Sve mjere koje je Opština Tivat do sada preduzela u pokušajima da suzbije štetnog insekta – crvenog palminog surlaša, nisu dale efekte, pa je sve veći broj palmi na javnim i privatnim površinama u tom gradu napadnut, ili već uništen.
Tivatski komunalci tako su minulog vikenda morali posjeći još jednu veliku palmu u dvorištu jedne porodične kuće na Ponti Seljanoiva, a nad kojom je prethodno bezsupješno sprovredena najradikalnija mjera liječenja – tzv. dendrohirurgija, odnosno uklanjanje cijele krošnje do “zdravog dijela” stabla.
Sekretarijati za ekonomski razvoj i preduzetništvo, odnosno za zaštitu živitne sredine i energetsku efikasnosst Opštine Tivat navode da su tokom prople godine odrađena ukupno četiri hemijska tretiranja palmi na javnim površinama, tokom kojih je insekticidima posuto oko 250 stabala. Prvo ovosezonske hemijsko tretiranje palmi obavljeno je prošple nedjelje, a Opština je u međuvremenu odbrala 7.750 eura vrijednu ponudu podgoričke kompanije “Ekoplant” koja će za taj novac ove godine sa javnih površina u Tivtu posjeći još 10 palmi koje je uništio surlaš, odnosno obaviti dendrohirurgiju na još 10 stabala za koja se smatra da se eventualno još mogu spasiti.
Inače, tokom proše godine na javnim površinama je surlaš potpuno uništio ukupno 8 palmi koje su morale biti posječene, a na 15 palmi je urađena dendrohirurgija. Još gore je stanje sa palmama na privatnim posjedima gdje se prskanje isekticidom koje je zakonska obaveza vlasnika biljana, ne sprovodi uopšte ili se to radi samo djelimiččno, pa je u privatnim i baštama raznih firmi, stradalo još i više palmi.
Donja Lastva – surlaš 25.januar 2017. – foto Boka News
“Fitosanitarna inspekcija treba da reaguje na lokacijama na kojima se nalaze zaražene palme, ako vlasnik ne postupi u skladu sa naređenim fitosanitarnim mjerama. Takođe, traženo je mišljenje i preporuka Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove, Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, o ideji da se nabavi vozilo koje metodom mikrotalasa uništava ovu štetočinu u unutrašnjosti palme. Njihov stav je da je riječ o veoma skupoj metodi i to je razlog zašto je nisu preporučivali kao jednu od mjera.”- stoji u izvještaju o radu ovih sekretarijata za prošlu godinu.
Kotor – Riva
Iako problemi sa surlašem traju već godinama, država u liku MPRR, nije se do sada baš „pretrgla“ oko katastrofalnog stanja sa surlašem, ne samo u Tivtu već i na čitavom primorju. Osim donošenja tzv. Akcionog plana za borbu protiv surlaša, država sada već katastrofalnu situaciju, više-manje posmatra skrštenih ruku, prepuštajući lokalnim upravama na primorju i komunalcima da se kako znaju i umiju, bore protiv insekta koji prijeti da potpuno promijeni izgled primorskih gradova. Lokalna uoprava Tivta prije nekoliko mjeseci je od proizvođača iz Italije zatražila ponudu za nabavku najsavremenijeg uređaja tzv. „Ecopalm ring“ koji je montiran na kamionu i koji, metodom infracrvenog zračenja, uništava isekte i njihove larve direktno u stablu napadnute palme, a što se ne moće postiči prskanjem biljke insekticidom. Jedan ovakav uređaj košta oko 200 hiljada eura, dok je cijena jedne palme stare 50-tak godina kakvih je do sada na primirju stradalo na desetine, „ide“ i preko 10 hiljada eura.
Donja Lastva
“U konačnom može se zaključiti da mjere koje se za sada primjenjuju na zaraženim palmama nijesu dale očekivani rezultat, sa čim u vezi smatramo da bi bilo neophodno proširiti metode uništavanja konkretne štetočine u cilju suzbijanja većih posledica. U tom pravcu Sekretarijat za zaštitu zivotne sredine i energetsku efikasnost i Sekretarijat za ekonomski razvoj i preduzetništvo, uz učešće stručnih lica, razmatrali su više mogućih, na svjetskom tržištu, isprobanih metoda kojima se suzbija palmin surlaš (npr. tretman putem infracrvenih zraka, “klopke”, injekcije/ampule; prskanje različitim hemijskim sredstvima), sa čim u vezi su upoznati i nadležni u resornom Ministartvu poljoprivrede. U konačnom je zaključeno da je u cilju efikasnijeg suzbijanja konkretne štetočine neophodna tiješnja saradnja i koordinacija na centralnom nivou u smislu obezbjedjivanja dodatnih finansijskih sredstava kako bi se sve primorske opštine na jedinstven i cjelovit način uspješno izborile sa navedenim problemom.”. stiji u izvještaju o radu ova dva segmenta lokalne uprave Tivta za 2016. Kako lani, tako i danas – država od koje primirske opštine traže da obavi svoj dio obaveza u bobi protiv štetočine, i dalje ćuti i gleda katastrofu skrštenih ruku.
Iz radionice u Zagrebu kip Gospe od Loreta visok sedamnaest metara obložen mozaikom od zlata, srebra i bojenog stakla bit će dopremljen u Primošten 20. marta, a do 1. maja okončat će se svi radovi.
Otvaranje svetišta na vrhu brda Gaj najavljeno je za 6. maja, četiri dana prije blagdna primoštenske zaštitnice Gospe od Loreta.
Sve to utanačeno je na sjednici primoštenskog Općinskog vijeća koje je odlučilo da se oko svetišta postavi videonadzor i zaštitari, a u skoroj budućnosti sanitarni čvor, caffe bar i suvenirnica.
Raspisan je i konkurs za originalni primoštenski suvenir, a svečanost otvranja, kazano je, trebala bi biti skromna i skrušena.
U organizaciji Hrvatskog građanskog društva Crne Gore Kotor, u Galeriji solidarnosti-palati Pima u Starom gradu u Kotoru u utorak u 19 sati biće održana promocija pjesmarice “Čudesna Boka”, autora Gracije Gaša Marovića.
O pjesmarici će govoriti pjesnikinja Dubravka Jovanović, prof. Neven Staničić i prof. Maja Grgurević.
U muzičkom dijelu programa nastupiće mandolinski orkestar HGD”Tripo Tomas”.
Nastavljajući “gurati” zanimljiv i ambiciozan projekt usmjeren očuvanju i predstavljanju bogate kulturno-povijesne, posebice maritimne baštine Malinske-Dubašnice, skupina entuzijasta ali i predstavnika lokalne samouprave, uz pomoć renomiranih stručnjaka iz domene kulturnog turizma, organizirala je prezentaciju sad već dobrano razrađenog »Krovnog interpretacijskog plana rive i posjetiteljskog centra u Malinskoj«.
Spomenuti plan, podsjetio nas je malinskarski općinski načelnik Robert Anton Kraljić, već se neko vrijeme stvara u sklopu plana preuređenja obalnog pojasa Malinske odnosno u nj ugrađenog projekta gradnje interpretacijskog centra u čijem bi središtu trebala biti – bracera. A tu tradicijsku brodicu, objasnio nam je načelnik, Malinskari i Dubašljani ne povezuju samo s tradicijom brodogradnje i pomorstva.
Muze stvaraju muzej
– Zbog njenog transportnog značaja u prošlosti identificiramo je i s poljoprivredom, drvodjeljstvom odnosno vještinom brodogradnje, pa u konačnici i sveukupnom vjekovnom svakodnevicom naših težaka, ustvrdio je Kraljić.
Projekt kojeg su inicijalno osmislili lokalni entuzijasti, u suglasju s lokalnom upravom i Turističkom zajednicom, koja je odmah prepoznala njegov značaj ali i promocijski potencijal, na »razradu« je lani povjeren znalcima domaće tvrtke »Muze« specijalizirane za kulturni turizam i dokazane kroz niz sličnih, uspješno implementiranih projekata (poput rovinjskog Ekomuzeja batane ili pak Muzeja betinske drvene brodogradnje op.a.).
– Toj specijaliziranoj tvrtki poklonjeno povjerenje rezultat je naših nastojanja da taj projekt podignemo na višu razinu te da, umjesto nekog statičnog muzejskog postava, prezentaciju učinimo suvremenijim, interaktivnijim i sveobuhvatnijim alatom predstavljanja onoga što jesmo, što smo bili i što kanimo ostati, naglašava naš sugovornik.
A sukus sve sile do sada osmišljenih projektnih ideja lokalnoj je javnosti predstavljen prezentacijom održanom u općinskoj vijećnici, uz ostalo i kroz prijedlog novog naziva plana interdisciplinarnog prezentiranja maritimnog nasljeđa tog dijela otoka nazvanog »Riva velike barke«, kako bi se slijedom zamisli predstavnica »Muza« nazvao dio mjesne obale na kojoj bi u skorijoj budućnosti trebao niknuti interpretacijski centar.
Polje, more i turizam
Najveća atrakcija i vrijednost »Rive velike barke« koju su žiteljima Malinske predstavile »muze« Dragana Lucija Ratković Aydemir, Mirna Draženović i Ivana Jagić, trebala bi nastati oko lokaliteta »Lastavice« – danas pomalo improviziranog sjedišta lokalnog jedriličarskog i sportskoribolovnog kluba gdje bi se u budućnosti trebao izgraditi Posjetiteljski centar maritimne baštine s atraktivnom stalnom multimedijalnom izložbom.
Nakon višekratnih susreta i odrađenih radionica s članovima lokalne radne grupe, »Rivu velike barke« predstavnice Muza osmislile su te u ovoj prigodi okupljenim otočanima i predstavile kao »mjesto susreta kopna i mora, novog i starog, domaćina i gosta, umjetnosti i sporta, a sve u inspirirajućem okruženju autentične žive maritimne kulture«.
Kroz krovni interpretacijski i tematski plan, Malinska i njena obala imaju priliku postati jednim od interesantnijih lokaliteta otoka Krka, a sam interpretacijski centar i jednom najznačajnijih kulturno-turističkih atrakcija maritimnog predznaka na Kvarneru, ocijenile su autorice predloženog rješenja. Posjetiteljski centar maritimne baštine, omiljeno mjesto susreta lokalnih ljudi i posjetitelja Malinske, čulo se na predstavljanju, sinergijom arhitekture, interpretacije i dizajna stvoriti će nezaboravni doživljaj tradicije polja, mora i turizma, i to na originalan i poticajan način.
Makete brodova
Posjetitelje bi kroz izložbu trebale voditi makete tradicijskih brodica – bracera, guceva, trabakula, gajeta i pasara dok će kroz maketarsku i ostale edukativne radionice posjetitelji moći dodatno proširivati svoja znanja o maritimnoj baštini. Malinska bi, predviđaju autori interpretacijskog plana, trebala postati i domaćinom jednog maritimnog festivala drvenih brodica, a u važnu bi sastavnicu cjelokupnog projekta trebao izrasti i susjedni dio mjesne luke – Mandrać u kojem bi se postavio »muzej koji plovi«.
Taj vanjski element Centra pretpostavlja malu flotu ondje privezanih tradicijskih brodica, dok bi se za autentične programe Interpretacijskog centra trebali pobrinuti članovi lokalnih udruga, posebice Jedriličarskog kluba »Malinska« i ŠRD »Lastavica« čija bi se sjedišta trebala nalaziti upravo u kompleksu budućeg Centra.
Plan oživljavanja i predstavljanja maritmine i kulturno-povijesne baštine tog dijela otoka Krka, valja spomenuti i to, predviđa i realizaciju širokog spektra »dodatnih projektnih zamisli«, između ostalog i uređenja tematske plaže »Maestral« kao i uređenja vidikovca nazvanog »Malinska na dlanu«.
Najmlađim posjetiteljima »na raspolaganje« bi pak trebala biti stavljena tematska igrališta poput prezentiranih kompleksa »Gropi i konopi« odnosno »Moreplovac« u sklopu kojih bi se klinci, kroz zabavu na neobičnim i nadasve originalnim igralima, na njima prikladan način također educirali o vrijednostima i značajkama lokalne maritimne baštine.
KNEZ LIPOVAC vezan za drvece u uvali kod Ostrva Cvijeća
Iako je „Morsko dobro“ lani odobrilo postavljanje novog privremenog objekta – pontonskog veza za brodove u uvali Brda kod Ostrva cvijeća u Tivatskom zalivu, a investitor uložio nekoliko stotina hiljada eura u postavljanje i opremanje nove mini-marine, mnogi vlasnici brodova koji se koriste u turizmu, izbjegavaju da tokom vansezone plate smještaj svojih plovila u legalnim marinama i privezištima.
Tivćanin Duško Vlahović koji ima kuću i dvorište na samoj obali mora u uvali Brda, požalio nam se da je gotovo potpuno izgubio intimu svog doma i privatne imovine zbog toga što mu je maltene pred kućom, već duže vrijeme vezan veliki izletnički brod „Knez Lipovac“. Nepunih stotinjak metara istočno od mjesta gdje ovaj 27 metara dugi drveni brod stoji vezan u plićaku, krmnim konopima fiksiran za stabla i rastinje na obali, stoji nova mala marina što ju je lani legalno podigao preduzetnik Božidar Vujičić iz Budve. Prema nezvaničnim informacijama, vlasnici marine ponudili su ruskoj državljanki – vlasnici „Kneza Lipovca“ da svoj brod smjesti uz njihov plutajući privezni gat pod veoma povoljnim komercijalnim uslovima, ali je ona tzo odbila i „Kneza Lipovca“ besplatno vezala uz obalu blizu imanja Vlahovića.
Vlahović ističe da su zbog toga na dno uvale potopljeni veliki betiomski tegovi – sidra za koja se vežu pramčani konpi „Kneza Lipovca“ a što Vlahoviću ometa prilaz barkom do ponte ispred kuće. Obraćao se kaže, u nekoliko navrata Inspekciji sigurnosti plovidbe Lučke kapetanije Kotor tražeći da intervenišu i sklone „Kneza Lipovca“ iz blizine njegove kuće na legalni vez u nekoj od marina ili privezišta u blizini.
L ODYSSEE vezan u uvali Luka
„Uz to, ovakav način veza tog broda u plićaku, sa krmenim konopima obavijenim oko stabala i rastinja na obalil nije ni najmanje siguran. Tražio sam od inspekcije da obave kontrolu i utvrde da li na brodu ima dovoljno posade da u slučaju vanrednih okolnosti ili nevremena, mogu pokrenuti i skloniti brod, ali do sada ništa konkretno, osim obećanja inspekcije da će izaći na lice mjesta, nije postignuto.“- ispričao nam je Vlahović.
Sličnih slučajeva ima još duž obale Tivatskog zaliva gdje vlasnici turističlkih ili drugih plovila koja nisu u upotrebi, svoje brodove vezuju na svim mogućim mjestima – od onih koji su legalna privezišta do onih gdje je to sasvim nezakonito, ali je besplatno da se uradi. Već duže od pola godine tako se na mulu koje „Morsko dobro“ nikome nije dalo u zakup, u uvali Luka kod Lepetana, nalazi dvojarbola francuska jahta „L`Odyssee“. Njen vlasnik, strani državljanin je prethodno par godina svoj brod držao u marini Porto Montenegro, da bi ga pred ljeto prošle godine, doveo u uvalu Luka gdje je samoinicijativno na dno mora potopio velike betonske utege, postavio muringe za pramčane konope jahte, a krmu broda vezao na mulo koje ljeti služi kao kupalište. „L`Odyssee“ ovdje sa kraćim prekidima kada ga njegov vlasnik iznajmi u čarter, stoji već mjesecima, a niko ne kontroliše da li i gdje taj brod prazni crne tankove, baca smeće i ostalo.
PR službe Ministastva pomorstva i saobraćaja kojima smo se obratili povodom žalbi Vlahovića i slučlaja francuske jedrilice u uvali Luka, ni nakon sedam dana od kada smo ih poslali, nije odgovorilo na naša pitanja.
Umjetnička škola “Luka Sorkočević” iz Dubrovnika predstavit će se koncertom pod nazivom ”Muzika stvara prijateljstva” 13. marta u 20 sati u koncertnoj dvorani Muzičke škole Tivat.
Do saradnje je došlo je kada je Muzička škola Tivat dobila pismo namjere od Umjetničke škole “ Luka Sorkočević” iz Dubrovnika. Pismo je upućeno od strane ravnatelja te ustanove, gospodina Brčić Dživa, a nakon zajedničkog susreta u Dubrovniku, na kojem se razgovarali o mogućnostima saradnje dviju škola i njihovom predstavljanju u Crnoj Gori i Hrvatskoj, kroz koncertne i seminarske aktivnosti učenika i nastavnika.
„Pismo namjere je važan korak ka razvijanju saradnje, što će, nadam se ubuduće, kada se steknu uslovi voditi ka određenim zajedničim nastupima prema evropskim fondovima u cilju prepoznatljivosti, unaprjeđenja i daljeg razvoja obije obrazovne ustanove. Ovom prilikom želim istaći da smo jako počastvovani što ćemo ugostiti Umjetničku školu “Luka Sorkočević” u Tivtu, na način da će tako i početi naša buduća saradnja na većem nivou, a sve u cilju jačanja prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa na obostrano zadovoljstvo“, poručuju iz Muzičke škole Tivat.
Korice knjige „Crni Plat – lumin iza škurog zastora“
Pasionirani istraživač istorije Tivta Dragan Rajčević pozvao je državu da što prije formalno proglasi kulturni dobrom jednu od najstarijih crkava u Boki – crkvu Svetog Srđa u selu Đurđevo Brdo kod Tivta.
Crkva koja je sagrađena još u prvoj polovini 9.vijeka u veoma je lošem stanju i treba joj hitna sanacija, ali i konkretna administrativno-pravna akcija države kako bi se ovaj vrijedni kulturno-istorijski objekat adekvatno zaštitio i obnovio.
Iako po profesiji nije istoričar, Dragan Rajčević, potomak jedne od najstarijih tivatskih starosjedilačkih porodica, već preko 40 godina pasionirano se bavi istraživanjem bogatih slojeva prošlosti i kulture tivatskog kraja. Vrijedno sakupljajući brojne dokumente i svjedočanstva o prošlosti Tivta, „kopajući“ po državnim i crkvenim arhivima, te direktno obilazeći skoro svaku stopu tivatske opštine čiji svaki djelić poznaje „kao svoj džep“, Rajčević je je stekao ugled prave „hodajuće enciklopedije“ tivatske i bokeške prošlosti. Iako je jako dobro upoznat sa antilčkim vremenima u Boki starih Ilira, Grka i Rimljana, on je posebno je skoncentrisan na period od 7.vijeka kada se ovdje doseljavaju Sloveni i na sam Tivat koji je pored značajnih srednjevjekovnih centara poput Kotora, Herceg Novog i Budve, uvijek nekako bio u svojevrsnom „zapećku“ glavnine istoriografskih istraživanja. Ovaj skroman i vrijedan čovjek, na pohvale koje mu daju sugrađani svjesni značaja i vrijednosti Draganovih aktivnosti, samo odmahuje rukom, jer mu je kako kaže, glavni motiv za rad ogromna ljubav prema zavičaju, a ne potreba za bilo kakvim javnim priznanjima i glorifikacijom. Nije stoga htio ni da ovaj tekst bude o njemu i ogromnoj energiji i vremenu što je uložio u istraživanja i osvjetljavanje tivatske povijesti, već o crkvici Svetog Srđa u Đurđevom brdu. Kaže da je ta crkva svojevrsni spomenik duhovima nekadašnjih Crnoplaćana – žitelja stare naseobine na padinama brda Vrmac, a iz koje je vremenom nastao Tivat kao urbana cjelina i moderan grad. Centar za kulturu Tivat inače, lani je priredio impresivnu izložbu fotografija i dokumenata pod nazivom „Crni Plat“ čiji je autor Dragan Rajčević a koja je izazvala veliko interesovanje Tivćana jer i je sada potpuno napušten predio na nepuna dva kilometra vazdušne linije od centra grada, prikazala u sasvim novom i za većinu, do sada potpuno nepoznatom svjetlu…. Izložbu na 30 velikih panoa je nedavno Rajčević poklonio Osnovnoj školi „Drago Milović“.
„Za Tivat se kaže da je mlado mjesto, ali ja dodajem – mlado mjesto sa bogatom istorijom. Pod našim nogama leži neotkrivena masa arheološkog blaga koji govore o vjekovima ljudskog bitisanja na ovim prostorima. Ja sam samo „zagrebao po površini“ toga i sretan sam ako će neko iz tog mog rada izaći sa novim saznanjem, željom i voljom da i sam „zaroni“ u fascinantnu istoriju Tivta“- kaže Rajčević dodajući da je u fokusu njegovog interesovanja „obespravljeni crnoplaćanski kmet koji je samo zahvaljujući svom jeziku, govoru narodnom, predanju i kazivanju, opstao i stvorio grad kakav danas poznajemo.“
„Priča o Tivtu je priča o ovdašnjim ljudima – crnoplaćanskim težacima,, kmetovima na ovdašnjim posjedima kotorske i prčanjske vlastele, ljudima koji su predanjem opstali. Predanje je usmeno kazivanje, iz njega je nastao običaj, a iz običaja je nastala kultura življenja iz koje su nastali duhovnost i sve ostalo. Ti ljudi su uspjeli u nečmu što mnoge generacije nisu, i mi im danas moramo odati priznanje“-ističe Rajčević, dodajući da je samo Đurđevo brdo kao dio nekadašnjeg Crnog plata, i crkva Svetog Srđa oko koje se „okupilo“ desetak starih kamenih i danas napupštenih kuća, najbolji spomenik i svjedočanstvo života i kulture predaka današnjih Tivćana.
„Zbog toga je i moja najveća želja da država konačno, i zvanično tu crkvu proglasi spomenikom kulture i stavi je pod adekvatan režim zaštite“- ističe Rajčević dok pokazuje hrpu starih dokumenata, zapisa i fotografija o ovoj bogomolji koja nikada nije obnovljena od teških oštećenja što ih je pretrpjela još u zemljotresu 1979. godine.
Dragan Rajčević
Dragan Rajčević
„Crkva Svetog Srđa na Đurđevom Brdu najstarija je parohijalna crkva u tivatskoj opštini. Ona je bila jezgro oko koga su se okupljali nepismeni kmetovi-možemo slobodno reći robovi, seljani Crnog Plata koji su radili na posjedima što su ih ovdje uz svoje palate-ljetnjikovce, imale plemićke porodice Verona, Buchia, Bizanti, Pima, Pasquali, Drago, Vrakjen i druge. Okupljeni uz ovu crkvu, seljani su predanjem prenosili novim generacijama istinu o svom porijeklu, običajima, životu i smrti. Podatak da je nezaštićena oblast Crnog Plata u više navrata uništavana, paljena i pljačkana, da nikada nije bila pod turskom vlašću sa kojom se graničila u obližnjem Grblju, dovoljno govori o ljudima koji su bukvalno gladni, odoljeli svim nevoljama koje su ih pratile. U katastrofalnim zemljotresima, epidemijama kuge i kolere i teškom životu uopšte, ti ljudi umjeli su da sačuvaju sopstvenu biolšku supstancu i jezik kao najveću tekovinu svog trajanja“- objašnjava Rajčević, iscrpno govoreći o teškom bitisanju nekadašnjih crnoplaćanskih kmetova koji su stoljećima živjeli, radeći kao težaci na imanjima kotorske vlastele i gajili vinovu lozu i masline. Tek je generacija koja je stasala sredinom 19.vijeka dobila neočekivanu priliku da promijeni svoj socio-ekonomski položaj, pa je stotinjak tadašnjih žitelja ovog kraja, 1859. kada je počela izgradnja tog monumentalnog infrastrukturnog objekta, otišla u Egipat trbuhom za kruhom, i pridružila se armiji ljudi koji su gradili Suecki kanal. Rajčević je do sada pouzdano našao imena 92-jice starih Tivćana što su skoro 10 godina, zajedno sa ostalim radnicima na potezu Port Said-Suec, maškinima (krampovima) kopali tvrdu egipatsku zemlju da bi se spojile vode Sredozemnog i Crvenog mora i svijet dobio novi plovni put koji je drastično promijenio globalnu ekonomsku i geo-političku sliku. Teško zarađeni novac sa Sueca, preci današnjih Tivćana potom su u većinom u Istanbulu, pretvorili u zlato kojim su poslije, od u međuvremenu osiromašenih potomaka nekadašnjih kotorskih plemića, otkupljivali zemlju na kojoj su prethodno nadničili u Tivtu. Bio je to prvi ekonomsko-socijalni preokret u istoriji modernog Tivta, a koji se nastavio krajem 19.stoljeća kada je Austro-Ugarska ovdje sagradila veliko vojno brodogradilište Arsenal i potomke nekadašnjih crnoplaćanskih kmetova „pretvorila“ u vjepte i cijenjene zanatlije što su onda decenijama ubrzano gradili industriju i tehničku infrastrukturu novog grada – Tivta.
Napuštena kamena kuća u selu Crni Plat
„Đurđevo brdo jedna je od desetak starih ambijentalnih cjelina na području tivatske opštine za koje je lokalna uprava sredinom osamdesetih napravila sjajan projekat njihove obnove, zaštite i valorizacije. Na žalost, to je sve ostalo samo na papiru, a u praksi nije učinjeno ništa. Stoga se nadam da će, nakon što država formalno stavi pod zaštitu i upiše crkvu Svetrig Srđa u Registar spomenika kulture, napokon krenuti obnova ovog za današnji Tivat, neizmjerno vrijednog dijela naše kulturno-istorijske baštine“- rezimira Rajčević.
INICIJATIVA PPOKRENUTA 2013. JOŠ SE ČEKA FORMALNO RIJEŠENJE UZK
Formalnu inivcijativu za uspostavljanje režima zaštite i pis crve Svetog Srđa u Registar spomenika kulture, Opština Tivat predala je Upravi za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore još 2013. Tadašnja v.d. direktorica UZK Ružica Ivanović formalno je prihvatila inicijativu i pokrenula postupak u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara. Ivanović je tada zvanično konstatovala da je „uvidom u pravnu i prateću dokumentaciju o kulturnim dobrima i kulturnoj baštini Crne Gore UZK, utvrđeno da za sakralni objekat – crkvu Sv. Srđa na Đurđevom Brdu u Tivtu, do sada nije rađena valorizacija kulturno-istorijskih vrijednosti i da predmetno dobro nema osnovnu dokumentaciju o potencijalnim kulurno-istorijskim i arhitektonskim vrijednostima.“
Izožba Crni Plat – Dragan Rajčević
Iz Opštine Tivat nam je nezvanično rečeno da uprkos tome što UZN koju je u međuvremenu preuzela mr Anastazija Miranović, još nije formalno napisala riješenje o proglašenju crve Svetog Srđa zaštičenim kulturnim dobrom, ovaj objekat već u praksi uživa taj status.
„Novi (u međuvremenu donešeni) Zakon o zaštiti kulturnih dobara sve sakralne objekta smatra kulturnim dobrima, pa je stoga dobijanje formalnog riješenja o stavljanju crkve Svetog Srđa pod zaštitu i upisu u Registar zaštičenih spomenika kulture, samo tehničko-administrativni posao, koji na žalost, dugo traje jer ga mora pratiti iscrprno riješenje sa svom dokumentacijom i stručnim elaboratom koji podrazumijeva takvo riješenje“- kazao nam je sagovornik iz lokalne uprave dodajući da se Opština Tivat odnosi prema crkvi Sv. Srđa kao kulturnom spomeniku pa je već u pregovorima sa lokalnom Turističkom organizacijom, da se dio novca koje TO prihoduje kroz borvišnu taksu a zakonski je namijenjen za obnovu kulturnih spomenika, usmjeri upravo na obnovu te vrijedne stare građevine.
Priče o Titaniku privlače pažnju ljudi širom svijeta, a tome pridonosi i izložba predmeta izvučenih s mitskoga broda koja putuje svjetskim metropolama
Titanik
Kada sam prije nekoliko godina u Amsterdamu posjetio izložbu o Titanicu i stvarima pronađenim na njemu, ukucavanje imena tog broda u Google rezultiralo je s oko 80 milijuna naslova. U trenutku pisanja ovog članka , taj je broj oko 92 milijuna. Priče o Titanicu, bez obzira je li riječ o novootkrivenim činjenicama ili novosmišljenim teorijama zavjere, privlače pažnju ljudi širom svijeta.
Osim brojnih knjiga, dokumentarnih i igranih filmova, priču o srazu tehnologije i prirode koji je rezultirao jednom od najvećih tragedija u povijesti, kazuje nam i izložba koja posljednjih godina putuje svijetom. Nakon što je obišla velike gradove SAD-a, priča o potonuću nepotopivoga broda, kao i brojni predmeti izvučeni s 3800 metara dubine, došla je i u Europu.
Što po Americi, što u Parizu, Londonu, Amsterdamu i Bruxellesu, izložbu je posjetilo tridesetak milijuna ljudi. Nesumnjivo je da bi i bez izloženih dijelova broda i osobnih stvari njegovih putnika izložba bila zanimljiva, ali upravo su ti eksponati glavni mamac za široku publiku. Puno manji, ali ipak znatan broj ljudi ti su eksponati pak odbili od posjeta, jer smatraju da se do njih došlo skrnavljenjem te masovne plave grobnice. Kako bilo, izložba predstavlja tadašnju tehnologiju, društvene tendencije, okolnosti nesreće, te potragu za olupinom i vađenje stvari s morskoga dna.
Titanik
Bogati i siromašni
Prije stotinjak godina došlo je do velike ekspanzije prekooceanskog prometa. Bogati Amerikanci otkrivaju Europu i sve češće se upućuju u luksuzni turizam po europskim metropolama, a siromašniji Europljani, nadajući se boljem životu u novom svijetu, u velikom broju odlučuju emigrirati u Ameriku. Brodarske kompanije nastoje se prilagoditi tim trendovima gradeći brze, luksuzne i prije svega velike brodove kako bi mogli prevesti što više putnika.
Iako se Titanic, sa svojim raskošnim salonima, palubama i restoranima, nametnuo kao simbol luksuza i bogatstva, činjenica je da su sve brodarske kompanije, pa tako i Titanicov vlasnik White Star Line, svoju zaradu vidjele ponajprije u prijevozu siromašnijih emigranata. Istina, za prijelaz Atlantika u luksuznom apartmanu trebalo je izdvojiti tadašnjih 4500 dolara (današnjih stotinjak tisuća dolara), a za prijelaz u trećoj klasi oko 100 puta manje, samo 40 dolara, no putnika u trećoj klasi bilo je neusporedivo više. White Star je porinućem Titanica htio podići standarde i u prijevozu u najnižoj klasi.
Dok su do tada putnici u trećoj klasi spavali na slamaricama, Titanic je bio prvi prekooceanski putnički brod na kojem su svi putnici mogli računati na madrace. I hrana je bila bolja i kvalitetnija nego kod drugih prijevoznika. Nekoliko putnika iz druge klase prvog je dana, kad su im posluženi obroci, upozorilo konobare kako je sigurno u pitanju neka greška jer im je poslužen bolji obrok nego što im pripada.
Imidž i zarada
Koliko god su im bogati putnici trebali za imidž i reklamu, brodari su znali da trebaju privući što više platežno manje sposobnih putnika, nudeći im ne samo prijevoz, nego i bolje uvjete putovanja. Jedan od bogatih putnika koji je zajedno s Titanicom otišao na dno bio je Johan George Reuchlin, direktor nizozemskog brodara Holland – America Lijn, koji je htio iz prve ruke vidjeti kako izgleda taj najveći luksuzni brod, jer je i njegova kompanija planirala izgradnju megabroda.
Na Titanicu je bio i njegov glavni projektant Thomas Andrews, koji je trebao uočiti mogućnosti za tehnička poboljšanja namijenjena budućim gradnjama. Koliko je poznato, nije imao puno zamjerki, ali jedna od stvari koju je, kažu, primijetio bila je da bi Titanicu trebala veća peraja kormila. Bio je zadovoljan propulzijom, u kojoj je kombinirao zadnju riječ tehnike i provjerena rješenja. Srednji propeler pogonila je turbina, a dva bočna klipni strojevi. Pokretala ih je para koja je dolazila iz 159 peći, a pri brzini od dvadesetak čvorova Titanic je za prijeđeni jedan metar plovidbe trebao 1,5 kg ugljena.
Titanik
Zaključani dalekozor
Kada je brod naletio na kobni ledeni brijeg, u noći s 14. na 15. travnja 1912., vrijeme je bilo mirno, bez vjetra i valova. Idealno za plovidbu, rekli bismo. Ipak, mnogi istraživači slažu se s teorijom da bi, u slučaju da je bilo nešto vjetra, tragedija možda bila izbjegnuta. Lakše je, kažu, uočiti ledeni brijeg kad u njega udaraju valovi nego po bonaci. Lakše bi ga bilo uočiti i da su promatrači na promatračkome mjestu imali dalekozor. Nisu ga imali jer je ostao zaključan u ormaru. Časnik koji se zaputio s namjerom da odradi cijelu plovidbu morao se zbog obiteljskih razloga neplanirano iskrcati u Cherbourgu u Francuskoj. U brzini je zaboravio ostaviti i jedini ključ od ormara u kojem je bio dalekozor, a kako je brod bio nov, nitko nije htio razvaliti vrata i oštetiti ormar.
I na kraju, kad je ledeni brijeg bio primijećen, kada je dana naredba za zaokretanjem na lijevu stranu, bilo je kasno. Neki, opet, kažu da bi s većom perajom kormila, onakvom kakvu je Andrews nakon prvih dana plovidbe zamislio, Titanic uspio izbjeći ledeni brijeg. Krivnja se svaljuje i na kvalitetu zakovica, od kojih su neke bile lošije od predviđenih. Bilo kako bilo, potonuće Titanica potvrđuje pravilo po kojem su velike nesreće najčešće posljedica niza manjih i ne toliko strašnih događaja koji, kad se dogode jedan za drugim, imaju katastrofalne posljedice.
Titanik
Naša prezimena
Brod je otišao na dno i dio ljudi povukao sa sobom, a oni koji su ostali na površini umrli su ponajviše od hipotermije. Temperatura mora bila je minus dva stupnja. U sjevernom Atlantiku smrt su našli neki od najmoćnijih i najpoznatijih ljudi toga doba. Industrijalci Benjamin Guggenheim i John Jacob Astor IV., suvlasnik hotela Waldorf-Astoria, Isidor i Ida Straus, suvlasnici lanca robnih kuća Macy’s, ali isto tako i stotine svijetu nepoznatih nesretnika koji su tek na ovoj izložbi dočekali da javnosti budu predstavljeni svojim imenom i prezimenom.
Ima ih dosta i s našim prezimenima. Često se u pričama o poginulima navodi da je najmanje žrtava bilo među najbogatijima, a najviše među putnicima iz treće klase, te da su bogati novcem kupovali mjesto u čamcima za spašavanje. Ni američka ni britanska komisija koje su istraživale nesreću i razgovarale s gotovo svim preživjelima nisu čule ni jedno svjedočenje koje bi nekoga optužilo da je do mjesta u čamcu došao zahvaljujući podmićivanju mornara koji su čamce opsluživali. Uzrok pogibije velikog broja putnika iz treće klase leži prvenstveno u činjenici da su njihove kabine bile smještene najdalje od čamaca za spašavanje i da je pri ukrcavanju na čamce vladao kaos.
Daleko najviše pogunulih je među posadom. Od 910 članova, havariju je preživjelo samo njih 209. S brodom je na dno otišao i njegov kapetan Edward Smith, koji je od 1908. godine zapovijedao svakim novim brodom White Star Linea na njegovoj prvoj plovidbi. Umirovio se 1911., ali ga je uprava kompanije zamolila da odradi i prvu vožnju Titanica pa se opet vrati u mirovinu. Dijelom zbog tradicije da on zapovijeda na prvoj plovidbi, a dijelom zato što je bio omiljen kod putnika, pa su neki od imućnijih putnika, starih mušterija White Stara, prije putovanja pisali kompaniji tražeći da Smith bude kapetan.
Titanik
Matematičko potonuće
Samo četiri dana nakon isplovljavanja, tijekom kojih je stalno primao čestitke i slušao komplimente za brod čijim je projektiranjem rukovodio, Thomas Andrews je kapetanu Smithu morao reći: – S ovolikim oštećenjima, potonuće broda je neminovno. To je matematička činjenica.
Nekoliko sati nakon toga broda više nije bilo na površini ili, kako je Lawrence Beesley, putnik iz druge klase, izjavio Istražnoj komisiji: – Umjesto Titanica, sada je tu bilo mirno more. Od nas pa do horizonta. I ni po čemu se nije moglo naslutiti da se to more sklopilo nad najljepšim brodom koji je čovjek ikad napravio.
Ležao je mirno skoro tri četvrtine stoljeća na dubini od gotovo četiri kilometra, sve dok Robert Ballard 1. 9. 1985. godine nije našao njegove ostatke. Nakon toga uslijedilo je desetak ekspedicija batiskafima, kojima trebaju 2,5 sata da se spuste na tu dubinu i isto toliko vremena da se vrate na površinu donoseći dijelove broda i druge predmete. Do sada je skupljeno oko 5500 artefakata, a za neke je nevjerojatno kako su očuvani nakon toliko desetljeća u moru, na dubini gdje pritisak iznosi više od 400 kg/cm². Staklene boce, toaletni pribor, naočale, torbe, pa čak i tanjuri iz ormara u restoranu složeni u poredak kakav je bio kad su potonuli. Ormar je istrunuo, a tanjuri su, ukopani u pijesak, ostali složeni.
Titanik
Olupina bez zaštite
Protivnici izvlačenja i izlaganja artefakata ukazuju na kršenje UNESCO-ove konvencije o zaštiti podvodnog kulturnog naslijeđa koja, između ostalog, zabranjuje komercijalnu eksploataciju i raznošenje artefakata s potonulih olupina. Ali ta se konvencija odnosi samo na predmete koji su više od 100 godina pod morem. Drugim riječima, sve do 16. 4. 2012. Titanic i stvari s njega nisu bili pod zaštitom, i sve do toga datuma te su se stvari mogle slobodno vaditi iz dubina, a može ih se i dalje izlagati. I hoće, jer Titanic i njegova tužna priča nastavljaju intrigirati i privlačiti ljude širom svijeta. Ukucajte sada Titanic u Google i pogledajte koliko će rezultata internetska tražilica danas ponuditi.
Plutajući dok creskoga brodogradilišta izrađen je u Puli tokom Austro-Ugarske, a u Cres je dopremljen iz Boke Kotorske, gdje se njime koristila vojska. Ne zna se njegova sudbina otkad je brodogradilište kupila lokalna “Cresanka”, koja se pretežno bavi turizmom i trgovinom. Postoje ideje da ga se zaštiti kao kulturno dobro.
Plutajući Dok 9, jedini preostali austro-ugarski objekt te vrste u svijetu, mogao bi postati savremena urbana platforma za kulturna događanja, kreativnu industriju i turizam.
Austro-ugarska Monarhija sagradila ga je s namjerom da se na njemu popravljaju razarači i podmornice. Stavljen je u funkciju 1913. godine, a 1920. nakon gubitka rata, preuzimaju ga Talijani. Godine 1946. slijedi zapis da je na listi pokretnina u pulskoj luci, potopljen na dubini od 15 metara.
Dok
Nakon popravka u Malom Lošinju, zadržan je u creskom brodogradilištu. Novi život omogućio bi mu projekt kojim se transformira u višenamjenski muzejski, izložbeni, koncertno-kazališni, ugostiteljski i turistički prostor.
