Nipošto nije nevažno zanemariti uvriježenu izreku „kakav otac, takav i sin.”; no isto tako ta se misao ponekad može veoma često u Dalmaciji primijeniti i na ženski rod – „kakav otac, takva i kćerka.” Posebno ako je netko kći pomorca i zamišlja kako bi izgledao njen život pomorca. E, ako, kći baš ne želi ili ne može biti pomorac, onda može biti – filmska redateljica koja je odlučila svoj prvi film posvetiti upravo – pomorcima. Upravo je to dokučila splitska filmska redateljica Bruna Bajić, prva hrvatska magistrica filma, kćerka kapetana duge plovidbe. I, Bruna je ostvarila svoju želju.

Nedavno je premijerno, samo za uzvanike, njen dokumentarni film „Modri kavez” prikazan u utrobi broda „Marko Polo” dok je bio usidren u Splitu.

Na filmu ste radili dvije godine. Vidjeli smo ga na filmskom platnu u utrobi trajekta „Marko Polo”, a uskoro će i u Cineplexx kina. Kakve su vaše impresije nakon premijere filma na velikom platnu?

Nedavno sam otvorila tekicu u kojoj sam počela raditi prve bilješke vezane za proces nastanka „Modrog kaveza”, i u njoj na početku piše 15.10.2013. i „JA VJERUJEM U OVAJ FILM!”. Ono šta je stvarno istina uloženo je puno vjere, vizije, truda i ljubavi. Točno dvije godine i devet dana nakon samog začetka ideje, gledala sam kompletnu realizaciju na Jadrolinijinom brodu „Marko Polo” i osjećaj je bio – nevjerojatan. Koliko god sam od početka znala što želim i kako bi željela da „Modri kavez” izgleda i njegovo prvo pojavljivanje pred publikom, kao i knjiga „Redateljski memoari: put u Modri kavez”, preda mnom je bilo puno prepreka i trebalo je, priznajem, želje i upornosti da ih se preskoči u tim trenucima.

Srećom, uvijek me vodila neka intuicija i bila sam u svakom trenutku okružena divnim timom ljudi, a moja obitelj je bila uključena. Mama kao producent, sestra kao dizajner, a tata kao inspiracija i potpora! Kada sam ga odgledala prvi put na platnu skupa sa 400 ljudi, osjetila sam takvu radost i olakšanje i neizmjeran osjećaj ljubavi. Kada je krenula odjavna špica, kada sam čula i suze i smijeh u publici te onaj dugi, iskreni pljesak u valovima… Ma, ne postoji trenutak veće radosti od toga kad dobijete povratnu informaciju od ljudi kojima je „Modri kavez” u konačnici namijenjen i posvećen.

Ipak, teško je bilo doći do realizacije filma kojeg ste posvetili ocu, pomorcu?

U dvije godine, koliko je trebalo da se sve kockice poslože, trebalo je odraditi puno sastanaka, nagovoriti puno ljudi na povjerenje te opravdati tu ukazanu čast nakon toga. Trebalo je istražiti priče, izdvojiti dobre sugovornike, posložiti koncept „Modrog kaveza”, tematske cjeline, prikupiti arhivske materijale, angažirati se oko financijske konstrukcije filma… Paralelno sam radila sam na knjizi i brinula oko prevođenja. Puno je posla oko filma, koje gledatelj dok gleda film zapravo i ne vidi. I dobro je da ne vidi, jer to znači da je posao odrađen dobro, na njima je da uživaju.

Film je posvećen tati, koji je 30 godina plovio i obzirom koliko je radosti, mudrosti donio meni te svima u obitelji, smatrala sam kako stvarno zaslužuje nešto posebno, kao i svi pomorci diljem svijeta, koji se često osjećaju samo kao broj i koji vide sve tužne strane svijeta na svojim putovanjima. Smatrala sam da zaslužuju ovaj film kao mali svjetionik i počast svojoj poprilično osamljenoj profesiji sa puno odricanja.

Na kojim je sve lokacijama sniman film?

Film je začet sa ciljem da potpuno sruši predrasude, ali još više od toga sa željom da se kontinuirano fokusira na to u čemu smo slični, ne u čemu smo različiti. Istražujući tako priče i ljude koji će postati dijelom „Modrog kaveza”, odlučila sam ne obraćati pažnju na to radi li se o kapetanima, strojarima, mornarima, kuharima ili konobarima, isto kao šta mi nije bilo bitno iz kojeg kraja dolazi priča. Bilo mi je samo bitno da priča ima puls, da ima život i da je sugovornik sposoban prenijeti. Sukladno tome, pronašli smo sugovornike u Splitu, Sinju, na Ugljanu, Korčuli.

Putovali smo koliko nam je dozvoljavao budžet, sa željom da svaki kadar i sugovornik budu što opušteniji i autentičniji. „Modri kavez” jest kao priča potekla iz Splita, iz Hrvatske, ali sposobna je komunicirati sa cijelim svijetom! To mi je bila želja od početka i mislim da mi se želja ostvarila.

U filmu je ispričano dvanaest sudbina pomoraca. Po kojem ste kriteriju birali protagoniste „Modrog kaveza”?

Protagonisti „Modrog kaveza” su topli ljudi sposobni svojim govorom zadržati pažnju i informirati ”sugovornika”, odnosno buduću publiku, kroz vlastito iskustvo o tome što znači pomorački život. To su ljudi koji bez patetike koji uz puno humora i topline s lakoćom iznose anegdote i ”inserte” iz svog života, koji slikovito i plastično prikazuju što znači biti pomorac i živjeti u pomoračkoj obitelji. S njima je bilo lako razgovarati i graditi priču, jer su svi odreda iskreni ljudi i svatko od njih je na sebi svojstven način doprinosio konačnoj poruci „Modrog kaveza”. Obitelj, toplina, razumijevanje i uzajamni rast – to je sukus svega. Obzirom da je to bila poruka filma, takvi sugovornici su sa lakoćom uplovili u tu „modru priču” i ostali u njoj do kraja.

Koja vam je od ispričanih priča u filmu nekako bila najdojmljivija? Kojoj ste posvetili najviše vremena?

Najiskrenije ću kazati, svaka priča je imala svoj sjaj. A je svaki sugovornik dao svoj ”gušt”. Imali smo racionalnije sugovornike koji su pričali o opasnostima na brodu, obiteljske ljude koji su davali akcent rastancima, kreativce koji su nam pokazali što sve čovjek može stvoriti u ”praznini” koju osjeti na moru. Veliki je i nepresušan broj priča, emocija kojima su me ti ljudi iskreno i trajno obogatili, pa je zapravo teško ikoga izdvojiti. Jednostavno „Modri kavez” postao je jedno tijelo; unatoč velikom broju sugovornika u kojemu je svaki organ podjednako važan.

Kako ste dolazili do materijala za film?

Koristila sam se i arhivskim filmskim materijalom. Od začetka ideje „Modrog kaveza” pridružio nam se velik broj ljudi koji su slali kadrove diljem svijeta i tako je film dobio još jednu dimenziju vjerodostojnosti zahvaljujući pomorcima koji su prepoznali važnost i našu predanost cijelom projektu.

Imam dojam, pogledavši film, kako uz naraciju pomoraca emotivnu stranu posebno dočarava glazba koja se stopila s tišinom i nemilosrdnošću mora. S kime ste surađivali?

Glazba je za mene u filmu imala posebnu važnost. Svjesna sam kao redateljica koliko su ljudi kompleksna bića i na kojim razinama funkcioniraju naši osjećaji; koliko svako čulo može transformirati informaciju iz dobre u lošu, iz sretne u sjetnu. Stavite bilo koju sliku i mijenjajte joj zvučnu pozadinu i možete dobiti sa lakoćom kompletno druga značenja same slike. Vođena time, znala sam da će „Modri kavez” imati svoju dramaturšku strukturu i da će upravo ta struktura imati svoje emotivne sekvence koje zaslužuju glazbu sukladnu osjećaju koji žele prenijeti. Surađivala sam s izuzetno nadarenim mladim autorom Nikolom Džajom, koji ima nevjerojatnu sposobnost komuniciranja kroz širok spektar emocija. On lakoćom stvara nenametljivu glazbu, punu slojeva, koja nikada ne naglašava sliku, a uvijek s lakoćom postaje dio njene poruke.

Gostujuću temu „Modrog kaveza” je napisao Ozren Glaser, autor glazbe za film „The Reader”, s njim raditi bilo je posebno iskustvo. Takvi talentirani ljudi s kojima možeš komunicirati o kompleksnim stvarima vrlo je jednostavno, učinili su moj posao najljepšim poslom na svijetu. Neizmjerno sam im zahvalna! Uskoro izdajemo i soundtrack filma. Autor Nenad Vetma izvođač je gostujuće pjesme ”Marinero”, koja je donijela tračak minulog bezvremenog vremena u film, a Marijan Ban je svojim jedinstvenim glasom u dvije iznimne naracije na pjesme kapetana Alfonsa Bezmalinovića odveo gledatelje na emotivno putovanje koje se ne zaboravlja.

Gledatelji su na premijeri i plakali i smijali se gledajući „Modri kavez”. Da li ste očekivali takve reakcije publike?

Iskreno, to je kao kad igrate pikado. Znate koji vam je cilj, ali nikada ne znate sa sigurnošću hoćete li pogoditi. Ono šta smatram da je najviše „Modri kavez” uspješno dovelo do srca publike jest činjenica da nisam kalkulirala, već sam se od početka iskreno i bez odstupanja, vodila isključivo svojim osjećajem, srcem te pričala indirektno svoju priču… Osjećala sam te ljude. Kada je krenuo prvi smijeh i prve suze, kada sam vidjela kako reagiraju djeca od 7 i ljudi od 77 godina, kada sam shvatila da im vidim sjaj u očima i ispunjenost u srcu nakon projekcije, osjetila sam takvu radost koja se ne može riječima opisati. Nadala sam se i radila na tome da tako bude, a da sam očekivala… nisam! Nisam sklona očekivanjima, to je ubojica radosti. Više bi rekla da sam iskreno i svim srcem maštala o tome.

Kakvi su dojmovi vaše obitelji, a pogotovo oca, nakon što je vidio film koji mu je posvetila njegova kćerka?

Nitko nije vidio film prije premijere osim mene i montažera, čak ni protagonisti „Modrog kaveza”. Najveći mi je bio izazov i strepnja vidjeti njihova lica kada se projekcija ugasila. Kako su dolazili jedan po jedan i kada bi vidjela njihovu radost te zadovoljstvo, tako je svaki put jedan dio mene utonuo u mir.

Tata je sjedio u prvom redu na premijeri i nakon projekcije, stisnuo mi je ruku sa suzama u očima – a on ne plače bez veze i bilo kad – te rekao: ”Istući ću te radi ovoga”, dakako kombinirajući radosni smijeh i ponosne suze. Veliki mi je dar nakon toliko truda bilo vidjeti sve te ljude sretnima i ponosnima, a tata je emotivni pokretač priče i njegovo zato mi je njegovo mišljenje bilo posebno važno.

Kome ste prvenstveno namijenili film?

Kao što i na kraju filma piše. „Modri kavez” posvećen je mom tati kojeg mi je otimalo more, pomorcima diljem svijeta i njihovim obiteljima! A kako na kraju knjige dodajem, i djeci, jer ona puno više misle, osjećaju i znaju nego što mi odrasli mislimo.

Radite li na nekom novom projektu? Kakve filmove možemo od vas očekivati u budućnosti?

Već razmišljam o idućem projektu, a kada vidim kolika je „glad” među ljudima za iskrenom emocijom, za toplinom, za bezvremenim, za optimizmom, mislim da bi se s užitkom mogla nastaviti kretati u tom smjeru. Ne čitam novine, ne gledam vijesti, TV sam ostavila ispred vrata…. Mislim da ću se nastaviti baviti svojom teorijom emotivne evolucije te nastojati u tome biti iskrena i dosljedna.

Andrea Zovko

pomorac.net