Bija sam kapo na brodu, imao sam novaca a onda sam ostao na cesti, s jednon kesom

0
homeless

Cijelih nekoliko sati koje smo proveli razgovarajući sa šjor Antom Jurišićem u malenoj knjižnici konačišta za beskućnike pri udruzi MoSt u Splitu, sebe nismo uspjeli doista uvjeriti da je i naš sugovornik jedan od te nesretne svite.

Već smo do sada, doduše, iz prve ruke uvidjeli da stvari ne moraju biti crno-bijele, te da beskućnik ne mora biti i “klošar”.

No, sedamdesetogodišnji šjor Ante čak je i bitno drukčiji, kao netko tko je među najsiromašnije od siromašnih dospio greškom. Zapravo i jest; cijeli je život marljivo radio i burno živio, lijepo i zarađivao i trošio, da bi u jednom ključnom trenutku shvatio da formalno ima samo sedam godina uplaćene mirovine, te da je u životu propustio ulagati čak i u onu nekretninu koja se zove “krov nad glavom”. A godine su se brzo nataložile, zdravlje “zakašljucalo”, prihodi prestali – i što je preostalo nego potražiti pomoć. I to je za ljude, zar ne?

– Čujte, ja sam već pomiren sa sudbinom i ne očekujem neke veće promjene. Ali, nećete vjerovati, ovdje sam našao sebe – započinje naš sugovornik priču koja pokazuje ne samo da je čovjek po definiciji iznimno žilavo biće, nego i da se “uvijek može cvjetati tamo gdje si posađen”.

– Ajde, krenit ćemo ispočetka, kad vam je već moj život tako interesantan – strpljivo će umirovljeni upravitelj stroja, šarmantan gospodin kojega je u životnoj vitalnosti nek neznatno omeo moždani udar. Snašao ga je prije pet godina, iz te je bitke izišao kao pobjednik, ali nastupile su poteškoće s prisjećanjem. Istinabog, nije se lako ni sasvim zdravu čovjeku prisjetiti baš svega dugih sedamdeset godina unatrag…

– Znači, rodija san se u Splitu 1946. godine, ali do desete san živija u Omišu. Ajde, to nije toliko važno. Onda san završija školu za alatničara, Srednju tehničku u Splitu, ali nisan se dugo zadrža; rano san iselija, još šezdesetih godina san emigrira za Skandinaviju. Tridesetak godina san živija vanka: u zemljama Beneluxa, Italiji, Grčkoj, Salvadoru…

Vrtile su se pare, radija san na održavanju brodova i strojeva, u Danskoj san se i stručno usavršija tako da san moga svugdi radit ka “kapo”, jel, upravitelj stroja, šta san poslin i radija, to jest u tom svojstvu navigava. Nije mi u životu bilo dosadno, puno san radija i pet puta se ženija; iman petero dice, jedno vanbračno.

Ajme, jel morate to pisat? Ispast će da se pravin važan. Ajde, kad vi kažete da je bitno, dobro – pomirljivo će protagonist priče, koji je u prvi, kratkotrajni brak uletio “mlad kao kaplja”, sa jedva dvadeset i koju godinicu. Sa Šveđankom je nakon tjedan dana poznanstva i burne veze sklopio brak u Malmöu, rodio se sin Robert, koji danas ima gotovo pedeset godina. Na žalost, ljubav i brak potrajali su kratko, a životne okolnosti bile su takve da šjor Ante i njegov prvorođenac nisu stigli razviti blizak odnos…

– Bolje rečeno, nikakav – ispravlja nas Jurišić tužno, ali pomireno s tom činjenicom.

Nekih godinu i pol poslije, mladi se Ante ponovno oženio zgodnom Skandinavkom, i iz drugog braka kojega je sklopio u Kopenhagenu, u Danskoj, i koji je potrajao četiri-pet godina, ima kćerku Gabrijelu Jurišić-Otesen. Ona je danas udana i majka petero djece, zaposlena kao socijalna radnica u Norveškoj, vrlo dobro situirana i privržena ocu, kojega posjeti svake godine barem jednom.

– Svako lito Gabrijela dođe, uzme misec dana kuću u Grljevcu u najam, pa dolazi po mene i vodi me na kupanje. Njezina mater nije volila da budemo u kontaktu; kad san sa Gabrijeline četri godine otiša, maloj san, sićan se, tijekom više godina posla trideset i četri pisma. Nije dobila ni jedno jer ih je mater sve zadržala, ali poslije je pronašla i pisma i mene. Ne zna hrvatski – možda samo deset riči – i zove me “dedi”.

Ali, lipo pričamo na engleskom, imamo odličan odnos.

Mogu sutra otić živit u Norvešku kod nje; već san bija četri miseca, prije par godina. Ali, tamo nisam vidija sebe. Osjećan da mi je ovde misto – povjerava šjor Ante. On je, vjerovali ili ne, s adresom prihvatilišta za beskućnike sretan i ispunjen čovjek, koji je sve u životu dobro posložio. U nastavku razgovora to nam je bivalo jasnije…

– Eh, da nastavim dalje. Posla mi nikad nije nedostajalo, bija san, znači, u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, tačno san zna di mi se više isplati skoknit po spizu, ono ka mi iz Splita kad bi išli u Soviće jer je jeftinije. Bija san se skroz u Skandinaviji udomaćija, samo su me žene umele. I onda kad netko kaže da Šveđanke nisu ljubomorne! Vraga nisu; meni su oči kopale.

Uglavnom, posal me bija bacija i u Belgiju, pa san bija nešto kratko u Genovi (Italija), a radija san i u Pireusu u Grčkoj. E, tamo san upozna curu iz Salvadora (Latinska Amerika), ćer od zastupnika za Hondu u Salvadoru, koja me nagovorila da odem s njom tamo. I iša san! Nismo se vjenčali, ali dobili smo sina, Marka. I s njim se povremeno čujem, u dobrim smo odnosima, njegova majka i ja također.

Znači, iz Pireusa, di san radija na održavanju brodova, iša san u Salvador i osta dvi godine, nakon čega san mora otić za Italiju. A tamo san bija malo duže, dvanaest godin sve skupa. Nisan se ženija – u polušali će šjor Ante, samozatajni zavodnik iz prihvatilišta za beskućnike, strpljivo podnoseći sve što mu je život nanio.

– Ne znam šta bi van reka, možda san sam kriv zbog tih brakova, malo san nagal, sklon otić. Možda nisan bija ni idealan otac, ali dici san u inozemstvu svakome dao na knjižicu deset iljada dolara po rođenju. Lipo san ja zarađiva, ali nije to bilo ništa basnoslovno, i nisan uplaćiva sebi staž, uopće nisam mislija na to.

Šta bi ima, potrošija bi. Nisan nikad ima ni bankovnu knjižicu. Na primjer, u Italiji san radija na održavanju zaplijenjenih brodova, bija san lipo plaćen, ono, da mogu živit komodno. Eh, zaboravija san reć da mi je mater rano umrla, a s ocen nisan ima dobar odnos… Bija san uvik nekako sam, tako san navika.

Dobro, kad se u Italiji situacija oko posla zakomplicirala, vratija san se u Split, bilo je to 1994. godine. Onda san se nekako brzo opet oženija, to je bilo treći put, ali brak je potraja samo šest miseci.

Treća supruga je u međuvremenu i preminula, nismo imali dice. I onda san se i četvrti put oženija; supruga mi je bila Zorica. Međutim, nakon devet godina i taj je brak puka, također nismo imali dice. Nisan siguran da se mogu svega dobro sitit jer san dolazija i vraća se, ali znam da sam u matičara sklopija pet brakova (u crkvi ni jedan, a vidite, religiozan sam). Pa eto, onda san se oženija i zadnji, peti put, i iz toga braka koji je zapravo bija dobar imam dvoje dice, danas 27-godišnjeg Stipu i malu Ritu od 23 godine.

Oni su mi dobri; mali navigaje ka šta san i ja, snaša se, a mala živi kod tete u Njemačkoj, tamo trenira, studira pravo i radi u pekarnici.

Njoj je razvod roditelja najteže pao, mislim mene i zadnje žene, koja je od mene mlađa osamnaest godina. Ali, sad je to već prihvatila, i dobro je.

Ajde da nastavim. I tako, opet san se zaljubija, oženija i iša najprije radit u Italiju kod Napulja, u turističku zonu Palinuro, na održavanju kompletnog naselja, i tako jedno godinu i po dana. Sa ženom san inače živija u stanu od punice, sedamdesetak kvadrata na Blatinama. Ona i danas živi tamo s malim, i to dosta skromno, šta mi je žaj. Moja bivša žena je dobra osoba i ne mogu reć da je išta kriva šta san se kasnije naša na ulici – napominje naš sugovornik, koji je zadnjih petnaestak godina navigavao, radio najviše za grčkog poslodavca, to jest dok brodovlasnik nije preminuo.

– Stalno san bija na brodu, bija san mu ne samo upravitelj stroja za flotu, nego desna ruka, “over number” na listi. Danas bih za to bija puno bolje plaćen nego onda, jer su plaće krešile pod pritiskom sindikata, a u moje vrime bilo je to oko sedam-osam iljada dolara misečno. Ali, bilo nam je više nego dovoljno; ja na brodu ionako nisam trošija ništa, Bospor mi je bija ka Trajektna luka u Splitu, stalno san bija na brodu, evo vidite da i sad stalno falivan pa za sobu govorin “kabina”.

Ima san novog mercedesa, dici smo priuštili sve šta triba, ima san i brod “barakudu” od devet metara, ali nisam zna šparat. Kad je Grk umra, svatija san da imam plaćenih samo sedam godina staža. I mora san prominit poslodavca, a već san prevalija šezdesetu – bliži se šjor Ante dijelu svoje životne štorije koji naviješta krah.

– Eh, i onda san svejedno uvik ima posla; ili neki vijađ, ili popravke brodova, i tako. Ali situacija u braku nije bila dobra, ne bih sad detaljno o tome, niti razlozima tko je kriv, jer poštivan bivšu ženu ka i sve druge s kojima san bija u jednoj fazi života. Uglavnom, otiša san prije pet-šest godina ća, od žene s Blatina direktno u Norvešku, kod kćeri Gabrijele, i tamo osta četri miseca.

A kad san se vratija, živija san malo u Getu kod prijatelja, pa opet na brodu od prijatelja u Poljudu i nešto radija, ajde, ima san još i novaca, nije me bilo straj. Radija san jedno pola godine na uređenju jedne vikendice u Krvavici (Bratuš) kod Splita, pa san tamo i živija. A onda san po povratku u grad Split unajmija stan u Tršćanskoj ulici, i tu me jedne večeri, dok san sam sa sobom igra šah na laptopu, snaša moždani udar.

Izgleda da me dobro opleja jer su me našli bez svijesti, klonuloga. Tako san svršija u bolnicu, di san proveja nekoliko dana u komi, a ukupno bija dvadeset i dva dana. Već deveti dan sam se, međutim, osovija, vidilo se da se nisan prida, da ću se vratit u život. Eh, ali tada san već slutija drugi problem: da se nemam di vratit. Je, zvala me je bivša žena da dođen, ali to nisan tija.

Čita san novine u bolnici i lagano kontaktira tadašnjeg djelatnika MoSta Fabijana Jelasku, kojega san nešto poznava. Priprema san teren da iman di leć kad izađen…

Nikad neću zaboravit taj prvi dan, kad san blid ka zid izaša iz bolnice s jednom kesicom u ruci.

Trefija san Ivu Baldasara, on je doša isprid bolnice jer je baš taj dan bija neki štrajk liječnika, čini mi se. Pita me: di ćeš? Nisan zna šta bi mu reka, ali bilo mu je čudno šta san odšeta put grada, a ne na Blatine di mi je adresa, ka.

Moran van reć i da san tu prvu noć proveja na otvorenom, kod Kapetanije, a onda san se ujutro iša javit Miri Dujić u Centar za socijalu.

Dujićka mi je isto pomogla, poslala me na Zlodrinu, di san bija samo par dana jer san brzo otiša u stambeni smještaj na Mejaše. Tamo je bilo lipo, jedno godinu dana, a onda me evo ovde u Gundulićevu. Četri godine san korisnik ovog smještaja, i mogu van reć da mi je odlično, snaša san se. Okružen sam krasnim ljudima, mada se nađe ovde svega – ali problema ima svugdi.

Ovde sam u nešto boljem položaju od ostalih korisnika jer volonterski radim ka domar, pa ne moram izać ujutro kad svi drugi moraju.

Imam i ključ, mogu sam sebi skuvat, pa ne idem u pučku kuhinju iako imam iskaznicu. Ne triba mi. Koje boce? Bože sačuvaj, ne skupljam ja boce.

Održavam ovaj smještaj, a u svojoj kabini, pardon, sobi imam i malu radionu, pa mogu montirat police, izradit bonegracije za koltrine, i tako. Uglavnom, sve šta ovde vidite od uređenja, više-manje je mojih ruku djelo.

Volontiram i u udruzi “Zajedno”, na Trsteniku održavam besplatna predavanja iz tehničkog praktičnog odgoja dici iz kvarta. Pomažem i u održavanju Kuće za roditelje pri Prihvatilištu, tu di borave roditelji bolesne djece na liječenju u Splitu. Uvik ima posla – vedro će šjor Ante, koji je ipak uspio dobiti – ne mirovinu – ali osamsto kuna socijalne pomoći. A budući da je prije nekoliko mjeseci prestao pušiti, ne mora taj novac potrošiti na “otrov”.

– Nakon moždanoga nisam ima problema sa zdravljem, samo me zafrkava vaskularni čir na nozi, ali i to sam sanira. Nikad nisan volija alkohol ni nikakve droge, ali puno san volija pušit. Uvik san dimija ka parobrod, uvik španjulet u usta. Zato san počeja u zadnje vrime puno kašljat, i onda san odlučija prestat – jednostavno će naš sugovornik.

Zadovoljan je životom, društveno je koristan, u dobrom odnosu s djecom koja su lijepo stasala – a bogme ode se i na neko putovanje…

– Bija san ka volonter izabran za put u Rim preko udruge (molitvene zajednice) Job, u Vatikan vidit Papu, i prije par miseci san iša pet dana. Bilo je jako lipo. Sad bi tribali u toku godine ić i za Portugal – najavljuje šjor Ante, dok mi ne odolijevamo upitati ga ima li u njegovu životu i ljubavi.

– Ima i prijateljstva i ljubavi – tajnovito će šjor Ante, te brzo domeće:

– Ali, zasad se ne mislin ženit, iako nisam odavno – našalio se šarmantni šjor Ante, domar iz Prihvatilišta za beskućnike u Gundulićevoj ulici u Splitu.

www.slobodnadalmacija.hr

Ljiljana Bojanić izabrana za predsjednicu SO Herceg Novi

0
Sa sjednice – foto Radio HN

Ljiljana Bojanić izabrana je danas za predsjednicu SO Herceg Novi. Za nju je glasalo 18 od 34 odobrnika. Sjednici nije prisustvovalo 13 odbornika DPS ocjenjujući da je sjednica nezakonito sazvana, dva odbornika SDP i nezavisni odbornik Milovan Baždar.

Iz Ministarstva javne uprave ranije su saopštili da sjednica SO Herceg Novi nije sazvana po Zakonu o lokalnoj samoupravi, što znači da je nelegitimna i nelegalna, pa će nelegitimne i nelegalne biti sve odluke koje donese.

Poštujući Zakon o lokalnoj samoupravi, na sjednici 14. marta, kada je donijeta odluka o razrješenju predsjednika Skupštine opštine  Andrije Radmana (DPS)  istovremeno je trebalo donijeti i odluku o imenovanju novog predsjednika SO. U tom slučaju bi se stvorili preduslovi da se novom predsjedniku SO obrate odbornici zahtjevom odnosno inicijativnom za sazivanje skupštine opštine po hitnom postupku.  Ako predsjednik loklanog pasrlamenta ne bi sazvao sjednicu, onda je to mogli da uradi trećina  odbornika, objašnjeno je iz Ministarstva javne uprave.

Predsjednica SO Ljiljana Bojanić dužnost će obavljati volonterski. Njen mandat trajaće do lokalnih izbora zakazanih za 7.maj 2017 godine.

/S.K./

Bokeški Forum: Nezakonite radnje tivatske komunalne policije

6
Bokeški Forum, zakon, odluke, porez,nakon izbora
Bokeški Forum

Tivatska komunalna policija posljednjih je mjeseci bukvalno „opsjednuta“ kaznama koje neprestano dočekuju vozače. Ništa čudno, red treba poštovati, ali da bi neko mogao da se stara o redu prvo mora da ga uvede u svojoj kući. Komunalni policajci u Tivtu nisu prošli neophodnu obuku, a samim tim i nemaju potrebne sertifikate koji su nužni da bi mogli da kažnjavaju nepropisno parkirana vozila. Dakle, samim tim što nisu osposobljeni za takve radnje oni čine protivno zakonu i svi njihovi nalozi za plaćanjem novčane kazne proglašavaju se ništavnim u Sudu za prekršaje, u odjeljenju Kotor. Budući da naknadna pamet malo kome služi, tako i eventualni sertifikati dobijeni nakon što su nelegalno pisali kazne nisu validni.

Ovo istovremeno znači, da lokalna uprava nije ovu svoju jedinicu, iz koje crpi značajan izvor prihoda, na vrijeme osposobila.“Bokeški Forum“ će podnjeti prijave protiv svih onih lica i svih odgovornih koji su radili posao za koji nemaju ovlaštenja. Jer oni su , na taj način, počinili i određeni vid prevare poreskih obveznika od čijeg se novca direktno finansiraju.

Za takva svoja djela moraće da odgovaraju, a „Bokeški Forum“ istovremeno poziva sve one koji su kažnjeni od strane nestručnih lica da svoje kazne ne plaćaju već da ih jednostavno ruše u Sudu za prekršaje.

Posao koji komunalni policajci u Tivtu trenutno obavljaju je jednak, recimo, kao posao koji radi advokat bez položenog advokatskog ispita, ili doktor koji nema licencu. Za sve se to i krivično odgovara, pa takav slučaj mora biti i sa onima koji su se starali o redu, a da za to nisu imali zakonski stečene uslove – kaže se u saopštenju Bokeškog Foruma.

Otvorena izložba „Odlikovanja iz fundusa Muzeja grada Perasta“

0

„Odlikovanja iz fundusa Muzeja grada Perasta“ naziv je izložbe autorke Aleksandre Simeunović, koja je sinoć otvorena u palati Bujović – Muzej grada Perasta.

U postavci svoje mjesto su našla odlikovanja iz XIX i prve polovine XX vijeka, koja su za svoje zasluge dobijali istaknuti članovi peraških porodica Visković i Balović. Oni su predstavljali, ne samo Perast i Boku, nego i Austrougarsku monarhiju, na teritoriji Osmanskog carstva, kao diplomate i agenti Austrijskog Loyda…

Odlikovanja iz fundusa Muzeja grada Perasta

„Posebno mjesto na izložbi imaju barokni portreti Vjekoslava, Frana, Josipa i Krsta Vickovića, kao i Julija Balovića čije barokne odore krase  ordeni i medalje. Pored portreta veoma su interesantna odlikovanja koja su dodjeljivala za zasluge u odbrani gradova među kojima se posebno ističu: austriski orden Franca Jozefa iz 1849. godine, koji je povodom svoje 25 godišnjice vladavine ustanovio i Austrijsku ratnu medalju  iz 1873. godine, zatim bugarski orden za građanske zasluge iz 1891. godine, crnogorski Danilov orden iz 1853. godine, srpski Orden Takovskog krsta iz 1856. godine, Albertov orden iz 1850. godine, ruski orden Svete Ane iz 1735. godine i drugi“ – kazala je otvarajući izložbu mr Mileva Pejaković Vujošević, koja je izrazila želju da se čas istorije iz škola Boke Kotorske narednih dana preseli u Muzej grada Perasta kako bi se mladoj populaciji približio značaj jednog segmenta istorije.

Autorka izložbe istoričarka umjetnosti Aleksandra Simeunović kazala je da odlikovanja koja se čuvaju u Muzeju grada Perasta odslikavaju još jedan segment slavne prošlosti Perasta.

Odlikovanja iz fundusa Muzeja grada Perasta

„Nakon pada Mletačke republike i dolaska Austrougarske na ovim prostorima Franc Jozef je znao da će njegovu carevinu na adekvatan način predstavljati članovi peraških porodica. U 19. vijeku nastavljajući tradiciju do izražaja je došla familija Visković, pa je tako Vjekoslav Visković imenovan za ambasadora Austrougarske monarhije na teritorijama koje su bile pod Osmanskom imperijom i u Italiju. Tokom diplomatskogog angažovanja odlikovan je brojnim odlikovanjima  koja se čuvaju u našem muzeju, a večeras su pred vama“ – kazala je između ostalog Simeunović.

Direktor Muzeja Andro Radulović pozdravljajući prisutne istakao je da se izložba sadržajem, na pravi način uklapa u obilježavanje 80-te godišnjice postojanja Muzeja u Perastu, te dokazuje apsolutnu opravdanost njegovog postojanja. On se zahvalio Ministarstvu kulture koje je prepoznalo i pomoglo brojne projekate koje realizuje ova ustanova.

U muzičkom dijelu programa nastupila je učenica Muzičke škole „Vida Matjan“, Jovana Mršulja.

Novosagrađeni kruzer “Viking Sky” vrijedan 400 miliona eura uplovio u luku Kotor

Novosagrađeni kruzer “Viking Sky” norveško-američke kompanije Viking Ocean Cruises na svom prvom komercijalnom putovanju, premijerno je uplovio u luku Kotor gdje su predstavnici gradskih i lučkih vlasti tom 400 miliona dolara vrijednom brodu i njegovim putnicima i posadi, poželjeli dobrodošlicu.

Zapovjednik 228 metara dugog i 29 metara širokog kruzera od 47.800 tona, kapetan Robert Bamberg priredio je koktel za kotorskog gradonačelnika Vladimira Jokića i predstavnike lučkih i državnih vlasti u reprezentativnom “Exploler`s Lounge” na pramčanom dijelu “Viking Sky-ja”, najnovijeg kruzera koji priključio svjetskoj floti brodova za kružna turistička putovanja.

“Veoma smo uzbuđeni što smo na prvim komercijalnom putovanju našeg novog broda došli u Kotor i zaliv Boke koji je za nas i naše putnike posebna atrakcija, Iako sam ja i ranije dolazio ovdje, svako uplovljavanje u ovaj predivni zaliv mi se čini kao prvi put jer je ovo moje omiljeno mjesto na itinererima naše kompanije”, kazao je kapetan Bamberg koji je na čelu posade od 486 ljudi iz 36 različitih država.

On je poklonio brodsku krestu “Viking Sky-ja” gradonačelniku Jokiću koji mu je uzvratio umjetničkom slikom starog grada Kotora, izrazivši nadu da će ona zauzeti istaknuti mjesto među brojnim umjetninama koje krase salone i druge prostore novog kruzera.

Inače brojna brodska biblioteka koja je na raspolaganju putnicima “Viking Sky-ja”, dopunjena je monografijom Kotora na engleskom jeziku, a prigodne poklone zapovjedniku Bambergu predao je i kapetan Goran Mačić, direktor pomorske agencije BCM koja obavlja poslove lučkog agenta u Crnoj Gori za Viking Ocean Cruises.

“Novom brodu želimo mirno more i dugo godina sretne plovidbe, a vama dobrodošlicu u našu lijepu zemlju uz nadu da će Kotor i narednih godina mnogo puta biti sigurna luka vaših brodova”, kazao je Mačić, a u ime preduzeća Luka Kotor prigodne poklone zapovjendiku novog norveškog kruzera uručila je Maja Danilović .

“Boka i Kotor našim putnicima pružaju nešto zaista jedintveno – ovo je jedini fjord na Mediteranu i ovaj spektakularno lijepi pejsaž je nešto što se može vidjeti samo ovdje ili na dalekom sjeveru, u Norveškoj . Uz to, i dobrodošlica na koju ovdje nailazimo je zaista sjajna”, kazao je kapetan Bamber prije nego što je za goste iz Kotora organizovao obilazak “Viking Sky-a”.

Pored ostaloga ovaj brod ima dva bazena, pozorište, biblioteku, spa i sportski centar, te više luksuznih barova i kafea, kao i šoping centar. Posebnost ovog broda je što u spa centru možete boraviti u tzv. sniježnoj sobi gdje po vama pada pravi snijeg, a potom se po drevnoj skandinavskoj tradiciji, “pariti” u vrućoj finskoj sauni i na kr ju zaliti drvenim kablićem punim vode i leda, prje nego što uronite u topli veliki džakuzi bazen.

Tematikom eksponata i dekoracije “Exploler`s Lounge” salon ovog broda posvećen je čuvenom norveškom polarnom istraživaču Fridtjofu Nansenu, a kuriozite je i što restoran u tom salonu služi iskuljučivo jela tradicionalne norveške kuhinje, po domaćim receptima majke vlansika kompanije Viking Ocean Cruises, Tortejna Hagena, jer je ona lično obučavala kuvare da ih pripremaju.

Unija pomoraca Crne Gore pokrenula novu inicijativu

5
Kompanija MSC najveci poslodavac nasih pomoraca – foto shipspotting.com

Unija pomoraca Crne Gore pokrenula je inicijativu da naši  gradovi u kojima živi veći broj pomoraca koji plove za strane kompanije, uspostave zvanične kontakte sa odjeljenjima tih kompanija za ljudske resurse i zahvale im se za to što mnogim našim ljudima pružaju priliku da zarade hljeb za svoje porodice.

“Osim aktivnosti koje direktno utiču na život pomoraca, Unija Pomoraca Crne Gore radi i na širem planu, koji indirektno utiče ili može uticati na pomorce što je u ovom slučaju zaposlenje. Na veliku žalost, niko od nadležnih iz državne ili lokalne uprave se nije sjetio, a samim tim i udostojio zahvaliti tim ljudima i firmama, na ukazanom povjerenju.
Sada, na iniciativu Unije pomoraca, se već uveliko radi na tome. Ideja nam je da se prigodnom plaketom-zahvalnicom potpisanom od strane Unije kao predstavnika pomoraca, i gradonačelnika gradova gdje smo najprisutniji, izrazimo zahvalnost tim ljudima koji stoje na čelu “human resource” ili “crew management” odsjeka. Sigurno taj gest neće proći neopažen sa njihove strane, te se nadamo da dok stoji na zidu će ih podsjećati da smo im ipak zahvalni, pa zašto da ne i uticati na to da povećaju broj naših pomoraca ili u nekom presudnom momentu da izaberu “nas” umjesto  “drugih””- kazali su nam iz Unije pomoraca.

Prema podacima te NVO iz Kotora koja okuplja pomorce svih profila – od kadeta do zapovjednika broda i upravitelja stroja, samo oko 250 crnogorskih pomoraca ili tek 3,5 odsto njihovog ukupnog broja, plovi za domaće brodare. Svi ostali egzistenciju nalaze na brodovima stranih kompanija i pod tuđim zastavama.

“Među stranim poslodavcima prednjači kompanija MSC koja po poslednjim podacima dobijenim od agenta iz Beograda, trenutno zapošljava 2.827 nosilaca crnogorskih breveta, dok je kroz nju prošlo još 1.743 naša pomorca koji su ili promijenili kompaniju ili se povukli sa ovog posla. Osim MSC, veliki poslodavcui crnogorskih pomoraca su i kompanije Dabinović, CMA CGM, Thome, Swiss Atlantic, Chevron, Celebrity Cruises, kao i mnoge druge koje kormila i motore svojih brodova, a samim tim i njihovu imovinu, povjeravaju našim ljudima. Bez tog zaposlenja, desio bi se krah u životima svih nas, a samim tim bi se raspao cijeli lanac firmi koje direktno ili indirektno profitiraju od nas”- kažu u Uniji pomoraca.

Da nije više od 8 hiljada naših pomoraca koji rade po svjetskim morima i okeanima na svom značaju bi izgubili i naše pomorsko školstvo, lučke kapetanije, trening centri, zdravstveni sistem, kao i mnogi drugi subjekti nacionalne ekonomije u koju godišnje pomorci “upumpaju”preko 200 miliona eura svojih zarada.

Ističući da su svjesni i da gradovi u kojima većina njih živi, u dobrom dijelu zavise od novca koje pomorci donose, u Uniji naglašavaju da su sa svojom inicijativm da se gradske vlasti zahvalnicama obrate njihovim poslodavcima, već upoznali gradonačelnike Tivta, Kotora i Herceg Novog, a uskoro idu i kod prvigh ljudi Budve, Bara i Ulcinja.

“Na žalost, jedini za to nije imao sluha kabinet predsjednika Opštine Podgorica, Slavoljuba Stjepovića. Uz izgovor da ne sarađuje sa  NVO koje nisu iz Podgorice on je zanemario ovu ideju, iako je besplatna i košta ga samo potpisa, a tiče se direktno oko 350-400 porodica pomoraca čiji članovi borave na teritoriji njegove opštine i svoja novčana sredstva kao i porez troše u njoj”- saopšteno je iz Unije pomoraca Crne Gore.

Pogledajte kako izgleda najveća plantaža smilja u Hercegovini (video)

0

Zahvaljujući ekspanziji sadnje smilja u Hercegovini, BiH se smjestila u sami vrh zemalja po izvozu eteričnog ulja, a može se slobodno uvrstiti među najveće mediteranske proizvođače.

Sunčani kamenjari, padine, i godinama neiskorištavano zemljište postali su nasadnici smilja – vječne riznice ljekovitih tvari, kojemu hercegovačka klima uvelike odgovara, piše portal Grude Online

Svakodnevno „niču“ novi nasadi, kako oni od malih obiteljskih plantaža, tako do onih velikih, kojima bi zavidili čak francuski i talijanski proizvođači, koji  se nalaze na samom vrhu proizvodnje smilja.

Jedna od takvih nalazi se iznad Čapljine. Najveća plantaža u Hercegovini u vlasništvu je Eko Aromatika, tvrtke koja se prvenstveno bavi proizvodnjom aromatičnog ulja, i koja do sada na 60 ha ima zasađeno čak 1 800 000 sadnica smilja.

Smilje

Poduzeće Eko Aromatik nastalo je 2015. godine investicijom petnaest  poduzetnika, a od kojih je njih desest s područja Gruda, doznaje portal Grude Online.

Kao što i sam naziv tvrtke govori, proizvodnja će u potpunosti biti ekološka i organska, a uz smilje, u planu imaju proizvodnju i destiliranje i drugog aromatičnog bilja. Eko Aromatik godišnje planira proizoditi 3500 kg aromatičnog ulja od smilja, a do 2019. godine namjeravaju proširiti svoje nasade na 200 ha, gdje će biti posađeno čak 6 000 000 sadnica smilja.

Pogledajte kako iz zraka izgleda najveća plantaža smilja u BiH.

Teatar 303 tri decenije kasnije…

0
Teatar 303 – foto Radio Kotor

Povodom tri decenije od trijumfa na Turniru duhovitosti, kada su u tadašnjoj Jugoslaviji postali šampioni smijeha, Teatar 303 iz Kotora organizuje Zabavno veče sa prijateljima, koje će biti održano u sali D Event Poslovnog centra “Vukšić” u Radanovićima, u subotu 1. aprila u 20 sati.

Biće to prilika da se evociraju uspomene na ovaj veliki uspjeh kotorskih pozorišnih amatera, koji su ostvarili u veoma jakoj konkurenciji 32 ekipe iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Teatar 303 predvođen osnivačem Draganom Buzdovanom i kapitenom Svetom Boškovićem je do finalnog turnira odmjerio snage sa ekipama Kraljeva, Konjuha, Smederevske Palanke i Kosjerića.

Na završnom turniru u Budvi, u sali “Zeta Filma” 1. maja 1987. godine, Kotorani su u polufinalu bili bolji od ekipe Vlasotinaca, a u finalu 3. maja od ekipe Sevojna.

Teatar 303 plakat

Teatar 303 je za nijansu bio bolji od ostalih ekipa, a kao nagradu dobio je minibus, čije ključeve im je uručio Slobodan Jovanović, tadašnji glavni i odgovorni urednik “Politike Ekspres”.

/Radio Kotor/

SO Herceg Novi bez kvoruma, sutra o izboru …

0
Herceg Novi

Opozicioini odbornici lokalnog parlamenta u Herceg Novom nijesu imali kvorum za današnju vanrednu sjednicu Skupštine koju su sazvali da bi izabrali predsjednicu Ljiljanu Bojanić, nakon što su nedavno smijenili Andriju Radmana iz DPS-a.

Na sjednicu lokalnog parlamenta nijesu došli odbornici DPS-a, SDP-a, URE, kao i dva odbornika Izbora.

Predsjedavajući Blago Radanović odložio je za sjutra izbor predsjednice, a poslije toga i Skupštinu o budžetu za ovu godinu.

Ministasrtvo javne uprave je već dva puta upozorilo da je ovakav način sazivanja sjednica lokalnog parlamenta suprotan Zakonu o lokalnoj samoupravi, kao i da će odluke ukoliko ih budu usvojili odvornici, biti nelegitimne.

Iz Ministarstva javne uprave saopštili su da sjednica SO Herceg Novi nije sazvana po Zakonu o lokalnoj samoupravi, što znači da je nelegitimna i nelegalna, pa će nelegitimne i nelegalne biti sve odluke koje donese.
– Poštujući Zakon o lokalnoj samoupravi, na sjednici 14. marta, kada je donijeta odluka o razrješenju predsjednika Skupštine opštine, istovremeno je trebalo donijeti i odluku o imenovanju novog predsjednika SO i u tom slučaju bi se stvorili preduslovi da se novom predsjedniku SO obrate odbornici zahtjevom odnosno inicijativnom za sazivanje Skupštine opštine po hitnom postupku i da u slučaju njegovog nepostupanja sami sazovu sjednicu Skupštine – navedeno je između ostalog u odgovoru Ministarstva javne uprave.

 

Kako su otkrivene strane ribarice, krijumčari ljudi, robe i droge na moru?

0
Nacionalni pomorski centar

Nacionalni pomorski centar za prikupljanje podataka, središnje je mjesto za nadzor hrvatske pomorske granice, sa sjedištem u Zadru. Otkada su granični policajci dobili kamere i drugu savremenu opremu plavu granicu nadziru od Prevlake do Savudrije, javlja Radio Zadar.

U zgradi Policijske uprave Zadarske već pet godina smješten je Nacionalni pomorski centar, a u središte zanimanja šire javnosti došli su nakon nabavke suvremene opreme uz pomoć koje kao na dlanu vide svaki brod koji ulazi ili izlazi iz našeg teritorijalnog mora.

Pritom se granični policajci koriste i opremom drugih ministarstava i ustanova, a sve s ciljem zaštite od nezakonitih prelazaka državne granice na moru. Dio opreme financiran je i europskim novcem, konkretno s deset milijuna eura, kroz projekt pripreme naše zemlje za ulazak u “Schengen”. Bez obzira na svu opremu pomorski policajci i dalje su sa svojim plovilima na moru. Prije nekoliko dana zatekli su kod Premude i jednu talijansku ribaricu, koju je prethodno snimila kamera zadarskoga centra. To je bilo onako rubno područje između Rijeke i Zadra, ali su je zadarski policajci uhvatili, sproveli ribaricu u najbližu luku, u Mali Lošinj. A prva je bila u blizini Palagruže, nedaleko državne granice i sprovedena je u Vis radi daljnjeg postupka, kaže nam dugogodišnja policijska djelatnica Mirna Kovač Bašić, voditeljica Nacionalnog pomorskog centra.

No nisu im na meti samo strane ribarice, nego i krijumčari ljudi, robe i droge, odnosno svi koji pokušaju nezakonito prijeći državnu granicu. Tako na velikim ekranima u svakom trenutku mogu vidjeti koliko je brodova u našem moru i što se na njima radi. Mnogima znaju i ime te luku ukrcaja i iskrcaja. No što je s anonimcima – pojašnjava službenik za analitiku Ive Mustać. Ti objekti su nama u principu uvijek zanimljiviji, jer ne znamo o čemu se radi i uvijek predstavljaju potencijalnu opasnost da se radi o krijumčarima ili nekim nezakonitim radnjama, rekao nam je Mustać.

Zanimalo nas je ima li u našim vodama talijanskih ribarica. To je uglavnom područje ZERP-a, gdje smiju ribariti, a mi samo pratimo, hoće li netko od njih ući u naše vode, pojašnjava Mustać. Za oko nam je zapeo malo veći brod – koji smo jasno vidjeli uz pomoć dnevne i noćne kamere. Radi se o putničkom brodu, vjerojatno cruiseru “Asterion”, grčke zastave, koji je na putu prema Veneciji, navodi MUP-ov analitičar.

I tako klikom miša čitav Jadran – od Savudrije do Prevlake pod nadzorom je naše policije. A za pogodna vremena, kad nema izmaglice, jasno se vidi i talijanska obala.

www.radio.hrt.hr