Don Niko Luković je bio dio vertikale sveštenika bokeljskih koji su Boku učinjeli ovakvom. Oni su svojim društvenim radom ostavili neprocjenjiva saznanja o Boki. Ali, ostavili su veliki trag i na istoriju Crne Gore i kulturu Crne Gore. U toj plejadi su Andrija Zmajević, Antun Nenadić, Krsto Ivanović, Pavao Butorac, Timotej Cizila, Ivan Stjepčević, Branko Sbutega…Nadam se da će ovi mladi ljudi koji se bave naukom, ili žele da se bave naukom, dobiti apetit da napišu nešto novo, da daju neki svoj doprinos. Jer na ovim ljudima, kao što je don Niko Luković, počiva naša Boka – kazao je direktor Centra za kulturu Tivat prof. Neven Staničić, sinoć na promociji reprinta knige “Boka Kotorska” uglednog bokeljskog sveštenika, pisca i društeno-političkog radnika, don Nika Lukovića.
Ova knjiga je kapitalno Lukovićevo djelo o istorijatu Boke Kotiorske i prvi put objavljena 1951.godine.
„Sdušno sam se prihvatio, čak i ugurao da budem dio ekipe jer sam bio siguran da će knjiga koja ima naslov Boka Kotorska, pogoditi ono što ja u životu mnogo volim, a to je bokeljstvo integrativno i bokeljstvo kako ga mi znamo od prije nekoliko decenija. Knjiga je upravo esencija, ne samo opisa Boke, nego i onog bokeljstva kako ga ja vidim. A to je Boka kao kraj nepodjeljenih crkava. Boka koja je bila spremna i otvorena za doseljavanja, i za razne kulturne uticaje z svijeta i okoline, Boka koja je svakog dočekivala otvorenog srca”- kazao je urednik ovog izdanja, Nikola Ciko.
Naglašavajuči da je Luković kulturu Boke prikazao na pravi način, dovodeći je u vezu sa pomorstvom i pomorskom trgovinom”, Ciko je kazao da je autor knjige “na taj način namvpribližio nam sve uticaje koje je Boke vjekovima dobijala od svojih pomoraca i pomorskih trgovaca i koristila ih, i prihvatala korisne uticaje”.
Za pisanje ove veoma značajne knjige don Niko Luković je koristio obimnu bibliografiju od čak 416 djela pisanih na pet jezika.
Don Niko Luković (Prčanj, 21. marta1887. – Kotor, 15. februara1970.), bio je katolički sveštenik, prčanjski župnik i kanonik Kotorske biskupije, društveno-politički radnik i poznati istoričar i sakupljač umjetnina i predmeta iz bokeljske prošlosti. Bio je poslanik u Republičkoj Skupštini Crne Gore i Saveznoj skupštini Jugoslavije. Jedan je od osnivača Pomorskog muzeja u Kotoru, kotorske sekcije Društva istoričara Crne Gore, počasni član Jugoslovenskog društva za istoriju medicine i saradnik Istorijskog instituta Crne Gore. Autor je značajnih radova iz nacionalne, pomorske i kulturne istorije. Iskazivao je izuzetnu brigu za očuvanje spomenika kulture i ugleda pomorstva Prčanja i Boke Kotorske. Jedan od značajnijih spomenika u Boki – Bogorodičin hram na Prčanju, njegovom zaslugom postao je bogata riznica umjetničkih djela među kojima su i djela čuvenih jugoslovenskih umjetnika poput Meštrovića, Lubarde, Rosandića, Milunovića, Radauša i drugih.
Cijelog života slijedio je Njegoševo načelo: „Brat je mio koje vjere bio”. Don Niko Luković bio je ispovjednik austro- ugarskih pobunjenih mornara koji su 1918. godine osuđeni na smrt strijeljanjem. Lukovićeva bibliografija broji preko 150 naslova objavljenih u raznim časopisima, zbornicima i novinama. Objavio više knjiga i brošura – Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj (1930), Zvijezda mora: štovanje Majke Božje u kotorskoj biskupiji (1931), Kotor u doba humanizma i renesanse (1933), Prčanj: historijsko-estetski prikaz (1937)… Važio je za čovjeka široke kulture, avangardnih pogleda, shvaćanja i poteza, a zalagao se za njen razvoj i afirmisanje Boke Kotorske kao turističkog odredišta i promociju njene bogate kulturno -istorijske baštine.
“Ta Boka o kojoj piše veliki don Niko Luković 1951. je sasvim drugačije je izgledala nego danas. Ta Boka više ne postoji i prepuštena je našoj milosti do konačnog nestanka. To je Boka mog najranijeg djetinjstva. Kada su junske večeri bile tihe, kad nije bilo saobraćaja, kafića, gužve. Kad ste sjedeći na ponti na Prčanju mogli da slušate kada ljudi razgovaraju u Dobroti u večernjim satima. Tad se govorio taj naš bokeški jezik koji takođe nestaju. Ja sam imao tu privilegiju da u tom vremeplovu vlastitog života uhvatim dvojicu velikana te zlatne generacije. To su bili Niko Lazari i moj đed Eugen Sbutega. Na njih se nadovezalo porodično prijateljstvo sa don Nikom Lukovićem”- kazao je dr Branko Sbutega, istakavši da je don Niko Luković u svojim kngama i ukupnom javmom angažmanu, “ponudio uzor i obrasce koji pomažu da spoznamo sami sebe u imanentnom traganju za vlastitim, ali i tuđim korjenima, upravo onima koji nas ne dijele.”
“Biti istinski Bokelj znači ne pripadati nijednoj opciji podjele, bilo ona nacionalna ili vjerska. Boku su stvorili tolerancija i razumjevanje, a to je razlog zbog čega jer ova knjiga oživjela. Ova knjiga je nastala kao posljedica potrebe da se zaštiti jedinstveno kutlruno i istorijsko nasljeđe Boke Kotorske”- zaključio je Sbutega.
