vodi u ništa.
“Uz autocestu je luka Gaženica za Zadar projekt stoljeća. Grad mora iskoristiti svoj geostrateški položaj idealan da bude prometno čvorište. S projektom Gaženica smo danas korak ispred svih drugih gradova u Hrvatskoj i nitko nas više ne može dostići iako su u doba Milanovićeve Vlade neki lobiji, iza kojih su očito stajali neki drugi gradovi na Jadranu, pokušali opstruirati ovaj projekt. Što će nam more ako nemamo infrastrukturu potrebnu za plovidbu i trgovanje? Uz Rijeku kao vodeću kontejnersku luku i Split kao putničku treba nam i Zadar kao najveći home port za kruzere i luka za ro-ro promet”, kaže Kalmeta i nastavlja:
“Na cijelom Jadranu, uključujući Hrvatsku, Sloveniju i Italiju, ima toliko potencijalnog prometa da luke ne moraju jedne drugima biti konkurencija, nego svi zajedno možemo konkurirati lukama sjeverne Europe tako da privučemo što više brodova u Jadran. Roba koja je kroz Suez brodovima doplovila u Europu, do Münchena ili Budimpešte stiže sedam dana prije preko Zadra nego preko Hamburga. Zadar se sada čvrsto pozicionirao kao prometno čvorište za narednih barem 50 pa i sto godina”, govori Kalmeta, koji smatra Gaženicu najvrednijim od svih projekata na kojima je radio u svojih 25 godina političke karijere. Poznato je da na nadolazećim izborima nije kandidat za gradonačelnika.
“Prepuštam Zadar na upravljanje drugim ljudima, a kada danas vidim Gaženicu, srce mi je na mjestu”, zaključuje Kalmeta. Kao dvije najvažnije stvari u Zadru ističe luku i sveučilište i uvjeren je kako će grad u narednim godinama doživjeti veliki gospodarski uzlet.
