Jedrilica „Sinji galeb“ sa skiperom Nikom Belanom za kormilom, najbrži je brod i apsolutni pobjednik jubilarne, 10-te po mredu „Tivatske regate krstaša“, a koja je zajedno sa Otvorenim prvenstvom Crne Gore za mikrotonere, u nedjelju vožena u akavtorijumu Tivatskog zaliva.
Regata je okupila jedriličare sa cijele crnogorske obale, a u njoj su učestvovali i brojni stranci. Na ruti ponta Seljanova- svjetionik Tunja-ostrvo Gospe od Milosti-ostrvo Sveti Marko- tjesnac Ralo-tjesnac Verige-peraška ostrva-ponta Seljanova, jedrilo je 16 krstaša u 5 klasa i klasa mikrotoner. Jedriličare baš i nije poslužilo vrijeme jer je dan bio oblačan sa povremenom kišom, a na startu regate jugoistočni vjetar bio je slab i duvao je brzinom od samo 2 do 3 čvora. Uslovi za jedrenje kansije su se popravili jer se podigao jugozapadni vjetar i ojačao na brzinu od 8 čvorova, što je posadama brodova bilo dovoljno da pokažu svoje umijeće i tmurni dan u zalivu Boke uljepšaju veselim bojama svojih jedara.
Tivatska regata
Skiper Niko Belan na jedrilici „Sinji galeb“ pobjednik je regate u realnom vremenu. Drugi je kroz cilj je prošao Rian Pilepič na jedrilici jedrilica „Jugo“, a treći je bio skiper Igor Les, iz tivatskog JK „Delfin“, na brodu „Bura“.
Tivatska regata
U klasi 1 na jedrilicima tipa BLU26, pobijedio je „Jugo“ Riana Pilepiča, dok je u klasi 2 najbrži bio apsolutni pobjednik regate, brod „Sinji galeb“ pod sigurnom rukom skipera Nika Belana. Mladi ruski skiper Oleg Smirnov pobjednik je u klasi 3, a on je sa svojom posadom i jedrilicom „Plusminus“ došao iz Bara. U klasi 4 pobjednik je skiper Kamil Mamatov, jedrilica „Mosafir“, a u klasi 5 gdje su snage odmijerili najveći brodovi, a pehar je odnio skiper Krsto Todorović na jedrilici „Jelena“. Baraninu Todoroviću dodijeljena je i specijalna nagrada, knjiga „Sport u Tivtu“ autora Slavka Krstovića, za desetogodišnje učešće na regati, čime su on i njegiva posada dokazali veliku ljubav prema jedrenju i podršku „Tivatskoj regati krstaša“.
Tivatska regata
Nagrade najboljim jedriličarima na svečanoj ceremoniji sinoć na terasi Jedriličarskog kluba „Delfin“ u Tivtu koje je bio i organizator ovog veoma uspjelog dogašaja, dodijelili su Miodrag Karadžić iz Turističke organizacije Tivat, Tony Browne, direktor marine Porto Montenegro i Predrag Gajić, direktor kompanije „Brand New Tivat“.
Tivatska regata
Kompanija „Brand New Tivat“ je obezbjedila i posebno za ovu priliku dizajnirala nagrade, inspirisane jedrilicom iz zaštitnog znaka grada Tivta. Pored te firme, organizaciju regate podržali su Opština i Turistička organizacija Tivat, Porto Montenegro i „Lovćen osiguranje.“
Stiletto nije obična superjahta. Stiletto je praktički raj na zemlji, rezerviran samo za one najbogatije, vrh onih jedan posto s najviše novca na svijetu.
Ova superjahta trebala bi biti duga 107 metara i trenutno je u konceptualnoj fazi, a ako tvtka Oceanco nađe nekoga tko će je platiti bit će to najveća i najluksuznija jahta na planeti.
Vlasnikov apartman, VIP kabine i još šest soba omogućuje da 18 ljudi u izrazito visokom komforu spavaju i uživaju.
Tu su naravno i teretana, te mali heliodrom ispod kojeg se nalazi ni manje ni više nego vodopad koji se izljeva u jedan od dva bazena koje jahta ima.
Superjahta Stiletto foto: www.oceancoyacht.com
Za ovako nešto, sigurno će se naći netko s turbo dubokim džepom.Stiletto nije obična superjahta. Stiletto je praktički raj na zemlji, rezerviran samo za one najbogatije, vrh onih jedan posto s najviše novca na svijetu.
Šarmu glicinije je teško, skoro nemoguće, odoljeti. Prije svega, privlačne su njene velike grozdaste cvasti pune sitnih plavičasto ljubičastih cvjetova, koje se javljaju prije listanja. Zatim tu je njen opojni miris, koji se često osjeti mnogo prije nego što se ugleda sama biljka.
Njenom šarmu nije odolio ni Marko Polo koji je sjeme donio u Evropu u 13 vijeku. Međutim, biljke dobijene iz sjemena ne proizvode obilje cvjetova i često im treba dugo vremena da procvjetaju, te se glicinija nije brzo proširila po našem kontinentu.
Glicinija ili latinski Wisteria sinensis je vrsta koju najčešće gajimo u našim đardinima. Pripada jednom manjem rodu iz porodice leguminoza koji obuhvata nekih desetak vrsta drvenastih penjačica čije se grane savijaju oko potpornih stubova i mogu dostići i do 20 m visine. Njihov prirodni areal je Kina, Koreja, Japan, istočni predjeli SAD-a.
Glicinija – foto Milica Berberović
Listovi su naizmjenični (15-35 cm), sa listićima u obliku pera i ima ih 9-19. Cvjetovi su smješteni u grozdaste cvasti (10-80 cm) uglavnom plavoljubičaste, boje lavande, purpurne, roza, boje sljeza ili čisto bijele. Cvjeta u proljeće kada se prvo pojave cvjetovi pa tek nakon toga listovi. Može se desiti da cvjeta bar još jednom u toku godine, ali ne tako bujno kao u proljeće. Cvjetovi nekih vrsta su izuzetno prijatnog mirisa, a dolaze do izražaja ako je biljka posađena na pergole. Kineske i japanske vrste cvjetaju tek nakon nekoliko godina (5-7), dok američke vrste koje su manje robusnog rasta, cvjetaju već u drugoj godini. Glicinija cvijetne pupoljke razvija u blizini baze rasta prethodne godine, tako da orezivanjem u rano proljeće cvijet dolazi do izražaja Cvjetovi ostavljaju sjeme koje je smješteno u mahune. Razmnožava se sjemenom i reznicama, ali pošto biljkama koje su proizvedene iz sjemena nekad i treba i više decenija da procvjetaju , uglavnom se razmnožavaju reznicama.
Glicinija nove sorte – foto Milica Berberović
Glicinija je veoma otporna, bujna i brzo rastuća vrsta. Može da raste na jako siromašnim, blago alkalnim zemljištima, ali ,naravno, kao i svaka vrsta, više voli dobro drenirano zemljište bogato humusom. Uspijeva na suncu i polusjeni i može živjeti dugo i preko 100 godina, pa i više (uAshikaga Flower Park in Tochi u Japanu je poznato stablo glicinije čija starost je oko 150 godina, dok su u Kini poznata stabla starosti i do 250 godina).
Smatra se invazivnom vrstom penjačice, pogotovo ako se dozvoli da raste i penje se uz neku postojeću biljku jer ima sposobnost da preuzme i uguši domaćina. Potpora treba da bude vrlo čvrsta i snažna, jer vremenom glicinija jača svoje grane koje mogu polomiti drvene stubove, izvitoperiti metalnu armaturu pa i ugušiti odraslo drveće. U SAD-u su je stavili na listu invazivnih vrsta. Obzirom na ovako brzi rast, da bi se održala u željenim dimenzijama, potrebno je redovno orezivanje, bar dva puta godišnje.
Glicinija – foto Milica Berberović
Nije samo bujan rast osobina koja je stavila na listu invazivnih vrsta. Glicinija ima sposobnost da se širi korjenovim izdancima te je jako teško kontrolisati njeno širenje. Izdanci se mogu pojaviti jako daleko od matične biljke i uhvatiti se za bilo koji oslonac koji joj se nađe na putu, stablo, žbun, stub, kuću ….
Još jedna vrlo važna činjenica. Glicinija je otrovna biljka, jedna od otrovnijih koje se gaji po parkovima i đardinima. Stoga treba dobro razmisliti o sadnji ove prekrasne biljke.
Glicinija se može sresti skoro svuda u Herceg Novom. Najčešće se gaji ona plavoljubičastog cvijeta, ali se mogu vidjeti i nove sorte. Danas se u rasadnicima mogu naći različite sorte glicinije iz uvoza koji se razlikuju uglavnom po veličini i boji cvijeta. Tako se danas mogu vidjeti roze, bijele, plavičaste , većih cvasti, i sl.
Ne zna se ko je donio prvu gliciniju u Herceg Novi, ali se smatra da je najstarija ona u parku nekadašnjeg hotela “Boka” . Nema podataka kad je zasađena, na fotografijama iz 1928 godine se vidi odrina te ni glicinija, dok na fotografijama iz sedamdesetih godina prošlog vijeka se već vidi velika glicinija i metalna konstrukcija koja je napravljena oko debla. Danas je ta metalna konstrukcija urasla u deblo glicinije ili ga je ona potpuno slomila. Neki primjerci su propali ali i oni primjerci koji su opstali prosto mame svojim bujnim cvjetanjem a posebno mirisom koji se širi glavnom ulicom.
Autor teksta i fotografija: Milica Berberović, dipl ing pejzažne arhitekture
Prvo mjesto u martovskom krugu nagradne igre „Ulov mjeseca“ i vaučer u iznosu od 50 eura za potrošnju u „Sipa“ prodavnicama ribolovne opreme, osvojio je Janko Knežević sa ulovljenom tunom od 40 kilograma.
prvo mjesto – Janko Knežević – tuna 40kg
Nagradnu igru „Ulov mjeseca“ za sportske ribolovce na Crnogorskom primorju organizuje kompanija za proizvodnju i promet ribomaterijala i opreme za more „Una“ iz Tivta. Njihov žiri ocijenio je da je od svih kandidutora prispjelih tokom marta, najbolji Kneževićev rezultat. On je tunu težine 40 kilograma, ulovio iz čamca na tehniku spinning, oko podneva u blizini ostrva Mamula. Riba je izvučena nakon 20 minuta borbe.
drugo mjesto – Marko Hajduković – tuna 31kg
Drugo mjesto osvojio je Marko Hajduković iz Zelenike, sa tunom težine 31 kilogram. Tuna je ulovljena takođe u blizini Mamule, na štap i mašinicu u popodnevnim satima.
treće mjesto – Davor Lakićević – sabljarka 34kg
Treće mjesto pripalo je Tivćaninu Davoru Lakičeviću koji je takođe na izlazu iz Bokokotorskog zaliva, ulovio sabljarku težine 34 kilograma.
U hladnoj, mračnoj noći 11. aprila 1941, nabujalim vodama Dunava kod Bogojeva plovio je veliki riječni ratni brod – monitor “Drava”. Slab snijeg provijavao je nad tamnim vodama moćne rijeke, a veliki brod načičkan topovima, zaustavio se uz desnu obalu. Put dalje, nizvodno prema Novom Sadu i kakvoj-takvoj sigurnosti kojoj se nadala posada “Drave” što je tada već peti dan za redom vodila borbu sa njemačkim i mađarskim vojnim snagama koje su 6.aprila 1941 napale Kraljevinu Jugoslaviju, bio je prepriječen. Pred “Dravom” se nalazila srušena željezna konstrukcija bogojevskog željezničkog mosta kojeg su samo par sati ranije, u vazduh digle jugoslovenske jedinice, nadajući se da će tako zaustaviti dalji prodor njemačkih tenkova dalje u srce Vojvodine…. Komadant monitora “Drava”, poručnik bojnog broda I klase Aleksandar Berić sazvao je zbor posade i od njih zatražio nemoguće – da čeličnog gorostasa dugog 60, širokog 10 metara i sa gazom od 1,3 metra, teškog 653 tone, “provuku kroz iglene uši”, preko ostataka mosta što su virili iz vode. Ekipa koju su činili prvi oficir Bruno Šegvić i kormilar Nikola Čučković čamcem se uputila do traverzi mosta i raznijela ih ekpslozivom. “Drava” je potom lagano doplovila do desne obale i stružući bokom uz nju, ušla u mrežu izuvijanih čelničnih greda pod vodom. Pod svjetlošću jakih reflektora, najbolji plivači iz posade broda, ušli su u ledeno hladnu vodu Dunava i čakljama su gurali trup monitora. Među njima bio je i snažni 21-godišnji mladić iz Tivta, očvrsnut teškim ribarskim i težačkim životom, Kuzma Mirošević. Njegov i napor njegovih drugova kombinovan sa vještinom komadanta Berića učinio je da “Drava” nakon par sati, ipak prođe kroz usko grlo i opet zaplovi rijekom, nizvodno od ostataka mosta. Narednog jutra, kada su mađarski i njemački izviđački avioni krenuli prema Bogojevu ubijeđeni da će tamo zateći “Dravu” u klopci, pilote je dočekalo je nevjerovatno iznenađenje – jugoslovenski ratni brod koji im je već danima zadavao silne muke na tom dijelu Dunava, nestao je…Odmah je na noge dignuta čitava mreža špijuna u naseljima uz obalu kuda je “Drava” morala proći na svom putu prema Novom Sadu i monitor je uskoro otkriven u blizini današnjeg Čelareva. U napad na “Dravu” krenulo je nekoliko eskadrila bombardera tipa “junkers JU-87 štuka” iz sastava 77. jurišnog bombarderskog puka njemačkog ratnog vazduhoplovstva – Luftwaffe, sa aerodroma kod Arada u Rumuniji. Sam komadant Luftwaffe, rajhsmaršal Herman Gering lično je svojim potčinjenima naredio da po svaku cijenu moraju uništiti “Dravu” jer je način na koji se jugoslovenski ratni brod prethodnih dana izborio sa njegovim lovcima i bombarderima, prijetio da naruši imidž nepobjedivosti Luftvaffe. Pozornica za jednu od najherojskijih bitaka Aprilskog rata 1941 bila je postavljena…
Kuzma Mirošević bio je jedinac među pet sestara i ponos svog oca, Frana Miroševića. Rođen 26.avgusta 1919 u Veloj Luci na Korčuli, Kuzma je krajem 1927, kao osmogodišnji dječak došao u Tivat gdje se njegova porodica preselila u potrazi za boljim životom jer Frano pored tri brata na Korčuli, teško živio od malog komada tamošnjeg porodičnog imanja. Vrijedni Korčulanin, i sam mornarički veteran iz Prvog svjetskog rata, u Tivat se preselio uz pomoć tadašnjeg kotorskog biskupa Frana Ucellinia koji se založio kod svog prijatelja, bogatog veleposjednika dr Rudolfa Giunia, da ovaj na svom velikom, ili zapuštenom imanju u Tivtu, bivšoj kontiji Bizanti-Verona, zaposli vrijednog čovjeka koji će taj posjed ponovno dovesti u red.
Maketa monitora DRAVA
Tako se porodica Frana Miroševića – Frana Korčulanca kako su ga zvali Tivćani, preselila u Boku. Mali Kuzma je u ovdje završio osnovnu školu, ali iako je bio inteligentno i vrijedno dijete, dalje se nije mogao školovati jer je kao jedina muška glava u porodici pored majke i četiri sestre, ocu morao svakodnevno pomagati u teškim težačkim i ribarskim poslovima na imanju . Pred izbijanje Drugog svjetskog rata Kuzma se zatekao na odsluženju vojnog roka u Kraljevskoj mornarici Jugoslavije. Zbog proglašene opšte mobilizacije, iako je svoj vojni rok doveo do kraja, nije se mogao “skinuti” iz uniforme, već je u službi ostao do daljnjeg i sa mora je prekomandovan daleko od zavičaja, u Riječnu ratnu flotilu, na Dunav i na monitor “Drava”.
Taj brod uz monitore “Sava”, “Vardar” i “Morava” bio je glavna borbena snaga Riječne ratne flotile. Pred izbijanje rata 6.aprila, “Drava” je zauzela svoj ratni položaj kod Bezdana, na samoj jugoslovensko-mađarskoj granici. Teško oklopljeni monitor naoružan sa dva topa kalibra 120 mm u pramčanoj kupoli i tri haubice istog kalibra u posebnim kupolama na krmi, te sa dva protivavionska topa kalibra 66 mm i šest PVO mitraljeza kalibra 8 mm, imao je zadatak da, u sadjestvu sa pješadijskim jedinicama na obali, spriječi nappredovanje njemačkih i mađarskih snaga dalje prema unutrašnjosti zemlje i da brani jugoslovenski dio Dunava od neprijateljskih ratnih brodova.
“Mili moji, veliki bal je otpočeo i mi od danas idemo putem koji nam je sudbina odredila. Kuda i dokle – ne znamo, ali jedno je sigurno, robovi nećemo biti i ako treba da se gine, časno ćemo položiti naše živote za dobro Kralja, Otadžbine i Slobode, a na ponos naših očeva, žena i sinova! Neka nam Bog da snage i moći da časno izvršimo svoje zadatke, a Vama hrabrosti i ljubavi, da nas sa vjerom dočekate kad se vratimo u zagrljaj Vaš, u zagrljaj onih za čiju slobodu smo krenuli ovim trnovitim ali časnim putem! Neka se desi bilo šta, ono što je sudbina odredila, zadržite u sebi vazda vjeru da sam do zadnjeg trena živio za vas, u srcu sa ljubavlju i sa molitvom na usnama – da vas Bog sačuva u zdravlju i u najlepšim uspomenama na mene.”-ovako se u pismu upućenom svojoj porodici prvog dana rata 6.aprila, obratio komadant “Drave”, pbb Aleksandar Berić. U Boki Kotorskoj odakle ga je služba samo 4 mjeseca ranije odvela na Dunav gdje je preuzeo komandu nad “Dravom”, čekala ga je supruga Vera, rodom iz ovdašnje porodice Vlahović i petogodišnji sin Ivan. Berić, tada jedan od najsposobnijih i među ljudstvom najcjenjenijih mladih oficira Kraljevske mornarice, znao je da ih čeka nemoguć zadatak i bezizgledna borba sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem, ali nijednog trenutka nije odustajao od namjere da do kraja ispuni svoju vojničku dužnost. Tu odlučnost i nevjerovatan patriotizam prenio je i na cjelokupnu posadu “Drave” koju je činilo 82-je ljudi.
Njemacke stuke napadaju DRAVU
Prva dva dana rata “Drava” je provela mijenjajući tzv.maskirne vezove uz samu granicu sa Mađarskom i otvarajući vatru na avione koji su je tražili, pri čemu je nekoliko njih i oboreno. Stanje na okolnom frontu mešutim, brzo se mijenjalo na gore po Jugoslaviju, pa je tako monitor već 8.,aprila izgubio svaku radio vezu sa Komadnom Riječne flotile u Novom Sadu i Komandom mornarice u Zemunu. “Drava” je 11.aprila štitila prebacivanje jugoslovenskih pješadijskih jedinica preko Dunava u reonu Bezdana i odbijala napade neprijateljskih aviona na splavove i čamce sa vojskom. U popodnevnim satim monitor je prešao granicu i otplovio nekoliko kilometara uzvodno u Mađarsku, da bi svojom artiljerijom bombardovao vojni aerodrom kod Mohača sa koga su avioni kretali u napad na Jugoslaviju. Tukući iz teških topova i haubica “Drava” je ispalila oko 180 granata i napravila pravi haos u Mohaču, uništivši i oštetivši više njemačkih i mađarskih aviona na tamošnjoj pisti. Mađari su uzvratili poslavši 4 svoja nešto manja riječna patrolna broda tipa “Baja” u napad na “Dravu”, ali ih je naš monitor za manje od pola sata dobrano izrešetao pa su se dva mađarska broda morala povući pod zaštitom dimne zavjese, tegleći za sobom onesposobljena druga dva plovila koje su oštetile granate sa “Drave”. Uprkos ovim uspjesima, opšta situacija je bila vrlo nepovooljna jer se jugoslovenska vojska bukvalno urušavala na svim frontovima, proglašena je Nezavisna drava Hrvatska, a Njemci i njihovi saveznici nadirali prema Beogradu. Berić je sazvao zbor posade idozvolio svima kojima je bilo teško da se bore protiv svojih sunarodnika, da bez posljedica napuste brod što je učinilo njih petoro.
“Ne znam što nam donosi sutrašnji dan i da li ćemo uopšte ostati živi. Ja sam brod primio i neću ga predati neprijatelju u ruke. Ko od vas hoće sa broda, može ići. Razriješavam ga zakletve.”- kazao je Berić posadi. Gotovo svi, uključujući i Kuzmu Miroševića, ostali su uz svog komadanta i dužnost koju su imali prema državi što se urušavala pred njihovim očima. Iste večeri oko 23 sata “Drava” je krenula nizvodno prema Novom Sadu, ploveći po vodama Dunava koje su tada već bile posijane minama, a da Berić nije dobio kartu tih minskih polja. Brod je narednog dana u par navrata napadan od od aviona pri čemu je “Drava” oborila dvije “štuke”. Kod Vukovara brod su sa desne obale Dunava napali i tenkovi njemačke 8.oklopne divizije, ali je “Drava” tukući iz teških topova, brzo uništila nekoliko tenkova. Kada je brod prošao srušeni most kod Bogojeva i došao na domak cilja u Novom Sadu, 12.aprila oko 8 sati uslijedio je do tada najveći napad njemačke avijacije. “Štuke” su se u više naleta, napadajući u grupama od 3 do 5 aviona, obrušavale na “Dravu”. Bombe su pljuštale u vodi oko monitora koji se sav tresao od bliskih eksplozija. Na palubi “Drave” vladao je pravi pakao – brod se branio pucajući iz svih oruđa, pa čak i teških topova neprikladnih za gađanje aviona. PVO mitraljesci među kojima je bio i Kuzma Mirošević, nisu prestajali da vatrom dočekuju “štuke” koje su “Dravu “zasipale bombama i mitraljeskim rafalima. Brodska radio stanica emitovala je neprekidno poruku:
“Svima, svima borcima na frontu – “Drava” trpi teške avio-napade ali se ne predaje! Živjela otadžbina!”
Posada monitora dobro je gađala pa su tri aviona ubrzo srušena i pala su u Dunav, a četvrti je pao na obalu. Mnogi avioni su i oštećeni, ali su ipak uzeli svoj danak – paluba “Drave” bile je pokrivena krvlju i tijelima poginulih članova posade koje su meci ili geleri od eksplozija bombi, prosto “kosili” na njihovim borbenim stanicama. Među njima, bio je i Kuzma Mirošević koji je do posljednjeg trenutka svog života pucao na avione, braneći svoj brod i državu kojoj se zakleo….“Štuke” su postigle šest direktnih pogodaka bombama, od čega je pogodak u lijevi bok broda, ispod vodene linije bio fatalan. Voda je prodirala u strojarnicu “Drave”, mašine su stale i jugoslovenski brod, obavijen dimom, polako je počeo da tone krmenim dijelom. Berić je preživjelima naredio da napuste “Dravu”, a sam je ostao na komandom mostu i potonuo sa svojim brodom.
“Odlučio je da skonča zajedno sa svojim prkosnim brodom. Poslednje što sam video, bio je komadant Berić kako pozdravlja ratnu zastavu “Drave”.- ilustrovao je posljednje trenutke “Drave” i njenog herojskog komadanta, narednik Miroslav Šurdilović, jedan od samo 10 preživjelih članova posade. Svi ostali- njih ukupno 76, ostalo je na vječnoj straži da čuvaju Dunav, u utrobi svog ponosnog i neporaženog broda. Među njima ostao je i mladi PVO mitraljezac Kuzma Mirošević iz Tivta koji je značajno doprinio ukupnom borbenom skoru “Drave” od 14 srušenih i 16 oštećenih neprijateljskih aviona za samo 6 dana njenog nezaboravnog ratovanja na Dunavu.
Vojska Srbije redovno polaze vijenac na mjestu potonuca monitora DRAVA-foto politika rs.
Frano nikad nije prežalio sina
Frano Mirošević nikada se nije pomirio sa činjenicom daje izgubio sina-jedinca. Do kraja života 1964 godine, nadao se da će se Kuzma vratiti i da je i njegov sin preživio potapanje “Drave” na isti način na koji je Frano 1918, preživio potapanje austro-ugarskog bojnog broda “Szent Istvan” na kome je službovao. On je tada ranjen i izgubio je svijest, te je zadobio i prolaznu amneziju zbog koje danima nije znao ni ko je ni odakle je. Nadao se da je to bio slučaj i sa Kuzmom čiji je povratak kući Frano očekivao “kad se i on sjeti ko je i što je, kao što sam se i ja na kraju sjetio”. Igrom slučaja na dan kada je Kuzma poginuo 12.aprila, poštar je Franu uručio posljednje pismo njegovog sina, a koje je Kuzma familiji napisao 7.aprila.
“Dužnost mi je da se opet javim da znate što je sa mnom. Gdje se nalazim, to vam ne smijem kazati. Zašto ne smijem – vi to ne treba da znate. Znate kakvo je stanje kod nas – dragi moji, nemojte se plašiti već se čuvajte, a za mene nemojte misliti, kao da i nisam živ. A ako se živ kući vratim, biće dobro….”- napisao je na listu istrgnutom iz sveske Kuzma, pitajući za oca, majku i sestre, preporučujući im da se paze ali i tražeći da mu kažu koliko je neprijateljskih aviona tada oboreno nad bombardovanom Bokom.
Povodom desetogodišnjice od smrti don Branka Sbutege (8.4.1952. – 27.4.2006.),Ekumenski centar sa Prčanja, koji nosi don Brankovo ime, organizuje u utorak, 26. aprila, simpozij prema don Brankovom geslu “Istina traži svjedoke”.
Obilježavanje desetogodišnjice počeće svetom misom zadušnicom u don Brankovom rodnom mjestu Prčanj u Kotoru u 10 sati, koju će voditi biskup mostarski, monsinjor Ratko Perić. U 12 sati počeće Simpozijum u crkvi Svetog Pavla u Kotoru na kojem će govoriti naučnici, saradnici i prijatelji don Branka Sbutege iz Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
Tim povodom biće predstavljena postavka umjetničkih slika crnogorskog slikara Mihaila Muja Jovićevića na temu “Ciklus Bogorodica”. Manifestacija završava Muzikom sjećanja u izvedbi crnogorskog pijaniste i direktora Kotor Arta, Ratimira Martinovića, u ckrvi Svetog Duha u Starom Gradu u 20 sati.
Don Branko Sbutega je bio župnik crkve Svetog Eustahija u Dobroti. Rođen je 8. aprila 1952. godine u Kotoru gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju i muzičku školu. Najprije je studirao medicinu u Beogradu, a nakon toga filozofiju u Beču i teologiju u Zagrebu i Rimu. Za sveštenika je zaređen 15. jula 1979. godine na ostrvu Gospa od Škrpjela.
Nakon zemljotresa 1979., radio je na obnovi sakralnog i kulturnog patrimonijuma Kotorske biskupije. Početkom devedesetih godina osnovao je Centar za pomoć izbjeglicama s prostora bivše Jugoslavije u Padovi, Italija. Po povratku u Kotor, 1996. godine nastavio je sa humanitarnim radom u Caritasu Kotorske Biskupije.
Kao erudita, poliglota i ljubitelj umjetnosti dao je veliki doprinos kulturi. Organizovao je i podržavao brojne lokalne i međunarodne kulturne manifestacije i inicijative, među kojima su: Grupa književnika 99, osnovao je muzički festival Kotor Art i dao da se napravi najveći mozaik na Balkanu, u crkvi Svetog Eustahija u Dobroti.
U javnosti je prepoznat po mirotvornom angažmanu, promociji suživota tokom godina jugoslovenske krize i tolerancije, uključujući odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Bio je veliki zagovornik zaštite čovjekove okoline i obnove crnogorske nezavisnosti. Koautor je knjige “Stara književnost Boke”, a knjiga “Kurosavin nemir svijeta” objavljena je neposredno pred njegovu smrt 27. aprila 2006. godine kao zbornik njegovih tekstova i intervjua.
Na don Brankovu inicijativu, njegovi saradnici i prijatelji osnovali su Fondaciju “Ekumenski centar Don Branko Sbutega” na Prčanju, čiji je cilj promocija vjerske tolerancije i jačanje ekumenske saradnje među hrišćanskim crkvama i interreligioznog dijaloga.
Zbog rekonstrukcije magistralnog puta M-2 dionica Budva – Petrovac i rekonstrukcije raskrsnice Budva – Cetinje – Bečići promijenjen je režim saobraćaja sa dvosmjernog na jednosmjerni.
Do 28. aprila 2016. godine doći će do totalnih obustava saobraćaja na ovom putnom pravcu i to u sljedećim terminima:
– Od 21. do 28. aprila 2016. godine od 02:30 do 05:00 i od 21:00 do 23:30 sati.
Na magistralnom putu M-2.3 Cetinje – Budva na lokalitetima Obzovica, Braići dolazi do obustave saobraćaja za sve vrste vozila u vremenu od 10:00 do 12:00 časova, a na lokalitetu Markovići prekid saobraćaja je u terminu od 10:20 do 12:20 sati. Saobraćaj se mimo ovih termina obavlja jednom trakom naizmjenično uz semaforsku signalizaciju.
U poslijepodnevnim satima, na lokalitetu Obzovica – Brajići obustava saobraćaja je od 14:00 do 15:30, dok je na lokalitetu Markovići obustava saobraćaja u terminu od 14:20 do 15:50 sati.
Informativni centar zajedno sa Službom pomoći na putu na usluzi je svim građanima neprekidno 24 sata. Sve informacije možete dobiti putem telefona 19807, 020 234 999 i 063 239 987.
AVETI (po tekstu Henrika Ibzena) nedjelja 24.april u 20,30 Dvorana Park Herceg-Novi
Hartefakt, Budva Grad teatar, Festival MESS Sarajevo, Bitef Teatar
Režija: Andrej Nosov
Uloge:
Mirjana Karanović (Helena Alving)
Branko Cvejić (Jakov Engstrand)
Slobodan Beštić (Pastor Manders)
Milan Marić (Osvald Alving)
Jovana Gavrilović (Regina Engstrand)
Dramaturg: Vuk Bošković
Producent: Janko Dimitrijević
Scenografkinja: Mirna Ler
Kostimografkinja: Lejla Hodžić
Koreograf: Nikola Tomašević
Dizajner svijetla: Djuralight
Sufler: Dušan Pavlović
O PREDSTAVI
Predstava “Aveti”, po istoimenoj drami Henrika Ibzena, je komad o instituciji braka, o palanci i o poziciji žene u građanskom društvu, žene koja je i dalje potlačena. ”Aveti” predstavljaju pokušaj prebacivanja antičke grčke tragedije u građanski salon koji postaje novo središte društvenih sukoba i problema, koji više nisu posledica „igre bogova” nego duboko korumpiranog, licemernog i malograđanskog društva.
Kao i predhodni komadi Andreja Nosova, “Aveti” pokazuju savremene nedostatke društva preispitujući našu odgovrnost za njih. Bez laži, bez glumačkih, rediteljskih i spisateljskih „bravura” koje su same sebi poenta, bez stvaranja spektakla, ova je predstava o nama, našem društvu i našoj odgovornosti. Predstava je postavljena u minimalističkom salonu u kome se tokom jednog dana rešavaju pitanja vezana za prošlost i budućnost ljudi iz (naše) građanske klase koja je mnogo htela, a malo postigla.
Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković zatražio je od rukovodioca Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru da preduzme sve neophodne radnje kako bi se utvrdilo da li je, postavljanjem kamerama na više mjesta u Opštini, učinjeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.
Vijesti su objavile da je dobar dio Kotora “pokriven” kamerama, ali da država nema ništa sa tim nezakonitim snimanjem.
“Vijestima” je nezvanično rečeno da je riječ o članovima kriminalnih grupa koje na taj način kontrolišu ko ulazi i ko izlazi iz grada i kreće se Kotorom.
“Povodom medijskih navoda o postavljenim kamerama na više različitih mjesta u Opštini Kotor, Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković zatražio je od rukovodioca Osnovnog državnog tužilaštva u Kotoru da preduzme sve neophodne radnje kako bi se utvrdilo da li je u konkretnom slučaju učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti”, saopšteno je iz Vrhovnog državnog tužilaštva.
Poruka u boci poslata prije 108 godina i pronađena na jednoj njemačkoj plaži potvrđena je kao najstarija pronađena poruka te vrste, objavila je britanska laboratorija za morska istraživanja, prenosi Beta.
Bocu je bacio u Sjeverno more 30. novembra 1906. marinski biolog Džordž Parker Bider, a u njoj je bila poštanska karta na kojoj se poručuje onom ko je nađe da vrati bocu laboratoriji za morska biološka istraživanja u Plimutu (MBA), a da će za to dobiti jedan šiling.
Britanska laboratorija je upravo objavila da je boca koju je na plaži našla jedna njemačka penzionerka u aprilu 2015., 108 godina i 138 dana od kada je bačena u vodu, najstarija poruka u boci ikad pronađena.
Prethodni rekord za takvu jednu bocu koji je registrovala Ginisova knjiga rekorda bio je 99 godina i 43 dana.
“U poruci je traženo od pronalazača da napiše mjesto gdje je boca pronađena, da li je pronađena u moru, ime broda, i da se vrati Džordžu Parker Bideru u Plimutu za nagradu od jednog šilinga”, rekao je Gaj Barker iz britanske laboratorije. Jedan šilig je predstavljao malu sumu i u to vrijeme.
Bider je poslao 1.020 flaša s porukama između 1904. i 1906. On je primijetio da su se one koje su potonule vraćale na britanske plaže, a one koje su plutale išle ka kontinentu. To ga je navelo da zaključi da su duboke morske struje u Sjevernom moru išle od istoka ka zapadu.
Kao što je obećano, pronalazačici boce poslato je pismo zahvalnosti i jedan šiling.
